31

četvrtak

siječanj

2013

deja vu



Naopako.
Dio slagalice koji nedostaje. Nedovršena slagalica skrivena na tavanu pod prašinom palih dana.
Kategorija: arhiva
Predmet: satelitska snimka zabranjene zone


I dogodi se da se nađeš u krivom filmu. Slijepa je ulica života jer – teško da je ispisana. Teško da je život suđen. Teško da smo u okovima pisanog.
Zato pišem o jučer, dok u svojoj slijepoj ulici sadašnjice skidam ciglu po ciglu sa zida koji priječi put - kako bih ugledala sutra.
I taj mozaik sa zida nikad ne skidam jednako
jer po svlačenju njegovih dijelova s kože trenutka znam i crtam kakvo će mi biti buđenje.


I još zna zaboljeti ona stara cigla što je pala po bosim nogama
Ali ne znam bole li polomljene kosti ili način kako sam tih dana nakon njenog pada šepala kroz svoje dane
Jer uvijek šepam bez štake i gipsa – sve dok kost ne zaraste nesavršeno na mjestu gdje je tako savršeno složila vlastitu frakturu.

...
I kad me pitaju o ponosu i krivim prstima
Ja govorim o snazi koju ne mičem iz zjenica
I govorim o prstima koje sam izlomila ispisanim riječima

A te su moje riječi još uvijek sramežljive, spuštenog pogleda, rumenih obraza i izgovaraju se podlozi na koju se ispisuju samo u tišini samoće. Ne znaju nastupati kad ne govore ljudima, nego govore o meni
Pa navlačim rukavice dok ih nevine ispisujem da ih ne zaprljam mislima koje mi se spuste u jagodice.
A previjam nove rane zbog njih nevinih.

I kad me pitaš
I kad kažem nije bitno
Čini da je ipak bitno...
…samo meni.
Naglas razbijene šutnje o meni
Zauzvrat znaju dobiti tišinu po tebi.
Ali nema do eksplozija. Nema jer srce ništa ne nadmaši. Nema jer od upaljača do atomske bombe, nijedna eksplozija nije neobično pozitivna. Nijedna osim vatrometa srca.


Zato stopiram
I zato me
vratite brzinom svjetlosti u onu galaksiju iza ugla.
Vratite me tamo prije sjećanja
Prije događaja
Prije rađanja
U prašinu praska, u biće nastanka
Vratite me da krenem iznova
Da prođem istom ulicom, da se osmjehnem istim ljudima,
Da udahnem isti miris proljeća, da krenem zaneseno kao prvog dana
u krivom smjeru
Jer krivi smjer me tu doveo. Tu na kraj slijepe ulice.
Moje slijepe ulice života. Ne znaš što te čeka iza srušenog zida.


i…znaj da bih iznova! Sve bih ponovila.
Sve godine sanjanja i življenja
Sva krvava koljena
Sva slavlja do jutra

Sve bih to iznova!
Sve suze i sva veselja
Ljude koje sam zaboravila, ljude kojima nisam značila,
One koji nisu otišli i koji se potpisuju na stranice ovih mojih dana.

Vratite me jednom samo - jednom samo, jer većina ni to nema.
Samo to i bit će dovoljno. Samo da upijem još jednom život
Da krenem i zastanem kad dođem do sada, da nastavim s istim licem
Nimalo mudrija, nimalo pametnija, nimalo svjesnija.
Al nek sam ih još jednom upila
Makar nesvjesna.

Hajde! Još jedan krug. Samo još jedan krug kroz život. Vrati me na početak slijepe ulice. Moje slijepe ulice.
Da skinem ciglu po ciglu. Jednu po jednu. Svojim rukama, tvojim rukama, tuđim rukama. Ciglu. Po ciglu.


Prelivena preko ruba mogućega ovaj život volim, toliko volim da bih ga beskrajno puta ponovila. Iako će i jednom biti sasvim dovoljno, ako mora.


(I nešto se mislim… Zašto i
Pobijediti se
I poraziti se
I izgubiti protiv sebe
Zvuči jednako)

27

nedjelja

siječanj

2013

razbije izgori




Znaš kad je dobro? Dobro je kad se razbije.

I nemoj mi sad postavljati pitanja. Mislila sam na zrcala. Mislila sam na život. Mislila sam na ljubav.

Kad izgori, ne valja. Zbilja ne valja. Smrdi. Pretvara se u pepeo. Pepeo. Papir onoga što je bilo pretvori se u pepeo svojih ostataka. I ništa više.

Dobro je kad se razbije. Sve. Jer nije umrlo. Nije se izgubilo. Tu je. Razbijeno i postojano. Otporno. Jer sve što se razbije otporno je na nestajanje. Zapravo…ono što se razbije češće teži besmrtnosti od cijelosti. I tko bi to sad shvatio?

Jer dok je trajalo nije valjalo, a svi težimo nekim garancijama, osim kad sami riskiramo. I očekujemo nečiju spontanost samo kad smo je planirali. Inače si nas uspontanio. Ukrao si garanciju. Garanciju koju mi pečatimo željama i šaljemo si preporučenom poštom.

Ja sam potpisala. Da sam primila. Što je trebalo. Da se obeća. A obećalo se. Pa sam potpisala. Jer sam luda voljela. Garanciju. Kojoj sam se nadala.

I razbije se. Uvijek je dobro kad se razbije. Jer i ako ne ugaziš u one velike oštre komade…i ako ne moraš skrpati sa dvanaest šavova to bolno mjesto svoje ahilove pete…onda ih bar ugledaš. Priznaj – uvijek se dogodi jedno ili drugo. Krhotine ne možeš izbjeći. Ne ako se razbilo u tvom domu, negdje oko duše, tamo kod ošita, što dijeli trbušnu šupljinu od pluća. Tamo gdje je duša. Iako je i duša čudna. Barem moja. Putuje ta. Ponekad dušno izađe iz mene da se useli u moje dane, da mi raširi ruke i primi me u zagrljaj.

Ili te poreže ili je ugledaš i opreznim znalačkim potezom palca i kažiprsta primiš pazeći da si ne prerežeš liniju života.

Baš je dobro kad se razbije. Jer kad izgori…ostaje taj pepeo, taj nepovratni, neistovjetni, bezdušni, vatrom od tebe oteti i suviše vrući ostatak u zraku gdje je buknuo plamen…gdje je izgorjelo.

I baš nikad te taj zrak, taj vrući zrak ne ugrije. Uvijek baš uvijek te opeče do ožiljka rastapajući ti liniju života da više nikad ne stisneš prste u dlanove, ne zariješ nokte u vlastite linije.

Jer kad se razbije, i kad se pretvori u suviše sićušne komadiće, onda te te mrvice nađu. Hodaš parketom svoga ošita, tamo negdje oko duše,


…(ovdje mi je zakazala baterija na laptopu)
(a mobitel je nadopisao)
I negdje sam zapela u konstrukciji, u kosturu svoje slike jer sam mislila početi s razbije, a završiti s izgori
Ali tako to inače biva…
...
Što puca to ponekad i gori
(i sad se pitam kako sam to u pet minuta prešla samu sebe…)
Ponekad.
Ali (pa sam povjerovala da ću si dokazati da sam si dosljedna)
Uvjerit ću se u laž da je dobro kad se razbije jer baš sve preostaje.
(i odustala sam od te svoje nade)
Jer si vjerujem. Lažem?

…(a dva sata kasnije sam se, nepozvana, nadovezala)
(iako ne baš najsvjesnije)
O ahilovoj peti i smrvljenim staklima pod njom.
(a vjerojatno sam mislila da

…Nažuljaju one sitne krhotine,
Ona nevidljiva staklena prašina
Koju nikad ne počistiš do kraja
Pa ti ostaje pod petama.
…I da je zato razbijeno vječno
Jer ne može nestati.
Jer ti je u bolnoj točki.)

(i nemam namjeru ovo ikad dovršiti)

23

srijeda

siječanj

2013

uprozirniti se



Neke stvari ne možeš naučiti, na njih ne možeš utjecati, ne možeš ih dozvati. Dane su. Svima.

Izblijediš nečujno, netaknuto, neviđeno.

Ispariš iz svojih boja.
Iskročiš iz svojih okvira.
Izliješ se iz svojih kalupa
Samo da bi šetao ulicama grada i udisao.

Ne vide te. Samo izdišeš maglu. Sad znamo odakle magla. Nikakva fizika.

Uprozirniti se možeš samo nesvjestan tog čina. Uvijek bez vlastitog odobrenja. I nikad ne prozirniš sam. Ljudi teže tome da se netaknuto postakle. I šetaju ulicama. Magleći prolaznike.

Znaš li tako disati? Znaš li se tako izgubiti u pojmu vremena i prostora? Činimo to. Činim to. Otkrijem svaki put kad se ne pronađem u izlogu da mi je taj dan došao. Tražim odraz, a vidim samo zrak u plućima sebe koja nestajem ispunjena postojanjem i ničim više. Vidim samo maglu kojom grlim prolaznike koji šetaju kroz sve dijelove moje nevidljivosti.

Ne ruše te. Ne grade te.

Uprozirniš se do te mjere da se smekšaš. Da ispariš. U samo postojanje.

I da uzmu kante
I da te preliju bojama
S tebe bi samo iskapalo po magli i ostavilo te u mekoći tvog nepostojećeg koračanja zamagljenim ulicama.


Stapanje sa svijetom. Božanstveno neovozemaljsko stapanje sa svijetom. Noćas baš tako šetam ulicama.

20

nedjelja

siječanj

2013



Danas sam razmišljala o razgovorima. U razgovorima. Razmišljala o svojoj neotpornosti na okolinu. O svojoj nesposobnosti da se odcijepim. Danas mi je um okupirala misao što bih bila bez riječi i kako bih prožvakala dan u tišini, u nirvani. Kakav bi to bio dan da ni s kim ne pričam, da niti sa sobom ne pričam. Da si prešutim. I zaključila sam da sam ludo zaljubljena, da sam u romantičnoj vezi sa slovima i glasovima. I ljudima. Da dijelim. Da moram dijeliti. Ja se naprosto hranim ljudima! Grozno, ha? :)



Moji su razgovori oduvijek igranje riječima. Ali kasno sam to shvatila. Iako, može li ikada biti prekasno? Popravni se uvijek obavljaju nakon zakazanog datuma, zar ne? Da smo znali, ne bismo ih imali. Igre riječima. Poput pjesme. Kao ona a-b-b-a rima. Sitna igra koja je sve moćnija, što više raste. A najviše volim one unakrsne rime, one isprepletene, poput prstiju ljubavnika. Najviše volim one jedva dokučive. One koje te tjeraju da razmišljaš brže nego što govoriš jer inače nećeš stići kontrirati. A ne tučemo se. Ne. Samo si pričamo. Samo se igramo. Riječima. Rimama. Ukršteni. Katkad obgrljeni.

Najbolje je onda kad postane pijevno, kad prepoznaš da si s nekim stvorio bend, da ćete pjevati više od jednog dueta. Volim te duete. Volim mijenjati bendovi, a uvijek ostajati član svakoga. Jer volim pjevati. I jer volim bendovi. I jer volim sve naše rime. I one ojađene pjesme. One kojima se ne slaže zadnji slog, kojima se ne rimuju zadnja tri slova stiha s neka druga tri slova. To su one pjesme koje se ne bi pjevale da nisu ispunjene riječima koje šamaraju. Jesam li ono rekla da se ne tučem? Šamaraju. Šamaraju poput bure koja te rasplače kad zavitla pijesak koji ti je do prije nekoliko mjeseci trpio stopala. Trpio te jer uživaš u tim plažama života. Trpio te jer zna da ćeš mu se i iduće godine vratiti. Pijesak i prašinu. Pod kapke. Dok te ne rasplače. Ta bura. Ili prašina?

Što više pjevaš, što više rima isprepleteš, što više naučiš što voliš, to više biraš, to manje znaš. Pa se nađeš u raznoraznim sastavima. Nađeš se među orkestrima, i u akustičnim verzijama solirajući s gitarom, nađeš se pod tušem, nađeš se u zborovima. Uvijek pjevaš. Nikad nije prekasno.

Kako ne voljeti ljude? Dok ti daju ime, dok ti daju rime, dok te ispunjavaju melodijama. Uvijek sam govorila da sam dvosmjerna. Stojim iza toga. Crpim snagu iz okoline. Dajem slike okolini. Ne znam bez nje stvarati. Ne znam bez nje biti. Ne znam joj ne davati.

A kad znaš da je pjesma potpuna? Kad znaš da ćeš joj naći skladbu? Kad svog Nasuprot pogledaš u oči. Kad se sretnete u stopljenim pogledima. Kad se razumijete bez da izgovarate. Kad znate. Što nitko neće shvatiti. Kad zatvori oči i kimne. I ostanete sjediti. Ne nužno pričajući. Bivajući. Bivajući uz tu savršenu pjesmu koja se rodila u pogledu. Bez igre riječi.



p.s. da...samo sam pričala o razgovorima.

19

subota

siječanj

2013

što možeš danas ostavi za sutra. ili nemoj.

Sutra ću.

Odlažem. Budem. Kad dođu bolji dani.

Sad ću živjeti, sad ću vršcima prstiju prolaziti po reljefima vlastitog života.

Sada ću tim vrhovima prolaziti po onome što se mora. Što se treba. Što se iz navike hoće. Hoću.

Pa radim. Radim kako treba. Što treba. Dok treba.

I sanjam. Ulovim se. Tu i tamo, tijekom dana, pronađem pukotine u vremenu pa ih širim i punim snovima. Trpam. Pretrpavam. Želim da vire, da vise preko ruba pukotina mojih dana. I vise. I sjaje. I sanjaju se.

U cijelom tom kaosu, karnevalu obaveza, onome što olako zovemo životom, umjesto pravim imenom. Obaveze. Navike. U svemu tome nalazim način omotati svoje Moram svojim Sanjam.

I sanjam. Više no ikad.

Sanjam jer su mi koraci danas veliki. Jer su mi cipele udobne. Jer mi je kaput topao. Jer sam svoja. Sanjam opipljive jave. Sanjam što sam mogla, a nisam znala. Sanjam jer sam naučila sanjati. Slikam. Stvaram.

Punim pukotine svojih reljefa pregrmljenim čežnjama, ostvaranim nadama i budućim snovima.

I kad se boja mojih neuredno nabacanih snova razlije, kad iskapa po vremenu i meni, kad se sasuši, kad mi se snove više nitko ne bude mogao svući bez kože. Tad

Što tad?

Neću sutra. Moji snovi već su se razlili. Ja sanjam. Dok živim. San.


...
Neki dani u godini su tužni. Neki su tihi. Neki su naporni. A neki su, kao ovaj današnji, neki su smisao života. Što se danas dogodilo? Ništa osim života. Je li to dovoljno? Rekla bih da jest.

11

petak

siječanj

2013

Tišina



Bez glasa!

Bez riječi
Dlanovima poklopljenog lica
Očiju koje gledaju u stranu jer previše otkrivaju
Usana koje dovoljno drhte, koje bi da izgovore što ne trebaju.

Bez ijedne riječi
Za pitanja
Koja naviru
Koja traže
Koja zahtijevaju.

Bez iti jedne riječi
Za staru godinu
Za stare snove
Za stare nade
Za priznanje koje se nikad nije prevalilo preko usana
Za istine koje nikad nisu našle put do odredišta.

Bez ama baš iti jedne jedine riječi.


I odjednom je strašno hladno.
Odjednom je toplina isisana iz prostora.
Odjednom je postalo neizmjerno mračno
U meni. U hladnoći. U noći.

I odjednom se tresem
I više ništa nije isto
Bez tišine u koju sam se ovila
Bez lica od kojeg sam se okrenula.

Postalo je hladno. Do ozeblosti. Hladno. Do iznemoglosti. Hladno. Do srži. Od riječi.

08

utorak

siječanj

2013

Sunčica




Pjevala je – mlada neka cura – ne sjećam se točno lica, ni benda, ni glazbe najbolje. Pjevala je i postala zvijezda večeri čim je prvi put pustila glas. Pjevala je ta o svačemu, sigurna sam, mada se ne sjećam što je to pjevala te večeri.



Bilo je davno. I da moram reći kada točno, ne bih se dobro provela. Jer eto, prošlo je godina od toga. Meni je davno sve što nije jučer bilo.

Bilo je vruće. Sparno. Sjedili smo na terasi kafića koji i danas postoji. Negdje među kalama, dok šetaš tim preuskim ulicama s previše ljudi koji uvijek idu u suprotnom smjeru i uvijek idu tvojom stranom, uvijek ti s desne strane dolaze u susret i ne miču se. Pa se makneš ti. Pa prepriječiš put idućem prolazniku koji te namršteno gleda jer hodaš krivom stranom.

Negdje među tim kalama se otvori veliki trg. Bez crkve i bez spomenika, stupova ili rimskih uspomena. Samo trg, goli trg, popločan sada već izlizanim kamenom. I na tom trgu dva su kafića. Nadomak mora. Ali ne vidiš ga od zgrada. Ne vidiš ništa osim neba iznad sebe i fasada koje su oronule i baš zato se uklapaju. Stoji negdje na kutu i ploča – Trg toga i toga. Tako se zove. I na njemu dva kafića. Dva kafića i velika terasa. Ogromna zapravo.

Sve je ogromno što zauzima više od par kvadrata. Jer, kafići u kalama često nisu takvi. Imaju tek pokoji stolić. Imaju i ovi kafići tek pokoji visoki stolić. Ali ljeti… ljeti se kava ne pije u kafiću. Pije se na terasi. Na toj ogromnoj drvenoj terasi između zgrada, do koje vode kale. Jedna, dvije, tri kale. Dvije s jedne strane, treća s mora. Vode do te terase na kojoj je pjevala ta djevojka. A pjevala je neumorno.

Susjedi nisu sretni što im je pod prozorom terasa. I što ljudi vole tu terasu. I što ta mlada djevojka tako prekrasno pjeva. Pa su te večeri svako malo isključivali struju. A ona bi naprosto počela iznova. Tko zna koliko puta. Uvijek iznova. Jer nije odustajala. Ne ta djevojka!

Sjedila sam, sjećam se kao da je jučer bilo, samo što nije… Pa se ne sjećam s kim sam to sjedila. A nisam znala ni da će netko pjevati. Ne uživo. Sjedila sam…i znam samo da je bilo puno ljudi. Društvo neko. Rijetko kad sjedim u velikom društvu. Nije mi dovoljno intimno. Ali eto. Bilo je veliko. I struja je nestajala. A djevojka je pjevala. I svi smo nešto pili. Znam da jesmo. Bilo je ljeto. Sigurno smo pili. Sigurno! U tim godinama to je jedna od rijetkih stvari koje možeš garantirati – da nećeš biti doma, i da ćeš nešto piti.

Struja se vratila. Isprika tko zna koja. A nije bila kriva. Ali joj je bilo krivo što nam je narušen ugođaj. Lijepa ljudska gesta. Ispričati se za tuđe nedjelo. A ona se baš znala ispričati. Za sve one zelene škure koje su nas okruživale, koje su isključivale struju.

I pila sam. i pričali smo. I zapjevala je.

I odjednom. Niotkud. Došla mi je ta pjesma. Ravno iz zvučnika. I samo meni. Tiha. Beznačajna. Jedna od onih pjesama koje nisam slušala. Jedna od onih s premalo energije. Jedna od onih koje me ne dotiču. Pusti glas! Želim čuti što znaš! Ta pjesma nije bila takva. I početak je netko zapjevao. Ne mogu vam obećati da je cijelu pjesmu sama otpjevala. Možda je i neki mladić s njom pjevao. Uklapalo bi se, s obzirom na činjenicu da je pjesma inače duet.

„Jednom triba i to reći
ja već dugo nisam bija s njom“


i podigla sam glavu. onako kako to glava samo zna kad je nešto iznenadi – očima pretražujući svih dvjesto kvadrata terase. Jer nije htjela zvučnik. Htjela je dušu. Htjela je gledati ono živo biće koje koje prozborilo „jednom triba i to reći“

i pogled je pronašao…da, znam – smiješno je što ne znam je li taj početak pjevala djevojka ili je bio i neki mladić – ali sjećam se duše. Sjećam se kao da je jučer bilo.

Opčinila me. Ta obična obična najobičnija pjesma. Ali takve nas najčešće opčine, zar ne? Pa sam pila, to nešto – što god da sam pila. I zurila sam, neumorno upijajući očima i ušima. I sjećam se kao da je jučer bilo, ali je onaj osjećaj u meni živ – toliko živ kao da se upravo sada ponovno rađa, ponovno događa.

„i da l' će ove moje riči stići do nje
i da l' će jednog dana prići
i reći evo me“


i iznenadilo me. To obično malo nekad naškvrabano, vjerojatno popularno, meni nepoznato – to zadnje, „evo me“.

I zapjevala je. Nježno najnježnije. Poput pisma koje pišeš u sitne sate i ne znaš trebaš li ga poslati. Pa ostane u ladici. Tako je zapjevala. Kao tiho priznanje. Kao da mu je prišla. U ljetnoj haljini. Zaljubljenim očima. Kao da ga je predugo čekala.

„Evo me, sada sam stigla
rekli su mi tu si ti
evo me, svugdje sam bila
sve ti moram pričati“


A gdje si bila? Joj, meni! gdje si to bila… nisam te čula. A pjesma me opčinila. Gdje je bila?

„Ali ne, neću sada na to vrijeme gubiti
poljubi me, noć je mlada
samo te želim ljubiti
poljubi me“


Ne znam što me opčinilo više – pjesma ili pjevačica. A pjevala je dušom. Kako to najbolje zna. Pjevala je kako ne bih znala pjevati i da mi život o tome ovisi.


Tražila sam pjesmu. Ne znam koliko. Dugo. Sjetila bih se pjesme pa bih je tražila. Pa je ne bih našla. Pa bih zaboravila pjesmu. Pa sam se opet sjetila. Pa sam je tražila.
I jednom sam je našla. I opet sam je slušala. Sunčicu kako Obali pjeva „Evo me sada sam stigla i rekli su mi tu si ti.“


I stigla sam. Jednom sam stigla. Toliko sam puta poslušala pjesmu i onda je došao dan kad sam je shvatila. U ljetnoj haljini! I sandalama. Shvatila sam dok sam izgovarala u sebi „evo me“- slušala riječi „eto te“ i upijala tuđi osmijeh na obali.


Eto
…sad sam zašila rupu na utorku koji mi se rastvorio po šavu od nepisanja.



„poljubi me, noć je mlada
samo te želim ljubiti“

06

nedjelja

siječanj

2013

Neparne godine i uparena sjećanja

Rodila sam se u snijegu, u dubokom snijegu, kažu.
Napadalo je do koljena, kažu.
I da je bilo je hladno. Vjerujem da jest.

Rekla sam da ću si pisati razglednice. I pisala sam, baš evo prije nekoliko dana.
Ne šaljem si pozdrave, ne. Šaljem si sjećanja. Naznačujem si ono kada.
Sjećanja, znaš? Moraš se podsjetiti što je bilo.
Izvučeš svašta iz bunara sjećanja. Jer nije lako s njima. Nije lako izvlačiti iz dubina. Blijede. Poput fotografija.
I brišu se kao olovka - neke fotografije, ta neka sjećanja.
I razlijevaju kao tinta. Na koncu ne znaš što je istina od pustih prelijevanja.
Zaboraviš poglede. Ili izglede. Nije isto, znaš? A može biti.
Sjećanja su gadna stvar. Uvuku ti se pod kožu. Nastane ti se odmah ispod površine a dovoljno blizu srži. Takva su ti sjećanja. Trenutak je to. Stvarnost je to. Ne nekadašnja. Sadašnja.
Mozak ne razlikuje, znaš? Ne zna on što je sada, a što je nekada. Samo prepoznaje po datumu.

Čudno je to, vidiš: kalendari se mijenjaju. A čavao u zidu je uvijek isti. – što god skidao, što god na njega redao.
Čavao je isti.
A hrđa. i ponekad kad farbaš zidove, farbaš i njega. A neke ne farbaš, znaš? Jer baš ta soba ne požuti. Pa čavao bude isti. Samo hrđa. ili ne hrđa. Ali nije isti. Mijenjaju mu se datumi.
Mozak ne razlikuje, znaš? Ne zna on što je sada, a što je nekada. On vidi slike. vidi ono što uoči kad otklopiš oči. I vidi ono što uoči kad zaklopiš oči.
Sve on to vidi. Kao stvarnost. Stvarnost sa datumom u donjem lijevom kutu. Fotografije su to.
Sjećanja nisu ista. Nije sve šareno, a nešto ipak jest. A nešto je i sepija. Znaš? Katkad je onaj do tebe sepija, a davno prošlo jučer je jarko.

A ima i onih prozirnih. Njih ne vidiš. Svejedno su sjećanja. Jesu. Pružiš ruku i opipavaš konture. Mekane otporne tople tvoje. Znaš da su to baš tvoja sjećanja. Prozirna. Sjećanja na neproživljeno.
Ponekad se toga sjećaš više od jarkog znaš? Više od sadašnjeg.

Čavao je i dalje isti, što god na njemu visi, prozirno, danjašnje, jučerašnje, šareno. Toplo i hladno.

Toplo i hladno.
Puhala sam svjećice. Jesi li i ti? Svi smo jednom. Pušeš svjećice. Zaželiš želju. Zamisli - Toliko trenutaka, a toliko malo puhanja svjećica – i nakon svega: ja se ne sjećam! Ne tih želja! Ali sjećam se tolikih uspomena! Toliko sepija i duginih boja.
Sigurna sam da sam ispuhala i hladne vatre, da sam poželjela sjećanja koja su ostala zauvijek prozirna.
I možda i danas poželim čemu sam se već jednom nadala.
Dok sam sklapala oči
Nadajući se novim fotografijama ili dozivajući prijašnje.

Rodila sam se u dubokom, dubokom snijegu.
Uz vatru.
U ljubavi.
U hladnom zimskom jutru. Uz vatru. U snijegu.
I puhala sam svjećice
I stvarala sam uspomene
Bila sam toliko puta fotografija tuđih sklopljenih kapaka.
Bila sam toliko puta prolivena suza briga i nasmijano lice roditelja.
Bila sam sve i svašta da bih postala iako sam već bila.

I danas pušem svjećice. Možda. Ili su prošle godine svjećica?

Toliko malo puhanja svjećica – a ja se ne sjećam tih želja.
Jesam li bila sretna? To bi objasnilo puno toga. Kad si sretan ne opterećuju te želje.
Kad si sretan zahvaljuješ.
Hoću li…hoću li baš zato zaboraviti i ovo puhanje svjećica?


"Ne volim januar ni bele zimske vragove…"

Bilo je hladno kažu. Vjerujem da jest. Zimogrozna sam. Ne dođe to niotkud.
Znanost kaže da ima objašnjenje. Ja bih radije nešto opipljivije od njihove kemije. Recimo, daj se rodi u januaru. Daj se rodi u mojoj koži. Uz vatru. I ne budi zimogrozan. Pa ne budi zimogrozan. Ne dođe to niotkud. (Nešto opipljivije! Nešto osjetilnije.)

I volim snijeg. A najdraži mi je s prozora.
Uz vatru, kažu. A napao je do koljena.

I, valjda ću si oprostiti, što si danas nisam znala bolje sročiti. Al to je, kažu, najbolje što znam. Složile su se…sve svjećice da više od toga za sebe danas nemam.



Zbog strpljenja i čitanja - kolača svima :)
Sretna sam što sam tu.

05

subota

siječanj

2013

Kuća na jezeru



Da ti pričam o satovima?
Da samo znaš koliko sam slušala o njima.
I teško da išta imam nadodati.
Govorili su o poklapanju kazaljki i da misli netko na tebe.
Govorili su o tom i kad se poravnaju digitalni sati i minute.
Neki su uvjeravali da misle neki na neke (možda rijetki na rijetke?) i kad su raštrkane te kazaljke.

Urari su vadili stare baterije i skupo naplaćivali nove
Drugi satovi nisu imali ni baterije
(Zamisli, oni umru na ruci zajedno s onim što ih nosi)
Neki su trebali sunce da ne izgube smisao i pronalazili se u vlastitoj sjeni
(Njima je stalo vrijeme u nevrijeme)


Zamisli, neki su me uvjeravali da svaki sat pokazuje točno vrijeme. Pa i pokvareni.
Sebi. Za sebe. – to su naknadno dodali.
I nemoj mi reći da to ne shvaćaš.

A onda su mi uveli i prijestupne godine.

Pa su mi micali kazaljke.
I sad ljeti hodam dok me laže samo vrijeme.
Ljudsku iskrenost tu više nitko i ne spominje. Laže te i samo vrijeme. I još mu namještaš njegovu laž.
Izgubiš pola godine u krivom vremenu
Pa se žališ još pet dana kako se ne možeš naviknuti na novo. Na pravo.

I kao da nije dovoljno
Tome pridaju i nekakve zone
Pa zoveš svijet i budiš ljude
A na koga da se naljutiš kad te slagalo tvoje vlastito vrijeme
Jer... što je ono ispravnije od tuđeg?

I sve to preživiš, sve to prihvatiš, da su i sitne laži dio života
A onda ti objasne, zamisli, da je čovjek izmislio vrijeme.
Da mu je dao početak.
Da mu je dao brojku.
Nakon što ju je smislio. Brojku!
A po njoj namještamo satove...
I računamo datume...
I pišu nam smakove...

A mi… mi se čudimo kako te iste smakove preživimo.
A ja…sad se čudim kako se još nitko nije nasmijao ljudskosti te greške.


I onda mi dođeš ti i kažeš da nije moje vrijeme
Ili još gore – da nije naše vrijeme.
A ja…se eto pitam…kako da od dva vremena niti jedno ne bude ispravno?
A ti... ti me eto s neshvaćanjem gledaš, dok spominjem prijestupne godine. I ne mičem kazaljke.

I čini se da zbilja nije naše vrijeme, ne tvoje i moje
Jer…negdje je curilo. Kao na onoj slici, znaš?
Negdje je iskapalo pa se nismo našli
Kako smo se dogovorili
U isto vrijeme na istom mjestu
Jer možda je …možda doista…i moja Kuća na jezeru
A ti ne misliš odgledati kraj filma.



02

srijeda

siječanj

2013

Misli koje mi je podarila Laguna

Kako je Venecija ranila mene...

Tko si? Često te u nedostatku riječi prešutim.

Kako ću im reći tko si? Kako ću te opisati? Koju boju da ti očima dodijelim? Kako tu boju glasa objasniti? I one poglede nakon neprospavanih noći natrpanih bujicama riječi, što izgovorenih, što otpjevanih.
Kako da nacrtam tišinu a da ljudi shvate njenu puninu, okus kojim mi ispunjava pupoljke?
...Znao si me disati. Znao si osluškivati dah dok muti zrak.
...Znao si doći izdaleka samo da bi se oslonio na neki zidić i promatrao kako sjedim pogleda skrivena pod naočalama, upijajući dan, opipavajući sunčeve zrake.
...Znao si biti danima i tjednima i mjesecima, pazeći da ne učiniš ni korak bliže meni.

Dizala sam ruke od tebe,
Grlio si množinu koja nas je činila.

Danas šetam sama tvojim daljinama.
Nema tog mjesta koje si spomenuo a da ga nisam taknula.
Nema tog restorana koji si pohvalio a da ga se nisam nahranila.
Nema te vode koju si volio a da je se nisam napila.
A nema ni pjesme čije se dubine nisam zasitila, a ipak sam je pohodila.
Sve sam otkupila za sebe. Primila sam sve mrve tvojih proživljenih uspomena. Mojih proživljenih uspomena. Posjetila sam svaki kutak tvojih prošlih dana. I još nisam prešla ni pola puta do sebe. Od žudnje do svog doma.

Putovala sam na jedrima bezdana
obgrljena vjetrovima
unakažena protekom vremena.

Vlažila sam riječima markice pisama uspomena. Lijepila sam ih na sjećanja. Na tebe. Na sebe. Slala sam ih kroz magloviti zrak i nerazbuđeno nebo. I nazdravljala zaboravu.

Sjedila sam i mirovala. Nisi prošao.
Govorila sam i pisala. Nisi čuo. Za to sam se valjda pobrinula.
Preostalo je još jedno. Nudilo se da se sastruže s tijela. Duše. Uma…: Proživi što je proživio. Upij što je tako dugo upijao. Pati što je on pretrpio. Nauči jer tako je i on stvarao.


Klesala sam te iz bezličnih komada stijena. Od najljepšeg kamena.
Pisala sam o tome kako sam te davno i slikala. I bojama unakazila. Utopila tonovima. Nisam se u tome više okušala. Boljeli su me ožiljci koje sam ti nanijela kistovima.
Zato sam te klesala. Sliku bih gledala – kamen bih osjetila. U punini. U prostoru. Stvorila bih te. Klesala sam te. Klesala sam te poput umjetnika. A bog zna da to nisam.
I lupala sam. i kuckala. I odvaljivala višak s tebe.

I opet sam te ranila. Obila sam te. Oduzela sam ti dio tebe. Dio sebe.

Izlizala sam tvoje crte lica svojim dlanovima. Toliko sam te često grijala hladnog. Noćima dok si mrznuo. Dlanovima.
Uporna.
A nisam uporna.

Stojiš u mom hodniku kao uspomena na greške. I na te se sliježe prašina usamljenih dana mojih zidova dok putujem u potrazi za odustankom.
I odustala sam.
Ali došao si pjesmama.
I prešutjela sam stih.
Ali došao si čašama.
I presušila sam.
Ali nikao si iz suhe zemlje mene.

Gdje god sam te prešutjela izvirio si.
Tko si? Kako da te stavim u slova, a da te ne uvrijedim?
Tko si? Kako da te objasnim, a da se ne uvrijedim?




...(i) kako sam ja ranila Veneciju
…..
Sjedila sam na trgu, ispijala vodu, odmarala stopala umorna od oduševljenosti starinama. Bilo je tako divno. Nepoznato – i nebo. I zemlja. I more. Sve se ispreplitalo. Ovdje je i zemlja bila more. Putevi su bili more. More je zrcalilo nebo. Nebo je ljubilo krovove na horizontu (a svi su govorili da to nije moguće)

Vuklo me.
Naprosto me tjeralo da pružim ruku
Da pružim ruku i povučem prstima dio te savršenosti bliže sebi.

…onda shvatih da sam iskrivila…krajolik… Zgužvala sam nebo. Naborala sam ulice.
Laguna se talasala kao da joj se u tim valovima ogleda jedini smisao postojanja.
A mjesec boje crvene naranče krvario je od mog grijeha. Čudno kako se nebo našlo prozvanim zaplakati tek koji sat kasnije.
Vikalo je. Uništila sam što stoljećima stoji uspravno i uglađeno kao dama na drvenim stupovima ponosa.

U mojim prstima oduvijek je neka sila. Izgore mi jagodice katkad od želje. Nesavladiva je snaga koja mi zna kolati rukama. I volim njenu moć. No…zna unakaziti što dotakne. S vremena na vrijeme planu zbog nje i tuđi dlanovi. S vremena na vrijeme naruši maskiranu sliku savršenstva.

Povukla sam nebo.
Trg.
More.
Privukla sam ih željna dojmova.
Između dva prsta sam primila dojam i svojatala ga snagom kakvu rijetko ulažem

I zgužvala svoj mali Eden.

…kao stolnjak kad ga netko slučajno…nesmotreno okrzne…povlačeći ga za sobom.

Stajala sam gladna za stolom zgužvanih želja i snova.
A dugo sam ovo sanjala.
Sa dva prsta ponekad nakrivim što ostalih osam teško ispravi
Koliko god se trudilo.
Jer… Ima želje. Ma, ima i nade
I trudiš se. I peglaš. I ne odustaješ.
Ali nema one strasti (ne u osam prstiju)
Nema nagona nesvjesne destrukcije (kao u ona dva)
Kao što nema nevinosti u ispravljanju grešaka.

Nema popravnih s izgorenim remek djelima.
Nema.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se