29

subota

prosinac

2012

Dragi moji!

Bez šećera sutra ranom zorom putuje. Neispijena i nepromiješana. Nije neki izlet. Putuje se u termosici.
Zaključila je da novu godinu ne misli dočekati u svojoj kuhinji.
Bez šećera je ljetos napisala pismo… koje nije poslala… u kojem je rekla da jedva čeka da ih razdvoje godine – dok ona ulazi u novu, a on još čeka ponoć.
Ali bez šećera je beskičmenjak – uvijek poludosljedan samom sebi – pa je od svih destinacija koje su joj se nudile odabrala onu najzapadniju.
Tješi se činjenicom da ostaje u istoj vremenskoj zoni pa nije toliko zapadnije.
…mislim da ćemo popričati (kad se vratimo) o tim pokušajima izbjegavanja vlastitih odluka.

Zbog tog putovanja, bez šećera vam već sada svima želi sretnu, zdravu, uspješnu i vedru novu godinu u kojoj nećete dobiti baš sve što poželite jer je sigurna da neka sila jača od nas zna da za nas nije uvijek dobro sve ono što priželjkujemo.





...
Djevojko, danas ćeš obući onu haljinu. Ne zanima me što ti se ne da.
I da ti nije palo na pamet ne napraviti si vruću kupku!
O, još nešto… želim da obučeš crveno. Kažu da se ta noć tako čeka. S crvenim donjim rubljem.

- Ne treba mi to!

E pa danas ti ipak treba!
Misliš li skinuti etiketu s haljine? Ako nećeš ti, hoću ja. Nema izvlačenja. Ne može idući put. Danas ili nikad.

- E pa neću.

Onda ćeš se morati snaći bez mene. Ako si tako odlučila, meni se ne obraćaj sa svojim nadolazećim jadikovkama.

- Ok, vrati se.

Gdje su ti one crvene štikle?

- Crvene? Ma nema šanse. Preko mene mrtve.

Nisam ih ja kupila! Ne bježi od sebe. Sama si tako odlučila.

- Mogla bih obuti one crne. Znaš one, s proslave prije par tjedana. One što su ih prodavali u svim bojama.

Ne dopuštam!

- Zašto sa mnom pričaš u uskličnicima?

Zašto mi postavljaš takva pitanja? Ja nisam ta koja te sputava. Ja sam ona koja te usmjerava.

- Obje znamo što imamo od tvojih savjeta. Nije da si uvijek donosila najpametnije odluke.

Ali sam ih donosila! Za razliku od nekih!

- Moralni disbalans mi neće biti usmjerivač života. Mogu i bez tebe.

Dakle? Gdje ti je haljina?

- Eno je na vješalici. Tamo iza kaputa. I onih košulja…

Uspjela si je skriti iza zimskih kaputa? Misliš da je to kao da je nisi kupila? Hajde, pokreni se i odi po nju. Ja idem do regala sa obućom po tvoje crvene štikle.

- Ali zbilja ne bih, ako ne moram.

Srećom, moraš. Stoga kreni. Stavi je na krevet. I ne zaboravi najlonke usput izvaditi iz ladice. Ah…i kad smo kod toga: imaš li crveni ruž ili ti ga moram posuditi?

- Nemam.

Tvoj neseser tvrdi suprotno!

- Ma šta on zna. To je tuđe. Nije moje. Nije.

Kakvu frizuru misliš napraviti?

- Prije sam nosila puštenu kosu, lagano valovitu.

A što danas voliš?

- One davne poglede na tim valovima koji su padali preko ramena.

Nepopravljiva si! što ti voliš?

- Točno te poglede.

….

Bilo je to davno. Davno sam čekala Novu godinu. Sadašnje su samo nove.
Danas crveno nosim ispod džempera, u listopadu, ponekad i veljači. Znaš, znaju snjegovi doći i u proljeće. Kažu da je to normalno. Vremena se mijenjaju, s njima i navike…
Bilo je to jednom davno kad sam pjevušila božićne pjesme i nakon blagdana.
Danas one meni pjevaju, onako iz inata.



Oči se više ne krase sjenilom nego godinama. Kad me gledaju, vide uspomene na tolike dane. Zovu ih smijalice - one sitne udubine oko kapaka, uz rub oka. Nisu shvatili što je osmijeh. Nisu shvatili kako su bore ponekad samo posljedice dugogodišnjeg karnevala.

Djeca i ove godine prave anđele u snijegu. Sjedim na prozoru i
promatram ih…u džemperu, u crvenom.
…Rekli su tako treba za novu godinu
A moji snovi oduvijek su povodljivi
(sad sanjaju novu godinu)
Sanjam uvijek na skliskom terenu.
Katkad se oklizneš u svijet svojih nadanja.
Većinu vremena ipak nisi te sreće pa ostaneš tu gdje jesi, s obje noge čvrsto na poledici.



Nisi se još obukla!

- Uspori malo. Još nije ponoć! Ne kasnim.

Ali hoćeš, kako si krenula.



Lijepa si. Nanesi malo rumenila na te ispijene obraze. Kad već ne misliš pokazati svoje jamice, bar prekrij svoje bljedilo.

- Opet mi dijeliš komplimente samo kako bi mi zatim prigovarala…

Samo brinem o tebi. Znaš da to nitko nije znao kao ja.

- Mislim da mi je dosta tebe za večeras… mogla bi me pustiti da se u miru obučem.

Misliš da nikad nisam vidjela tvoje tijelo nakon tuširanja? Budalice! Nemaš što kriti.

- Draže mi je kad u odrazu vidim sebe, a ne tebe.

Vjeruj, od toga nas dijeli još puno zajedničkih promatranja svijeta kroz prozor.



Nemoj zaboraviti parfem. Nanesi ruž na usne! I požuri se! Dolje te već čekaju!

- Zašto se nikad nisi sjetila savjetovati mi miris, šminku, nakit ili odjeću samo zato da bih se ja bolje osjećala?

Jer se rijetko dobro osjećaš u vlastitoj koži samo zbog sitnih dodataka. Tu ne pomažu kamuflaže…ni za dočeke.

- Misliš da sam beznadan slučaj?

Ma, samo si gladna života. To je tako kad si mlad; hoćeš sve. S vremenom će shvatiti da si gubila vrijeme na čekanje.

- Njega?

Nije tako strašno. Ne na čekanje njega. Samo sebe.


Tek mi je godinama kasnije otkrila da sam čekala sebe kraj njega.




I, je l' ti došao? Nismo se dugo vidjele? Lijepi su ti oni zastori na ogledalima duše. …mogla si mi barem pismo poslati da se ne misliš više sa mnom vidjeti.

- Jest, jest. Eno ga u drugoj sobi, čeka da se vratim iz kupaonice.
A reci mi, nije li nova godina?
- Jest. I to Nova.
Samo sam upitala jer opet nisi u haljini.
- Više mi ne treba, znaš. Ni haljina ni šminka.
Ipak nije ono što ti je trebalo? Ne krivi se, nisi mogla znati kako će biti.
- Ne uvjeravaj me da mome imenu nije dobro kraj tuđega.
Nisi se valjda udala?
- Nisam. Samo sam nekog zamijenila.
Tko se tako osjeća, taj se nije oslobodio.
- Kaže žena s podočnjacima u zrcalu?
Nisam ja ta koja opet ne misli slaviti ovu noć! Kad sklopim oči i kad te ne vidim, ja živim… samo u nekim drugim svjetovima.
- I ja sam negdje živa. U nekim drugim svjetovima.
….



Bez šećera živi. U svim svojim svjetovima. I ovih se dana misli čak i prevesti. I nacrtati. I uslikati. I opjevati. Čak će si i razglednicu poslati.


SRETNA VAM NOVA puna razglednica i novih uspomena!

28

petak

prosinac

2012

Uronjena

Bit, suština ili esencija (grč: żĹĂą± ousia, lat: essentia) je osnovno svojstvo nekog bića ili pojave kojim se mogu objasniti razna posebna i složena pojavna zbivanja. Bit je ono po čemu nešto jest baš to što jest; priroda stvari, odnosno, ono bez čega ona ne bi mogla biti ono što jest. Stvar ne može izgubiti svoju esenciju a da pri tom ne prestane njena egzistencija.
Bit tvori postojanu prirodu neke stvari, temelj njene određenosti i stalni izvor bitnih svojstava. U odnosu na promjenjiva stanja neke stvari, bit je ono istinsko i zbiljsko koje ostaje nepromjenjivo.
Sa srpske wikipedije

Cvjetne esencije su kapi proizvedene od cvijeća koje se koriste u terapeutske svrhe. Vrlo su blage, a istovremeno i vrlo „duboke“ u svom djelovanju.
Tekst iz knjige HOMEOPATIJA ZA SVAKOGA, Romana Đekić






Nisam Patrick Süskind i ne trebam novi Parfem, ali jesam u potrazi za savršenom esencijom. Čega god. Samo…ne mislim je pokopati u bočici. Želim je promatrati na vrhu prsta. Poput leptira. Pa je pustiti.
Kažu da se leptire ne smije hvatati za krila jer više ne polete. Nisam nikad probala, ali ne treba se igrati svačim…recimo životom.


….
A ja?
Znaš da se ne bih pohvalila
Al vjeruj nitko
Nikada
Nije hodao na prstima
Kao ja po staklu naših ostataka.

Hodam.
I danas hodam na prstima.
Da ne probudim sjećanja.

Pa ugazim.
Znaš…katkad…kad se najmanje nadaš
dok prelaziš jezero (zašto si toliko volio tu riječ?)
naletiš na tanak led.
Tako i ja…
Pazim. Pazim. Pazim.
Pa osjetim kako se pukotine šire tom ledenom strukturom.
Osjetim kako navire voda
Kako mi tone noga u hladni beskraj orkestralnog poslijeratnog muka
Koji je zavladao našim poljima
Kad smo si sve rekli.
A nisam ti sve rekla!

Krije se tu još mnogo riječi. Tu u mojim grudima. Krije se tu još čežnje tu pod mojim vjeđama.
Kriju se jagodice koje su se napajale tvojom kožom. I kriju nokti koji su te tjerali da pamtiš to što osjetiš.
Zato hodam u rukavicama. I zato su one do laktova naših uspomena. Od mene tek viri obris tvog lica, pokoje slovo imena i razasute znamenke broja.

23

nedjelja

prosinac

2012

Dajem ti noć




Hajde, usidri me ako znaš!
Daj da pustim korijenje!

Ja otkad znam putujem
Nikako da napustim unajmljene sobe…

Ti imaš dom? Imaš ulicu i broj?
Ja otkad znam presjedam

Mene vlakovi pozdravljaju u prolazu.
Pitaju zašto me nema.
Kažem rijetko se vraćam gdje sam bila.
Osim možda u prolazu…
Onako…nenamjerno.
Avioni su već druga priča…
Katkad su postaje do različitih destinacija iste, znaš?


Hajde zarobi me tu u prolazu!
Stala sam. Let mi ima zakašnjenje.

Misliš da će noć biti dovoljna
da me okuješ uz moj tihi pristanak?

Rijetko sam noću glavu gubila.
Ali evo, potrudi se. Bar toliko si sebi dužan.
A tko sam ja da ti to pokušaj zabranjujem…

Previše ti pričam o svojim putovanjima dok mi vežeš zapešća
Ali ja sam ti od onih koje rijetko stanu kad treba…
Pa svašta izgovaram što mudri prešute iz kurtoazije…
Neću te uvrijediti namjerno,
Prije iz navike, suptilno i slučajno.

A pitaš me gdje putujem...
I otkrila bih ti možda...
Ali moji ciljevi se sami biraju.
Malo je tu sličnosti s planovima koji ih pokušavaju ukrotiti.
Što ćeš… ona je takva. Sloboda u meni lako nadglasa moje ja.
Katkad se pitam je li sudbina obzirnija…



Probudio si se? Nisam te htjela trznuti iz sna.
Zaspao si dok sam pričala. Ma, znam…nije te rijeke riječi lako pratiti.
Ulijevam ti mir? Zato si zaspao?
Oprosti… nije mi bila namjera. Ja sam ti sva takva…slučajna.
Ali, gle, vrijeme je prošlo…a ja…ja bih trebala poći.
Ma znam, rado bi me zadržao.
Žao mi je. Nisi je nagovorio. Od mog mira i mojih bujica topline si zaspao.

Rekla sam ti… Nisam za jednu noć
A nisam ni za jutra koja slijede.
Evo, putnici su se već okupili… ne smijem zakasniti.
Nisi me osvojio… idem im se pridružiti.





Ne gledaj tako…

Možda jednom budeš more.

Možda jednom budem brod.

Možda me nećeš sidriti, a ipak ćeš me imati.

Do tada… Do tada je bolje da sam budeš brod.

Oni uvijek, baš uvijek pronađu svoju sigurnu luku.



21

petak

prosinac

2012

Darivanje

Premećem police u potrazi za šećerom.
Gostima u zadnje vrijeme uvijek vadim onu veliku posudu sa šećerom kad svrate na popodnevno viđanje. Zapravo…ja im pravim kavu. Znam točno kako tko svoju pije.
Volim čitati ljude. Ne radi nekakvog razotkrivanja. Više radi ugađanja. Ima li išta ljepše od zadovoljnog lica?
Mogla bih pospremiti ove svoje police po nekom novom rasporedu. Nova godina, novogodišnje odluke…možda krenuti od nečeg sitnog poput kuhinjskog rasporeda?
Negdje mora biti ona mala porculanska posudica. Zasladit ću ovaj dan. Kad mogu drugi mogu i ja tako krenuti.
Dodajem kap mlijeka. Dodam još malo. Zabijelim kavu. Kad mogu drugi mogu i ja piti bijelu kavu.
Kad je bal… negdje mora biti i ono malo čudo što pravi pjenu. Pjenim si mlijeko. Stvaram točku na i.

Sad mi se od pustog uljepšavanja kava ohladila. A u kuhinji je hladno.
Valjalo bi razmisliti o tome kako mislim ugrijati dlanove.
K vragu. Skuhat ću si novu. Ta, nisam si bilo tko. Zaslužila sam dostojan uvod u novi dan. I to neradni. Jesam li dobila slobodno? Ili sam se sama nagradila danas takvom poslasticom?

Svijet se danas okreće osjetno brže. Već je kasno, a ja se tješim da je jutro.
Stavljam dvije žlice pjene na vruću kavu.. I mlijeko sam si podgrijala.
Miješam u suprotnom smjeru. Može li to usporiti ove zemaljske rotacije?
Mogla bih pretjerati…pa dočekati već odspavanu noć kako sam krenula spajajući šećer koji se nakupio na dnu šalice s kavom koja mi inače odgovara gorka.
Pripazit ću. Nisam jedina na planeti. Ljudi su zaslužili Božić.
Moje rotacije nas vraćaju u jesen.
Tko još voli jesen?
Voljela sam jesen.
…dok nije otpalo lišće.
Tko još voli gole grane?
Koja tragikomedija.
Hladnoća te ogoli
Liši te kaputa
Pa te snijeg ovije.
Ko za inat...

Vrtim žličicom u drugom smjeru…
Moram se vratiti u jutro.
Zemlja se i dalje okreće.
Nisam ništa promijenila.

Trebala bih pripaziti na datum u kalendaru.
Nasmijem se... Svi su nam punili uši sudnjim danom.
Nismo mi te sreće.

Volim vjerovati da je ovaj dan poseban.
Volim vjerovati da je danas nešto umrlo;
Žrtva za novi početak.
Je li već krenulo?
Jesu li otkrili nekakav lijek?
Možda i mene spase. Tko zna od čega bolujem.
Jesu li dosegnuli novu razinu svijesti?
Znam da je mene obišla ta spoznaja.
Ili sam trebala čitati vijesti prije kave?

Ne. Ni u vijestima nikakvih dojava.
Sigurno ne znaju gdje treba tražiti.

Ah…da su mene pitali… pomogla bih im.
Ili ne…ipak sam na godišnjem…
Godišnjem…jesam li ga najavila?

I dalje se okreće…
Snažne rotacije su uvijek glasne. Samo ih treba znati osluškivati.

I moram kupiti darove.
Za one velike i male duše koje me okružuju.
I umotati darove. Mašna je pola poklona. Ne dam taj posao drugome.
…ili sam na godišnjem?

Moram se umotati u šal.
Nije ovo bilo koji dan.
A tko bi se razbolio pred božić?





Kupila sam ti knjigu. Onu o kojoj si mi pričao…kako si je listao u knjižari…i pročitao dvije, tri stranice…pa je odložio…a onda si zažalio. Sjećaš se?

Kupila sam ti CD. Jedan on onih uz koje piješ vino navečer. Jedan od onih koje obožavaš slušati u mraku. S pjesmama koje smo slušali. Sjećaš se?

Izradila sam našu sliku. Od onih naših… znaš onih… ti si slao meni… ja sam slala tebi… Onu na kojoj smo jedno drugome uz bok i smiješimo se. Onu što si je uslikao na proljeće. I onu što sam ti vratila to proljeće. Sjećaš se?

Našla sam ti i džemper. Zeleni. Tvoja najdraža boja. Da samo znaš kako je mekan… Odrezala sam etiketu…fino ga posložila.

...
U pošti su me gledali čudno kad sam im došla pa sam kupila brdo markica, raspakirala umotani karton, maknula mašnu. Razdvojila sam sve darove. I napisala povratnu adresu, onako iz navike.

Oblijepila sam kartone markicama umjesto ukrasnim papirom. Mašnu sam upakirala.

Oni u pošti su me čudno gledali.
Pa nisam znala koliko za koji moram platiti.
...pa sam ih oblijepila markicama.


...
Stigla je nova godina, znaš.
Vratili su mi se tvoji pokloni.
Oni u pošti su me čudno gledali kad sam im došla.
I ja sam njih čudno gledala.

Sad ti pišem
Znaš li ti zašto te nisu pronašli?
Možda je bilo lišeno imena.
Možda je bilo lišeno ulica.
Možda nije bilo ni kućnog broja.
Ni grada.
Ili misliš da je do poštanskog broja?
Ja sam im lijepo objasnila… da ste mu rekli što je unutra, prepoznao bi se on. Znao bi da je njegovo.

Oni u pošti su me čudno gledali kad sam im došla.
Koja ludost. Pa ovako nešto nije često. Ovako nešto se događa možda ...nijednom.
A vidiš... ipak se dogodilo. To ne prepoznajemo samo mi, zar ne? I drugi to vide. Varam li se?

Oni u pošti su me čudno gledali kad sam im došla.
Ja sam ih gledala još čudnije.

16

nedjelja

prosinac

2012

99 + 1 = katkad nezbrojivo



Troznamenkasti topot tišine odzvanja ulicama. Nečujno ga pratim po gradu …na prstima… da se ne prepadne. Kažu da su ta bića gorostasna i plašljiva istovremeno.
Ništa ne para muk koji se na grad spustio poput magle. i…kad smo kod toga…gdje je magla? Ne vidim je. Na nebu su se popalile lampice, ulice su prašnjave. Nema podsjetnika na godišnje doba, nema podsjetnika na imena ulica. Kad malo pogledam nema ni trgova ni ljudi.
Klupice su lišene šalovima i kapama skrivenih sreća udvoje.
Mora da se snijeg otopio jer su mi stope utisnute u prašinu umjesto u led.

Neki se rode daleki. Neki otputuju.
Neki imaju prtljagu. Neki sve odnesu.
Ja još sam tu.
Ti još si u svemu.
I ničemu se ne nadam.
Nisam ti vjerna
A ti nisi prevaren.
Svatko od nas je postao gospodar svog svemira.
Kako li je na tvojoj strani kreveta svijeta?
Kažu da Australija u ovo doba godine dobro grije.
Moji su meridijani popucali od hladnoće.
Kažu da je sjeverno od nas još hladnije.
Jesi li se skrio (pod) Down Under dok te tvoji iznad mene uredno posloženi meridijani straše kišama?

Topot i dalje udara o fasade.
Samo se meni čini da mu nisam nimalo bliže.
Kažu hladno je. Kažu zima je.
Moj se zrak ne boji u bijelo dok izdišem.



…I kad te više ne sanjam
Vršci tvojih prstiju
Udijele mi malo nježnosti…


„Stavi prste u prašinu. Dodirni me.“ …šapućeš… „Dodirni što je preostalo. To još je živo. To još je tvoje.
Što nije valjalo, ne boj se, ja sam odnio.“


I okrećem se…
Vrtim se…
Ničeg nema. Nema ljudi. Nema života. Što si to ostavio? šutiš
Što si odnio? šutiš
Nemoguće. Ostavio si samo što nije trebalo. Ostavio si gole zidove.
Ostao je zrak da me drži na životu i zidovi da sakriju nemoć koju nemam od koga skrivati.

Odjednom shvaćam. Topot prati mene dok ja tražim njega.
Zastanem. On zastane.
Uvijek jednakim razmakom živimo svatko na jastuku svog svijeta.

Ne govori više da sanjaš kad padne mrak.
Ne govori više da su dani jednostavni jer su burni.
Ne spominji da su noći teške jer san ne zna pasti na tebe.
Nemoj odavati da budan sanjaš ovu daleku zemlju popucalih meridijana.
Ne otkrivaj da sanjaš glas žene koja se ne može pokriti tvojom Australijom.


A rodila sam se…da mi stopala propadaju u pijesku plićaka…dok udišem ljeto…dok mi duša njiše more.
Jer…kažu…sve dok dišemo…nešto i grijemo…čista je to fizika.
Sve dok grijemo…nešto i volimo…to više nema veze s fizikom.
Sve dok volimo ima i nas…to je u ovom opustjelom gradu tako relativno…

Topot tišine odzvanja ulicama.
Odzvanja oko mene…samo se o mene ne odbija taj zvuk.
Mora da se snijeg otopio jer su mi stope utisnute u prašinu umjesto u led.
Mora da se prognoza već dugo nije mijenjala jer je ova prašina napadala troznamenkasto. Napadala je do koljena.


"Whenever I'm alone with you...you make me feel like I am home again"

14

petak

prosinac

2012

Odrazi i zrcala

…trebali su samo suncokreti…
Trebao je netko…
Netko tko se zna okrenuti za srećom…






Tu. Vidiš?... ne tu! Vrati se barem tri koraka. Vidiš me?
Stišaj se malo… Nisam navikla na tvoje riječi. Razumijem te i kad si nečujna.

- Zašto šapćeš?

Volim šaputati. Ima jedan glas… on nikad nije pričao kao mi… i javljao se samo kad se sklope oči. Taj glas java nije znala dozvati. Nije se bunila. Pravila je mjesta tom šapatu. I danas je on tu, taj glas. …samo šapuće malo tiše. Šapuće malo bljeđe. Nije da ga nema.
Znaš što sam primijetila? Neko vrijeme…on se…ponavlja.

- Kako misliš ponavlja?

Pa iste mi priče šapuće. Samo se katkad zezne pa obrne redoslijed riječi.
Ponekad izostavi detalj pa ga nadopunim. Tad u pravilu uvrijeđeno zašuti …mislim da ne voli dijaloge.

- Meni su dijalozi oduvijek bili dragi.

Znam. Zato ti i pričam. Samo kažem ti… katkad je šaputanje ljepše od …razgovora.

- Obuzela te neka patetika, ha?

Ma nikad nećeš shvatiti.

- Shvatiti? Tebe?

Shvatiti o čemu ti šapućem. Shvatiti zašto slikam.

- Misliš na one svoje suncokrete?

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se