Darivanje

Premećem police u potrazi za šećerom.
Gostima u zadnje vrijeme uvijek vadim onu veliku posudu sa šećerom kad svrate na popodnevno viđanje. Zapravo…ja im pravim kavu. Znam točno kako tko svoju pije.
Volim čitati ljude. Ne radi nekakvog razotkrivanja. Više radi ugađanja. Ima li išta ljepše od zadovoljnog lica?
Mogla bih pospremiti ove svoje police po nekom novom rasporedu. Nova godina, novogodišnje odluke…možda krenuti od nečeg sitnog poput kuhinjskog rasporeda?
Negdje mora biti ona mala porculanska posudica. Zasladit ću ovaj dan. Kad mogu drugi mogu i ja tako krenuti.
Dodajem kap mlijeka. Dodam još malo. Zabijelim kavu. Kad mogu drugi mogu i ja piti bijelu kavu.
Kad je bal… negdje mora biti i ono malo čudo što pravi pjenu. Pjenim si mlijeko. Stvaram točku na i.
…
Sad mi se od pustog uljepšavanja kava ohladila. A u kuhinji je hladno.
Valjalo bi razmisliti o tome kako mislim ugrijati dlanove.
K vragu. Skuhat ću si novu. Ta, nisam si bilo tko. Zaslužila sam dostojan uvod u novi dan. I to neradni. Jesam li dobila slobodno? Ili sam se sama nagradila danas takvom poslasticom?

Svijet se danas okreće osjetno brže. Već je kasno, a ja se tješim da je jutro.
Stavljam dvije žlice pjene na vruću kavu.. I mlijeko sam si podgrijala.
Miješam u suprotnom smjeru. Može li to usporiti ove zemaljske rotacije?
Mogla bih pretjerati…pa dočekati već odspavanu noć kako sam krenula spajajući šećer koji se nakupio na dnu šalice s kavom koja mi inače odgovara gorka.
Pripazit ću. Nisam jedina na planeti. Ljudi su zaslužili Božić.
Moje rotacije nas vraćaju u jesen.
Tko još voli jesen?
Voljela sam jesen.
…dok nije otpalo lišće.
Tko još voli gole grane?
Koja tragikomedija.
Hladnoća te ogoli
Liši te kaputa
Pa te snijeg ovije.
Ko za inat...
…
Vrtim žličicom u drugom smjeru…
Moram se vratiti u jutro.
Zemlja se i dalje okreće.
Nisam ništa promijenila.
…
Trebala bih pripaziti na datum u kalendaru.
Nasmijem se... Svi su nam punili uši sudnjim danom.
Nismo mi te sreće.
…
Volim vjerovati da je ovaj dan poseban.
Volim vjerovati da je danas nešto umrlo;
Žrtva za novi početak.
Je li već krenulo?
Jesu li otkrili nekakav lijek?
Možda i mene spase. Tko zna od čega bolujem.
Jesu li dosegnuli novu razinu svijesti?
Znam da je mene obišla ta spoznaja.
Ili sam trebala čitati vijesti prije kave?
…
Ne. Ni u vijestima nikakvih dojava.
Sigurno ne znaju gdje treba tražiti.
…
Ah…da su mene pitali… pomogla bih im.
Ili ne…ipak sam na godišnjem…
Godišnjem…jesam li ga najavila?
…
I dalje se okreće…
Snažne rotacije su uvijek glasne. Samo ih treba znati osluškivati.
…
I moram kupiti darove.
Za one velike i male duše koje me okružuju.
I umotati darove. Mašna je pola poklona. Ne dam taj posao drugome.
…ili sam na godišnjem?
…
Moram se umotati u šal.
Nije ovo bilo koji dan.
A tko bi se razbolio pred božić?
…

Kupila sam ti knjigu. Onu o kojoj si mi pričao…kako si je listao u knjižari…i pročitao dvije, tri stranice…pa je odložio…a onda si zažalio. Sjećaš se?

Kupila sam ti CD. Jedan on onih uz koje piješ vino navečer. Jedan od onih koje obožavaš slušati u mraku. S pjesmama koje smo slušali. Sjećaš se?

Izradila sam našu sliku. Od onih naših… znaš onih… ti si slao meni… ja sam slala tebi… Onu na kojoj smo jedno drugome uz bok i smiješimo se. Onu što si je uslikao na proljeće. I onu što sam ti vratila to proljeće. Sjećaš se?

Našla sam ti i džemper. Zeleni. Tvoja najdraža boja. Da samo znaš kako je mekan… Odrezala sam etiketu…fino ga posložila.

...
U pošti su me gledali čudno kad sam im došla pa sam kupila brdo markica, raspakirala umotani karton, maknula mašnu. Razdvojila sam sve darove. I napisala povratnu adresu, onako iz navike.

Oblijepila sam kartone markicama umjesto ukrasnim papirom. Mašnu sam upakirala.

Oni u pošti su me čudno gledali.
Pa nisam znala koliko za koji moram platiti.
...pa sam ih oblijepila markicama.


...
Stigla je nova godina, znaš.
Vratili su mi se tvoji pokloni.
Oni u pošti su me čudno gledali kad sam im došla.
I ja sam njih čudno gledala.
…
Sad ti pišem…
Znaš li ti zašto te nisu pronašli?
Možda je bilo lišeno imena.
Možda je bilo lišeno ulica.
Možda nije bilo ni kućnog broja.
Ni grada.
Ili misliš da je do poštanskog broja?
Ja sam im lijepo objasnila… da ste mu rekli što je unutra, prepoznao bi se on. Znao bi da je njegovo.

Oni u pošti su me čudno gledali kad sam im došla.
Koja ludost. Pa ovako nešto nije često. Ovako nešto se događa možda ...nijednom.
A vidiš... ipak se dogodilo. To ne prepoznajemo samo mi, zar ne? I drugi to vide. Varam li se?

Oni u pošti su me čudno gledali kad sam im došla.
Ja sam ih gledala još čudnije.