saladdressing

Marko Tomaš nije u Zadru, ali bit će i to u utorak 29.04.2008. Ukazat će se nekad popodne, a javno ukazanje će prirediti u Studentskom klubu "Božo Lerotić" s početkom u 20 sati.
Povod je večer čitanja i slušanja pod nazivom "Nas i Ukrajinaca 50 miliona"!
Osim Marka Tomaša, tko je u Zadru taj dan, može svjedočiti i ukazanju:
Olje Savičević Ivančević, Marka Pogačara, Zdenka Mesarića, Kristine Kegljen te Silvestra Vrljića. Magični čiča, moderator ove večeri bit će Kruno Lokotar.

Znači, utvrđivanje gradiva:

U utorak, 29. tra-la-la-vnja
od 20 h
u Studentskom klubu „Božo Lerotić“ (Ob. kr. P. Kr. IV)

bit će održana večer čitanja i slušanja:

„Nas i Ukrajinaca 50 milijuna“
(proto-promo antologije „Kada se slova presele na tvoje lice“ s bonus tracks)

Bio sam tamo, imao promociju, u Booksi, jel'te, kažu da sam bitnik, a nisam, al' nema veze ionako. Samo se trudim određene stvari staviti u odgovarajući kontekst. Sad bih mogao svašta reći. Lijepo nešto naravno, al' ne da mi se.
Imam savršen pogled na potop. A potop je ono napolju. Kiša. Kapi kad udare u beton odskakuju po dobrih trideset centimetara u zrak i onda traaaaaaaaaassss!!! Tako nastaju lokve. Lokve su dobre za šlljapkanje ako ste bezrazložno veseli. Dobre su i da vas iznerviraju ako niste veseli, a skvasite stopala. Lokve su kao ja, bezrazložno vas vesele i istovremeno iritiraju. Ali to ipak ovisi o vama. Svakako sam vam izvan tomašaja i ne možete mi ništa. Osim ako ne upravljate kišom. A to bi značilo da ste bog. A bog ne postoji.
Sartre je rekao za Andreasa Baadera da je retardiran. Ipak, budući je njemački terorizam neka inačica(prije preteča, al' dobro, jebiga sad) punka ja sam jako zainteresiran za djelovanje RAF-a. Možda jednom diplomiram povijest pa magistriram na tom periodu. Punk i njemački terorizam, sedamdesete. A možda i neću. Jebiga, otkud znam. Svejedno, preporuka knjige za ovo kišno popodne je: Gerd Koenen "Vesper, Ensslin, Baader - Iskonski prizori njemačkog terorizma".
A glazbu odaberite sami.

Evo, jedna, iz prve ruke, iz kiše:


POPODNEVNI ČAJ S ENGLESKOM KRALJICOM

Majakovskog sam uvijek zamišljao
kao spomenik.
Sve što nada mnom čini nasilje
lijepo je i od boga,
jer sam iz ropskog naroda,
trpim i ne trebam utjehu.
Krvoločni anarhist
Peter the Painter
nestao je u noći
ili nije ni postojao.
Ulica Sidney – 1911.
Tianmen trg – 1989.
Palach, čovjek buktinja – 1969.
i ja – 1978.
također žrtva velikog 20. stoljeća.
Trebam se diviti čempresu koji ne krvari,
bezbrižnim djevojkama iz turističkog prospekta.
Ako volim rijeke
trebam ih posjećivati
čak i sivu Thamesu
ili mrtvi Hudson.
Ništa nisam naučio od Majakovskog,
počeo sam ga izbjegavati
kad je krenuo rat,
preko ramena mi je izvirio Trocki
i tad sam u sebi otkrio malog fašistu.
Ljubavi, to što sam te ubio
bilo je iz milosrđa.

Ja, imenom i prezimenom Marko Tomaš, bit cu u ZGB u utorak, 15.04.2008. godine. Na taj datum u 20.00 sati u svima Vam znanoj Booksi imat cu promociju svoje "nove" zbirke pjesama "Marko Tomaš i druge pjesme". Pa navratite, volio bih Vas vidjeti i druziti se s Vama.
Dakle, nadam se da se vidimo...


Marko Tomaš: "Marko Tomaš i druge pjesme"
(Naklada Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2007.)

O knjizi:

Poezija Marka Tomaša sakupljena u ovoj, njegovoj četvrtoj po redu, samostalnoj knjizi simptomatično naslovljenoj Marko Tomaš i druge pjesme formalno, ali i tematsko-motivski uvelike se nadovezuje na njegove prethodne knjige. (...) Stasao na tradiciji beatnika i Bukowskog, Simića i Cohena i otalih velikih 'profetskih melankolika' kao i na širokoj matrici suvremene ljubavne i konfensionalne poezije Tomašev lirski subjekt (a njega je u ovim pjesmama gotovo dopušteno, koliko god je to moguće, a da ne prekršimo 'ontološku' rampu, izjednačiti s autorskim) izričito, bez obzira na nekad prividno dominantnu razinu prikazivačkog plana, dominira planom izraza bivajući konačnim katalizatorom svog tog 'stvarnosnog-svijeta-oko-sebe' izrazito ga refleksivno kanalizirajući i postajući gotovo narcisoidno dominatnim u svojoj lirskoj ispovijesti.(...)

Marko Pogačar


I jedna, posebno za Hopey:

ASTROLOGIJA

Koliko oblika ima mjesec?
Mogu li dovoljno dugo ostati budan da ih sve pobrojim,
a onda izaći pred svijet i otkriti mu potpuno novu strast,
objasniti kuda ide voda, kako koža čuje šapat,
ispričati pauka i ulicu, opravdati svece za zablude,
Bogove za okrutnost, oslikati ritam ceste,
ritam glazbe, drveća i praskozorja,
boju predvečerja i čežnju dana, ljepotu usamljenosti,
genocidnu prirodu ljubavi, beznađe mržnje,
blato ratova i gorčinu soli života.
Želim unaprijed optužiti ovu pjesmu za fašizam,
ili prosuti spermu po njoj kao po mesu ljubavnice.
Čak su i hrizanteme fašisti. Tako je ova igra zamišljena.
Jesam li spreman za konačnu astrologiju, definitivnu,
krajnji poredak sazviježđa, nakon kojeg samo nema,
tamo gdje je vakuum, istina?
Kako se zaljubiti posljednji put
kad je toliko molitvi odaslano na pogrešnu adresu,
ili se vratiše kao eho u velikim hramovima
gdje smo klečeći drhtali od pobožnosti
i suzama priznavali zločine?

Tražim jednu knjigu.
U njoj je pisalo o moru,
točnije o plavoj
i boji pjene.
Sat govori: 4:45
još malo pa će svanuti.
Začut ću poziv na molitvu.
Ali sada
ne mogu pronaći te pjesme
o plavoj i boji pjene.
Soba je ponekad savršena
i potpuna mjera duše.
Uvijek se pitam:
kome se obraćam ako ne Bogu?
Toliko je malo iskazivog.
Pjesma je poput sobe,
pokušava svesti neizrecivo
na najmanju moguću mjeru,
uhvatiti ga u klopku,
stisnuti guste redove misli oko njega.
Pošto ne mogu pronaći knjigu o moru,
o plavoj i boji pjene,
ko zna šta ću sanjati,
kakav strah ili novu žudnju?
U 5:06 svijest se mrvi.
Potrebno je leći u hladan krevet.
Zima je i sutra ništa neće procvjetati.