saladdressing

Ulaziš u stan, nakon što si polako otvorio vrata, koja si zatekao otključana što je vrlo neobično budući znaš da uvijek zaključavam vrata, čak i ključ ostavljam u bravi što je navika koja mi je ostala još od prvog puta kada sam umislio da me neko uhodi.
U hodniku se spotičeš o razbacane cipele i zgužvan tepih i skoro naglavce upadaš u dnevni boravak gdje me zatičeš kako sjedim na kauču nogu ispruženih daleko pod stol, jer noge su mi vrlo dugačke.
Čudiš se što me nema, ni traga, ni glasa, dozivaš me, ali ja ostajem nijem kao da sam ravno sa šestog kata propao u zemlju.
Ulaziš u spavaću sobu pažljivo zaobilazeći odjeću pobacanu na pod i gledajući gdje gaziš obaraš kaput koji visi na poluotvorenim vratima. U spavaćoj sobi spavam mirno pokriven jorganom od ramena do koljena baš kao i uvijek, jer ne volim biti potpuno umotan u pokrivače.
Sada si već zabrinut, pozvao sam te da dođeš, stan mi je otključan, a mene nema. Pomisliš da sam se spustio do dućana, ali tu pomisao odbacuješ istog trenutka, jer bismo se sigurno sreli u stubištu.
Konačno, došao si do kuhinje u kojoj aromatičnu njemačku rakiju, koju pijemo kad god me posjetiš u posljednje vrijeme, sipam u kratke trbušaste čaše dok pod tečnošću pucketaju kockice leda. Sve je u savršenom neredu baš kako si navikao vidjeti, gomila neopranog posuđa i uvijek neka boca koju treba isprazniti.
Samo ja nisam tu dok kroz odškrinut prozor dopire dah reskog zimskog zraka.
Kroz sav nered ponovo dolaziš u hodnik. Iz kupatila ne dopire nikakav zvuk. Ipak, odlučuješ provjeriti da nisam možda unutra. Otvaraš vrata i u velikom ogledalu naspram njih ugledaš mene.
I ništa ti više nije jasno.