saladdressing

Želim biti bolji nego čovjek kojem si pisala.
Mislim da ga više ne poznajem.
Gledao sam kako je poskidao sve zavjese u stanu.
Sva vrata s ormara i komoda.
Povadio je sve ladice.
Spustio madrac na pod.
Podigao tepihe i bacio ih u podrum.
Želi živjeti poput istočnjačkog mudraca.
Uvijek govori počet će sutra.
Samo da se otrijezni.

Zaražen sam kišom.
Ima okus limuna
i skuplja mi usne.
Danas sam dugo
razmišljao o nebu
i opet je sve moglo stati
u jednu riječ.
Uljudno sam pozdravio svijet
ali nisam dobio odgovor.
Misao se otapa
u otežalim olucima.
Opet sam bezgraničan
kao i duša
nemam jasne obrise.
Trčim do telefona.
Moram ti to javiti.

TAMO KUDA ODLAZI RIJEKA
      Za prijatelja B. pjesma o budućnosti

Nikad ne spavam u vozu
      ali te sam noći zaspao na uskom sjedištu
      čim sam ušao u kupe na Hambruškom kolodvoru.

A onda
      doručak u Parizu.
      Kafa i kroasan za cijenu pristojnog ručka u Sarajevu.
      Sreo sam prijatelje i izvadio bocu rakije iz torbe.
      Stan na Avenue des Gobelins.
      Već smo u podne bili pijani.
      Budućnosti ima onoliko koliko pamtimo prošlost.
      To sam pomislio u jednom trenutku.
      Dugo smo pričali o uspomenama
      koje su silom prilika postale zajedničke.
      Poželio sam život u čamcu.
      Tamo kuda odlazi rijeka sve je širom otvoreno.
      Brbljao sam zadebljanog jezika i ugrijanog srca.
      Svi smo bili pijani i bilo je potpuno svejedno
      što govorimo besmislice.
      Vrijeme je brzo prolazilo i to je jedino bilo bitno.

Renault 4 nas je odvezao u Parišku noć
kad smo već bili dobrano demolirani.
A onda
      kurve u Bois de Boulogne.
      Pijani Srbi na Montmartreu.
      Opori okus Pigallea.
      Svjetla na Champs-Elysees.
      Večera u japanskom restoranu.
      Dugačka šetnja kroz Quartier Latin.
      Boce vina u našim rukama.

Tamo kuda odlazi rijeka
      uvijek je bilo i bit' će svega.

Tada sam u nesvijesti
slušao cvrčka.

Razgovarali smo o putovanjima.
Njuškali jedno drugo između prepona.
A jedino su tvoje grudi bile svjetlost.

A onda bi došla krvavih ruku
i razbila stan i mene bacila u ponor
niz stepenice.
Naš dom bi utihnuo.

Smrt je bila na kauču
govorila bi kasnije
i ja sam to morao prihvatiti.

Poslije bi sjedili za kuhinjskim stolom
i vraćali moje lice
na fotografije sa kojih si ga isjekla
kad sam te napustio zbog bolesti.

A bila je to samo smrt
lijena i šutljiva na našem kauču
poput nekog dosadnog gosta
koji nas ometa u velikom spremanju.