Otkako se dogodio taj tragični događaj, po prvi put uzimam stvari u svoje ruke, bez da pritom žalim za ičim. Samo se zapitam, zar se zbilja prvo moramo suočiti s krhkosti i prolaznosti života da bismo napokon uspjeli otvoriti oči i doznati ono istinsko? Moramo, jer svatko ima svoj put, a katkada je najlakši način za pronalaskom istinskoga u najjednostavnijim, primarnim stvarima, kao što su rođenje ili pak smrt.

Piše mi se o njemu, mom bivšem, kojemu sam bila prva prava djevojka (žalosna činjenica, obzirom na njegove godine). Čini mi se kao da je biće kojemu fali ljubavi, no kada ju i dobije, ne zna kako reagirati na nju.
Ne zna voljeti.
Prisjećam se naših zajedničkih trenutaka i silnog vremena koje smo proveli zajedno... bio je poput tračka utjehe za moju tugu. Kada je tuga prošla, otjerala sam ga iz svog života. Više mi nije bio potreban, moje emocionalne potrebe bile su zadovoljene.
Bio je više kao zakrpa mojoj tuzi, iako sam po sebi, kao osoba određenog karaktera, nije znao biti utjeha ni sekunde.

Jedino što je znao je da trebam zagrljaj i poljubac, ali to je bilo nešto što sam mogla dobiti od bilo koje osobe. On je bio dovoljno razuzdan za upravo to. Mislila sam kako se nikada neće vezati za mene - prevarila sam se. Nažalost, tj, nasreću, jedan je od nih koji ne znaju zadržati djevojku, stoga ga ostavljam n mjeseci nakon. Njegovom krivicom.

Vežemo se za osobe, iako krive osobe, ali opet, slijepi smo i ne slušamo razum baš uvijek. No, kada prolazimo kroz iste stvari više puta, uključi se ona stara lampica. Onda trpim i trpim dok se nit ne rasprsne.

Telefon zvoni, puni se porukama, a ja... po prvi put osjećam sreću i olakšanje zbog napuštanja osobe koju san nekoć davno, davno možda voljela...



Dragi, plači...

Pogriješila sam.



Jednom davno obećala sam samoj sebi da nikada neću pristati na išta manje od toga da me se tretira kao kap vode na dlanu... obećanje je prekršeno. I ponovno obećano.

Htjela sam pisati o novome njemu, ali planovi su propali. Nije toliko stvar u činjenici da me on fizički ne privlači, već u toj mješavini iznimne taštine i autodestruktivnosti, koja me silno odbija. Počinjem misliti kako doista nešto nije u redu sa mnom, kada je kraj svake ljubavne priče u mome slučaju isti.

Doista sam se počela zaljubljivati, bila sam sigurna da ljubav obuzima moje "ledeno" srce. Sve dok... nešto nije puklo. Točno u ponoć, 1. siječnja 2012. Puklo je enormnom snagom, poput vatrometa kojeg sam promatrala stojeći nasred ogromne, hladne, mokre ulice. Sama, okružena hrpom ljudi, ali sama. Vrijeme kao da je stalo na trenutak. Pogledala sam pored sebe, a njega nije bilo. On nije stajao kraj mene unatoč tome što smo zajedno izašli na ulicu... Usudio se otići.

A onda, netko me povukao na stranu, poljubio i zagrlio. To je bio on, moj dragi. Pijan, napušen. Moj bivši. Govorim o njemu još uvijek, da, samo u mojim očima više nije bio ono isto otprije par sekundi.



To je ono do čega dođe kad uporno zatvaraš oči i odbijaš vidjeti očito... Nisam ja nesposobna voljeti, niti smatram kako on ne zaslužuje biti voljen, ali kako reagirati kada voljena osoba bezrazložno počne paničariti oko činjenice volite li ju ili ne (u nadi da još, nakon pola godine nije došlo do toga da ju volite). Kako reagirati kada ta ista osoba prestane imati bilo kakvog takta kada dospijete u vezu, kada ne razumije da ste ostali bez dragog prijatelja, i da vam treba utjeha. Kako reagirati kad vam se nakon toga svega on zgadi, toliko jako da niste u stanju poljubiti ga, a on vas obožava više no ikada, njegova ljubav za vas je svakim danom sve veća... kako?

Lijepo su mi govorili, kloni ga se, ali onda ne bih to bila ja. Ne bi Lolla bila Lolla...