Sakica

O njemu i bez njega - ukratko

Sve mi je s njim bajno i bajkovito. Gledam ga u usne dok priča i ne mogu odoljeti…ljubim ga.
Ako ga gledam u oči, on zastane u pola rečenice i spušta pogleda, pa ga diže, pa se crveni, pa se smješka,…opet ga ljubim.
Milujem ga po toj nestašnoj kosi, on me gleda zaneseno i prepuštajuće,…pa me ljubi.
Podsjeća me na crno-bijelog kozlića kojeg sam imala kao dijete (kako li se, k'vragu zvao? nameće mi se Šarko, ali nemoguće da sam mu nadjenula tako neorginalno ime,…bo? davno je to bilo).
Kada hodamo ulicom mora me držati za ruku ili oko struka, jer hodam prebrzo za njega, pa mu se neda trčkarati za mnom. A meni je lijepo, uzbudljivo, totalno zaljubljivo, oblacima hodljivo, pameću zagubljivo, apstraktno koloristično, ma što trubim?neopisivo!... kad me on tako mora držati.
Ja stalno nešto blebećem od nervoze i ushita i skakućem poput djeteta od zaigranosti i zapanjenosti što je tu kraj mene. On se samo smješka i sve potvrđuje kao da razumije sav moj hrvaški, a mislim da baš i nije tako, no ne smeta ni njemu ni meni, ionako blebećem nepovezano i sve same gluposti…Još me nije uhvatila želja za filozofiranjem ili, nedajbože, objašnjenjem moje vizije uspostave bilateralnih odnosa između naših državica ili, možda, rješenja svjetske gospodarske krize…Uh, ne smijem ni pomisliti na to!
Kad nisam s njim…i dalje se smješkam. Postajem gadno smotana, čaše mi padaju iz ruke, zabijam se pri hodu u prolaznike, stupove,…sreća ne vozim, sigurno bih izazvala par lančanih sudara dnevno, spotičem se o jedini kamenčić na ulici, dođem u trgovinu, ne znam što sam htjela kupiti,…ali se smješkam. Cijelo vrijeme. Kad mi netko nešto priča, bez obzira na ton i svrhu, zaista se trudim pratiti ili bar uloviti smisao, ponekad i temu, ali…ali…ali uvijek mi se pred očima motaju njegove usne, njegove oči, jamice na obrazima, njegova stopala, njegovo držanje dok vozi auto po najvećoj magluštini koju je Rijeka ikad vidjela i dok zaljubljeno pristojno gledi u mene dok blebećem, a ja ga upozoravam da bi bilo pametnije gledati ispred sebe dok vozi, pa poljupci, poljupci, poljupci na semaforu dok je crveno, bogami i kad pređe u zeleno…
Prije nego se sretnemo je gadno. Tada ne znam ni kako se zovem. Ne znam ni koja je godina, a kamoli stoljeće… Drhte mi ruke, klecaju koljena, piški mi se, ispušta vjetriće, povraća, prazne crevca, znoji mi se i ježi mi se, muca mi se i ne prepoznajem svoj glas, sto puta dnevno se upitam: Što je meni ovo trebalo???! Mogla sam fino ljenčarit uz Zabranjenu ljubav grickajuć kikiriki il' možda čips, može i kokice.
Ipak, kad se konačno sretnemo uspije me malko smiriti jedino to što vidim da je njemu puno, puno gore.