Sakica

Noć muzeja

Prisustvovala Noći muzeja u Rijeci. Najprije smo pohodili Povijesni muzej. Nice. Obilje povijesnog namještaja, oružja, što hladnog, što toplog, violina, knjiga, lustera,… Prezentacija o kavi. Bez kave. Nikako naić na topli, mirisni, fini, črni kak noć,…gušt. Hm-hm, manjkavo. Kako bilo – to nam nije ubilo dobro raspoloženje.
Ali nešto drugo jest.
Elem, svratili smo u Muzej grada Rijeke. Ragledavali Kukurinove fotografije halubjanskih, zvonečkih, žejanskih i inih zvončara, pa onda na kat u razgledavanje izložbe o Trsatu i Gospi trsatskoj, pa onda u prizemlje na Kastavsku belicu (hoće reći-vino z Kastva), kroštule i prebučne maškarane zvuke prisutnog banda.
Uto su stigle ribice, ribice…Dakle, prvo je osoba zadužena za cattering dovukla pladnjeve prženih ribica, pa je nakon 15min dovukla salvete, pa je prošlo još 15 min…dovukla je kartonske tanjuriće, a nakon dodatnih 15min i čačkalice kojima su gosti, valjda, trebali nabadat ribice, tj. ono što je ostalo nakon što je naša gladna (a kulture željna) nacija potamanila već prije 45min.
U jednom trenutku dok sam skromno grabila svoje ribice u plastičnu čašu razgrćući površinski sloj kartonskim tanjurićem, zapuhnuo me strašan smrad znoja. Nakon što sam se skoro onesvijestila u tom utočištu i riznici riječke kulture ugledah (njuhom vođena) pravu sliku našeg društva i najednom mi sinu: Najsiromašniji slojevi našeg društva su najveći ljubitelji kulturnih zbivanja! Zašto? Zato što mogu (kao u ovom slučaju) rastvoriti svoje borše i elegantno istresti srdelice i gavune u nju. Kako bilo – ne može im se zamjeriti, ali se može čestitati na snalažljivosti. Dakle, kultura hrani gladne (tako sam ponosna na ovu parolu!)!
Sljedeća destinacija je bio Prirodoslovni muzej. Simpatičan koncert nekog ženskog napol smrznutog tria i pratećeg banda ispred muzeja, a sve okrunjeno kuhanim Vrancem. Preparirane životinje, ribe, žabe, bube,… u muzeju. Iglom probodeni leptiri. Naučila sam da su poskok i riđovka vrlo, vrlo slične zmijke svojim izgledom (dakle, otrovnice) i da se poprilično vizualno razlikuju od svoje neotrovne rodbine koje nemaju šare. Super. Sad ću i znat prepoznat. Mada sumnjam da bih ih htjela srest ikad. Igdje. Mada jesam. Brrr...
Ne mogu prežaliti činjenicu da nismo svratili u Suvremenu. To je moj fah. Ostali me odvukoše na igranje socijalnih igara (bez ulaganja previše novca) u stan poznanice. Po tko zna koji put igrali smo igru Psihijatar sa najnovijom žrtvom…, ma ako još ne znate pravila igre ili želite fino zaje… nekog od svojih prijatelja, poslat ću vam pravila mailom (ukoliko ih zatražite). Budite sigurni da ćete o 'žrtvi' puno saznati, a naljutit ćete je definitivno kad joj objasnite kako je nasjela na titulu psihijatra koja joj je dodijeljena u ovoj simpatičnoj igrici.

Sve u svemu-drukčije i zanimljivo. Nadam se da svi ovdje shvaćate da sam u tim (a bogami i ostalim) muzejima već bila i razgledavala izloške te da je ovo samo superultra kratki izvještajčić o Noći muzeja koji se održava jednom godišnje i da je šteta po Vašu kulturnu naobrazbu ako ste takvu noć proveli, npr…u discu ili pred televizijom ili svađajući se sa svojim partnerom ili…što već.