Sakica

S koležinicom na ručku...

Upravo sam se vratila s ručka provedenog s Aplles. Popila sam uz ˝ pizze i 2 dcl pive što je potenciralo blagu omamljenost i sklonost smijurenju na sve i svašta, a bogami i žensko ćaskanje uz neobavezno druženje koležinica van radnih obaveza. Nametala se tema o tome kako je ministar poljoprivrede Republike Hrvaške klimao glavom i potvrdio da će cijene hrane uskoro narasti jerbo je u Slavoniji suša. Avaj, avaj. Kuku lele (kako bi neki verbalno izrazili svoju patnju).
Aplles je pametno zaključila da bi Hrvatska trebala uvesti zapadnjački sistem navodnjavanja i zaštite usjeva od takvih i inih elementarnih nepogoda (tuče, npr.) Veli da se to trebalo napravit barem pred 15 let, jer sad el ministro ne bi morao ulaziti u kukuruzišta u svojim finim ministarskim cipelicama i tužno nunati u rukama deformirano osušeni klip kukuruza uz najtužniji pogled i lelek u pogledu koji podsjeća na majku zaštitnicu svog kržljavo rahitičnog čeda (majku koja nije ujedno i dojilja). Sad bi se lijepo smješkao dok sluša vremensku prognozu, a geemoične super biljke (mada se o tome šuti) pod njegovom jurisdikcijom bi bezbrižno rasle lepe, slasne i debele nalik na…
No, kad bi se i sada uveo zapadnjački sistem zaštite od elementarnih nepogoda i sistem navodnjavanja,
pretpostavljam da bi se u tom slučaju svakako porezi trebali povećat, jer…bogo moj…treba to netko i platit. A tko drugi nego narod kome hrana najviše i treba. Cijene bi svakako narasle. Svakako hrane, jer se ona najviše troši, tj. najpotrebnija je, tj. kupovat ćemo je i dalje bez obzira na visinu cijene, jerbo je nepraktično raditi u uredu 8 h (a može i duže) i usput brinuti o kozi, luku i salati, a nekak nije ni noble u velikim urbanim centrima. To što 'rvati pobolijevaju od stresa ne predstavlja neki naročiti problem. Navikli smo, je li? Imamo par ratova iza sebe, što svjetskih, što lokalnih. Pa ne očekuje nitko, valjda, da se tako brzo izvučemo iz krize? Do jučer smo ratovali.
U restoranu nas je gnjavio neki simpatični mali mačić koji ima nevjerojatnu sposobnost mjaukanja u jednom 2minutnom udahu. To mjaukalo je ili jako gladno ili jako domišljato, upečatljivo svakako. Zamislile smo da mačić svaki dan vodi svoje bilješke (nešto kao ima svoj blog):

Blog gladnog mačića

21. VIII 2007.
Danas sam se probudio, protegnuo, otišao u restoran nešto maznut za užinu, nisam puno mjaukao, a neki veliki, debeli, crveni ljudi koji su stalno govorili: Ja, ja, šune kacen…su me tako nahranili kobajama da sam skoro puk'o.
22. VIII 2007.
Danas sam se probudio, protegnuo, otišao u restoran, pročistio grlo, duboko udahnuo i smjestio se kod dvije fine domaće tete. Mjaukao sam iz sveg glasa, glasnice su mi vibrirale brzinom svjetlosti, skoro sam dobio laringitis, a one su se samo cerekale i pričale gluposti o navodnjavanju i zaštiti usjeva od elementarnih nepogoda. Jesus, što žene znaju brbljati. Ja sam tako mjaukao i mjaukao, kad je konačno stigla pizza i salata s puretinom, stao sam se drati iz sveg preostalog glasa: Puretina! Puretina!
One su se i dalje cerekale i komentirale: Bože, što ovaj mačić može mjaukati! Kad su me konačno nahranile, ja sam stao s mjaukanjem. Mislim, sasvim logično.
Onda je u moj omiljeni restoran gdje uvijek jedem došao neki barba kojeg sam i ranije viđao. On ima ljetno odijelo i kravatu, zlatan sat, veliku kožnu aktovku i vrlo je ozbiljan. Ne pije ništa na račun kuće već samo nešto čeka, a moji konobari, kuhari i pomoćni kuhari se tako ustrtare i ustrče oko njega, svi traže gazdu, traže račune, sklanjaju boce ispod pulta. Kad on ode svi brišu znoj sa čela. Mislim, stvarno ne kužim kaj taj hoče, ali nikome nije simpatičan, pa tako ni meni. Gazda uvijek mrmlja kad barba ode: Mafija jedna, da mafija…
23. VIII 2007.
Danas sam se probudio, protegnuo, otišao u restoran, mama je načula da je suša poharala Slavoniju (bo? ne znam ni što to znači) i da će cijene hrane narasti. Kako moja mama ima fantastičnu moć zaključivanja-zaključila je da će se to definitivno odraziti na nama mačkama. Zašto? Kako?-pitao sam.
Mama kaže da će cijene narasti, a platežne mogućnosti tzv. srednjeg sloja neće rasti u skladu s cijenama, a kako se mi ne hranimo u elitnim restoranima, tako možemo očekivati da će i posjećenost u restoranima biti manja. Još jedan razlog tome je da će i cijene hrane u restoranima rasti. Dakle, morat ćemo se vratiti na prehranu iz kante za smeće.
Molim?!-dreknuo sam. Neću se hranit po kantama za smeće! Tamo ima puno starih ljudi koji neugodno mirišu (tj. ne mirišu već smrde) i koji nam svu hranu poberu ispred nosa! Neeeću!!!






Putem smo srele neko djetešce, cirka 5 god. U ručici je držalo plastičnu igračku pištoljčinu tipa Magnum 44 desert eagle. Prepadalo je poštene građane uzvikom : Ruke u vis!
Međutim, mi smo ga upozorile da griješi i da bi, zapravo, trebalo dreknuti: Pare ili život!
Djeca k'o djeca, brzo savladavaju gradivo, pa sad klinac viče što je naučio od tetke Aplles i tetke Sakice (to će mu sigurno puno dobroga dovesti u život). Za sada je to svima slatko i simpatično. Za 15tak godina neće biti. Ali za to nećemo mi biti odgovorne. Mi smo samo uputile dijete kako treba precizirat svoju nakanu.

Za sam kraj obavezno preslušajte i pogledajte ovaj video uradak: