Spuštanje do kuhinje je prošlo u nekoj vrsti neugodne tišine. Otprilike oko prvog kata, Amy je natjerala samu sebe da razmisli o tome zašto je uopće i prihvatila poziv nekoga kome do prije tek nekoliko minuta nije znala niti ime. Pretpostavila je da je to bila neka njezina bolesna potreba da ipak napravi nešto dobro ove večeri. Jer, Noć vještica je bila veoma posebna u svijetu čarobnjaka i vještica. Nije to bilo nešto usporedivo s bezjačkim praznicima jer je to bilo mnogo posebnije. Kroz stoljeća koja su protekla, vještice su bile proganjane i spaljivane - tek je odnedavno uveden mir. Bilo je to nešto čime se trebalo ponositi.
Nekoliko je puta on prekinuo tišinu, a nekoliko puta ona. Jednom ga je čak i odmjerila, ustvrđujući da hoda pored muškog bića koje i nije izgledalo loše. Ne, zapravo je bio prilično privlačan, iako nikakav metlobojac ili tip s naslovnice (bezjačkog) Playgirla. Imao je oštre crte lica, izbočenu bradu i pomalo orlovski nos. Upečatljiva pojava nekoga koga Amy nije viđala tako često.
"Pa, hoćeš li ti poškakljati ili da ja?"
Trznula je glavu, u prvi mah ne shvaćajući o čemu on to, zaboga, priča.
"Krušku, mislim", - galantno se nakašljao, susprežući smijeh.
"Oh, da. Ma mogu i ja, nije problem."
Pružila je ruku i dotaknula krušku s portreta koji je služio kao ulaz u kuhinju. Napravila je pokret ruke koji je samo sličio na škakljanje, ali je bio dovoljan da se platno pomakne u stranu i propusti ih unutra. Jan joj je uputio prijazan osmijeh i pustio je da uđe prva.
A ulazak Amy uopće nije škodio.
Obožavala je kuhinju. Toliko hrane na jednom mjestu, toliko uslužnih bića - također... Oh, mogla je provoditi sate i sate ovdje, a nitko ju ne bi došao tražiti. Baš kao i ove večeri, kad su ljubazno zamolili vilenjake da im spreme malo ostataka od večere. Malo je, očigledno, u vilenjačkom jeziku značilo - puno.
"Wingardium Leviosa!"
Zamahom štapića, Jan je u zrak podignuo sve te pladnjeve i smotuljke i natjerao ih da lebde ispred njega. Amy je stajala na udaljenosti od metra, možda dva, i promatrala svu tu hranu u zraku.
"U Društvenu?"
"Može."
*****
Noć je polako protjecala, i u jednom je trenutku Amy bacila pogled na sat, shvaćajući da je već dva ujutro. Društvena je prostorija bila prazna, tek su se neki ljudi vraćali s tuluma - izravno odlazeći u spavaonice. Među njima nije bio Dorian, kao niti Bella. Samo je Amy sjedila u Društvenoj s Janom, s kojim je bila bliža što je noć više odmicala. Pretpostavila je da ipak ima nešto u onome da se lakše otvoriti strancima nego starim prijateljima.
I zaista, bilo je. Jer je nakon svakog sljedećeg gutljaja plamenviskija postajala sve iskrenija, sve emocionalnija - do te mjere da se više nije niti mogla prepoznati. Glava joj je bila košmar, pogled se mutio i obuzimala ju je ona udobna pospanost.
"I onda su njih dvoje prohodali, a ja nisam znala što da osjećam. Znaš taj osjećaj?"
"Mhm."
"Ali shvatila sam da je on.. pa, Dorian. Ništa više od samo Doriana."
"Mhm."
"Oprosti, mora da sam strašno dosadna..."
Nasmiješio se. Bog zna da u njezinim očima taj smiješak i nije bio potpuno bistar, ali joj se u tom trenutku činio naprosto predivnim. Položio je svoju desnu ruku na lijevu stranu njezina vrata, tako toplu da je jedva održala oči otvorenima, tek ih sramežljivo sklapajući kad je malim prstom okrznuo njezino uho. Trnci su joj prostrujili kožom i obuzeo ju je nevjerojatan osjećaj da večeras može sve, baš sve.
"Ne brini, savršena si."
"Oh?"
Usne su mu pronašle njezine dok se ona uopće nije niti potrudila odupirati se. Bilo je prekasno, već je bila previše pijana da bi išta učinila. A i nije htjela, bilo joj je sasvim dobro ovako, dotičući njegove usne. Nije obraćala previše pozornosti na to što ona radi, iako je znala da se vjerojatno niti približno ne može mjeriti s njime koji je sada zavlačio ruku pod njezinu majicu, obasipajući toplinom njezin sada goli trbuh.
U jednom se trenutku odmaknuo od nje, tek da ju odmjeri i uputi joj upitan pogled. Kimnula je glavom, prešutno odgovarajući na pitanje koje nije niti moralo biti postavljeno. Prebacila je majicu preko svoje glave, nagnula se unaprijed kako bi ponovno zahvatila njegove usne i ruku mu navela prema zatvaraču svojih hlača. Prihvatio je 'igru', očigledno vrlo svjestan toga što je željela da napravi. Trebala mu je možda minuta da nju razriješi hlača, baš kao i sebe.
A onda je na dovratku spazila poznatu čupavu glavu. Već je bilo odavno prekasno kad je prislonila prst na usta, dajući Janu do znanja da želi da sad šuti. Shvatio je on mig, i to jako dobro, prestajući je dodirivati. Ali nije više vrijedilo ništa jer se čupava glava nadvila nad kauč, a ispod te silne kose je bio Amyjin najbolji prijatelj raskolačenih očiju.
"Amy, jebote! Daj se pokrij, opet pizdarije radiš."
Tišina je bila prilično neugodna. Amy nije bila baš sigurna za dril u ovim situacijama, nitko ju nikad prije nije prekinuo u seksu. No Dorian nije pokazivao namjeru da ode, samo je stajao ondje, strijeljajući Jana pogledom. Iako je do prije nekoliko trenutaka bila pijana, otrijeznila se u sekundi i shvatila da postoji nešto što joj prešućuju.
"Bennet, marš odavde."
"Potražit ću te sutra, može, Amy?"
Kimnula je glavom na što je Dorian svoj prijeteći pogled usmjerio ka njoj. Jan se pokupio u roku od par sekundi, uspinjući se uz stepenice bez da je bacio ijedan pogled.
"Dobro, što je tebi? Ti nemaš pojma tko je on, ha? Treba ti sranje kao i na trećoj godini?"
Dorian ju je zaogrnuo jaknom iako je i ovako bilo već dovoljno toplo. Dopustila mu je, ipak. Trebalo joj je to, iako ju je sad prožimao užasan osjećaj neispunjenosti.
"Znam da se zove Jan."
"Bravo, maestro. Tvoj intelekt me svaki dan sve više i više iznenađuje. Jan Bennet to radi. Iskorištava pijane cure."
"Pa ne smeta mi to."
Stao je na trenutak i pogledao ju s pogledom zbog kojeg je pomislila da joj čita misli. Ili ju je jednostavno predobro poznavao. Nastavili su šetnju do Dorianove spavaonice u tišini, baš kao što su se tako i uvukli unutra. Dobacio joj je neku široku majicu koju je navukla na sebe, prethodno skinuvši sve osim donjeg rublja. Nije joj bio problem - to je bio samo Dorian. Da, bio je zgodan i privlačan, ali ne na taj način. Ne bi si mogla oprostiti da nešto svjesno učini s njime.
Uvukla se pod pokrivač pored njega, ponovno mu dopuštajući da napravi zaštitničku gestu poput stavljanja jedne ruke oko njezinog struka, a druge na njezina ramena. Našla se u tom udobnom zagrljaju, savršeno umorna.
"Simpatičan je."
"Amy, ljudi se nikad ne mijenjaju, znaš to."
