Noć Vještica je došla i prije nego što se Amelia mogla nadati, ostavljajući ju potpuno unezvjerenom. Tih se dana po Hogwartsu pričalo samo o zabavi koju priređuju sedmaši u gryffindorskom domu. Iako je većina stanovnika dvorca bila pozvana na tu zabavu, Amy svoju pozivnicu nije dobila ali to ju nije previše žalostilo. Ionako nije bila od velikih tuluma, glasne glazbe i hektolitara alkohola. Dobro, precrtajmo zadnje - alkohol joj nije smetao.
Već je imala konkretan plan. Dorian i Bella će se pokupiti na tu zabavu, Roxanne se već ponudila da će ih prošvercati. Ista ponuda je vrijedila i za Amy, ali nije ju prihvatila. Plan se sastojao od duksa, plamenviskija, kutije cigareta i čokolade. Samo je morala preživjeti do večere, već je mogla zamisliti sažalne poglede svojih cimerica. I Bella će joj uputiti jedan takav, to je znala. Nekako ju i nije bilo briga.
Trznula se iz razmišljanja pri zvuku budilice koju je ponovno preduhitrila. Događalo joj se sve češće da se u šest ujutro probudi sama od sebe. Nakon toga bi zapalila cigaretu i tiho otpuhivala dimove do sedam i trideset, ugasila budilicu i pravila se kao da je sve u redu.
"Loša noć?"
"Rano ustajanje."
Dorian joj se nacerio, rasčistio stolicu pored svoje i naslonio glavu na lijevi dlan, polažući lakat na klupu. Neko ju je vrijeme samo gledao, a ona je uzvraćala pogled. Ono što je voljela kod njihovog prijateljstva je bilo upravo to - tišina. Sve je ostalo bilo sranje ako s čovjekom nisi mogao šutjeti nekoliko minuta, bez potrebe da ispuniš napetu tišinu.
"Kako je Bella?" - upitao je nakon nekog vremena. Pretpostavila je da daljnja šutnja ipak nije mogla biti pristojna, stoga je uzdahnula i smislila dovoljno normalnu rečenicu.
"Dobro. Što je s vama? Mislim, sjedi u istoj prostoriji."
"Ne znam, ljuti se. Zakasnio sam jučer."
Amy se nasmiješila. Pa, ako je Bella zaista željela biti s Dorianom, morala se naviknuti na kašnjenje. Taj čovjek niti jednom u životu nije došao na vrijeme. Vjerojatno će zakasniti i na vlastiti sprovod.
"A da se ispričaš?"
"Čemu?"
"Pa, čuj, nekako sam mislila da ti se sviđa. Sjećaš se vaše veze koja već traje dva mjeseca, i još opsesiju njome neko vrijeme? Ništa to?"
Odmahnuo je rukom i razmotao pergament, odjednom odlučujući da ga iskonski zanima što će Umbridgeica reći. Amy, s druge strane, nije moglo biti manje briga - ona je i ovako veći užitak pronalazila na sastancima Dumbledoreove Armije.
"Sve što želim reći jest da joj se sviđaš, ona se sviđa tebi i da prestaneš biti pizda jer je večeras tulum. Ako zasereš večeras, nema ševe sigurno mjesec dana. Cura ti je, valjda osjećaš nešto i sredi to, okej?"
"Gospođice Perdue, želite li to podijeliti s razredom?"
"Ne bih, profesorice, u redu je", - iscerila se žabi u lice i posvetila svojem pergamentu u iskrenoj nadi da ova neće poželjeti i njoj odrediti kaznu.
Tri sekunde kasnije, Umbridgeica je nastavila predavati kao da se ništa nije dogodilo, i Amy je odahnula. Još joj je trebalo samo dvije sekunde da podigne pogled prema Dorianu, nakosi obrve i izbeči oči - očigledno mu dajući do znanja da ju treba poslušati.
"Uh, hvala, iskusna."
Trznula se, šokirana na trenutak. S nekim se stvarima čak ni on nije trebao zafrkavati.
"Imaš pravo, moron sam što ti pokušavam pomoći."
Nije mu trebalo dugo da shvati što je rekao i koju su težinu zaista nosile njegove riječi.
"Gle, Amy, žao mi je. Znaš da to nisam tako mislio, nije mi palo na pamet-"
"Obriši s tom isprikom dupe, nije me briga."
*****
Osam sati kasnije, Amy je ležala na Bellinom krevetu slušajući beskrajne tirade o Dorianu. Način na koji ga je Bella gledala je bio interesantan, potpuno drukčiji od Amyjinog. Belli je on bio samo dečko - još jedan od mnogih što su prethodili i što će uslijediti. A Amy je on bio najbolji prijatelj s kojim je u tom trenutku bila u svađi. Samo jedan pridjev je bio dovoljan da sve zasere - jedan od onih što je aludirao na Amyjinu ne baš toliko sretnu treću godinu u Hogwartsu. Dorian je vrlo dobro znao za svo sranje zbog kojeg još ne podnosi određene Hufflepuffe, i svejedno nije mogao začepiti.
"Oh, znam da sam dosadna s Dorianom. Ali bio je tako divan danas, ispričao mi se. A što ćeš ti raditi večeras?"
Dakle, poslušao ju je. Iznutra, Amelia nije mogla a da ne likuje.
"Sjediti ovdje i piti."
"Zašto toliko nemaš volje?"
Pošteno pitanje. Ali neće dobiti pošten odgovor jer ga niti Amy nije znala u potpunosti.
"Jer ne volim tulume, glasnu glazbu i te pizdarije. Usput, pozdravi Starza ako ga sretneš - reci mu da ću mu isprašiti dupe na sljedećem sastanku."
"Dogovoreno", - Bella joj je veselo namignula i, stavivši naušnice, uputila svojem odrazu širok osmijeh.
Pri povratku s večere Amy je svratila do sovinjaka. Bila je naprosto natrpana - obožavala je hranu koja bi se servirala na ovaj dan. Sve je bilo stotinu puta ukusnije, i stotinu puta hranjivije. Već nakon pete poslastice osjećala je potpunu sitost, ali i žalost što je ostalo toliko hrane koje nije probala. U tom je trenutku napravila mentalnu zabilješku da se kasnije te večeri spusti do kuhinje i umoli kućne vilenjake za, ako ništa više, tanjur onoga što je ostalo.
Kao i inače, stepenice do obitavališta sova - popularnog sovinjaka u kojem je, između ostalog, i doživjela svoj prvi poljubac na - također - trećoj godini, bile su prekrivene sovljim izmetom. Pokušavajući obuzdati gađenje, prešla je svih pedeset stepenika i pričekala dok je smeđa ušara nije pronašla i uručila joj pismo. Lagano ju je kljucnula po ruci, stvarajući tek neznantno crvenilo koje je bilo dovoljna opomena Amy što nije ponijela sovoslasticu. Mahnula je štapićem i prizvala jednu iz košare pored vrata te je lagano uvalila sovi u kljun.
Amy je trebalo nekoliko minuta da pronađe prikladno mjesto za sjedenje. Kad ga je konačno pronašla, baš pored prozora s kojeg je pucao predivan pogled na Crno jezero, odmotala je pismo i pročitala nekoliko kratkih rečenica. Nije niti očekivala više - bio je pravi kaos u Ministarstvu, svi su se trudili zataškati Potterov susret s dementorima. Samo je nekolicina znala da se to zaista i dogodilo - Potter nije bio lud.
"Accio pero", - prošaptala je i pričekala sekundu ili dvije da se pero pojavi iz njezine spavaonice, na njezinom dlanu. Našvrljala je kratku repliku, izjavljujući da je i ovdje sve dobro. Odgovor je završila sa 'Pozdravi baku i mamu, ako je vidiš'. Ušara se ponovno bacila na zadatak dostavljanja, a Amy se odvažila na pokušaj spuštanja niz stepenice sovinjaka po mraku.
S bocom plamenviskija i kutijom cigareta se smjestila u Društvenu. Ljudi su odlazili na tulum, stvarajući žamor, a ona nije niti shvatila u kojem je trenutku zaspala, grleći bocu plamenviskija poput plišanog medvjedića. Samo se probudila nekoliko sati kasnije, sa zvonom koje je označavalo ponoć.
Protrljala je oči, prošla prstima kroz kosu i izravnala džemper u uzaludnoj želji da izgleda pristojno.
"Mogu dobiti čašu onoga?"
Trznula se i podignula pogled, tek da bi spazila sedamnaestogodišnjaka na prozoru. Bio joj je poznat s hodnika, iz Društvene, ali nije znala njegovo ime. Dohvatila je plamenviski, dozvala šalicu koja je stajala na kaminu i natočila do vrha.
"Hvala", - nasmiješio se i otpio gutljaj. Očigledno, nije imao namjeru produžiti dalje i ostaviti Amy na miru. Ona sama nije znala žali li ili joj je nekako drago. Pretpostavila je da će ipak biti najbolje da potegne iz boce, tek toliko da se opusti.
"Ti si Amy, je l'?"
Kimnula je glavom i potegnula opet. Oh, samo je mogla zamisliti na što je ličila.
"Ja sam Jan."
"Drago mi je."
Tišina. Dok je on nije odlučio prekinuti.
"Pa, ne znam jesi li imala kakvih planova za večeras, ali ja znam da nisam. Jesi za odlazak do kuhinje?"
Podignula je lijevu obrvu, pomalo začuđena, ali i dovoljno omamljena viskijem da prihvati.
"Uvijek."
Oh da, bit će ovo početak jednog divnog prijateljstva.
