<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
25.02.2012. ; 3. Rebellion.

Dani su protjecali sporo. Kiša je lijevala kao iz kabla svakog dana u tom mjesecu, prisilno ograničavajući učenike Hogwartsa na dvorac i zaklonjenije dijelove perivoja. Neki su se dobro nosili s iznenadnom zatočenošću, ali Amy nije imala tu nevjerojatnu sposobnost prilagodbe.

Ne. Ona je svoje dane provodila kod prozora. Uglavnom bi se odvukla na nastavu, odslušala šest-sedam sati, pojela ručak i zavukla se u spavaonicu ili u društvenu prostoriju - pozicionirajući se točno kod prozora. Širom bi ga rastvorila bacajući čaroliju Impervius i jednostavno udisala zrak. Nije stvarao osjećaj popunjenosti u njezinim plućima - uvijek je vapila za još malo, pa još malo... kiša ju je uništavala. Čak je mrzila i njen miris.


Tog je dana, a točno ga se sjećala - bio je dvadeset i prvi dan listopada, još jedan kišni - s oblacima kojima se nije nazirao kraj, ponovno sjedila u Društvenoj, paleći treću cigaretu za redom. Činilo joj se da su ovih dana brže gorjele, čak i čarobnjačke.
Oči su joj već bile pred sklapanjem, s napola dogorjelom cigaretom u rukama, kad je osjetila trzaj na svojem ramenu i prenula se iz sna. Oči su joj zahtjevale još nekoliko minuta privikavanja, ali mogla je prepoznati Belline i Dorianove obrise. Bila je sretna zbog njih u dubini svojeg sebičnog srca. Široko se smiješila kad bi ih vidjela zajedno, osjećajući da je to zaista nešto dobro, nešto pozitivno. A Doriana je voljela kao brata - ništa nije moglo biti prirodnije od njezine želje da on bude sretan.

"Amy, ustaj!" - zahtijevao je od nje.
"Moram li?"
"Naravno. Glupo ti je pitanje. Idemo u Hogsmeade."
"Je li?"
"Da."

Zakolutala je očima i bacila cigaretu kroz prozor, uvjerena da će ju kiša već ugasiti. Sa stolića pored je dohvatila štapić, izvela kratku čaroliju osvijetljavanja - tek da bi se uvjerila da je to zaista njezin štapić - i prebacila jaknu preko ramena.

"Rox će biti tamo?"
"Naravno. Ona to ne bi propustila ni za što."

Posebice je istaknuo pokaznu zamjenicu 'to', vjerojatno misleći da je Amy briga za njihove planove. Vjerojatno je to bio samo još jedan posjet Zonko'su makar ona nije vidjela potrebe da Bellu uvlači u to. Doduše, morala se naviknuti da će njih dvoje sada biti zajedno većinu vremena. Nije bila sigurna koliko će joj to goditi - bile su neke stvari koje je bila spremna reći samo Dorianu, još od prve godine njihovog poznanstva. Bože, koje je on prištavo i smarajuće derište tada bio. Ali bio joj je jedini prijatelj dugo vremena - svi su je smatrali previše čudnom i previše povučenom. A jedino joj je on parirao. 'Dva čudaka. Koja komedija.'


Ruku uvučenih duboko u džepove kožne jakne i pogleda spuštenog prema podu, Amy je jedva zamijetila kamo ju vode. Shvatila je to tek kad je bilo previše kasno da se okrene i pođe natrag. Vrištava daščara je u trenutku njezine spoznaje bila udaljena od nje tek desetak metara i mogla je čuti komešanje iznutra. Odavno je prestala vjerovati u duhove i ukletost te najobičnije daščare u ovom kraju, ali nije voljela biti izvan granica Hogwartsa. Ne ovdje.

"Hoćete li mi sada reći zašto smo ovdje?"
"Oh, a nismo?", - Bella je izgledala krajnje zbunjeno, kao da se pokušava sjetiti jesu li joj zaista - kao što i jesu - zatajili najvažniju informaciju. Konačno je došla do zaključka da jesu pa se brže bolje potrudila objasniti Amy stanje stvari. "Ovdje smo kako bismo zaista naučili obraniti se od Onoga-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti."
Amy je u roku od sekunde podignula lijevu obrvu visoko na čelu i skeptično odmjerila Bellu.
"Tko će nas poučavati? Lokalni vukodlaci ili gulovi?"
"Pusti sarkazam. Potter će nas poučavati. Mislim da je dovoljno kvalificiran za to, s obzirom da je preživio napade već nekoliko puta."

Sve je to Amy bilo jasno, daleko od toga. I slagala se s Bellom - usprkos sarkazmu kojeg je iskazivala na početku - ali od svega joj je najnejasnije bilo kako se Dorian upleo u sve ovo. On je vječito govorio kako ne vjeruje Potteru, kako se Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti neće vratiti i slično. Štoviše, ponekad je to i izvikivao kad bi se Amy i Roxanne upustile u izrazito žestoku konverzaciju oko te teme. A sada je bio ovdje, što je ostavljalo Amy prilično zbunjenu.

"Amy! Stigli ste!" - dočekao ju je usklik s vrata i Roxanne joj se bacila u zagrljaj. Amy ju je prihvatila, tapšući ju lagano po leđima. - "Dođi, naći ćemo mjesta. Bella, Doriane, 'ajde."
Kratko im je mahnula rukom, odlazeći ka krajnje desnoj strani prostorije na kojoj je taman ostalo četiri prazne stolice. Ostale su bile više-manje popunjene, tvoreći družinu od ukupno dvadeset ljudi. Ondje je Amy mogla vidjeti blizance Weasley, Changicu, Bellinog brata blizanca Cormaca i još neke nepoznate joj likove. Sjela je pored Roxanne, stežući štapić čvrsto u džepu.

Tek nakon pet minuta čekanja, kad su se svi smirili i zauzeli svoja mjesta, a Hermione Granger bacila neku čaroliju protiv prisluškivanja na vrata - sastanak je mogao započeti. Amy je prekrižila ruke i spustila se na sjedalu stolice, namještajući se tako u udobniji položaj.

Na čelu grupe, posjedeni u stolicama ispred kamina, su stajali Ron Weasley, Hermione Granger i - konačno - Harry Potter. On je bio prilično normalan dečko, Amy je zaključila. Kosa mu je, naravno, bila raskuštrana, oči zelene poput najotrovnijeg pera Rite Skeeter - ali bilo je nešto u njemu. Čudnovata družina je započela svoj govor, a Amy nije odvajala oči od njega - činio se beskrajno skromnim.

"... i on je zaista negdje vani, nije li? Moramo se moći obraniti. A kako nas Umbridgeica ne želi naučiti kako, trebamo nekoga tko hoće."

Amy se trgnula iz razmišljanja, vraćajući pogled na Grangericu koja je izgledala prilično unezvjereno i zbunjeno.

"A tko će to biti? Ti?" - netko je dobacio posprdni komentar, udaljen tek nekoliko metara od Amy. Pogledala ga je s podignutom obrvom, zamijećujući da je to tek neki sedmaš iz Roxanneina doma.
"Ne. Ne ja. Harry."

Tek nekoliko posprdnih komentara i znatiželjnih pitanja kasnije, svi su morali potpisati komad pergamenta koji je obilježavao njihovu šutnju o onome što su počeli zvati Dumbledoreova Armija, skraćeno - D.A. Bilo im je rečeno, od strane Hermione Granger (koja je bila veći vođa grupe nego Harry, zaista), da pričekaju obavijest o prvom sastanku. I s ljubaznim osmijesima od strane troje prijatelja, sami su se ispratili kroz škripava vrata atrakcije pored Hogsmeadea.

"Pa, što mislite?"
"Iskreno? Da je ovo hrpa sranja i da Potter nemre naučiti niti metlu da leti."
Rox je zakolutala očima na Dorianov komentar, skrećući pogled na Amy.
"A što ti misliš?"
"Hej, ja sam otvorena za sve sugestije."



*****


Nekoliko dana kasnije, održan je prvi sastanak. Dobili su upute da dođu na sedmi kat, prođu pored tapiserije nekog Barnabasa Smrdlijvog ili kako već (Amy je bila zaboravna što se imena ticalo) i pričekaju ispred masivnih drvenih vrata na samoj sredini prostorije.

I tako i bi.

Nacrtali su se ondje u pet sati, odmah nakon Čarosekcije i Nicolinog metlobojskog treninga. I ona im se pridružila, očigledno postajući stalna postava ekipe. Amy je bila ljubazna prema svima, kao i uvijek, ali teško je krila nezadovoljstvo proširenjem društva. Pretpostavila je, ipak, da će joj jednostavno trebati neko vrijeme da se privikne na promjene.

Deset minuta nakon što su Dorian, Bella, Roxanne, Nicola i Amy stigli - pridružio im se i ostatak 'armijaca' - svi dolazeći u paru, osim nekog prilično krakatog i zbunjenog dečka koji je vjerojatno bio na godini s Potterom. Gledajući ga tako, Amy gotovo da je osjetila žalac suosjećanja, ali ga je brzo otjerala započinjući razgovor s Bellom koja je, kao i obično, bila obgrljena Dorianovom rukom oko ramena.


"Uđite, uđite", - Grangerica se pojavila s druge strane vrata, u hodu objašnjavajući kako ubuduće i sami mogu pristupiti ovdje. Soba Potrebe - da, Amy je čula za nju nekoliko puta, a Dorianu se uopće nije činila kao nepoznanica.

Iznutra je prostorija bila naprosto savršena za svrhu vježbanja čarolija. Jastuci su bili složeni u kutije u rubovima prostorija, a cijeli je jedan zid zauzimala polica s knjigama na temu obrambenih čarolija. A i prostor je bio dovoljno velik da ugosti dvadesetoro ljudi bez problema iako se Amy sada činilo da ih je mnogo više.

"Dobro. Dakle, mogli bismo početi s čarolijom Expelliarmus. Nađite si-", Potter je započeo, tek da bi bio grubo prekinut od onog istog skeptičara s prvog sastanka koji se čudio ideji da Hermione drži ove satove.
"Expelliarmus? Kao, to će nas zaštiti od Znaš-Već-Koga?"

Potter je već izgledao kao da mu fali tek još jedan eksces i onda će puknuti, krećući u luđački ubilački pohod. Amy je zadržala smijeh - ta joj se ideja činila naprosto fenomenalnom, mnogo zanimljivijom od ovog mirnog vježbanja.

"Da. Meni je pomoglo ljetos, da nije te čarolije - bio bih mrtav. Još neko pitanje?"

I s time je ušutkao svaku raspravu, mirno ih dijeleći u parove. Amy je završila sa sarkastičnim gryffindorcem, dok je Roxanne imala više sreće - Dorian i ona su umirali od smijeha svaki put kad bi netko od njih trosnuo na pod.


"Expelliarmus!" - Amy se jasno čula kako viče i zamahuje štapićem u smjeru dečka koji joj se nije niti trudio predstaviti. Otjerao je njezinu kletvu jednim zamahom štapića na što je ona prezrivo zakolutala očima i pripremila se na njegov pokušaj.
"Protego!" - ovoga je puta i njoj obrambena čarolija uspjela, na što se on samo nacerio, ne pokazujući bijes kakav je ona pokazala.

Nakon njezinog trećeg promašaja, bilo mu je dosta. Spremio je štapić u stražnju stranu hlača i prišao joj, mirno obuhvaćajući njezinu šaku i pokazujući joj kakav trzaj da primjeni.

"Shvaćaš? Zamahneš u polukrug i kao da ubodeš zrak. Daj probaj."

Prizvao je metalno obličje iz kuta prostorije koje je također služilo za vježbu. Na onome što je trebalo biti lice je imalo masku koja je Amy podsjećala na neki lik iz bezjačke serije filmova kojoj se nije mogla sjetiti imena. Ipak, zagrizla je donju usnu i učinila ono što joj je bilo objašnjeno. I uspjelo je, konačno - drveni štap je izletio iz stiska desne šake figure i pronašao svoje mjesto nekoliko metara dalje od njih.

"Vidiš, imao sam pravo. Inače, ja sam Starz", - ponudio joj je ruku i, s početnim oklijevanjem, prihvatila ju je - bistro izgovarajući svoje ime u punom sadržaju što ju je prilično začudilo. Bože, nije se mogla sjetiti kad je zadnji put rekla da se zove Amelia.

Komentari (7) On/Off


12.02.2012. ; 2. The curse it is cast.

Zvono na najvišem tornju Hogwartsa je odzvonilo sedam sati, budeći sve spavače. Amy je svoje oči tada otvorila uz gunđanje koje je slijedilo iz toga što je shvatila da ima pulsirajuću glavobolju. Sljedeća joj je spoznaja bila ta da je spavala na Richardu - ili Jamesu, zaista se nije potrudila zapamtiti ime. Bili su to neki Dorianovi prijatelji koji su im se sinoć priključili, samim time što su bili u toj istoj spavaonici.

Pokušala se ustati, ali nije išlo. Ruke su joj utrnule, kako to obično i bude poslije sna - potpuno nejake, ne bi mogla niti pritisnuti kvaku da joj je život ovisio o tome. A glava ju je ubijala.

Odmaknula je raskuštranu kosu s lica, osjećajući da joj očajnički treba tuš. Lice joj je bilo izbrazdano crtama koje obično ostaju od jastuka, ali sada su ostale od nezgodnog nabora košulje Richarda/Jamesa. Činjenica da se probudila na njemu ju nije zabrinjavala, nije to bio prvi put. A i ponekad joj je godilo raditi gluposti, tek toliko da samu sebe uvjeri da nije počela potpuno vegetirati, čega se strašno bojala s obzirom na svoju sramežljivost.

Tapkajući prstima nepoznatu osobu po obrazu, uspjela ga je prizvati svijesti. Bio je zbunjen poput nje, možda i više, tek škiljeći kroz kapke i ne pokazujući apsolutno nikakvu želju da se zaista razbudi. Ona je na to otpuhnula pramen svoje kose i prošaptala nešto što je zvučalo poput 'buđenje', popraćeno osmijehom koji je ona smatrala zaista zastrašujućim ovako rano ujutro. Nitko ne bi trebao biti toliko lud da se smiješi novom radnom danu u sedam sati.

"Amy?"
"Oh, sjajno, znaš mi ime", - nasmiješila se, uspijevajući skupiti dovoljno snage tek da se otkotrlja na drugu stranu kreveta i promotri pod ne bi li zatekla Doriana ili Bellu ondje. Zaškiljila je, izoštravajući tako sliku pred sobom. Hrpa deka i neko ljudsko obličje ispod. Napipala je nešto za što je smatrala da je noga i stisnula to nekoliko puta, dovoljno jako da se začuje krik nelagode. Široko se nasmiješila pri pomisli na Doriana.

"Jesi li ti uopće normalna!?"

Iz kolopleta deka i pokrivača izronio je lik njezinog najboljeg prijatelja, potpuno raščupanog, s tragovima ruža na obrazu. Dakle, i Bella je morala biti tu negdje. Amy se napregnula preko ruba kreveta, zadržavajući ravnotežu na rukama kako ne bi pala dolje. No, ništa.

"Ehm, gdje je Bella?"
"Bella? Nemam pojma, nestala je negdje iz spavaonice oko jedan s Jamesom."

Amy se u trenutku rasanila, skačući s kreveta kao oparena i budeći mučninu u svojem želucu. Navukla je starke na noge, prebacila deku preko ramena i zamahom štapića izbrisala staklene boce s lica planeta. Soba je još uvijek zaudarala po alkoholu, trebat će neko vrijeme da se toga riješe, no ipak im je pomogla otvarajući prozor.

Tek kad je krenula prema vratima, kupeći još nekoliko sitnica od prošle noći, Dorian je izgovorio samo jednu bezveznu rečenicu, no dovoljnu da se ona potpuno uznemiri.

"I, usput, Amy, sjajno se ljubiš."

To je, ipak, bilo previše. Njezin želudac se uskomešao kad nikad do sad i odbacila je sve stvari koje je dotad držala u rukama i pojurila u kupaonicu, imajući osjećaj da će tamo ostati još neko vrijeme.



Pola sata kasnije bila je bolje, lica naslonjenog na hladni porculan kade u muškoj spavaonici, i tijela u potpunosti obgrljenog Dorianovim. U početku ga je i pokušala odgurnuti, osjećajući se užasno krivom što je napravila toliku glupost. Ali nije se činilo da ju on kani pitati za mišljenje, pa je odustala od borbe i dopustila mu da joj drži kosu, gubeći i zadnji trun samopoštovanja i ponosa.

"Vode."

Pustio ju je na trenutak i čula je šum vode kad je odvrnuo slavinu u umivaoniku. Rukama je jedva uspjela uhvatiti čašu i prinesti ju ustima tako da može otpiti gutljaj. Hladnoća vode i hladnoća kade su joj činile dobro, nije imala dojam da su joj oči toliko natečene, a i mučnina je prošla. Barem ona fizička.

"Čuj, meni je stvarno žao."
"Ma u redu je. Trebao sam ti prvo reći da smo to napravili iz zafrkancije. Ne sviđaš mi se."
"Da. I ti si meni naprosto ogavan", - iscerila se i utisnula poljubac na njegov obraz.


*****


Miris hrane bi ipak bio previše za nju i Amy se odlučila na to da pošalje Doriana po rasporede u Veliku dvoranu. Ona je sama, pak, čekala u perivoju, smještajući se ispod prastare vrbe tek nekoliko metara udaljene od Crnog Jezera. Začarala je list Wingardium Leviosom i tjerala ga da leti kamo god bi ona to zaželjela. Imala je dojam da bi joj se glava raspukla od nekakvog drugog rada koji je zahtijevao aktivnu uporabu mozga.

Nebo iznad njezine glave je bilo azurno plavo, baš kao i površina jezera koja ga je odražavala. Sunce se još nije uspelo na vrh neba na čemu je Amy bila zaista zahvalna. Bilo je dovoljno da ju lagani traci sunca griju tako da ne treba sako, ali ne i toliko da bi joj postalo prevruće. S cigaretom u desnoj ruci, koju je dječački držala između jagodica palca i kažiprsta, i štapićem u lijevoj, prepustila se uživanju i istjerala misli na još jednu godinu školovanja iz svoje glave.


"Amy!"

Trznula se iz razmišljanja i bacila pogled unatrag, prema dvorcu. Roxanne je sada trčala prema njoj u pratnji nove, sinoć razvrstane, djevojke koja je hodala nešto lakšim korakom, vidno zaostajući iza uzbuđene Rox.

"Dobro jutro i tebi, Roxie. Molila bih te da se mrvicu stišaš, glava me ubija."
"Znam, čula sam."

Amy je pomirljivo kimnula glavom i ugasila cigaretu đonom tenisice. Trebala je nositi nekakve školske cipele ali nije joj se dalo tražiti ih - profesori bi trebali biti sretni što uopće i nosi kravatu, suknju i košulju. Smatrala je to strašnom gnjavažom.

"A tko je ovo? Ja sam Amy, drago mi je", - ustala je, otirući travom zaprljane ruke o suknju. Rukovala se s novom djevojkom koja joj se predstavila kao Nicola. S obzirom da nije otišla nakon prvih pet minuta Amyinog i Roxanneinog razgovara nego je sjedila na travi u turskom sjedu promatrajući dvorac iz daljine, Amy je morala pretpostaviti da će od sada i ona biti član njihovog društva. To joj nije predstavljalo pretjeranu ugodu ali šutjela je i zadržala dozu pristojnosti.

Čavrljale su na travi o svemu i svačemu (uglavnom o Potteru koji je, izgleda, upao u neku tučnjavu prošle večeri) dok se zvono nije oglasilo upozoravajući ih da im je ostalo još samo petnaest minuta do početka nastave. Zajedno su odšetale do dvorca, ovaj put ispitujući Nicole o razlozima njezinog preseljenja u Hogwarts. Činila se kao normalna cura, iako distancirana - na čemu joj Amy nije mogla zamjeriti.

Ulaskom u glavni hodnik, odvojili su se - svatko krećući svojim putem. Gryffindori šeste godine su prvi sat imali Snapea, a Amy je još morala pronaći Doriana kako bi ustvrdila što oni imaju.

Nije joj trebalo dugo, doduše. Čekao ju je kod stepenica za prvi kat, s obaveznim cerekom na licu i rasporedom u rukama.

"Obrana."
"Ah, pretpostavljam da smo mogli proći i gore", - slegnula je ramenima i zakoračila na prvu stepenicu, osjećajući kako je preplavljuje onaj dobro poznati osjećaj lijenosti.



Pri samom ulasku u učionicu, već je znala da će se smjestiti u zadnju klupu. Bila je divna, skoro pa netaknuta, osim potpuno izgrebane površine - godine prakticiranja magije su ostavile traga. Ali to je ipak bila zadnja klupa i zato je Amy, namignuvši Dorianu, krenula upravo u smjeru te. Bacila je torbu na stol, sjela na stolicu i počela se ljuljati. Prsti su joj žudjeli za cigaretom, njezin je lijevi palac kresao kamen upaljača u prazno; dotični upaljač je sada bio na dnu njezine torbe. A Dorian joj se smijao, naravno.

"Dobro jutro!"

Nova profesorica je ušla u učionicu, zatvarajući vrata za sobom. Imala je nekakvu odvratnu verziju kaputića na sebi, potpuno rozu i blještavu - nešto najgore što je Amy ikada vidjela, zasigurno.

"Ja sam Dolores Umbridge i ove ću vam godine predavati Obranu Od Mračnih Sila, skraćeno: OOMS", - izgovarala je svaku rečenicu kao da su zaostali, a njezine je riječi pratila začarana kreda i sve ih u natuknicama zapisivala na ploču. "Cilj Ministarstva magije i svih kojima je stalo do naobrazbe mladih čarobnjaka jest upravo to da vas školujemo na najbolji mogući način i da steknete dovoljno teorijsko znanje o magiji. Stoga možete pospremiti svoje štapiće i izvaditi pergamente i tintu."
"Nećemo čarati?" - nečiji se glas promolio kroz žamor koji je nastao kad je naredila da svi spreme štapiće. Amyjin je još uvijek bio na stolu.
"Kh, kh - ako želite postaviti neko pitanje, dignite ruku. I ne, ove godine ćemo se više posvetiti teoriji obrane od mračnih sila. Potpunjo je nepotrebno pripremati se za izmišljene i nemoguće događaje. Ma tko bi vas napao tu, u mojoj učionici?"

Dok je Umbridgeica i dalje tlapila o nečem potpuno nebitnom, Amy se prepustila razmišljanju i u glavi odvrtila ljetošnji razgovor između svojeg oca i njegove majke. Sasvim se slučajno zatekla u blizini, nije imala namjeru prisluškivati, a nije se željela priključiti tom razgovoru. Njezin je otac spominjao upravo ovu ženu kao, ako se Amelia mogla točno sjetiti, 'najgori ološ Ministarstva - potpomognut nesposobnim Fudgeom'.
A sada im je ta žena predavala najbitniji predmet u ovim vremenima - ako je bilo vjerovati Potteru. A Amelia nije imala razloga da to ne učini.



Želim vam zahvaliti na svim ljubaznim komentarima koje ste mi ostavljali u protekla dva posta. Zaista sam zahrđala što se svega ovog tiče, i unaprijed vam želim zahvaliti na svom strpljenju, i na čitanju ovih mojih tričarijica kojima ispoljavam želju da se i sama školujem u Hogwartsu. Ali schucks, fiktivan je.

Inače, ne, Amy nije, i neće biti, slična meni. Dobro, slična jest utoliko što je sramežljiva u novim društvima i što puši s cigaretom između palca i kažiprsta - to nam je zajedničko. Ali za većinu ostalih stvari ne želim da bude slična meni, pa vas molim da to i ne očekujete (ako to očekujete jer poznajete moju malenkost).

Još jednom - hvala, i želim vam svima uspješan (ne)radni tjedan! :*

Komentari (15) On/Off


05.02.2012. ; 1. You like your girls insane.

Muzika je treštala iz njegovih slušalica u trenutku kad ga je zaskočila. Prilično lagana, bez obzira na svoju visinu, zatrčala se - odbacujući kovčeg negdje sa strane, i bacila na njega, obasipajući njegovo lice poljupcima. Iz njegovih su slušalica dopirali lyricsi neke pjesme od Gunsa (sudeći po kreštavom glasu koji je mogao pripadati jedino Axlu), ali ih je brzo odmaknuo s ušiju, grabeći Amy oko donjeg dijela leđa i uzvraćajući joj zagrljaj istovremeno uspostavljajući ravnotežu tako da oboje ne padnu.

"Doriane, smeće jedno hrkansko! Niti jedno pismo cijeli kolovoz! Niti jedno!" udarila ga je šakom u rame, na što je on jednostavno teatralno jauknuo, tek da bi se taj jauk za nekoliko trenutaka pretvorio u gromoglasni smijeh.
"Skineš se sad s mene pa da ti objasnim?"

Kimnula je glavom, spustila noge sa njegova struka na čvrsto tlo, i prekrižila ruke na prsima istovremeno se odmičući nekoliko centimetara.

"Radio sam u pubu."

Skrenuo je pogled, paleći cigaretu Zippom koji mu je ona kupila za šesnaesti rođendan. Slušalice su mu sad bile smještene oko vrata, a glazba se više nije čula.

"Tvoj stari, opet?"

Kimnuo je glavom, ne ispuštajući nikakav zvuk.

Amy je vrlo dobro znala o čemu se tu radilo. Baš kao što je sada osjećala nevjerojatnu grižnju savjesti što se i samo na sekundu usudila naljutiti na njega. Dorian, naime, nije dolazio iz čarobnjačke - ili polu-čarobnjačke - obitelji. Njegovi su roditelji bili bezjaci iz Dublina i jedino što su imali na ovom očajnom svijetu su bili taj pub i Dorian. Dorian koji je bio čarobnjak i nije odustajao od ideje da se školuje na taj način.
Njegova majka je bila malo slobodoumnija, i nije ga krivila za to, za razliku od njegova oca. Seamus Fitzgerald je bio nerazumna, glupa bezjačina koja se urotila u namjeri da uništi svojem sinu život i bilo kakvu šansu za sreću. Da se Amy pitalo, ona bi to sve već davno otkačila. Ali Dorian nije bio takav.

"Žao mi je", - ponudila je, grabeći ga za ruku i čvrsto je stišćući. Samo je odmahnuo glavom, namještajući osmijeh za koji je vrlo dobro znala da je lažan, ali nije željela ništa reći.
"Daj, odjebi s tim spikama. Idemo u Hogwarts, zabavljat ćemo se. Nećemo o glupostima sad. 'Ajmo mi radije o onoj novoj; ma jesi li vidjela dupe te ženske?"


"Ah, napokon!" - Roxanne je uzdahnula i otvorila vrata predzadnjeg kupea. Njihove brbljarije na peronu su uvijek trajale predugo - nikad nisu uspjeli zauzeti neki pošten kupe na sredini ili, ne daj Bože, na početku vlaka. Bili su prezauzeti nadoknađivanjem vremena koje nisu proveli zajedno.

Ugurali su se unutra kao da im život ovisi o tome, i razbacali ruksake i torbe posvuda. U jednom je trenutku Amyjina kravata čak i virila kroz poluotvoreni prozor; brzo ju je povukla unutra kako ne bi jednostavno odletjela u neku šumu pored koje su upravo prolazili.

"Pa, ja sam počela pušiti", - nakon nekog vremena više nije mogla obuzdavati jezik i jednostavno joj se promolilo kroz usne, čak i ako su se one kasnije izvile u pomalo pokajnički smiješak upućen Rox. Kao što je Amy i predvidjela, Roxanne je bila užasnuta. Počela je psovati na nekom jeziku poznatom samo njoj i vrištati kako Amy jednostavno nije normalna, čak ju katkad i nazivajući punim imenom kojim se zaista rijetko koristila. Dorian je, s druge strane - ali opet predviđeno, izgledao kao da likuje.

Pola sata kasnije, Roxanne se smirila i sad je proždirala čokoladne žabe koje joj je Amy uvalila uz riječi isprike. Niti sama nije shvaćala zašto je imala potrebu ispričati se prijateljici, ali je to ipak učinila. Dorian i Roxanne su, ipak, bili njezini najstariji i najbolji prijatelji - drugim ljudima i nije davala toliko šanse da se iskažu.


"Dakle, navodno je mali Potter vidio Znaš-Već-Koga. Iskreno, ne vjerujem u ta sranja."
"Ne želiš vjerovati, točnije?"
"Ne seri, Amy. Tebi stari radi u Ministarstvu - ti bi najbolje trebala znati da se to nije dogodilo."

No, nije mogla znati. Iako su se svi u Ministarstvu magije (pretjerano) trudili da uvjere javnost da je sve u redu i da je Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti odavno mrtav, Amy nije bila sigurna u to. Za takvu sumnju bi njezina oca kaznili otkazom pa je to jednostavno bilo nešto o čemu se u njihovoj kući nije pričalo, ali pogledi su se razmijenjivali. Oh, itekako.

"Dobro, neka to stoji. Znam da im moj stric niti najmanje ne vjeruje. I, uostalom, zašto bi poslali onu žabetinu od Umbridgeove da nas podučava?"

Roxanne je dotad šutjela, samo promatrajući žustre rasprave između Doriana i Amy. Ponekad je jednostavno znala biti takva - povukla bi se i ušutjela ako nije željela ništa reći. No, uglavnom je bila brbljava Rox - ponekad izgovarajući i stvari koje ne bi trebala.

Njezin je stric bio Kingsley Shacklebolt, jedan od najboljih aurora u Ministarstvu. Najinformiraniji i najlojalniji, cijeli čarobnjački svijet bi radije prepustio svoje živote u njegove ruke nego u ruke Corneliusa Fudgea koji je, uostalom, prije nekoliko tjedana i optužio Pottera u nekakvom slučaju s dementorima. Amy nije bila sigurna o čemu se tu radilo, ali je bilo previše sumnjivo.

"To je istina, da.."

I s tim je riječima cijeli razgovor zamro. Svi su vrlo dobro znali da se o nekim stvarima u zadnje vrijeme ne raspravlja.


*****


Hogwarts je nudio toplinu. Smjestili su ih u Veliku dvoranu što su brže mogli, pod zvjezdano nebo bez ijednog oblačka - baš kakvo je i bilo vani. Bio je to znak predstojećeg lijepog dana, kakvi su ovdje bili rijetkost u trećem godišnjem dobu. Sve je postalo i stotinu puta divnije kad su prvašići bili razvrstani, baš kao i nekoliko novih učenika od kojih je jedna učenica vjerojatno bila njihove dobi, i gomila hrane se pojavila na stolu.

Kako je Roxanne bila u Gryffindoru, ona je bila smještena za svoj stol - ugurala se između dvije poznanice i Amy je primjetila kako su žustro čavrljale o nečemu - do ravenclawskog stola su dopirali samo komadići rasprave, nimalo jasni. A što se Amy tiče, ona je sjedila pored Doriana - dok joj je s lijeve strane sjedio neki sedmaš s kojim nije imala previše kontakta. Nije se pretjerano družila s ljudima koji nisu bili s njezine godine - jednostavno nije bila tako komunikativna. Pred prijateljima je bila nevjerojatno otvorena, a pred neznancima nevjerojatno sramežljiva i nije izazivala previše simpatije.

"Ako budem bio stvaarno dobar prema Rox, misliš da bi mi namjestila onu novu?" - Dorian je molećivo pogledao u Amy, lica naslonjenog na desnu ruku čiji je lakat položio na stol. Gotovo da i nije taknuo hranu.
"Možda. Ali mislim da i novu treba pitati."
"Hmm.. Dobra ideja."


Nešto kasnije te večeri, Amy se napokon bacila na krevet. Bio je nešto neudobniji od onog u prošloj spavaonici, ali godine su nosile svoje, pretpostavila je. Trebalo joj je tek nekoliko sekundi da ponovno zalijepi postere po zidovima, raskupusa kovčeg i napuni svoj noćni ormarić. Iz ruksaka sa već milijardu zakrpa je izvadila bocu plamenviskija istovremeno se ogrčući modroplavom - ravenclawskom - dekom koja je bila uredno složena u dnu njezina kreveta.

Skinula je čep s vrha boce, dohvatila knjigu i njome pogodila u glavu djevojku koja je čitala na krevetu do nje.

"'Ajde, Bella, idemo tulumariti."

Plavokosa vještica se nasmiješila, zaklopila knjigu i također dohvatila svoju deku. Obje su ustale sa svojih kreveta, šapućući o njihovom odredištu. Nakon što su se konačno dogovorile da će to biti muška spavaonica šeste godine, potegnule su iz boce plamenviskija označavajući to kao 'dogovor'.

Dorian je bio presretan, naravno. Između ostalih (kojima Amy stvarno nije znala broja), Bella mu se sviđala. Čak je i sama Amy morala priznati je da bila stvarno dopadljiva cura - dugačka, plava - pomalo riđa - kosa, ogromne oči i visoke jagodice - sve to upotpunjeno uobičajenim naočalama koje je Bella stalno nosila.

"Došle ste! 'Ajmo, unutra, dok Flitwick nije došao."

Ugurao ih je u sobu koja je pomalo zaudarala po prljavim čarapama. Fascinantno. Nisu bili tu niti dva sata, a već su uspjeli u naumu da potpuno unište trud kućnih vilenjaka. Amy se na to mogla samo nasmijati, što i nije bilo teško s obzirom da su već popile 'nekoliko' gutljaja.

"Dugačak je put do vas, ožednile smo", - Amy se nasmiješila, mašući polupunom bocom plamenviskija. Dorian je samo zakolutao očima i podignuo plahtu sa svojeg kreveta otkrivajući još nekoliko boca popularnog pića.
"Pa, ovo sad zvuči savršeno."

Komentari (13) On/Off


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Good man goes to war.

"Demons run when a good man goes to war
Night will fall and drown the sun
When a good man goes to war.

Friendship dies and true love lies
Night will fall and the dark will rise
When a good man goes to war."



HPFF. Harry Potter era.
I u duhu svega - primam likove. ;)
1995./1996.

by: Bunny P.

Almost people.

Image and video hosting by TinyPic
Amelia Charlotte Perdue
16, Ravenclaw.
"You're not going to like me, darling. And I have no problem with that."



***

Image and video hosting by TinyPic
Dorian S. Fitzgerald
16, Ravenclaw.
"I don't know a thing about Merlin's pants, but I'd love to get into yours!"


Image and video hosting by TinyPic
Roxanne N. Shacklebolt
16, Gryffindor.
"It just makes you look like a desperate little whore."


Image and video hosting by TinyPic
Bella R. McLaggen
16, Ravenclaw.
"Forgive. Never forget."


Image and video hosting by TinyPic
Nicola P. Reed*
16, Gryffindor.
Rebel without a cause.


Image and video hosting by TinyPic
Jan E. Bennet*
17, Ravenclaw.
"I'd rather be hated for what I am, than to be loved for what I'm not."


Image and video hosting by TinyPic
Starz Skrable*
17, Gryffindor.
"Sarcasm is body's natural defence against stupid."

Credits

Layout: x
Adjustment: DesignFreak