Frizeraj na kraju svemira

utorak, 14.08.2012.

PEDESET NIJANSI SIJEDE

Pročitala sam 'Pedeset nijansi sive'.
Ništa ljudsko nije mi strano, pa tako ni šund literatura.
Čitala sam, recimo, i 'Alkemičara'. Imala sam nekih sedamnaest-osamnaest godina, ali mi je svejedno bio glup.
Pročitala sam i 'Da Vincijev kod', bio mi je napet. Gutala sam ga tako da (još jedno skrušeno priznanje) nisam ni primijetila 'časnu koncepciju'. Valjda se utopila u moru drugih besmislica.
Čitala sam, e sad stvarno otvaram dušu, i 'Život u raju' Vlatke Pokos. Posudila sam ga od bake i onda sam ga par dana sakrivala u ruksaku i čitala potajno, tako da nitko nije znao. A knjiga je super, ozbiljno. Ono, htjeli ste dobar tračeraj, dobar tračeraj ste i dobili. Nema zavlačenja, okolišanja, ne počinje se s Vlatkičinim djetinjstvom i prvim ljubavima, nema fiktivnih imena pod kojima moramo prepoznati prave osobe, niti se Vlatkica pretjerano suzdržava i glumi diskreciju, nego nam sve saopćava drito u glavu: i tko je peder (Leo Radeljak) i tko je pijana drolja (Alka Vuica i Mia Begović) i tko spava s oženjenim muškarcima (te se ne daju ni popamtit) i tko je koga zatvorio u ormar (Radeljak Lanu) i tko kome želi stavljati čudne stvari u usta tijekom seksa (dobro, to svi znamo)…

Što nas, khm, vraća na temu.
Gospodin Grey, dakle.

Uzela sam je u ruke s najboljim namjerama, benevolentna kao malo štene, u startu spremna da je do zadnje kapi krvi branim od nadobudnih studentica rodnih i kulturoloških studija koje se iživljavaju na prelakim metama. Jer nitko nikada nije rekao da je to književnost ili sociologija, zaboga, to je meka pornografija, zna se valjda čemu to služi. Nije me bilo briga za krajnju retardiranost i besmislenost radnje i likova. Nije me bilo briga za stil niti za to što je, literarno, bilo koji ljubić iz Glorije čisti Tolstoj u usporedbi s ovim. Nije me bilo briga za 'Aaaaargh!' i 'Holy shit' i općenito dijaloge ispod razine Marvelovih stripova, niti za to što se penetrating gaze samo u prvom poglavlju spominje dovoljno puta da otjera u grob prosječnu feministicu. Nisam ni trepnula kada Christian Grey spasi Anastasiju od sigurne smrti pod kotačima slučajnog prolaznika na biciklu, i ona mu se nađe u naručju i strašno ga poželi, a on joj kaže nešto tipa: You should steer clear from me, baby, I'm not the man for you. Nije me jednostavno bilo briga. Mislim, je li ikada ikome palo napamet secirati narativ nekog pornića i kritizirati karakternu plošnost vodoinstalatera i zločestih tajnica? Dajte molim vas.

Međutim, avaj.
Negdje oko 130. stranice knjiga je stvarno iscrpila i zadnju kap mog strpljenja.
Jer knjiga tog tipa smije bit i glupa i loša i smiješna i trash i svakakva, pa čak možda i seksistička, ali jedno, brate mili, ne smije.
Dosadna.
A dosadna je, za ubit se.

To sve samo traje i traje i traje i traje. To trajanje je tako intenzivno da ga ne ublažava ni preskakanje stranica. Oni se upoznaju. Blablabla. On joj se upucava. Vrijeme prolazi. Ona ne zna. Ona bi. Taman kad akcija kao krene, ona mora prvo pročitati ugovor. Milijun strana ugovora. Zzzzzzz. Kad pristane, onda razglabaju o detaljima ugovora. Na sljedećih milijardu stranica. Kosa vam se presijava u pedeset nijansi sijede. Mislim, kakav je to, pobogu, mommy porn? Zar netko misli da zaposlene žene u tridesetima imaju vremena probijati se cijeli dan kroz ovako nešto? Kad se na kraju i dokopate kakve dobre scene seksa, ta nagrada naprosto nije dovoljna za svu bol koju ste podnijeli (znam, prozirna aluzija… nisam mogla odoljeti). Uglavnom, samo se nadam da autorica ovog djela, s obzirom na svoj osjećaj za ritam i psihologiju, nije domina u privatnom životu.

Nego, kakve su onda te scene seksa, pitate se vi. Kako koja, ima boljih i lošijih i općenito sve ovisi, kako je netko napisao, o individualnim očekivanjima i iskustvima. Neke jesu dobre. Neke su smiješne. Neke su oboje istovremeno. Neke su naprosto iritantne u želji da ispadnu tako kinky i hihihihi i provokativne. (Seks za vrijeme menge. Wow.)

I tako, pedeset nijansi muke kasnije, ja stvarno ne znam je li ovo knjiga koja seksualno oslobađa žene ili vraća dostignuća feminizma desetljeća unatrag, je li to knjiga koja kritizira psihičku kontrolu koju nam društvo nameće u svakodnevnom životu ili je naprosto netko uložio lovu u opsežna marketinška istraživanja pa onda napisao erotski ljubić po pe-esu (što je možda i isto), je li to što je autorica zaradila pet milijuna dolara samo od prodaje prava na film znak napretka ili pak propasti civilizacije, bi li knjigu trebalo spaliti na lomači ili dijeliti po školama, radi li dovoljnu razliku između abusive relationship i dogovornog sub/dom odnosa, je li Anastasia Steele najtupaviji i najiritantniji ženski lik u povijesti ili kulerica koja uzima ono što hoće…
Ne znam. Jer je. Jednostavno. Zatupljujuće. I beskrajno. Dosadna.
I ubila mi je sve neurone.
Holy crap.
Burning gaze.
Eat up.
Blush.

Ako zbog nje makar jedna žena na svijetu vlastitom voljom isproba nešto što nikada nije, prestane svoje spolne organe zvati 'down there' ili za menstruaciju govoriti da joj je 'došla teta iz Australije', pretpostavljam da je njezino postojanje na zemaljskoj kugli na neki način opravdano.

Što ne znači da se ne trebate smatrati pravovremeno upozorenima.
I samo vas još molim da, barem u mojoj prisutnosti, sveta imena Christiana Balea i Michaela Fassbendera ne spominjete vezano uz eventualni film koji će se snimiti po ovome.
Zahvaljujem.

četvrtak, 09.08.2012.

ŽIVOT I NJEGOVE TAJNE

Znate one knjige, ma sigurno znate, koje vam nude savršeno logična objašnjenja za misterije prirode poput:
zašto usnule ptice ne padnu s grane?
ili
zašto su mucice koje se nakupljaju u pupku uvijek sive boje?
E pa, danas vam donosimo pet minornih, gotovo beznačajnih detalja iz svakodnevnog života koji će nama u Frizeraju, izgleda, zauvijek ostati obavijene velom tajne. (Tadadadadam...muzika kao iz 'Gospodara prstenova'.) Evo što smo za vas odabrali:

Prvo. Zašto žene kupuju lažne Louis Vuitton torbe?
Originalne Louis Vuitton torbe mogu se pohvaliti sljedećim karakteristikama:
a) vrlo su kvalitetne
b) vrlo su ružne (čak i ako imaju dobar dizajn, ujebe ga u potpunosti onaj ružni, kičasti logo)
c) vrlo su skupe, što je i razlog zašto su postale statusni simbol.
Zbog koje točno od te tri karakteristike žene kupuju fejkuše, pa još imaju potrebu s njima se naslikavati mobitelom u predsobljima gdje žbuka otpada sa zidova i to stavljati na internet, za mene je jedan nedokučivi misterij. O tempora, o mores. O sudbino. O nesretni odgojno-obrazovni sustave.


Zar i ti, kćeri Audrey? Ajde, tvoja je barem prava...

Drugo. Zašto 'mind the gap'?
Tijekom najkraće moguće vožnje podzemnom u Londonu čut ćete ili pročitati barem pedeset sedam puta upozorenje mind the gap. Da, taj prostor između vlaka i ruba platforme stanice širok je otprilike centimetar. Ne da ne možete u njega upasti, niti vam čak može, štajaznam, zapeti noga, nego se morate jako pomučiti ako želite da vam unutra upadne išta deblje od kreditne kartice.
Ne bi li, pitam se ja, bilo puno smislenije izdavati upozorenja tipa: pazite da vas ne pokradu ili siluju na jednoj od naših odvratnih, mračnih, viktorijanskih, stempunkerskih, zapišanih stanica. Ergo, zaključujem da ta uporna upozoravanja imaju jedinu svrhu da kod građana stvore osjećaj nervoze i tjeskobe (da da, što mislite kako beskrajno ponavljanje riječi gap, gap, gap djeluje na podsvijest?), tako da svi završe na Prozacu i ne pružaju otpor dok ih porobljavaju multinacionalne kompanije.
Ako netko ima suvislije objašnjenje, čak me ni ne zanima.

Treće. Zašto doktori nikada ne gledaju svu zdravstvenu dokumentaciju koju im donesete na pregled?
Pretpostavljam da će se svaki specijalist narogušiti ili barem zakolutati očima ako propustite donijeti apsolutno svaki papir koje posjedujete. Kad ih donesete, poslužit će im uglavnom za to da na njihovoj poleđini isprintaju svoj nalaz i tako našoj nesretnoj državi malo uštede za papir. Been there, seen that.
Makar, kad su doktori u pitanju, ja sam se naprosto pomirila s time da su oni druga vrsta i nikada se neće razumjeti s nama smrtnicima. Mislim, kako od čovjeka koji je secirao mrtvace, a kasnije nedajbože stažirao na hitnoj ili na pedijatrijskoj onkologiji, možeš očekivati da razumije to što si ti sad nadrkan jer te danima stvarno jako, jako boli grlo i nisi spavao cijelu noć od kašljanja? Dogurao si do tridesetih, imaš sve udove, kog vraga sad još hoćeš? 'Dvanaest sati je normalno trajanje poroda za prvorotkinju', rekla mi je ravnodušno ginekologinja koja me porodila i kojoj zbog onog šuta morfija opraštam sve grijehe, iako bi možda porod trajao i kraće da dijete nije stoned zakljucalo u porođajnom kanalu.
Inače, kad sam ja došla u bolnicu na prvi pregled uoči poroda, nakon što sam trudnoću vodila privatno, svi fascikli, papiri i 3D ultrazvučni portreti svijeta nisu me spasili od pitanja svih pitanja:
Kad vam je bila zadnja menstruacija?
Na moj odgovor da više nemam pojma napamet, ali piše na svakom papiru crno na bijelom, dobila sam prijekorni odgovor sestre:
To se treba znati kad vas netko probudi usred noći???!!!??!
Treba znat i čitat kad te netko probudi usred noći... kokoško.
A da ni ne pričam o tome koliko sam puta odgovarala na pitanja o adresi, zanimanju, stručnoj spremi i alergijama.
Alergična sam na konoplju, btw.

Evo i četvrtog. Zašto se nitko nikada nije sjetio dizajnirati lijep klima uređaj?
Živimo u vremenu posvemašnje dekadencije. Philip Starck je dizajnirao mlatilicu za muhe (čudnim čudom ne košta više od dvadesetak dolara). Onaj španjolski dizajner kojem se sad ne mogu sjetiti imena dizajnirao je kućicu za ptice koja dođe nekih 500-600 kn. Alessi prodaje svoje dizajnerske zdjelice za pse i mačke isto za neku sličnu cijenu. Trude se ljudi oko printera, kompjutorskih kućišta, pećnica, frižidera, pa i mišolovki. Ali nitko, ponavljam nitko, nije još dosad odlučio da bi onaj ružni vanjski dio klime mogao možda izgledati malo sofisticiranije. Kad već visi sa svake druge povijesne građevine.

Te na kraju peto. Zašto niti u jednom apartmanu na moru nikada nema vadičepa?
Uvijek ima džezva. Šalica i čaša ima barem pedesetak, prikupljenih od svih rasparenih servisa posljednjih pet generacija. Često zna bit i nešto skroz bizarno, što sigurno nitko normalan neće upotrijebiti na odmoru, tipa mlinac za orahe. Cjedilo za tjesteninu, ekstremno rijetko. Vadičep, never ever.
Oprostite, jel bi mogli posuditi vadičep, statistički je najizgovorenija rečenica u našoj višegodišnjoj komunikaciji s raznim vlasnicima apartmana, odmah nakon Dobar dan i Doviđenja, te nešto ispred Ne, ne, uopće nam ne smeta što je plahta poderana i što su nam vrata ormara pala na glavu, glavno da je more prozirno i da cvrčci cvrče *thumb up*.
Možda da vinarije uđu u neki zajednički deal s iznajmljivačima?

<	kolovoz, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?