Frizeraj na kraju svemira

četvrtak, 25.08.2011.

AJDE! ODMARAJ SE! BRŽE!!!

'Daj me nemoj za****vat!' bila je moja jedina misao kada sam, ima tome ohoho, u nekakvom časopisu pročitala kako je odlazak na godišnji odmor za ljude zapravo jedan veliki stres. 'Dokle seže ta ljudska razmaženost!?' pitala sam se revoltirano. Bila sam negdje na početku faksa tako da mi je, možete si misliti, život bio neopisivo težak.

U međuvremenu, naravno, došla je maca na vratanca. Postala sam uobičajeni radnik, potrošač i roditelj u smrtnom klinču sa stresom i naporom banalne svakodnevnice (ovo nije ironija, čitajte Brucknera!), te se na vlastitom primjeru uvjerila:
Odlazak na godišnji odmor vrlo je stresna stvar.

Ovako su otprilike izgledala moja četiri tjedna (da, imam sveukupno šest! Da, radim u javnom sektoru, sue me!):

Uvod iliti Tjedan prije godišnjeg.
Ne da mi se više ništa.
Shvaćam da je u moru besmislenih poslova moj jedan od najbesmislenijih.
Shvaćam da naša civilizacija hrli u neizbježnu propast i da tu jednostavno nema pomoći.
Budući da smo baš usred projekta farbanja svih vrata u stanu, razmišljam o tome da dam otkaz i zauvijek se posvetim manualnim poslovima. To razmišljam dok onim užasno cool aparatom nalik na fen palim i skidam boju s vrata kupaonice i baš mi je super. Onda dolazi faza šmirglanja. Mrzim šmirglanje. Odustajem od ideje o otkazu.

Tjedan prvi.
Spopadaju me illusions of grandeur. Utvaram si da sam zapravo superžena i supermajka, samo sam vrlo uspješno under cover tijekom radnih mjeseci. Pišem suludu listu stvari koje ću kao autentična ŽMK (Žena, Majka, Kraljica) konačno napraviti ovaj tjedan. Lista uključuje i neke od sljedećih stvari: ispeći kruh s pestom (dobro, u pekaču). Očistiti cijeli frižider. Reorganizirati cijeli ormar i sve ladice. Svako jutro otići na plac po friške namirnice za ručak. Ma kakav plac, odvesti se na neko malo seosko imanje i tamo kupiti friške namirnice! Ma da kupiti! Vlastitim rukama pobrati pastrnjak i pomusti svježe mlijeko iz kravljeg vimena! Hell yeah!
Posustajem nakon 2.5 dana.



Jedan od razloga je i taj što se N. neplanirano počinje svakog jutra buditi u prosjeku u pola šest, valjda od vrućine.
(Bar mislim da je otprilike toliko sati, jer još duuuuugo nakon buđenja nisam u stanju ni shvatiti koliko sat pokazuje. Ali ako je ljeto, a vani se još nije ugasila rasvjeta…
… ne može biti dobro.)

Na rubu samoubojstva nalazim se na jutarnjoj kavi sa svojom dragom prijateljicom R. Budući da je ona trudna, uviđavno pokušavam ne kukati previše oko toga da imati dijete znači na godišnjem odmoru ustajati s pijetlovima. Ne ide mi, da ga rak rakuje. Kukam o tome barem četrespet minuta. R., inače pedagoginja i psihoterapeutkinja, objašnjava mi da previše očekujem od baka i dida i savjetuje da povremeno unajmimo babysittericu.
Oduševljena sam zakratko tom idejom, dok ne uvidim da otherwise perfect plan ima nekoliko manjih nedostataka:
1. ne želim ostaviti dijete na čuvanje nekome o kome ništa ne znam.
2. o svojim prijateljicama (i njihovim prijateljicama) znam previše da bih im ostavila dijete na čuvanje.
3. trenutno nemam para.

Tjedan drugi.
Putujemo u Split.
U Splitu me hvata nečuveni weltschmerz praćen sindromom Petra Pana. Živcira me Ulica kneza Višeslava (fakat je glupa ulica) i što Gripe nisu Skalice.
Krajem tjedna putujemo na Otok.

Tjedan treći.
Otok!
Nakon što mi se odmah kod prvog kupanja mijenja percepcija stvarnosti i stapam se s prirodom, počinje me nervirati to što N. ove godine neće u more. A toliko je najavljivala plivanje i kupanje, i leptirice smo kupili.
Hladno joj je!
Normalno da je hladno, jebote! Uvijek je hladno kad uđeš u more! Ali prestane za desetak sekundi!
Kako to objasniti dvoipolgodišnjem djetetu?
Nakon dva dana raznoraznih pokušaja, smicalica, igrica i samožrtvovanja u vidu odlazaka na jezivu pješčanu plažu (gdje svi pišaju i iz pijeska tu i tamo izmile neka bubolika stvorenja), odjednom mi se otvaraju oči i primjećujem da su plaže prepune djece koja neće u more. Da, prepune su roditelja čija djeca vrište i grčevito se drže za njih, dok im oni govore: ma ajde, ajde, evo vidi onu curicu kako ima leptirice, vidi kako pliva, na što djeca krajnje sumnjičavo pogledavaju curicu s leptiricama, a ona stoji u vodi do koljena i viče: neeeee, neeeećuuuu, hladno je… Dolazi mi do mozga da sve to uopće nije bitno.
Mislim, gdje to piše da se mora ući u more samo zato što je tamo?
Jebeš more, važno da se naučila na tutu!
Počinjem se opuštati.



Čitam Karuzin 'Vodič po otoku'.
Čitam Calvinove 'Nevidljive gradove' i totalno se ufuravam u njihov prekrasni flow.
Opet se stapam s prirodom, noge mi postaju masline i to.
Jedem sladoled i blejim u sunce koje zalazi u more. Okej, netko pripominje da tehnički baš ne zalazi u more nego za Susak, ali to me nimalo ne dira. Taj Susak jedva da se vidi, tko kaže da je uopće tamo.
Nemam blagog pojma koji je datum ni koliko je sati. Živimo po suncu. Jedemo salpe na gradele.
Ali pazite gdje smo, već stiže…

Tjedan četvrti.
Opet smo u Splitu.
Sve se u meni fino prestrukturiralo, skroz sam u godišnji-odmor-modeu. Od weltschmerza ni traga ni glasa. Gripe su mi zakon. Otkrivam nove ulice pune cool secesijskih palača. Sve vrvi turistima i mladim ljudima, po prvi put u životu se na hrvatskoj obali osjećam kao da sam u Barceloni. N. se rastura na 'Bella ciao' koju sviraju neki zgodni Španjolci na rivi i viče za crncima: 'Aaaa! Mama! Vidi! Vidi kako onaj čovjek ima glavu pofarbanu u smeđe!', upirući prstom tako da bude sve kristalno jasno i čovjeku koji ne zna jezik, dok ja propadam u Dioklecijanove podrume. Pijem limunadu i Cubu Libre na 'Teraci Bimba' i buljim u more.

I taman kad se sve fino posložilo…
… vraćamo se na kontinent.
Uspijevam još neko vrijeme zadržati apsolutni zen, dok jedemo otprilike kilu motara koji smo nabrali uz more (uključujući i dječju radnu snagu!) i dok u svako božje jelo stavljam friški ružmarin, kojega smo se isto nabrali na Otoku ko da nam je zadnji. Mislim, jest da ima ružmarina kupit na placu u teglici za dvajst kuna, a ovaj otočki je sav nekakav malo flekav i svakakav. Ali je otočki, majkumu!!!

U međuvremenu sam opet u mašini (i ono što je ostalo od ružmarina se mahom sasušilo!), ali još uvijek malo odolijevam. Na primjer, skoro uopće ne čitam vijesti. I kad mi ruka poleti prema webu od Jutarnjeg suzdržim se.
Ni na fejs ne idem!
I caponatu ću pripremat za vikend!
A i još traju ljetne vrućine, dabogda do Božića potrajale!

<	kolovoz, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?