Frizeraj na kraju svemira

petak, 15.07.2011.

NA TVOJOJ RUCI PRSTEEEEEN...

Nedavno sam bila kuma na vjenčanju.
Bilo je to jedno jako lijepo vjenčanje. A to kažem ja koja ne volim vjenčanja, što znači da ima posebnu težinu.
Zašto ne volim vjenčanja?
Pa čak nije da ih općenito ne volim, koliko valjda ne volim kad moram razmijenit stotinjak eura za nešto preslatkih kolača i čobanca te cover bend Jelene Rozge.
Mislim, još ajde da je Mišo Mate.
On je ipak čovjek kroz čija usta je prošao stih nad stihovima, stih koji u jednoj rečenici sažima pola povijesti zapadnjačke književne tragedije: Nisam je htio dijelit sa drugim, njega sad nema i zato sam tu ("Sutra mi sude"). Sakrij se, Euripide! Pokrij se ušima, Williame Shakespeare! Pobjegni u mišju rupu, Tome Jonese!
No glazba na ovom vjenčanju bila je nekaj čist drugoga, ceremonija vrlo lijepa i ugodna, a hrana… e sad, znam da sam svojedobno na ovom mjestu popljuvala slow-food-high-cuisine prenemaganja s jednim škampićem na tanjuru, ali to je bilo prije nego što je u moj život ušao vlasnik i kuhar 'Prasca', Njegovo veličanstvo.

Ipak, smiješne su te svadbe.
Zapravo, smiješno je ponašanje ljudi u situacijama koje uključuju ceremoniju, obred, simboliku. Pogotovo ponašanje ljudi koji inače baš ne drže puno do ceremonije, obreda i simbolike, a sad odjednom imaju značajnu ulogu u jednoj takvoj situaciji.
Evo, konkretno, mene.
U mom odgoju potpuno je izostala ona komponenta do koje su u mudra stara vremena jaaako držali u odgoju djevojaka, a gdje spada, znate već: vještina ljubaznog čavrljanja sa svime što diše i hoda, savršen aranžman kolačića na tanjuru, savršena sposobnost kombinacije laka za nokte s rukavicama, besprijekorni odnos nogu, leđa i glave pri sjedenju u različitim društvenim prigodama. Jebiga, pomirila sam se oko jedanaeste godine s time da neću nikada postati supruga nikakvog princa ili predsjednika značajnije države. S obzirom na to da se pri jedenju na javnom mjestu ponekad moram koncentrirati da nakon rezanja šnicle ne prebacim viljušku iz lijeve ruke u desnu, mislim da mi je čak i osobni asistent konzula u nekoj manje značajnoj zemlji nedostižna ambicija.

Od opisa mog vjenčanja prosječnu bridezillu bi na mjestu ubilo zatajenje prednje klijetke. Pripreme su trajale cca. tri tjedna (nisam bila trudna!). Nosila sam crvenu haljinicu iz Manga. Na ceremoniji smo razmijenili narukvice koje smo tak-i-tak razmijenili već odavno na romantičnim klifovima u zadarskom akvatoriju, ali smo sada to, ajde, simbolično ponovili ispred dvanaestak članova najmilije rodbine. Prije našeg ulaska u dvoranu meštar od ceremonije je zbunjeno otišao pitat matičarku jel se smije na vjenčanju razmijeniti nešto što nije prstenje ni slina, pa kad je dobio potvrdan odgovor, pustio nas je unutra. Poslije smo išli na roštu.
Ajde dobro, bila sam prije toga kod frizera. Ali šminkala sam se sama!



Međutim, unatoč potpunom izostanku osobina i vještina koje čine damu, ipak glede vjenčanja imam u životu nekoliko čeličnih principa od kojih ne odustajem. To su sljedeći:
1. nema skidanja štikli!
Tko u štiklama dođe, u štiklama i pati. U štiklama sjedi i stoji, jede i pije, pleše i penje se Radićevom do Strossa zapinjući za dražesno vintage popločenje. Ili se nose ili ne nose, majkumu!
2. nema pjevanja na Thompsona!
Nakon litre vina čovjeku se može dopustiti opuštanje uz određene hitove Splitskog festivala, ali preko nekih crta se ne prelazi.
3. nema hvatanja buketa!
Ne zato što sam se udala pa više nema smisla, već zato što je to jedan od najimbecilnijih svadbenih običaja ikada izmišljenih, a među imbecilnim svadbenim običajima konkurencija je više nego opaka. Zapravo, ne uspijevam se trenutno uopće sjetiti tradicionalnog svadbenog običaja koji ne bi bio imbecilan. Anybody?

Uglavnom, u situaciji gdje čovjek (da čovjek! Žena!) mora biti elegantan i dostojanstven, ja se unatoč pripremama uvijek nekako nađem na sto muka.
Znam teoriju, al' nemam iskustva, to je to.
Primjerice, sama ceremonija u crkvi.

Još mi nije bilo ni pol jada što nemam pojma kad se treba prekrižiti ili nešto odgovoriti (dobro, izbor se uglavnom svodi na 'Gospodine usliši nas' i 'Amen'), jer kao nekatolkinja ni ne osjećam da mi je to obaveza, a osim toga, ni mladenci katolici nisu imali pojma što trebaju govoriti u zavjetima nego su zamuckivali iz knjige. Ali nikada nisam razumjela to neprekidno dizanje i sjedanje. Podsjeća me na ono kad smo u vrtiću igrali dan-noć, samo što su šifre drugačije, a ja ih k tome ni ne kužim. Ne znam niti ima li to sjedanje i ustajanje neku značajnu liturgijsku ulogu ili su ga izmislili samo zato da popi mogu vidjet tko im je od pastve zaspao na misi. Ali znam da je prilično nezgodno kad sjediš skroz sprijeda uz mladence gdje te svi vide i k tome imaš haljinu bez bretela, kojoj tendira malo skliznuti gornji dio tako da otraga izviri grudnjak. Jerbo svaki put kad sjedneš, povučeš ju guzom dolje. I onda, dok simpatični svećenik drži fakat lijepu propovijed o ljubavi, umjesto da malo prokontempliraš, samo si misliš: mjkbžj, što ako mu je još i etiketa izvirila! Onda, kao, diskretno pipaš ručicom po leđima, fijuuuu, sve je okej, šal je prekrio, ali evo opet na noge lagane, pa sve ispočetka! Dizanje i sjedanje, također, nije baš zgodno kada u ruci imaš torbicu. Vjerojatno postoji nekakvo pravilo o tome što u crkvi na svadbenoj ceremoniji svjedokinje rade s torbicama, ali ja s njim nisam upoznata. Nekako sam pri prvom ustajanju shvatila da se osjećam bedasto i ukočeno držeći u jednoj ruci clutch pred oltarom Gospodnjim. Onda sam ga pri drugom ustajanju ostavila na stolici, tako da mogu stajati lijepo i skrušeno. Onda sam, naravno, sjela na njega koliko sam teška i široka (srećom, to nije baš puno), te ga za vrijeme poslanice Korinćanima diskretno izvlačila ispod guzice.
I još te fotograf cijelo vrijeme okida.
Neprestano sam se trudila lijepo sjedit, onako da ti noge nisu prekrižene nego podvijene: kad već nisam tres čeče u realnosti, da barem na fotografijama ostavim takvu iluziju potomcima. Međutim je ispalo da sam se skroz bezveze trudila jer fotograf nije baš bio neki majstor. Kako je svjetlo kroz prozore crkve pičilo baš na nas (aleluja!), na svakoj slici sam bijela i poluprozirna kao avet. Mladenka je prošla tek nešto bolje, i to isključivo zato što je na licu imala kazališnu šminku.



Dođe ti po prvi put žao sirote Angeline i ostale red carpet ekipe, njima je tako svaki dan!
Jer ako su svjedoci toliko anksiozni, ne znam kako je tek mladencima. Pogotovo onima koji su na organizaciju vjenčanja protratili, pardon, posvetili joj zadnjih godinu dana. Ti valjda prije obreda progutaju cijelu kutiju Normabela skupa s folijom i uputama. Ili možda izbijaju klin klinom pa pošmrkaju nekakav upper. Kad je bal, nek je bal. Gospe moja, povuci mi bilo!
Ja mislim da takvi mladenci od uzbuđenja, nervoze i tjeskobe nisu uopće svjesni ničega oko sebe.

Zato valjda i daju još silne pare na fotografe i snimatelje, da mogu poslije vidjeti što se tu zapravo događalo.
Slijedi nekoliko kratkih savjeta za možebitne buduće kume na crkvenom vjenčanju - od strane osobe koja je za to najmanje kompetentna, ali se možda baš zato pokažu dragocjenima!

1. Nema veze ako niste vjernice. Tko vas uvjerava u suprotno, čini to da bi vam prodao 3u1 sakrament. Vi ste tamo isključivo u ulozi svjedoka. Za razliku od kumstva na krštenju, ne preuzimate na sebe nikakvu obvezu: recimo, da ćete se doživotno brinuti za mladoženju ako brak propadne ili nešto slično.
2. Briga oko prstenja je, kako su meni objasnili, odgovornost muškog kuma. U svakom slučaju, ako vi tu morate odigrati neku ulogu, neka mladenci donesu prstenje na vjenčanje, a ne vi. Gledali ste valjda 'Četiri vjenčanja i sprovod'.
3. Torbicu ostavite nekome u klupama.
4. Nemojte obući haljinu koja vam je malo široka oko prsa jer ste ju kupili dok ste bili u prvim mjesecima trudnoće. I inače nemojte u trudnoći kupovati baš ništa ne-trudničko. Ponavljajte za mnom: To nisu moje sise. To nisu moje sise.
5. Ako vam dijete zakuri 39 pola sata prije odlaska na vjenčanje, shvatite da je to normalno: djeca uvijek zakure 39 u petak navečer ili neposredno uoči nekih posebnih prigoda. Bit će sve okej.
6. Ako je svećenik normalan (a ja sam imala sreće!), propovijed može biti inspirativna. Ako nije, zjakajte malo po crkvi (ali diskretno!), možda je spomenik kulture pa ima lijepe freske ili svodove ili tako nešto. Ako to ne upali, jer ste u nekoj od modernih betonjara, zabavite se pogađanjem zašto na crkvena vjenčanja redovito dolaze lokalne bakice koje nemaju veze s vjenčanjem, mladencima niti njihovim obiteljima. Pokušajte smisliti što bizarniji razlog. Izvucite iz toga kratku priču (3-5 kartica teksta), po mogućnosti krimić, horror ili sf.

Dok nas smrt ne rastavi!

<	srpanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?