Frizeraj na kraju svemira

četvrtak, 15.07.2010.

GOOD MORNING, MY NEIGHBOURS!

Nikada ne bih živjela u kući.
Nije da nisam nikada sanjala o jednoj, onako, Richard-Neutra-kalifornijskoj-minimalističkoj kućici s bazenom i pogledom na ocean,
ili nekoj, onako, skandinavskoj, drvenoj, s bazenom, saunom i pogledom na crnogoričnu šumetinu,
ali u načelu, fizičku blizinu drugih ljudi ipak smatram nekako utješnom. Dobro djeluje na egzistencijalnu tjeskobu. Pa makar to značilo da ih moram slušati kako puštaju vodu ili se, prokletnici, ševe u jedan ujutro.
Što ne znači, naravno, da sam automatski i ljubitelj susjeda.

Zapravo, najviše volim znati da su drugi ljudi prisutni, da su tu negdje, ali da ih ne vidim i da ih ne moram sresti i nedajbože nabaciti small talk. U kojemu s godinama postajem sve vještija i umiljatija, ali se svejedno nakon svake takve prigode osjećam kao da sam triput zaredom odigrala muško finale Wimbledona (na tri dobivena seta, svatko dobije jedan naizmjenično, svaki završava sa 7:6, osamdeset sedma meč lopta, pola publike pomrlo od vrućine, znate već).

Susjedi, kao i većina kolega s posla, spadaju u skupinu ljudi s kojom mi je posebno naporno, a to je skupina polupoznatih ljudi.
Budući da su polupoznati, ne znaš u mnogim slučajevima kako se uopće postaviti prema njima. Recimo, kako ih treba pozdraviti: bok ili dobar dan.
Ako su otprilike tvoje dobi, nemaš čak pojma niti kako ih osloviti: ti ili vi.
Ne znaš da li ih uopće treba pozdraviti jer ne znaš jesi li ih uopće prije vidio, ili ih možda jesi vidio, ali vas nitko nikada nije službeno upoznao… ili ih možda viđaš svaki dan pet puta, ali im ipak zaboravljaš facu i zapravo nemaš pojma tko su.
Ako ih sretneš izvan očekivanog okruženja, tipa zgrade ili posla, nikad ne znaš jesu li to oni ili nisu, ili jednostavno prođeš kraj njih jer ih uopće ne prepoznaš pa ispadneš seljačina.
Nakon što ih ipak pozdraviš pa prokomentirate vrijeme, a budući da ne živimo u Londonu ili Amsterdamu to traje relativno kratko (čak i uključujući podtemu „Joj, to je to globalno zatopljenje/zahlađenje“, već prema tome je li neuobičajeno toplo za veljaču ili dere bura u lipnju)… ponestaje tema.
A vi u liftu, a peti kat daleko, daleko…

A moja zgrada puna je penzića, pa bi čovjek s prosječnim, jel, predrasudama očekivao da sjede doma i da nikoga nikada neće sresti na stubištu, ali vraga. To trči gore dolje, mingla se, posjećuje, šeta pse, vucara nekakve šampinjone po podrumu… ukratko, akcija.
Na poslu pak ne možeš na miru na wc, a da ne sretneš bar petero ljudi koji se svi po cijeli dan motaju oko tog vražjeg wc-a, te peru ruke, te peru šalice, te tračaju, piške, kake … valjda zato što su većinom žene. Mislim, da su muški, nit bi valjda toliko pišali, nit bi ruke prali.
(Ne mislim na tebe, dragi.)



Nisam jedna od onih koji vjeruju u dobrosusjedska prijateljstva.
Mislim da su eventualno moguća u slučajevima kad svi žive u zgradi već barem pedesetak godina, kao što je bilo kod moje bake, pa su se i upoznali u nekim drugim, manje otuđenim vremenima. Ali inače…inače sam sklonija onim scenarijima tipa „Delikatessen“: Joooooj, a tak se činio fini gospon… i fine su mu bile te kobasice…
Jer kao što reportedly reče Slavoj Žižek: Boj se svog susjeda kao samoga sebe.
Možda je to samo stvar osobnih negativnih iskustava. Kao, primjerice, sa susjedom iz pakla kojeg su svojedobno imali moji starci, koji nam je krao vino iz podruma, pišao u šupi i lupao ženi na vrata cijele noći kad bi ga izbacila iz stana. (Milice… Milice, otvori… crescendo: Milice! Otvori! Milice, otvori!!! Dum, dum, dum! Milice!!!!)
Ali općenito sam pristalica teorije da ni dragi, ljubazni i općenito good guys susjedi neće biti tu kad ti stvarno trebaju.
Potkrepljujem to primjerom.
Jednog sivkastog zimskog dana, strpala sam djetešce u mei tai (hahaha, vi bez male djece, koliko vas zna što je to?) i skočila s njom do dućana po kruh. Vrativši se doma, shvatila sam da sam uzela krivi ključ te da ne mogu u stan.
Dragog nije bilo doma jer je bio poslom u Ivanić-gradu, ili Sv. Ivanu Zelini, u svakom slučaju nečemu što ima veze sa sv. Ivanom, a nije osobito blizu kvarta (nije Trogir).
Mobitel nisam imala jer tko normalan nosi mobitel kad samo skoči dolje po kruh.
Vani je bilo prilično hladno, a obučene baš nismo bile najjače, jer tko oblači i šal i rukavice i sve ako samo skoči dolje po kruh. K tome, N. je bila pospana, a bome joj se bližilo i vrijeme za užinu.
Drugim riječima: morala sam se po svaku cijenu dokopati telefona te nazvati nekoga tko ima rezervni ključ.
Pozvonila sam dvjema bakicama iz ulaza s kojima sam si, kao, dobra.
Nijedna mi nije otvorila.
Možda nisu bile doma?
Aha, žene njihovih godina obično imaju tendenciju da oko podneva hladnog zimskog dana budu na Baliju.
(Dobro, ova jedna je možda fakat šetala psa.)
Ali mislim da je vjerojatnije da su, kao svaki normalan stanovnik velikog grada, diskretno provirile kroz špijunku, vidjele ženu s najlon vrećicom i bebom na boku i zaključile da je prosjakinja te se na prstima vratile u dnevni boravak.
Toliko o susjedskoj pomoći kad ti treba.

Priča završava tako da sam otišla do frenda koji srećom živi u blizini i izvukla ga iz kreveta u podne (nije me ubio, zato što sam ga svojedobno upoznala sa ženom njegovog života, za koju trenutno ne znam je li još uvijek žena njegovog života, ali tada je sigurno još bila, a ja vjerujem da i sad još uvijek jest, ali… komplicirano je). Od njega sam telefonirala mami koja nije imala ključ, sestri koja nije imala ključ te naposljetku tati koji ga je imao i sjeo u auto i dofurao ga za nekih petnaestak minuta.
Jedino se čovjek u familiju može pouzdat u životu, i možda pokojeg prijatelja.

Napisao je netko jednom da su suvremeni ljudi nomadi, i to ne nužno zato što se stalno sele, već zato što su u nemogućnosti osjećati se dijelom uže zajednice.
Pa se arhitekti stambenih zgrada ubiše da stvore socijalne prostore u kojima ljudi mogu komunicirati i biti, kao, zajednica.
Čitam tako nedavno intervju s Hrvojem Njirićem gdje on priča o socijalnom angažmanu arhitekture, pa kaže kako je svojim studentima na Arhitektonskom faksu u Splitu zadao projektantsku temu: tolerancija. (Pazite, ne zajednica, nego tolerancija!) Pa kaže, otprilike, kao, zašto ne zamisliti kako bi izgledala stambena jedinica u kojoj bi jedni pokraj drugih živjeli bogati mladi menadžer, grupa studenata i obitelj na socijalnom minimumu. Različite kategorije stanara, kaže Njirić, a ja copy&pastam, bi mogle rezultirati interesantnim okruženjem, koje bi, u najmanju ruku, bilo adekvatan životni okvir djeci koja bi tu odrastala.

Evo, profesore, ja sam zamislila.
Ovako.
Grupa studenata ima tulum i odvija na najglasnije Boba Marleya dok socijalna obitelj pokušava zaspati.
Grupa studenata fumari travu na terasi dok se socijalna djeca igraju dolje u dvorištu.
Socijalna djeca prejako napucaju loptu i polome mladom menadžeru japanski cedar u minimalističkoj žardinjeri.
Mladi menadžer upravo pokušava zbariti novu kolegicu iz HR odjela uz svijeće, vino, fusion večeru i „Cafe del mar“, kad se iz stana socijalne obitelji prolomi kažite mi jeeeesu li vas prevarili.
Mladi menadžer odlučio je porušiti još koji zid u stanu i prebaciti kuhinju tamo gdje je kupaona jer mu ni Njirić to nije dovoljno dobro projektirao, pa tjedan dana maltretira cijelu kuću zvukovima štemanja, bušenja, isključivanjem vode, curenjem vode i nestankom vode.

Možda je sve ovo gore napisano jedan veliki kliše, ali ja ipak mislim da je vrlo blisko realnosti te da je vrhunac tolerancije, da ne kažem zajedništva, ovih ljudi to što još uvijek uspijevaju jedni drugima promrmljati pristojan pozdrav na stubištu.
Mislim, kako da oni funkcioniraju kao zajednica? Pa ne bi ni da su na Big Brotheru. I da su potpisali ugovor koji će im na kraju emisije omogućiti da statiraju u reklami za Karlovačko.

Ljudi žive u stambenim zgradama jednostavno zato što nemaju mogućnosti za vlastitu kuću. (Ili, u mom osobnom slučaju, za vlastiti loft koji zauzima cijeli kat i lift vodi direktno u dnevni boravak, jel se sjećate Alexis u „Dinastiji“?) Tamo su iskombinirani s drugim ljudima po principu čiste slučajnosti (mislim da je nekakva socijalna stratifikacija kvartova kod nas još uvijek u začetku), pa ne vidim velike perspektive u toj silnoj želji da ih se natjera na druženje. Znam neke frendove koji imaju čisto ugodne susjede kod kojih su par puta završili na sasvim solidnom tulumu, ali one Seinfeld ili Friends situacije – pa, u stvarnosti, kako da kažem, ne postoje. Za druženje je ipak potrebne nekakav minimum zajedničkih osobina i interesa.
Ja sam stoga trenutno sasvim zadovoljna time što:
-nitko mi ne krade vino iz podruma (ovaaaj, zapravo mi ni ne držimo vino u podrumu. Držimo ga na stalku koji je postavljen u stanu na takvom mjestu da bi Renea Bakalovića, da to vidi, instantno spopala tahikardija. Ali to nije toliko važno jer ga ionako dovoljno brzo popijemo.)
-nitko mi još nije ukrao biciklo
-nitko ne mlati ženu (ni muža)
-nitko ne navija cajke (dobro, jesu jednom)
-netko u ulazu čak svira violinu
-seksaju se (to je pohvalno)
-nitko nema malo dijete koje vrišti, vuče stolice po parketu i nabija po podu tenisku lopticu (osim nas)
-prestali su čak organizirati PlayStation turnire u nogometu
-predstavnica suvlasnika zgrade je simpatična žena koja izgleda mlađe nego što jest, fura šiltericu i dobre čizme, vozi se na biciklu i ima psa.
Čak zna sročiti i pismenu obavijest.

Tražiti više već je razmaženo.

srijeda, 07.07.2010.

DEVET PRIČA, A SVE DOBRE

Nedavno je umro JD Salinger, ali ovaj post nije nikakav in memoriam ili tako nešto. Ionako o njemu ne znam ništa osim da je pola stoljeća živio povučen od svijeta u nekoj kolibi u vukojebini. Mislim i da sam u nekakvoj Gloriji ili slično jednom pročitala da je bio zao prema ženi. Tjah. Tko od umjetnika nije. Picasso, Pollock, Dylan, Lennon, Sartre, sve govno do govna u privatnom životu. Srećom pa su nas teoretičari recepcije naučili da odvajamo djelo od čovjeka.
JD je najpoznatiji po svom romanu Catcher in the Rye, u nas poznatom kao Lovac u žitu makar ga je trebalo prevesti kao Hvatač u raži (još žito i raž, ajde, koga briga, ali lovac i hvatač...). Anyways, ono što želim reći jest da je ta kultna, generacijska knjiga zapravo... paaa, hmmm... poprilično dosadna.
Baš onako, pravo, dosadna, i ako je ona jedino što ste ikada uzeli u ruke od starog JD-a, lako moguće da vas je odbila od čitanja drugih njegovih djela.
A to bi bila velika, velika šteta.
Naime, JD je napisao knjigu koja se zove 'Devet priča' i sastoji se, da čovjek ne povjeruje, od devet priča, i najbolja je knjiga na svijetu. Meni. Trenutno. Čitala sam je dosad bar tri puta u rasponu od srednje škole do danas i svaki put mi bude najbolja knjiga na svijetu, a to nije mala stvar. Odmah za njom je, štono bi se reklo, diše joj za vratom, 'Franny i Zooey' od istog autora. Ali da biste istinski voljeli 'Franny i Zooey', trebate (barem malo) biti natprosječno inteligentno dijete koje je izraslo u lagano intelektualno-snobovski nastrojenog diplomanta Filozofskog faksa.
Za 'Devet priča' to nije tako nužno.

Zašto je to najboljih devet priča na svijetu (dobro, možda ne pojedinačno, ali u grupi svakako)?



Kao prvo, osim što znam da je proveo pola života u samotnoj kolibici (i possibly bio zao prema ženi), znam i da je JD poprilično brijao na zen. I to se u pričama jako vidi. Ne, nema u njima redovnika i zdjelica s rižom, premda ima nenadanih prosvjetljenja pred izlogom dućana s ortopedskom opremom i za pultom u supermarketu, a i razglaba se sporadično o Istoku i meditaciji. Ali zen se prvenstveno očituje u pažnji za detalje, za neke obične, banalne, svakodnevne detalje ispod kojih su zapravo skriveni cijeli svemiri.
Jer u tim pričama se manje-više ništa ne događa, osim što likovi pričaju. Pričaju i pričaju li pričaju o nekim svakodnevnim temama, netko se porezao, netko ima zanimljiv ručni sat, netko evocira uspomene s koledža... A zapravo, u pozadini svega toga, nema čega nema: sve pršti od značenja, traumi, emocija snažnih ko planina. A sve suzdržano, fino, tečno.
To me dovodi do druge fascinantne stvari u tim pričama, a to je životno i spontano ponašanje likova. Rekla bih da su priče užasno filmske, ali zapravo su više od toga, jer kako ti likovi podižu telefonske slušalice, lakiraju nokte dok pričaju na telefon, drže nogu na prozorskoj dasci, balansiraju sa čašom koktela, prolaze rukom kroz kosu... drugačije, životnije, neposrednije i jasnije nego u bilo kojoj drugoj knjizi. I što je najbolje od svega, kako puše cigarete. Nema literarnog djela na svijetu u kojem likovi bolje i kulerskije puše cigarete. (Dobro ih puše i u 'Franny i Zooey', ali malo pretjerano, mislim, stalno pale jednu za drugom pa ih već na pola knjige počinješ zamišljati s galopirajućim karcinomom, dok su u 'Devet priča', onako, taman savršeni.)
Zatim, ne postoji knjiga s tako dobrim dječjim likovima.
Kad pogledaš, umjetnici su uvijek imali nekih problema s prikazivanjem djece. Recimo, slikari. Rafaelovi mali Isusi su, koliko sam ih ja vidjela, uglavnom totalne male nakaze. U baroku su pak svi ko male hladetine. Uvijek neka muka s tom djecom. Ili su kliše, ili imaju nadnaravne sposobnosti, ili se ne zna što bi se s njima. Ovdje su djeca toliko fucking od krvi i mesa da je to nevjerojatno. Toliko su dječje stvarna bez ikakve glupe sentimentalnosti ili nekakvog preseravajućeg psihologiziranja. I 'Dolje kod čamca' je zbog malog nesretnog durećeg Lionela najbolja od svih devet dobrih. I dijalog koji njegova mama vodi s njim pokušavajući ga navesti da kaže što se dogodilo (i pritom užasno kulerski puši cigaretu!) je toliko jeben da ga treba staviti u sve udžbenike iz pedagogije i razvojne psihologije. I njegov konačno izvučeni odgovor je toliko dirljiv da se čovjek poželi ugurati u stranice knjige, premda ne zna što bi onda točno napravio ili rekao, ali jednostavno, smatra da mu je mjesto tamo.
A to je valjda nekakva preporuka.

Za kraj citat:
Do tri poslije podne bio sam već spakirao sve svoje stvari u vojničku vreću, među njima i platnenu torbu od plinske maske punu knjiga koje sam donio sa sobom preko mora. (Samu plinsku masku bio sam još prije nekoliko tjedana bacio kroz okno broda Mauretania, potpuno svjestan da ja, ako neprijatelj ikada upotrijebi bojne otrove, nikad neću stići da na vrijeme navučem tu prokletu stvar.)
Jeste li ikada imali osjećaj da se na ovom svijetu baš i ne snalazite uvijek najbolje?
Ma jasno da jeste.

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?