Frizeraj na kraju svemira

nedjelja, 25.01.2009.

PRAZNIK U RIMU (FILM, NIJE PUTOPIS)

Ovo će biti post o mom off the record najboljem filmu svih vremena. Off the record zato što mi je jasno da je na svijetu snimljeno i boljih filmova, ali ovaj mi je najdraži od najdražih i film koji sam pogledala najviše puta u životu i svaki put kad ga ponovo gledam, uočim neki novi detalj po kojem je to najnajnajbolji film na svijetu.

Zašto?
Kao prvo, nije zbog Rima.
U Rimu nisam nikad bila, a istinu govoreći, i ne privlači me nešto posebno. Mislim, nije da imam nešto protiv Vječnog grada u kojeg vode svi putevi i koji kad vidiš možeš mirno odapet itd. (ili je to Napulj?), ali gomila je gradova koji mi djeluju zanimljivije. Kad pogledaš te talijanske gradove, Veneciju, Firencu, Sienu, sve je to apsolutno prekrasno, ali do ibera muzealizirano. Glavni stanovnici tih gradova su hrpe japanskih, američkih i švapskih turista i ima čovjek osjećaj da sve što tamo postoji, postoji zbog njih, a pravi se život odvija negdje drugdje. U Berlinu, na primjer.
Dobro, Rim je veći od Firence i Venecije, ali…
Anyway.
'Praznik u Rimu' nije najbolji zbog Rima.
Najbolji je, u prvom redu, jer se radi o čistokrvnoj ljubavnoj priči kakvu danas više ne možete vidjeti na filmu ni za pare. Danas se ne snimaju više pravi, epohalni ljubavni filmovi kao gore navedeni ili, ne znam, 'Casablanca'. Ljubavni filmovi koji se danas snimaju su: romantične komedijice koje su zapravo totalno cool sve do trenutka kad se junak i junakinja počnu zaljubljivati jedno u drugo, nakon čega postaju negledljivi ('Wedding Crashers', 'Nothing Hill'), ili drame u kojima su svi frustrirani i otuđeni u tri vražje matere ('Closer', 'Lost in translation'). Ili imaju ironijski odmak i blago se samosprdaju ('Love actually', 'Svi kažu volim te'). Drugim riječima, nema više na filmu one čiste, tragične, strastvene, old school holivudske ljubavi!



Zatim, 'Praznik u Rimu' je najbolji jer:
-ja obožavam tu izmišljenu, sladunjavu Italiju kakvu je stvorila američka pop kultura pedesetih, tipa Dean Martin i 'That's amore', Italiju u kojoj nema tisuća turista i groznih autocesta, u kojoj je uvijek sunce i svi pjevaju i jedu špagete na stolovima s kockastim stolnjacima i piju dobro vino i voze vespe i žnjaraju se ispod Michelangelovog 'Davida' na mjesečini;
-u njemu glumi Audrey Hepburn, the Diva, i štoviše to joj je prva veća uloga i nigdje kasnije nije toliko prelijepa, u 'Doručku kod Tiffanyja' je super obučena i sve pet, ali ovo je nenadmašno, bez daljnje rasprave;
-u njemu glumi Gregori Špek koji je toliko zgodan, muževan i cool da se čovjek raznježi od miline i nigdje kasnije nije toliko zgodan, muževan i cool, zapravo ne sjećam se nijednog drugog filma u kojem uopće glumi osim 'Ubiti pticu rugalicu', a i baš me briga, da je snimio samo ovo u cijelom životu, bilo bi dovoljno;
-u njemu postoji super scena u kojoj se Audrey ispod duge haljine igra sa svojom štiklom, što umalo završi skandalozno;
-u njemu postoji super scena u kojoj Audrey jede sladoled na stepenicama kod Piazza di Spagna, a Gregori kao slučajno prolazi i kao totalno se iznenadi što ju vidi, kao nije da ju je cijelo jutro slijedio po Rimu, ne, božesačuvaj;



-u njemu postoji super scena gdje Gregori glumi da su mu Usta istine odgrizla ruku, a Audrey se stvarno preplaši jer to nije bilo u scenariju nego je Gregori improvizirao;
-u njemu postoji nekoliko super scena u kojima Gregori pokušava spriječiti svog frenda fotografa da otkrije Audrey njegov pravi identitet;
-u njemu postoji super scena gdje Audrey, koja je inače princeza, razbija gitaru na glavi tajnog agenta na balu kod Anđeoske tvrđave;
-u njemu postoji super scena gdje se njih dvoje rastaju u autu (sori, spoiler) i Audrey izađe iz auta, a Gregori ostaje i onako muški stišće vilice da se ne bi rasplakao, a kamen bi plakao, ah;
-u njemu postoji super scena završne konferencije za novinare na kojoj je Audrey lijepa koliko ljudsko biće to može biti, a nakon koje Gregori polako i zamišljeno napušta dvoranu i muzika je sve glasnija i pojavljuje se The End preko Gregorija onako sjetnog i zamišljenog dok izlazi zauvijek iz njenog života… i primijetite, molim, da se nije usred konferencije uspentrao na stolac i povikao: 'Please listen, I always wanted to explain, but I never had a chance!', nakon čega bi ona trebala sve odjebati i ostati zauvijek s njim u Rimu. Samo joj je dao one fotke… i njoj je sve bilo jasno… i njemu je bilo jasno da je njoj jasno… Izgleda da su nekad ljudi stvarno bili inteligentniji, i filmski likovi i publika?!



Vidite, tragično i životno i romantično i bajkovito, sve odjedamput.
Nema više toga na filmu, jebiga.
Nema.

nedjelja, 18.01.2009.

TINY HAPPY PEOPLE

Zamislite da ste debeli.
Zapravo, ne. Uopće niste debeli, nego eto mrvicu punašniji od prosjeka. Što znači da imate 3-4 kilograma viška, guza malo teže stane u stare traperice, ispada sa strane malo špeka, objesila se lagano škembica. Ništa jako strašno ili nepopravljivo.
I sad zamislite sljedeću situaciju.
Dolaze vam stalno raznorazni znanci, rođaci, obiteljski prijatelji i bez pardona sipaju u facu ovakve komentare:
A ti si se još udebljao/la od prošlog mjeseca?
Teško ti je kontrolirati papanje, ha?
Naraslo ti je dupe od prošlog puta kad smo se vidjeli!
Kako staneš više u te hlače?
Jesi li probao/la tu i tu dijetu?

Možete li to zamisliti, ha?
Vjerojatno ne možete, a ja ću vam reći i zašto. Zato što je većina ljudi usvojila nekakav minimum manira koje nalažu da se tuđi izgled ne komentira na takav način, odnosno da je krajnje nepristojno drugima otvoreno ukazivati da su debeli, ćelavi, da imaju klempave uši, facu punu akni, golemu nosinu, krive noge, da im se frizer zadnji put malo zanio, ili jednostavno da bi prema vašim standardima trebali izgledati drugačije. Brutalna iskrenost ponekad se i očekuje od najmilijih, ali u načelu, ako nekoga ne možete komplimentirati za izgled, a još mu k tome niste muž, žena, mama, tata ni najbolji frend od djetinjstva, od vas se uglavnom očekuje da držite usta zatvorena.
Pa bih onda voljela da mi netko objasni sljedeću stvar.
Zašto taj kodeks finoće vrijedi za sve, i debele i krivonoge i krivozube i prištave i dlakave, ali ne i za (navodno) mršave?
Zašto?
Ja, koja sam genetski više na mršavu stranu, što jednostavno znači da mi do idealnog tjelesnog izgleda prema općeprihvaćenim standardima fali kila ili dvije, tek toliko da mi se malo popune obraščići i sise (btw, dojenje rules!), naslušala sam se u životu stvarno svačega.
Vjerujte, svačega.
Jednom su čak na poslu kolege, njih pet-šest, spontano formirali parlaonicu i započeli debatirati o mom izgledu. Ovi mlađi su smatrali da izgledam super, dok su stariji zastupali stav da bih se trebala malo udebljati jer izgledam nezdravo. Sve to ispred mene žive.
Drugi put su pak debatirali jesam li mršavija ja ili kolegica koja sjedi preko puta mene.
Možete li zamisliti da se tako pred vama bez pardona raspravlja o vašoj visini ili kosi ili grudima ili nedajbože penisu…?

Rečenice koje obično čine moju svakodnevnicu su:
Pogledaj ju kako je mršava!
Jel ti jedeš?
Ti si na dijeti?
Koliko imaš kila?
Takva je i moja… (kćer, snaha, nećakinja, whatever), sama kost i koža!
I to je u potpunosti društveno prihvatljivo.
Što je najbolje, ljudi koji sipaju takve komentare gotovo svi su poznate i zaista drage, dobronamjerne osobe koje uopće nisu svjesne da njihovi komentari na ne baš ok način zadiru u moju privatnost, impliciraju da sa mnom nešto nije u redu, stavljaju me u poziciju da se moram opravdavati i ukoliko ih više puta ponove (a ponove ih), postaju invazivni do mjere da bi ih se prema svim današnjim standardima moglo proglasiti za harassment. Mislim, ako je uznemiravanje kada ti netko komplimentira da imaš dobre noge, što je onda ovo?
No mršavi ljudi iz tko zna kojih razloga, ne spadaju u onu skupinu ličkih medvjeda zaštićenih političkom korektnošću. Ne naziva ih se, ne znam, ugodno ispražnjenima ili osobama s deficitom mase ili tako nešto. Oni su naprosto potencijalni anoreksičari koje treba spasiti od njih samih. Svatko ih može otvoreno analizirati u detalje i sumnjičavo mahati glavom uvjeren da ne bu to dobro završilo, premda su upravo požderali golemi sendvič pun majoneze i dva Tobleronea. Sigurno doma za ručak potajno trančiraju četvrtinu jabuke! Sigurno!
Nevjerojatno kakav podražaj predstavlja ta mršavost. Kao da ljudima mašeš crvenom krpom ispred nosa. Valjda su nam svima ženski i muški časopisi, reklame, filmovi i ine blagodati popularne kulture toliko usadili kompleks tjelesne težine da jedva čekamo naići na rupu u zakonu društveno poželjnog izražavanja pa raspalit po nekom mršavom s nevjerojatnom mješavinom brižnosti i ljubomore i tako si dati malo oduška.
Jer pogledajte sljedeću stvar, o kojoj bi i striček Freud mogao koju prozboriti.
Javne osobe koje su malo, jelte, deblje, obično su u medijima predmet blage sprdnje (dobro, ne mislim na Žaka koji si je sam kriv što je idiot, nikada nitko nije brutalno izrugivao recimo Ivanku Boljkovac ili Janicu). Međutim, javne osobe koje su malo mršavije, u medijima (koji sustavno promiču vitkost!) predmet su čiste netrpeljivosti. Pa da nismo shizofrena kultura. Još su Twiggy nazivali 'četiri ekstremiteta u potrazi za tijelom'. Kate Moss su (bidnoj!) na dušu stavljali svaki slučaj anoreksije i bulimije koji se dogodio negdje u svijetu devedesetih godina. 'She is as similar as you can get / to the shape of the cigarette' pjevali su, također devedesetih, Suede o tadašnjim supermodelima, a ne pada mi na pamet nijedna pjesma u kojoj se tako, ah, kritički ironično progovara o nečijem celulitu.

A tek ako u trudnoći ne natučete barem dvadesetak kila!
Pa tebi se ništa ne vidi. (Sigurno namjerno držiš dijetu i tako ugrožavaš bebu.)
Pa tebi se ništa ne vidi. (Jesi li ti uopće trudna?)
Pa tebi se ništa ne vidi. (Možda se dijete ne razvija kako treba.)
Pa tebi se još uvijek ništa ne vidi. (Prokleta kujo!)
A, sad ti se malo ipak vidi. (Uzdah olakšanja.)
Što se od mene očekuje da odgovorim na to?
Jeste li ikada čuli da netko trudnici govori: Ko tenk si! Koliki ti je to trbuh! Ili malo pristojnije: A vi čekate četvorke?

I kad smo već kod toga, evo odlomak specijalno za ž-a: Eto, zatrpani smo tonama zaflekanih krpica, pelena, gaza, vata, blazinica, plahti i benkica, izvježbali smo se (ne i usavršili) u previjanju i malo-pomalo se iz stanja potpune izbezumljenosti vraćamo u normalu, što znači da sam danas uspjela na RTL-u pogledati skoro cijelog 'Lemony Snicketa' (bizarnog li filma, majke ti), a neki dan i dovršiti Brucknerovu knjigu, pa čak ju pritom i djelomično razumjeti. A dojenačke akne ipak nisu dojenačke akne, odnosno, povukle su se već drugo jutro, tako da smo i dalje apsolutno prekrasni. I dojenje smo potpuno savladale… eh, kad se sjetim onih situacija u bolnici kad bi mi ju donijeli, a ona se nakon kratkog sisanja neutješno razderala, a ja ne bih znala što s njom, a tri babe u sobi od kojih svaka već ima doma bar jedno dijete bi se okrenule i pogledale me značajnim pogledom, a onda i međusobno razmijenile jednako značajne poglede, jebite se, glupe babe!

subota, 10.01.2009.

MORNING HAS BROKEN

Nešto što svi tisuću puta ponove postane istina, pa tako i ono famozno 'porod se odmah zaboravi čim ugledaš lice svog djetešca'.
Tko to odmah zaboravi, blago njemu.
Porod boli. Porod iscrpljuje. Porod traje. I traje i traje i traje. I traje. U porodu pišaš po sebi i pola tijela ti je u krvi. U porodu ti zabijaju igle u vene. U porodu te režu na živo i da, to se osjeti. U porodu si na rubu svijesti. Porod je jedno od najgorih iskustava u životu. Na kraju poroda, barem meni, iscrpljenoj i drogiranijoj od Amy Winehouse, mogli su uvalit kladu zamotanu u ručnik i reći: 'Ovo je vaše djetešce', ja se ne bih pobunila.

ALI!

Tri-četiri dana nakon poroda, kad ugledaš lice svog djetešca, to je već nešto drugo.
Nije baš da zaboraviš porod (to nikako), ali…
Ovako ću to objasniti.
Rekla mi je nedavno jedna kolegica s posla (a da je vidite, nije baš majčinski tip) da je kad dobiješ dijete najbolja stvar koja ti se dogodi u životu. Rekla je: 'Zamisli nešto najviše super što ti se ikada desilo, e pa ovo je deset puta bolje!'
Ja sam se onda sjetila Islanda i Landmannalaugara i onog jutra kad smo tamo sjedili na brdu i gledali jezero i planine okolo, i nigdje nije bilo nikoga, i vladala je tišina, i pred nama se prostirao svijet, i osjećali smo se kao da je Zemlja tek stvorena i da smo mi prvi ljudi na njoj.
Morning has broken, like the first morning…
I mislila sam si: bolje od toga?
Beat that, little baby!

E pa…
Je.
Bolje je.

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?