99. Što ste me ono pitali?

srijeda, 15.11.2017.


1. dio


Kako završava potraga od nekoliko milijuna godina? Eh, kako. Tako da se potraga okonča. Tako da potraga stane. Kraj potrage.

Molim? Vi se šalite? A zašto sam onda tragao tolike milijune godina?

Zbilja, zašto?

To mi ti reci!

Ja? A tko sam ja?

Pa ti si Bog, zar nisi?

Baš. Svašta.

Čekaj, čekaj, tko je tu lud?! Tražim izgubljenu Domovinu duše, hodam Putem Povratka Kući tolike milijune godina, tolike inkarnacije, i sad mi ti kažeš da uopće ne postojiš i da Kuća uopće ne postoji?!

Nisam rekao da Kuća ne postoji. Radi se o tome da nikad nisi otišao od Kuće. Cijelo si vrijeme u Njoj. Nikad Je nisi napuštao. Tek, sanjao si nezgodan san. Sanjao si da si neko sićušno, beskrajno sićušno biće zvano čovjek i da kao čovjek tragaš za samim sobom. Vrlo bizaran san, mora se priznati.

Zar hoćeš reći da nisam čovjek, da nisam individua, mikrokozmos? Da se ne trebam vratiti u Boga?

Upravo to.

A tko sam onda?

Ti si sve što je ikad bilo, što jest i što će ikad biti, pjesnički rečeno. Ne postoji ništa u svemiru ni u drugim svemirima, što ti nisi. Zašto? Zato što si ti Bog, a Bog je sve – jednostavna matematika. Jednota je jedina istina. Jedno bez drugog. Ti si sve znanje i sva moć. Nema moći izvan tebe.

Kažeš ti.

Kaže impersonalni temelj tebe.


2. dio


Prosvjetljenje je – kao najekskluzivnija moguća definicija – naprosto prestanak postavljanja pitanja. Zvuči banalno, zvuči kao poziv na slavlje pogrešnih pretpostavki, pa ipak, jednog ćete dana uvidjeti, da je to najbolja moguća definicija prosvjetljenja. Mentalni luk najprije napinje strijelu svijesti u jednom smjeru, maksimalno, do kraja, do zadnjeg atoma snage, a onda je odapinje u suprotnom. Onda kada dokučimo da Bog ne postoji, a da pritom ipak nismo ateisti, još uvijek nije kraj potrazi. Onda kada dokučimo da je Tajna ili Misterij postojanja također samo jedno pitanje poput svih drugih, možda bismo – uvjetno rečeno – mogli ustvrditi da je kraj blizu. Da je postojanje neka tajna, da je svijest neka tajna, to je zadnja pouzdanica kozmičke iluzije. Pitanje i odgovor tvore cjelinu iluzije. Ne postoje prava i pogrešna pitanja – sva su pitanja pogrešna i svi su odgovori jednako pogrešni, tj. odgovori su puka refleksija pitanja i stoga ne nose nikakvu stvarnu supstanciju. Otkud dolazi zapitanost? Napredniji među vama vjeruju da je zapitanost stvar inteligencije pa i intuicije i da je ona, stoga, pretpostavka ili uvjet Probuđenja koje se treba dogoditi jednoga dana. Međutim, napredniji su napredniji samo po tome što su se jače i fundamentalnije svezali oko stupa mentalne iluzije. Što je uspješnije vaše mentalno razjašnjenje ili razjašnjenje vaših misli, to je veća svezanost uz iluziju. I to ste vi više sjebani. Nema veće sjebanosti od one koja se vrti oko prosvjetljenja – najveći egomanijaci upravo su oni koji žele prosvjetljenje. Koji žele stapanje s Bogom. Koji žele biti blizu Boga. Međutim, valja i to reći – nema nikoga u svemiru tko bi osuđivao egomaniju. Nema nikakvog Boga koji bi rekao: vi egomanijaci Meni ste mrski! Ona najveća egomanija, ona najsuptilnija, zapravo više nije u stanju povređivati bližnje, jer je usmjerena samo na sebe pa nema vremena ni za kog drugog. Ona će, doduše, odlično glumiti ljubav i skrb, možda će čak činiti velika djela koja će odjekivati svijetom, pa ipak, to će biti samo grandiozna egomanija. Niti je mrav u stanju postati veprom, niti je čovjek u stanju postati Bogom – slovo A nikada neće biti slovo B, a slovo B nikada neće biti slovo C. Postoji Jednota, Jedno bez drugog.


3. dio


Hm. Jednoga dana pitanja naprosto odumru, a da se pritom nismo pretvorili ni u žabu ni u gusjenicu. Gdje više nema pitanja, mogu li biti odgovori? Zašto želimo znati? Što ćemo riješiti znanjem? Nije li svako znanje uvijek samo mentalne naravi, pa i onda kada je intuitivno? Što se uopće ima znati? Postojanje „funkcionira“ atemporalno kao Jedan Događaj bez prethodnog i bez narednog. Taj Jedan Događaj „još uvijek“ nije počeo, ili je „odavno“ završio. On je nemoguć. On je bez konteksta. Pa ipak, govoriti o njemu kao o tajni posve je besmisleno. Doživljaj tajne najprije je vrsta mentalnoga buđenja, no u konačnici je, ako se na njemu ustraje, tek vrsta duševne lijenosti. Čak se i tajna na koncu ukazuje kao puka banalizacija. Ono što ostaje, to je strujeći potok života, bezimen, na nepoznatoj lokaciji, iza sedam gora i sedam mora. Kada prestane zapitanost, prestaje i svako kretanje. I tamo gdje više nema kretanja, mreškanja, vibracije, tamo se najednom vidi dno ili fundament, i time zauvijek prestaje Narcis koji se ogleda.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se