78. Laura Mvula

subota, 30.09.2017.






77. Jamie Cullum & Laura Mvula

petak, 29.09.2017.




Pjesmica gratis:



76. Osjećaj i emocija

nedjelja, 24.09.2017.

Za potrebe ove diskusije načinit ćemo razliku između osjećaja i emocije. Osjećaj ćemo nazvati tjelesnim, a emociju mentalnom. Brkanje tih stvari čini mnogobrojne zbrke u glavama. Iskren čovjek je osjećajan, neiskren je emotivan. Iskreni ne laže, ali također ne projicira; emotivni se zapliće u laži koje mora održavati, poglavito u laži samome sebi. Osjećajnost je općeljudska toplina u komunikaciji s drugim živim bićima; emotivnost je izmišljeni dvorac od pijeska, građevina uma puna strahova i tjeskoba, užitaka i veselja što se rađaju iz samozrcaljenja. Emotivnost je po svojoj strukturi nasilna, prikriveno ili otvoreno, pasivno ili aktivno. Dok osjećaj dolazi iz predjela grudi, iz srca, iz dišnog sustava, emocija dolazi iz glave i prije znači susprezanje disanja. Osjećajan čovjek diše punim plućima i aktivno sudjeluje u životu; emotivan suspreže dah ili previše diše, a njegova hiperaktivnost zapravo je jednoznačna njegovoj hiperpasivnosti, jer je jednako lažna. To su tek dvije strane iste medalje zloupotrebe osjećajnosti.

Kada umremo, odlazimo u astralnu sferu ili čandraloku (značenjski: predio Mjeseca, sfere zrcalećeg ili posuđenog svjetla). Kaže se za astralnu razinu ili dimenziju da je razina emocija, od najnižih strasti i požuda, nasilja i straha pa sve do rajskih visina ljubavi i astralnog blaženstva. Astralna svjetlost omogućuje oboje: i prirodnu osjećajnost i mentalnu emotivnost. No, postoji jedna bitna i velika razlika u ispoljavanju te astralne svjetlosti kad je ona provučena kroz eteričko-fizički mozak i kad je u svojemu vlastitome mediju. Ondje gore, nakon smrti, više ne možemo biti neiskreni ni prema sebi ni prema drugima: sve se vidi, sve se zna. Zbog toga astralni mračnjaci velike energije, koji tisućljećima odbijaju ponovno se inkarnirati, a uz pomoć vampirističkog otuđivanja astralne energije utjelovljenih bića, nikada ne lažu na onaj isti način na koji lažu utjelovljeni ljudi. Utjelovljeni bez problema može reći: dva i dva su pet, da okom ne trepne. Neutjelovljeno astralno biće to ne može, ono mora ići nekim zaobilaznim putem, putem zloupotrebljavanja istine. Zloupotrebljavanjem istine bave se i ovozemaljski mračnjaci, jer je njihova energija dovoljno ekskluzivna pa može primjenjivati ekskluzivne metode prevare. Takvi najčešće imaju karizmu; najpoznatiji povijesni primjer utjelovljenog mračnjaka zasigurno je Adolf Hitler: čovjek ogromne uvjerljivosti, spontanosti i „prodisanosti“. Što je „prodisanost“? To je sposobnost da se emocije, dakle nešto što je lažno po pojmovniku ove diskusije, prikažu kao istinite, kao osjećajnost. Onaj koji emocije uspije prikazati kao osjećaje postiže ogromnu uvjerljivost. Zašto? Zato što bića instinktivno vjeruju osjećajima, jer oni dolaze iz tijela, oni su mudrost tijela. Ne može se sumnjati u tjelesnu mudrost. Hitler je „disao“ laži, kao da su istine: ljudi su mu instinktivno vjerovali i slijedili ga kao velikog učitelja i vođu. Hitler je bio astralno probuđen, znao je svirati na astralnim registrima, bio je medij mračnim astralnim silama. Stoga je on genijalno povezivao astralne i fizičke energije: ponašao se kao da je neutjelovljen, iako je bio utjelovljen. U konačnici, tako se ponašaju i prosvijetljeni Adepti, no njihova energija nije astralna, nije čak ni mentalna: ona je čista duhovna energija.

Ukoliko se ne očistimo od emocija koje su uvijek samo zlosretne projekcije na zbilju ili na ono što jest, nikada nećemo uspjeti gledati Lice Božje. Ono čime ljudi manipuliraju nisu misli, već emocije proizišle iz misli. Sama misao ne može manipulirati. Ljude uspijeva prevariti ta činjenica modernog načina života koji je pomiješao i pobrkao osjećaje i emocije. Zašto djecu smatramo nevinom? Zato što ona ne znaju glumiti, ne znaju manipulirati, jer su njihove emocije u zametku, mnogo su slabije od osjećaja. Negdje oko puberteta ili koju godinu ranije, dijete biva nadvladano emocijama te je prinuđeno svoje osjećaje sve više zatomljavati i potiskivati. To je tragedija naša svagdanja. Svi smo tijekom odrastanja pretvoreni u kopije samih sebe, dakako u mnogo lošije kopije, u skroz-naskroz fake-kopije. Osjećaje smo zamijenili emocijama, a da nismo ni primijetili. Postali smo manipulatori, a da nismo ni primijetili. Na projicirano Nebo postavili smo projiciranog Boga i stali ga projicirano obožavati: sve laž do laži, premazana bezbrojnim slojevima podrazumijevanja. A negdje unutar nas, unutar suspregnutog daha, unutar srca i dišnoga sustava i dalje postoji naša osjećajnost, koja čeka da je ponovno prepoznamo i oživimo.

Moglo bi se reći da nas nije porobilo pogrešno vjerovanje, nego pogrešna upotreba dišnoga sustava. Dišni sustav smo združili s mišlju i tako stvorili čudovište: emociju. Emociju straha ili tjeskobe, emociju zavisti ili ljubomore, emociju mržnje ili srdžbe, emociju inferiornosti ili superiornosti itd. Osjećajnost dakako nije zadnja riječ Božje Tehnike, jer da jest, nikada se ne bi mogla zloupotrijebiti. Ona je čista astralna energija u kojoj, na primjer, prebivaju prirodni duhovi koji izgrađuju ovaj svijet minerala, biljaka, insekata, ptica, gmazova i sisavaca, ovaj svijet beskrajne i nepresušne ljepote. Sva bića prirodno žive u osjećajnosti ukoliko imaju astralno tijelo – osim čovjeka. On je pao, unizio se, srozao se do odvratnog kolaboracionizma s mračnim i silno moćnim astralnim entitetima. Oni nama daju požudu (ili točnije: kataklizmički požar) svih pet čula, a mi njima zauzvrat isporučujemo nepresušne i silne količine dragocjene energije duše. Da, to je zapravo energija duše, nismo je izvadili iz blata, i ako znamo da je energija duše sveta, onda možemo lako zamisliti koliki je naš grijeh. Čak nismo u poziciji ni da kažemo da nismo znali (pa da stoga nismo krivi), oh, ne, itekako smo znali, i to što smo se dali prevariti govori samo o tome da smo svoju slobodnu volju dali drugome, a ne i o tome da nismo imali slobodnu volju. To je jako bitno za naglasiti.

Osjećajnost je iskrena, emotivnost je lažna. Osjećajnost nije puna istina, inače ne bi bila dijelom čandraloke koja posuđuje svoje svjetlo, no ona je ono nešto što je čovjek izgubio i što ponovno mora zadobiti prije nego može nastaviti dalje. Ništa ne možemo graditi na laži emotivnosti: pogledajmo samo u kojem je smjeru otišla znanost, to dijete strastvene istinoljubivosti duše! Znanost se hvasta da je jedina koja ne robuje emocijama, oh, kakve li naivnosti! Njena je emotivnost ogromna, eksplozivna, ali se nalazi u negativu, tj. u silno angažiranom vjerovanju da se ne smije vjerovati. Moderna znanost propovijeda: ne smijemo vjerovati, moramo dokazati. A što se to uopće može dokazati na načine današnje znanosti?! Uopće ništa. Znanstvenici takve paradigme ne vide u kojoj su mjeri emotivni, a ne vide zbog toga što znaju da nisu osjećajni. Svoju bezosjećajnost smatraju vrlinom, a svoju veliku, upravo fundamentalističku emotivnost uopće ne vide, slijepi su za tu činjenicu.

Prosvijetljeni Adept može zadržati toplinu svoje ljudskosti, svoje osjećajnosti, upravo zbog toga što astralna sfera u svojoj izvornosti nije ništa izopačeno, ona je božja tvorevina kao i sve druge izvorne dimenzije. Adept, međutim, nema emocije, stoga se on većini ljudi na duži rok čini hladnim i nepristupačnim. Lijepo je slušati Bacha ili Mozarta deset minuta, no ako ih morate slušati pola sata ili duže, počinjete se vrpoljiti, dosadno vam je, gledate na sat, počinjete razmišljati o koječemu. Tako je, pa još i puno gore, s prosvijetljenim Adeptom. Jedan njegov govor vam je divan. No, probajte provesti s njim mjesec dana: zamrzit ćete ga i na njega projicirati baš sve svoje emocije koje imate. Smatrat ćete ga nemogućim, manipulativnim, retardiranim, prevarantom, egomanijakom i sve tako. :)) Adept NEMA emocije. No, ako je vaš kontakt s dušom prešao kritičnu granicu, nećete odustajati, nešto će u vama stalno iznova rovariti, rovariti, rovariti, sve do onoga dana kada će vaša frustracija narasti do granice potpunog rasapa; i ondje vas čeka vaš Učitelj, čeka vas sa svom svojom ljudskosti, sa svom svojom toplinom, sa svom svojom ljubavi, koju će znalački umiješati u amalgam Transformacije.

75. Frizura (ni)je važna

petak, 22.09.2017.





74. Vještičarstvo ili devocija?

utorak, 19.09.2017.

Čitam OVDJE na portalu Biblija i znanost prilično fundamentalističko razmišljanje mlade katolkinje Kristine iz Osijeka, koja rock-turneju Leopolda Mandića Dalmacijom i Primorjem časti raznim starozavjetnim pogrdnim riječima poznatim demonolozima. Završava ipak dosta efektnom rečenicom: "No, za pravog sveca, živog u Kristu, onog kojemu je oprošteno, koji je očišćen Isusovom krvlju, sva slava pripada samo Bogu." Kažem "efektnom" jer vjerujem da bi i sam Leopold Mandić prosvjedovao protiv ovog nosanja njegovih tjelesnh ostataka okolo-naokolo. Dakle, pitanje je: radi li se ovdje o nekromaniji, čarobiranju, magijskom zazivanju mrtvih, vračanju, idolopoklonstvu, vuduu, ili loptu ipak treba malo spustiti na tlo pa pokušati razumjeti prosječnoga vjernika koji traži pomoć za svoj, hm, nećemo baš reći usrani život, ali nešto slično tome?

Osobno osjećam odbojnost kad vidim sve te kolone ljudi kako čekaju u redu koliko-god-treba samo da dotaknu stakleni pokrov svečevih ostataka, a još veću odbojnost kad čujem kako se nijedan vjernik pred kamerama ne usudi izostaviti domovinu iz svojega javnoga očitovanja, zbog čega je tamo. "Ovdje sam da bih pomogao svojoj domovini...", govori većina. Cijela je nacija postala lobotomizirana. Točku na kraju "rečenice moje odbojnosti" svakako stavlja maramična gesta predsjednice Kolinde, koja voli biti tamo gdje je puk jer je ona valjda ipak kao neka egzoterna ekstenzija Majke Hrvata.

Bilo kako bilo, mislim da se fokusiranjem na mumiju odvraća pažnja s onoga što je Leopold Mandić za života zaista bio i što je značio vjernicima koji su se k njemu danonoćno dolazili ispovijedati. I uvijek se tako puk drži na najnižoj razini devocije, onoj običnog obožavanja koje podsvijesti ne daje nikakvu stvarnu duševnu hranu, jer podsvijest - da bi čovjeku pomogla da zbiljski duševno raste - treba sugestije i komande koje će nas učiniti služiteljima bližnjima, nesebičnima i nalik Leopoldu Mandiću ili Mariji Bogorodici ili na koncu i samome Isusu. Nalik njima, a ne vječno njima pod nogama u skrušenosti i samoumanjivanju. Kad bi Crkva mnogo više ili dominantno više svoju pastvu učila da bude nalik Isusu, onda ni relikvije ovakve vrste ni po čemu ne bi bile problematične. Međutim, ako bi čovjek htio biti više nesebičan, više decentraliziran nalik Isusu, tada bi za početak morao početi razmišljati svojom glavom, morao bi početi iskreno i hrabro SVE propitivati i dovoditi u pitanje, morao bi SVJESNO učiti kako biti sam-svoj-majstor, a to se Crkvi baš i ne sviđa. Crkva je povijesno naučila i dobro uvježbala držanje pastve u poniznoj pokornosti, u poslušnosti pod svaku cijenu, u stavu spuštene glave. Sada joj ne paše nikakvo propitivanje tzv. temelja vjere.

Za kraj, uprkos svemu što ne valja ili se može popraviti u prikazivanju svetaca i njihovu čašćenju, osjećam svojevrsnu solidarnost i bliskost s vjernikom koji dolazi VIDJETI nešto povijesno značajno, a u duhu vjere, nešto što je nadraslo male sitne brige i probleme svakodnevnog života, nešto što kao društveni fenomen huči jačim vjetrovima i većim svjetlima od naših malih jadnih života. Svojim daršanom svečevih posmrtnih ostataka, svojim pogledom na njegovu masku i odjeću (a znajući da je ispod odjeće i maske nešto povijesno stvarno), vjernik se, makar i tako nedostatno i minimalno, nekako ipak povezuje s Oceanom Duha, nekako ipak prima osjećaj ili doživljaj da Bog misli na njega, da Bog hoće i njega u svoje Vječno Kraljevstvo. Čovjek maramicom ili rukom dotiče stakleni pokrov, očima gleda u tu lutku, i pritom ipak doživljava nešto što nije iluzija, a to je jedno snažnije i direktnije podsjećanje da je tamo negdje u Padovi u prvoj polovici stoljeća gle zaista postojao jedan čovjek koji se predao Bogu i postao Njegovim instrumentom. Devocija koja se budi makar samo u 10% vjernika pri činu prolaska pored svečeva tijela stvarnija je od svega drugog što nam se u životu događa, a što inače uzimamo tako ozbiljno i oko toga uglavnom samo zdvajamo. Stvarnija je, vječna je i uvijek će se iznova javljati kao mali plamen tamo gdje se jednom uspjela upaliti, kao plamičak koji će vremenom postajati jači, svjetliji, sve dok se ne pretvori u buktinju Slave i Uskrsnuća. Stoga vrijedi. Vrijedi i ima smisla to nosanje uokolo, danas, u ovom svijetu beskrajnih, beskrajnih idolopoklonstava materiji.

73. Oblaci, namrgođeni

nedjelja, 17.09.2017.

Danas popodne nad našim je zagrebačkim kvartom bilo pravo londonsko vrijeme: barem petnaestak pljuskova smjenjivalo se sa sunčanim razdobljima. Sad pada večer i vidim šišmiše kako oblijeću prostor ispred našeg balkona, zalazak je spektakularan iako nedostatan za naš stari digitalac. Dok je popodne odmicalo, imali smo doma pravu malu glazbenu slušaonicu: Joni Mitchell, Rumer, Eurythmics, Kate Bush,... sve neka rafinirana, a gdjegdje i pomalo staromodna ženska čeljad, barem što se tiče našeg današnjeg duševnog ustrojstva. Osjetili smo veliku čežnju za Londonom, neki sam dan sanjao da smo opet tamo i da sam samome sebi slavodobitno rekao: evo me ovdje i sedmi put! No, na Eurojackpotu pogodio sam samo jedan broj, 22, tak da zasad ništa od londranja. :)) Pa ipak, bilo bi tako lijepo proći alejom javora u ulici Queen's Gate, zdesna ugledati Royal Albert Hall i kroz veliku, raskošnu, kovanu ogradu zaći u rajsko zelenilo parka Kensington Gardens, npr. baš nakon kiše, kada sunce pozlati bezbrojnim niskama zlatnih luminiscencija svaki listić i svaku travku. A evo sada i tih namrgođenih, a ipak nekako i dobroćudnih oblaka snimljenih oko pola dva popodne s našega balkona.



Eh, da, 8. rujna izišao je odličan novi album Sleep Well Beast benda The National.


72. Mala fuga u g-molu




A i OVDJE (slovenski kvintet Trobil).

71. Svjetlosni križ iznad Međugorja

četvrtak, 14.09.2017.


Ove dvije fotografije snimljene su jučer u Međugorju:


70. Slijepa Naša umrtvo

srijeda, 13.09.2017.

Hrvatska uživo je naprasno ukinuta. OVDJE možete potpisati peticiju za njezin povratak u program HTV-a. U Slijepoj Našoj nacizam je postao dijelom općeg društvenog i političkog mainstreama, poželjno i nadasve prihvatljivo društveno ponašanje, i normalan bi čovjek ovdje, kao, trebao očekivati da ga država štiti, da mu pomaže razvijati potencijale, da bude u službi njegovih potreba kao bića koje se razvija. Ha, ha. Ako su premijer i predsjednica i većinski dio političkog korpusa nadasve benevolentni prema nacizmu, ako je Thompsonu i dalje dopušteno - i to usred Zagreba na Šalati - započinjati koncerte s nacističkim pozdravom, ako se cijeli politički vrh države, i vladajući i opozicijski, gura među čestitare Velimiru Bujancu, onda je mene zaista danas strah nazvati policiju već i zbog divljanja mladeži u parku. Jer ovu svoju domovinu sve više doživljavam kao Gotham City ili kao epizodu iz serije Zona sumraka, iz koje se ne uspijevam probuditi. Pada mi na pamet Invasion of the Body Snatchers (Invazija tjelokradica) Philipa Kaufmana iz 1978. - ZDS-vanzemljaci uperenim prstom i vrištećim glasom ukazuju na one koji još imaju sačuvani zdravi razum, a među najnovijima kao žrtva tih alijena pala je i Maja Sever. Uperili su u nju prst.

Bio sam ovih dana u Osijeku, u posjeti roditeljici. Iza kuće imamo dvorište sa starom marelicom, a onkraj njega zapušteni je tvornički krug IMK Slavonije, ugašenog tekstilnog poduzeća koje je nekada bilo izvozna dika i ponos cijele regije. Ovih dana nepoznati i poludivlji ljudi iz tvorničkih hala izvlače sve što se dade izvući i odvoze kamionima u nepoznatom smjeru. Pritom stvaraju veliku buku, što radnim alatima, što glasovima garniranim raznoraznim psovkama. No, to je sitnica spram onoga što moja roditeljica i susjedi moraju proživljavati svake subote od tri ili četiri popodne pa sve do ponoći. Naime, subotom je na platou tog propaloga industrijskoga giganta tzv. braniteljski dernek. Vlasnik lokalnog kafića uz Vinkovačku cestu dovuče tridesetak dugačkih drvenih stolova s pripadajućim klupama, postavi razglas, zapali vatru i zaokrene ražanj te pusti cajke i ostale "zabavne" pjesme na domaćem jeziku. Buka iz razglasa je tolika da se u kući uopće ne može razgovarati niti gledati televizija. Dakle, svake je subote stotinama kućanstava iz okruženja u potpunosti suspendiran normalan život na osam ili devet sati, e zbog toga da bi se tzv. branitelji, tajanstvena i nedodirljiva grupacija živih bića, mogli do mile volje zabavljati i prežderavati, opijati i mokriti uz ogradu našega dvorišta. Ove sam subote oko 22,30 bio nazvao policiju i požalio se na nepodnošljivu buku. Ljubazni mi je policajac objasnio otprilike ono isto što mi robotizirani policajci vazda objašnjavaju i u Zagrebu (i sada se iskreno nadam da zbog ove riječi robotizirani neću dobiti prekršajnu prijavu): "Gospodine, nazovite nas ukoliko buka potraje i nakon 23 sata, do tada ne možemo ništa jer je to u domeni dozvola koje izdaje lokalna samouprava. Mi ne možemo mjeriti decibele, stoga se strpite još pola sata pa nas onda zovite ukoliko se buka ne stiša." Kad mi dežurni policijski dispečer kaže takvo što, osjećam se kao da živim u zemlji potpunih debila i indolenata, kao Židov u Berlinu krajem tridesetih prošloga stoljeća ili kao žena među afganistanskim Talibanima: potpuno poništeno i popljuvano kao građanin, dakle potpuno građanski obespravljeno i spljošteno do ništice. Nazvao sam ponovno u 23,30, dispečer me spojio s 1. policijskom postajom, ondje mi je dežurni policajac (glasom nekoga kojemu se upravo pozivi građana ponajviše čine remećenjem javnog reda i mira) rekao da će poslati nekoga da provjeri, ali da misli - koliko mu se čini - da branitelji imaju dozvolu do ponoći. I to je to, tu počinju i staju sva moja prava na mir i normalan život ne samo u pola ure prije ponoći, nego i u 4 popodne kada je taj daleko preglasni dernek i započeo! Buka je konačno prestala par minuta prije ponoći, ona glavna, preko razglasa, no trebalo je vremena da se svi pijanci uredno popišaju u okolna dvorišta i potom uz pjesmu i arlaukanje raziđu.

Kada u Zagrebu nazovete policiju zbog buke u parku ili zbog strahovito bučnog koncerta na terasi zgrade Allianz Osiguranja u Heinzelovoj 70, koji je pokoje godine znao potrajati i do jutra (a navodno ga priređuje tajkunski vlasnik koji na takav način slavi rođendan), onda vam je jasno da policija NEĆE ništa poduzeti, ali se barem ne bojite za svoju i kožu svojih bližnjih. Barem to. U Osijeku se, bogme, bojite, zbog ostavštine Branimira Glavaša i Vladimira Šeksa, a danas i zbog Plenkovića i Kolinde koji koketiraju s nacizmom. Kako da se u Osijeku oslonim na državni represivni aparat, ako je nacizam javno dozvoljen i blagoslovljen od modernih fašista Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović?! Bogme nikako! Ako je nacistički pozdrav ZDS znak poželjnog ponašanja, a oni koji se tomu protive remetilački faktori s kojima treba po kratkom postupku, ako se u Osijeku i posvuda po Hrvatskoj još uvijek u ENORMNOJ MJERI bestidno mrze i šikaniraju Srbi i Bošnjaci, pravoslavci i muslimani, onda je u najmanjoj mjeri jaaaaako hrabro od mene, da u pola ure prije ponoći u tom mrklom i zapuštenom gradu na Dravi zovem policiju zbog braniteljskog derneka.

Maja Sever bila je donedavno jedan od zadnjih bastiona zdravog razuma i elementarne pameti (a o kršćanskj ljubavi ne vrijedi ni govoriti u ovoj zemlji koja se toliko busa u prsa svojim katoličanstvom) te prirodne novinarske istinoljubivosti i angažiranosti na javnoj televiziji znanoj kao HTV, a sada je i ona dobila šup-kartu ili nogom u stražnjicu. S Brunom Šimlešom dogovarala je telefonski njegovo gostovanje u emisiji, a onda je najednom, usred razgovora s njim, otkrila da joj je emisija ukinuta - toliko o pomno pripremanoj jesenskoj shemi odgovornih na Prisavlju. Staljinističkim čistkama ondje očito nema kraja, a informativne su im emisije već odavno besprizorno ljigavi bilten HDZ-a pa se logično zapravo postavlja pitanje: što su uopće čekali toliko dugo s pakiranjem Maji Sever?! Stankovića i Togonala pripitomljavati nikada nije ni trebalo, ostali su već davno maknuti, stoga, gospodo, ugasite televizore i pridružite se egzodusu put nekih civiliziranijih zemalja u tamo nekoj dalekoj, dalekoj Europi.

Dodatak: Božo Kovačević u odličnom TEKSTU na portalu Telegram.hr piše o veleizdajničkim aktivnostima naše vrle predsjednice neki dan u Mađarskoj te u konačnici o tragičnom diplomatskom i političkom lutanju i predsjednice i premijera, a u korist vlastitih političkih karijera u budućnosti. Bio sam još u Osijeku kad sam gledao Kolindinu pressicu iz Budimpešte i rekao bih da nisam mogao vjerovati svojim ušima kad ne bih već dobro znao za kakve tragikomedije je naša predsjednica sposobna. Ovakve cinike i diletante, ignorante i veleizdajnike u najvišoj politici nismo, čini mi se, imali nikada.

69. Ivana Lazar

srijeda, 06.09.2017.

Malo smo gledali (tj. slušali, točnije) Dubravku Šeparović Mušović pa smo se, pomalo izmučenih slušnih ganglija, poželjeli rajskoga soprana Ivane Lazar, autentične barokne dame. Dubravka je stasom i glasom, mimikom i gestom prilično fajterski nastrojena. :)) No, Ivana je melem za uši i zaista zaslužuje veliku međunarodnu karijeru. Evo malog izbora njenih izvedbi (a nema toga baš puno ni na YouTubeu ni na njenoj službenoj FB-stranici.






68. Još malo o vremenu

utorak, 05.09.2017.

Učitelji govore o tome da vrijeme ne postoji, da postoji samo bezvremeno SADA, a da su prošlost i budućnost samo mentalne kategorije, sjećanja i zamišljanja, koji se također događaju u SADA, koje jedino postoji. Greška koju činimo slušajući takva naučavanja sastoji se u tome da to SADA zamišljamo kao sadašnji trenutak. Ne postoji, međutim, sadašnji trenutak. Takav jedan trenutak nužno bi onda implicirao prošle i buduće trenutke. Bezvremeno SADA, dakle, ne zna za trenutke. Ono nije mentalne naravi, dakle kada se kaže „bezvremeno“, opisuje se samo što ono nije, a kada se kaže „sada“, koristi se termin iz skladišta vremenskih termina. Sve što nas okružuje, sve što nam perceptivno dolazi u polje svijesti, sve što je frontalno ovdje za naša čula, posve je konkretno, osim dvije stvari: prostora i vremena. To su jedine dvije kategorije koje nas frontalno i nedvosmisleno „okružuju“, štoviše, u koje smo uronjeni i o kojima ovisi naše tjelesno potojanje, a da nisu konkretne. Prostor i vrijeme nigdje se ne mogu pronaći, osim u našim mislima. Nastranu činjenica da fizika računa s prostorom i vremenom i da se njima mnogo bavi; ona se njima bavi samo indirektno, npr. kroz izračunavanje mase i brzine, nikada direktno, jer se direktno oni nigdje ne mogu pronaći. Obzirom da su dvije fundamentalne kategorije našega postojanja, prostor i vrijeme, samo mentalne kategorije, to očito znači da je i samo naše individualno postojanje samo mentalne naravi, ne može značiti ništa drugo.

Postoji priča o tome, kako su drevni yogiji ulazili u trans s nekom banalnom mišlju u glavi, npr. oh kako je ova jagoda koju sam maloprije pojeo bila ukusna! Nakon trista godina izašli bi iz transa, u međuvremenu su se u svijetu izmijenile generacije, dogodili su se ratovi i kataklizme, izašli bi dakle iz transa i u umu bi im se kao prva pojavila ona misao o jako ukusnoj jagodi. Dakle, suspendiranog uma na trista godina nisu bili u vremenu, vrijeme ih nije doticalo. O tome govori Rupert Spira. Kada se na kraju našeg života sve svede na točku rođenja i točku smrti, nećemo imati nikakav osjećaj da je u međuvremenu prošlo 80 godina. Imat ćemo osjećaj da je cijeli život samo zamišljen, odrađen u mašti, dakle atemporalan ili bezvremen. Kada, dakle, razmišljamo o vremenu, ne bismo se trebali upetljavati u zavrzlame temporalnog slijeda, u smislu: ako vrijeme ne postoji, zašto onda B dolazi nakon A u vremenu, zašto se onda sve može pratiti u vremenu u nekom logičnom slijedu, koji je razuman: najprije smo dijete pa mladić pa odrasla osoba pa starac, to ima svoj red. Naravno da ima svoj red, kako bi i moglo biti drugačije? Ali to ništa ne govori o činjenici da vrijeme zbiljski ne postoji. Ono postoji kao mentalna tvorba, kao mogućnost prepoznavanja pravilnog slijeda, kao dijete memorije, dakle kao um. No, čim yogi transendira um, on vidi da vrijeme ne postoji. Mi ne možemo misliti o tome, jer je misao dijete vremena kao što je i vrijeme dijete misli. To je ona mitska zmija koja jede samu sebe. Ali možemo zaustaviti misao, zaustaviti svijet. Tada se i samo tada, osobnim, ličnim i personalnim osvjedočenjem, zatječemo onkraj vremena i znamo, neosobno, nelično i impersonalno, da vrijeme zbiljski ne postoji.

Um je rastezljiv. Padamo s kreveta i u tih pola sekunde naš um stvori predstavu koja subjektivno traje satima, a kao svršetak ima nekakvo padanje s litice u provaliju. Prije samog udara o dno, mi se budimo, i otkrivamo da upravo padamo na tepih pored kreveta. Koje je to vrijeme postojalo u snu, toliko različito od „vanjskog“ vremena? U jednoj svojoj knjizi Carlos Castaneda opisuje šegrta Silvija Manuela, vrlo naprednog ali i znatiželjnog šegrta za čarobnjaka, koji je upravo zbog svoje znatiželje svezane s moći koju je posjedovao zaglavio na devet dana u nekom drugom, anorganskom svijetu. Njegovi ga mentori nikako nisu uspijevali pronaći, jer anorganski je svijet beskrajno područje beskrajnosti. Na koncu se on nekako uspio vratiti, no ovih 9 dana na Zemlji za njega je bilo (ako se dobro sjećam) 9 godina u onom svijetu. Vrijeme je imalo drugačiju brzinu, ili što već. Oslobođenje između ostaloga znači i oslobođenje od vremena. Naše tijelo i dalje nastavlja „postojati u vremenu“, stari i umire, ali naša svijest, oslobođena pojmova individualnog i skupnog, vremenom više nije porobljena. Netko bi mogao pitati: ako se o vremenu odnosno o njegovoj suspenziji ne može misliti, jer je vrijeme dijete misli, zbog čega onda Učitelji uopće govore o bezvremenom SADA? Govore zbog toga što smo u našem snatrenju o prosvjetljenju trajno upecani udicom iluzije da nam za prosvjetljenje treba vrijeme. Moramo naučiti nekoliko stvari o prosvjetljenju i dobro si ih utuviti u glavu: za postizanje prosvjetljenja ne postoje osobne zasluge (možemo do sudnjeg dana skupljati umiruće i hraniti siromašne, to nam ne garantira prosvjetljenje), također ne postoji neki put do prosvjetljenja (do sudnjeg dana možemo mantrati i meditirati, razmišljati o konačnim pitanjima, sve džaba), isto tako ne postoji netko tko će se prosvijetliti (jer prosvjetljenje nije dodavanje na doživljaj individualiteta nekakvog blaženstva i posve opuštenog i napušenog stanja, već oduzimanje samog individualiteta), i za kraj, za prosvjetljenje nije potrebno vrijeme, ne samo da nije potrebno, nego nas računanje s vremenom kao nekim faktorom koji može pomoći samo udaljava od prosvjetljenja. Ono neće doći vremenom, ništa se vremenom neće dogoditi, osim da ćemo ostarjeti, razočarati se, kukati u bolovima i zatim krepati. S djecom oko groba koja će osjećati olakšanje što smo konačno otišli. Vrijeme nam može pomoći (ukoliko imamo sat na ruci ili na mobitelu) na najrazličitije načine u vezi najrazličitijih stvari, ali nam oko prosvjetljenja ne može baš nikako. Ako se ne znamo prosvijetliti upravo SADA, nećemo nikad ni znati. Ni sutra, ni preksutra, ni na Veliki petak, ni na Kurban-bajram, ni na Mahašivaratri, nikada. Eto zašto Učitelji tupe o bezvremenom SADA. Banalno, uostalom. :))

67. Bezvremeno sada

subota, 02.09.2017.


66. Tajni razlog zašto jedemo meso

petak, 01.09.2017.



Isti VIDEO s hrvatskim titlom na FB-u Ivana Pernara.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se