57. Šetnja kroz galaktiku

nedjelja, 30.07.2017.

Palo je veče. U hodniku iza tegle s cvijećem nastanio se zrikavac – sve odjekuje od njegove monotone pjesme, nimalo uspavljujuće. U toaletu pored WC-školjke veliki umirući zeleni skakavac – dotaknuo sam ga prstom, a njegove su se snažne, mišičave nožice od toga dodira protegnule i nekoliko puta pomaknule. Nešto kao da mu je prignječilo glavu, pomolio sam se Bogu za njega, da ga brzo uzme k sebi. U sumrak, ponad mene leti mali šišmiš, leti ukrug, kao da stvara oreol oko moje glave. :) Kad je konačno uhvatio kukca, sletio je na okomiti betonski zid i sklupčao se u crnu flekicu: nitko ne bi mogao pretpostaviti da je to mali šišmiš, ako ga prije toga nije gledao kako leti. Sretnem na ulici poznanika, nosi lovačku pušku u futroli i vuče za sobom jednog od onih agresivnijih pasa, koji – poput ovoga – nerijetko ipak znaju biti vrlo dragi i umiljati. Kaže da sutra ujutro ide u lov, pušku zapravo ne koristi pri lovu, pokazuje mi dugački nož za klanje svinja i GPS-ogrlicu. Opisuje mi postupak: tri psa obično naganjaju vepra dok ga ugrizima ne izmrcvare i ne izmore, a on mu se onda prikrade s leđa i ovaj mu nož zabode pod rebra direktno u srce, potom se odmakne i čeka da vepar krepa. Pitam ga je li to legalno, kaže da nije, naravno. Zakon zabranjuje bilo kakvo huškanje pasa na životinju. Pozdravljamo se, odlazi. U haustoru hranim mladu mačku, oblijeće oko mene i nestrpljivo mjauče. Iako je ulična, što znači oprezna i nepovjerljiva, voli da je diram po leđima dok jede. :) No, i ja moram biti oprezan, jer haustorom prolaze mnogi ljudi, neki sa psima koje navečer izvode u šetnju. Mačke su se navikle na pse, ali se ja nisam navikao na ljude koji o uličnim mačkama govore kao o štetočinama koje teba potamaniti. Pomolio sam se Bogu za sve sutrašnje veprove koji bi se mogli naći na putu mojega poznanika.

Za ovih vrućih dana pojačano se izliježu milijuni raznoraznih kukaca. Navečer kreću u provod; neki su među njima jako napasni, a drugi više slikoviti i neobični izgledom, pomalo i jezoviti. Na periferiji grada mogu se vidjeti lasice i tvorovi, iz dvorišta laju psi, izdaleka zvuci svadbenoga orgijanja. Lanterne pod opsadom tisuća mušica i noćnih leptira. Vatromet i petarde: vaterpolisti su osvojili svjetsko zlato. Jučer i danas razmišljam o prosuđivanju, navadi koja pripada isključivo čovjeku. Prosuđivanje je neprestano donošenje zaključaka s emotivnom matricom sviđanja i nesviđanja, koja je pritom nerijetko moralizatorski obojana. Što je čovjek inteligentniji, obrazovaniji i senzibilniji, to je veća vojska njegovih prosudbi, to je veći „grijeh“ njegova postojanja, iako to ne znači da priprosti ili primitivni ljudi jednako ne prosuđuju uzduž i poprijeko. U ovih drugih prosudbe su elementarnije i nema ih mnogo jer ni njihov misaoni život nije razvijen, no jednako su tako njihove svijesti posve preplavljene prosudbama kao i kod prvih. Prosudba nije isto što i osuđivanje, no svako osuđivanje automatski jest prosudba, ono je neka vrst kvalificiranije ili otegotnije prosudbe. Odmalena činim nebrojene prosudbe, najčešće u ključu tjeskobne zgrčenosti nad grubostima života. Vremenom čovjek mora dobiti zaštitni sloj svijesti kako bi mogao normalno živjeti, no taj ga sloj ne čini sretnijim, on je vrsta pristajanja i sudjelovanja koja nas s jedne strane čini mudrijima (jer nas tjera da manje osuđujemo, a više prihvaćamo ljude), a s druge više uvaljanima u nedostatak samopoštovanja. Osjetljivoj djeci teško je odrastati u kaotičnim uvjetima radničke klase i lumpenproletarijata, no nije mnogo lakše ni onoj koja odrasta u okrilju kompetitivnih i nezdravo ambicioznih intelektualaca višeg srednjeg sloja. I jedna i druga moraju stvoriti zaštitni sloj svijesti, svaka na svoj način. Prosuđivanje je sveprisutno. Gledamo derutne fasade išarane grafitima i prosuđujemo; gledamo Bandićeve fontane i prosuđujemo; gledamo (i slušamo!) ljude u tramvaju i prosuđujemo; čitamo vijesti i prosuđujemo; posjećujemo roditelje u provinciji pa nam naviru nesretne energije djetinjstva i mladenaštva – jedno gigantsko prosuđivanje koje nas cijele obuzima. Trudimo se oduprijeti toj energiji iz djetinjstva, ali znamo da smo nemoćni. Ona boja naš pogled na ulice i parkove, na ljude i nebo, na mačke i pse, na bicikle i kožne jakne, na secesijske palače i starogradski makadam – sve je obojano, sve je zatrovano prosuđivanjem. I što je najvažnije u svemu: prosuđivanje nam otima silnu količinu energije pa nam ne ostaje nego mala lokvica samosažaljenja. Anđeli i bogovi ne prosuđuju, oni su kao mala djeca, a nama se to zapravo ipak čini kao puka nerazumnost na granici s glupošću. Ne prosuđujem li, svatko me može opljačkati ili prevariti, mogu donijeti pogrešne životne odabire uslijed naivnosti, moj će život u krajnjem slučaju jako zaostajati za aktualnim civilizacijskim trendovima – tako se branimo pred istinom. Najviše prosuđujemo o samima sebi: ovakav sam ili onakav, nemam energije, uhvatila me ravnodušnost, ja sam niškoristi, nisam dovoljno ambiciozan ni poduzetan, ne uklapam se, propuštam prilike, nemam dovoljno suosjećanja ni ljubavi, nisam u stanju ne misliti na bijeloga slona. :)) Jiddu Krishnamurti dao je mnoge izvrsne govore na temu naše prosuđivalačke potrebe da se uspoređujemo s drugima, uslijed osjećaja nedostatnosti po bilo kojoj osnovi.

Radio sam u cirkusu kao posluživač ispod slona. Slonu je bilo neugodno da netko čisti pod njim pa me zbog toga nije volio. Čim bih ušao u njegov šator, on bi počinjao gunđati, plesati i vrtjeti surlom. Znao je da moram odraditi svoj posao pa bi se nakon kratkoga vremena primirio, no svako bih malo uhvatio njegov prijekorni pogled. Nakon dvije godine takvog obostrano ponižavajućega odnosa – a tada mi je bilo već devetnaest – zatražio sam od Madam da me premjesti u „odjel“ za noževe. Pristala je samo zbog toga što se za taj posao baš nitko nije otimao. Pred publikom je pripiti „majstor s noževima“ gađao uokolo mojega tijela, a publika nije znala da sam oko vitalnih organa imao metalna pojačanja. Isprva sam se jako bojao, no uskoro sam postao adrenalinskim ovisnikom. Madam je jedne večeri primijetila – ušavši zabunom u garderobu koju sam dijelio s ostalim nižerangiranim cirkusantima – da sam na krevetu ostavio metalne štitnike. Nije htjela policiju za vratom u slučaju nesreće pa me je već sutradan unaprijedila u klauna. Kao klaun, postao sam slavan diljem Europe. Osmislio sam cijeli niz novih i originalnih točaka, nagoneći publiku čas na smijeh, a čas na suze. A onda sam počeo proricati: Vi, gospođo, imate unuku koja upravo pleše glavnu ulogu u „Labuđem jezeru“; požurite nakon ove predstave, još ćete stići da je pozdravite nakon premijere, ona misli na Vas dok pleše i čeka da je zagrlite. Gospodine u plavome kaputu, Državni Sud sutra će presuditi u Vašu korist, naslijedit ćete golemo bogatstvo, stoga večeras slobodno počastite sve svoje drage prijatelje u kavani Belle Époque, nemojte škrtariti. Brzo se proširio glas da su moja proricanja istinita. Na jednoj sam predstavi, nakon početnih nekoliko šaljivih dionica, odradio vanredno dugačak niz žalosnih. Ljudi su u publici jako dobro znali zbog čega: Hitler je bio napao Poljsku. Netko me bio pitao, sasvim iz gornjega reda, skroz uz krovišni dio šatre, kada će prestati rat koji je upravo započeo i tko će biti pobjednik. Taj netko bio je na dobroj gestapovskoj plaći, provokator koji je htio iznuditi moju reakciju. Znao sam sve o njemu, i to da je imao kući bolesno dijete i bolesnu ženu, i to da mu je bilo naređeno da me upita upravo to pitanje, i to da je već neko vrijeme razmišljao o samoubojstvu kao spasu iz naizgled potpuno bezizlazne situacije. Imao je on u životu svojih moralnih trenutaka pa čak i onih punih požrtvovnosti i istinske ljubavi, no sada se sve nekako na sve strane prelomilo u životne nule i minuse i on više nije vidio nikakvoga izlaza iz agonije i prezira, ogromnog prezira prema samome sebi. Ovako sam mu bio rekao: „Gospodine, i Vi i ja noćas ćemo morati napustiti ovaj grad. Ja zbog toga što ću već sutradan rano ujutro postati meta Gestapoa za koju će biti ponuđena vrlo visoka novčana nagrada, a Vi zbog toga što ćete večeras kod kuće pronaći svoju suprugu i dijete potpuno zdravima, a ispod djetetova jastuka iznos koji će Gestapo tražiti za moje uhićenje. Pored bunta novčanica bit će poruka koja će Vam podrobno objasniti na koji način možete pobjeći iz zemlje; ostatak života, sa svojom suprugom, unucima i praunucima, sretno ćete proživjeti najprije u New Yorku, a potom u jednom manjem mjestu u saveznoj državi Vermont, gdje će vam hladnija klima mnogo više odgovarati. Krenite odmah, molim Vas.“

Već mnogo godina javlja mi se nenametljivo u svijesti slika evakuacije. Taj brod jako je velik, njegov je obod tako blag da se u hodniku jedva primjećuje neko zakretanje. Pridižem se u krevetu i sjedam, s nogama na sivom podu blage luminiscencije. Primjećujem da sam u nekoj vrsti pidžame ili lagane trenirke vrlo ugodnog i blagog materijala, tonovi su na njoj i opet sivi i blago luminiscentni, s prelijevima prema ljubičastoj. Osjećam se ugodno, rasterećeno. Krećem prema vratima. Dotičem ručku (ne kvaku) i vrata se bešumno pomiču ulijevo. Izlazim u hodnik širine tri do četiri metra. Na njemu je sivi blago luminiscentni tepih. Vlada tišina, uz jedva zamjetni, vrlo blagi šum koji to možda i nije. Možda je to samo šum moje krvi koja kola žilama. Primićem se drugom kraju hodnika, jednomjernoj staklenoj stijeni bez kraja. I ostajem zapanjen: tamo napolju vide se zvijezde, gusta mrkoljubičasta, luminiscentna koprena od zvijezda! Prisjećam se gdje sam i što se dogodilo. Moja supruga nije sa mnom jer je ona svećenica koja je već krenula drugim zadacima na brodu. Kasnije ćemo se sresti. Sjedili smo u svojemu stanu na sedmome katu kad se pred nama pojavio naš Učitelj. Rekao nam je da će nas zagrliti i prenijeti na jedno drugo mjesto. Napolju je bio besprimjerni uragan, cijeli je svijet bio zahvaćen Jednom Olujom. U brodu, na mojim vratima, stajao je broj 333. Uskoro sam kroz vanjsku staklenu stijenu ugledao Zemlju i ostao šokiran: nije bila plavi dragulj, bila je sva u prljavosmeđim tonovima kaosa! Dolje je vladao Mahakranti! Nisam se mogao brinuti, u meni je bila neka čudna, ali zdrava i senzitivna ravnodušnost. A onda je u svijest nahrupila silna sreća, sve jači i jači valovi radosti. Taj sam trenutak čekao cijeloga života. Moja je supruga u tom trenutku naišla hodnikom u divnoj tamnomodroj haljini, očiju punih suza od iste takve sreće. Čvrsto smo se zagrlili. Toliko smo se voljeli, toliko smo bili bliski. Ja u njoj, ona u meni – jedno biće, i zajedno u Njemu, našemu Sadguruu, našemu Voljenom.






56. ARMY - Arunachala

srijeda, 26.07.2017.

"The Ati Rudra Maha Yajna (ARMY) is the highest form of worship to Lord Shiva, being conducted from July 26th to August 6th, 2017 at the divine abode of Arunachaleshwara, Thiruvanamalai, India.", stoji na službenoj FACEBOOK STRANICI ovog uzvišenog događaja. Više važnih podataka može se pronaći i na OVOJ stranici. ARMY je počeo danas u podnožju planine Arunachala (u južnoj Indiji, nedaleko Bangalorea), gdje se u blizini nalazi i glasoviti ašram Ramane Maharshija. Ramana je o Arunachali govorio kao o samome Šivi, a planina se može obredno obići laganom, 14 kilometara dugom, posvećenom šetnjom, tako da nam je brdo uvijek s desne strane. Govori se da su unutar brda, na suptilnom nivou, milijuni svetih svjetlosnih lingama posvećenih od mnogih svetih ljudi koji su svojim postojanjem posvetili indijsko tlo kroz mnoga prohujala stoljeća. Stup svjetlosti vertikalno se s Neba u nevidljivim sferama spušta kroz središte Arunachale i direktno predstavlja energiju Šive. Ovoga jutra u 5 i 15 sati po lokalnom vremenu (trenutno plus 3 i pol sata u odnosu na Hrvatsku) Sai Maheswara Lingam iznenada je obredno bio okupan materijaliziranom žutom kurkumom i bijelim vibhutijem, svetim prahom koji simbolizira krajnje, nepromjenjivo stanje nakon spaljivanja ega. Prah se pojavio izravno voljom ili sankalpom Avatara Sri Sathye Sai Babe. Prepisujem iz maila jednog od sudionika: "Yajna je posvećena postizanju univerzalnog mira svih bića u svim svjetovima, na dobrobit čitave kreacije. Usrdno vas pozivam da nam se pridružite molitvom, bhajanima, mantrom - u vašim domovima ili organizirano - tijekom trajanja yajne, sve do 6. kolovoza. Budimo jedni drugima podrška i pripomognimo spuštanju božanskih vibracija u toliko potrebnu, nesebičnu manifestaciju mira, sreće i prosperiteta svih nas!"

Osamnaestogodišnji sin najbolje frendice moje supruge, vrlo inteligentan mladi Zagrepčanin, dobar informatičar, "agnostik" koji s jedne strane beskompromisno propitkuje temelje ove stvarnosti, a s druge sudjeluje u kampovima i susretima katoličke omladine, cijelog je života znao da će se jednoga dana popeti na neko brdo, iako nije znao ni kada ni na koje, niti je ikome o tome pričao. Prije nekoliko dana odjednom je osjetio da mora ići u Indiju, i to baš na ovu Ati Rudra Maha Yajnu u podnožju brda Arunachala. A kad je vidio Arunachalu na fotografiji, ostao je šokiran, jer je upravo to bilo brdo na koje je znao da će se jednoga dana popeti. Nabrzinu su kupili avionsku kartu i sad nam već stižu prve fotke s vrha Arunachale. Njegov se san ostvario. :)) Kratko nakon svojega prosvjetljenja sa 16 godina, Ramana Maharshi osjetio je da ga Arunachala magično privlači pa je jednoga dana iskoristio dio novca dobivenog za školu i krenuo vlakom prema Tiruvannamalaiu u indijskoj državi Tamil Nadu. Nikad se više nije vratio kući. Ondje u podnožju brda smjestio se u kutu glasovitog hrama i vrlo brzo postao veliki mudrac kojem su dolazili intelektualci i obrazovani ljudi iz cijeloga svijeta. Njegovo je fizičko tijelo u početku prolazilo kroz razne nezgode - dječaci su ga gađali kamenjem, a kad se sklonio u podzemnu kriptu, grizli su ga mravi i drugi kukci, bio je sav u teškim ranama; pa ipak, njegovo je "stanje svijesti" uvijek bilo nepromijenjeno, potpuno apsorbirano u Jastvo ili Apsolut. Nakon nekoliko godina šutnje, malo pomalo počeo je govoriti i obraćati se posjetiteljima i poklonicima pa je oko mjesta na kojem se nalazio vremenom izgrađen ašram.

Sathya Sai Baba napustio je Svoje fizičko tijelo 24. travnja 2011, no već se nekoliko tjedana kasnije počeo objavljivati Sri Narasimha Murthiju, voditelju sirotišta i škole u Muddenahalliju i vrlo uvaženom Babinom biografu, i davati mu upute za budući rad. Sai Babin bivši student, najbolji u klasi, Madhusudan Naidu, nakon nekoliko godina strogoga treninga preuzeo je na sebe sveti zadatak kakav je i učenik Isus prije 2000 godina bio preuzeo na sebe - da posluži kao Sai Babin komunikator kroz kojeg će Sai Baba u suptilnome tijelu nastaviti Svoju obećanu misiju sve do 96. godine Svojega života. U ezoternim učenjima proces nadsjenjivanja na kauzalnoj razini vrlo je poznat, koristio ga je Maitreya-Krist nad Isusom zadnje tri godine Isusovog života (zbog čega je učenik Isus mogao izvoditi sva ona čuda) kao i nad Jidduom Krishnamurtijem za vrijeme nekih njegovih govora, također prije 2500 godina Buddha nad svojim učenikom Sidhartom Gautamom. Zapravo je ezoterni proces nadsjenjivanja (dijametralno suprotan opskurnom zaposjedanju medija tijekom transa) možda čak i najčešći način ophođenja velikih Majstora s vanjskim svijetom, putem i preko svojih posvećenih Učenika. Madhusudan Naidu još je od svoje tinejđerske dobi mogao vidjeti Sai Babu u suptilnom tijelu, Baba mu se redovito pojavljivao u sobi za puđu ili obredno štovanje u njegovu stanu i mnogočemu ga poučavao. I kad je Baba završio u bolnici, u ožujku 2011, svejedno mu se nastavio pojavljivati u stanu. I onoga dana kada je umro, bio se pojavio pred njim i sa smiješkom mu rekao: "Otiđi u Puttaparthi i prisustvuj onoj predstavi ondje." Kada je Madhusudan došao u Puttaparthi i sjeo na svoje mjesto u Kulwant Hallu u Prashanti Nilayamu, slomio se vidjevši mrtvo Sai Babino tijelo kako leži u staklenoj hladnjači. Ljutio se na Babu jer je smatrao da ga je prevario, nije mogao podnijeti činjenicu da Svamijevo tijelo leži na vrlo niskoj temperaturi u hladnjači i da će uskoro biti obredno spušteno u kriptu i zauvijek zatvoreno pločom. No, onda se Baba pojavio pred njim i pitao ga: "Zašto plačeš? Zar nisam ovdje pred tobom?" Imao je za tog mladića velike planove u budućnosti. Od svibnja 2014. Sai Baba se pojavljuje pred većim grupama ljudi, a preko Svojega komunikatora Madhusudana, drži govore i pokazuje sve one iste znakove sveznanja, svemoći i sveprisutnosti Poorna Avatara kakve je pokazivao i dok je bio u fizičkom tijelu. Poklonicima i dalje materijalizira znakove Svoje pažnje i zaštite, govori im stvari koje samo oni mogu znati i vodi ih na putu prema Oslobođenju, gradi bolnice, škole i fakultete diljem Indije i šire, usko surađujući s karizmatičnim premijerom Indije Narendrom Modijem, kojega mnogi smatraju inkarnacijom Vivekanande. Sa sjedištem u Muddenahalliju, za kojega kaže da je trenutni energetski centar svijeta, Sai Baba već pune tri godine obilazi svijet sa svojom grupicom posvećenih učenika, među kojima se nalazi i svima poznati osnivač i bivši vlasnik lanca Hard Rock Caffea, Isaac Tigrett (čija se čudesna životna priča može pronaći na internetu, i u hrvatskome prijevodu). Tri puta je već bio i u Zagrebu (s javnim svečanostima 22.4.2015, 24.4.2016. i 27.4.2017), a nedaleko seoca Krnjak u karlovačkoj županiji ovog je proljeća posvetio obredni kamen temeljac na kupljenom posjedu, za gradnju ašrama koji će jednoga dana biti veliko duhovno središte ovog dijela Europe, ašrama kojeg će jednoga dana, u ne tako dalekoj budućnosti, dodatno posvetiti i božanska stopala trećeg Sai Avatara, Prema Sai Babe koji je već rođen na jugu Indije.

Ati Rudra Maha Yajna u podnožju svetog brda Arunachala počela je danas, a njeni će posvećeni svećenici svojim obrednim žrtvama i recitiranjem svetih vedskih mantri uputiti značajno Pismo od strane čovječanstva u obrednu poštansku Vatru, s molitvama Božanstvu za mir u ovom napaćenom svijetu. Glavni je pokrovitelj i nadahnitelj, dakako, Sathya Sai Baba pa se i molitve upućene na ovako snažan obredni energetski način vraćaju Njemu, da ih On Svojom božanskom rukom raspodijeli u one božanske aspekte koji će na anđeosko-devičkim razinama najbolje moći operacionalizirati stvorene duhovne energije. Molitve se upućuju iz mnogih čistih srca i umova žednih mira i dobrote, pravednosti i sreće za sva bića, jer iako je Bog svemoćan, čovječanstvo je ono koje mora uputiti molitvu i namjeru, koje mora zatražiti Božju intervenciju i koje svojim služenjem mora sprovesti ono što je na božanskim razinama već postalo Božjom Voljom.

Donja fotografija prikazuje prostor i obredne četvorine oko kojih će sjediti svećenici i uz recitiranje vedskih mantri u obrednu vatru ubacivati rižu i druge predmete, koji će svojim doticajem s elementom vatre ezoterno-energetski, tj. sakralno-magijski prenositi ljudske nakane i molitve do onih božanskih aspekata ili Entiteta koji sudjeluju u provedbi i spuštanju Neba na Zemlju.

Druga fotografija prikazuje Sai Maheswara Lingam koji je ovoga jutra bio čudesno okupan i posvećen materijaliziranom žutom kurkumom i bijelim vibhutijem.

Samastha lokah sukhino bhavantu - neka sva bića svih svjetova budu sretna!



Dodatak: mladić Madhusudan Naidu uz svojega Sadgurua:



Dodatak 2: tri važne stranice koje najtoplije svima preporučujem: ZAKLADA ANANDA, SAIPRAKASHANA.ONLINE i SRI SATHYA SAI VRINDA.

55. Hrabrost

nedjelja, 23.07.2017.

MA: Svami, zašto sam ja baš ja, a ne netko drugi?
SVAMI: Nema odgovora na to pitanje.

MA: Kako je to moguće? Zar ne postoji odgovor na svako pitanje?
SVAMI: Pitaš li, kako objasniti kvadraturu kruga, isto će ti se tako reći, da nema odgovora. Besmisleno pitanje - besmislen odgovor.

MA: Zbog čega bi moje pitanje bilo besmisleno?
SVAMI: Bilo tko da si, ti bi se i tada pitao isto pitanje. Dakle, svejedno je tko si.

MA: No, ja sam svjestan samo sebe kao subjekta, nisam svjestan drugih kao subjekata, njih sam svjestan samo kao objekata. Dakle, ja nisam bilo tko, ja sam samo ja. Ja nemam tuđa iskustva, već samo svoja.
SVAMI: Ti možeš imati tuđa iskustva kao svoja, to je u dometu tvojih mogućnosti. Kada bi mogao proživjeti iskustva bilo koje osobe koju pogledaš, vrlo brzo više ne bi znao tko si zapravo. Postoji ona lijepa poetska rečenica: jesam li čovjek koji je sanjao da je leptir ili sam leptir koji sanja da je čovjek? To bi osjećao kad bi po volji mogao proživljavati tuđa iskustva. U tebi postoji kontinuitet tvojega osobnoga iskustva pa zbog toga misliš da si ti samo i jedino ti, no to je suptilna zabluda. Ti si bilo tko, ti si svi.

MA: Što imam od te tvrdnje, ako je ne mogu doživljavati? Osim toga, gdje je moja osobna odgovornost ako sam svi?
SVAMI: Tvoja osobna odgovornost u domeni je tvoje osobne svijesti. Kada nadrasteš osobnu svijest, više nećeš morati brinuti o osobnoj odgovornosti. Jedno ide s drugim, u paketu. Ono što za sada još ne možeš doživljavati ipak možeš intuitivno spoznavati, zar ne? Ti znaš da je konačna stvarnost ono što si nazvao Jednom Svijesti, pišeš o tome često. Živi u skladu s tom spoznajom pa će i potvrde, sposobnosti, moći, ostvarenja početi stizati. Ako na svakoga gledaš kao na sebe, i pritom kao na Boga, nećeš biti u stanju skretati s puta dharme. To je vrlo jednostavno. Živi ono u što vjeruješ, ono što intuitivno proničeš. Živi činjenicu da si Bog i da su svi ljudi taj isti Bog. Imaj hrabrosti tako živjeti. Od ljudi se traži samo hrabrost da žive u skladu sa svojim vjerovanjima, uvjerenjima ili spoznajama, što je sve u konačnici jedno te isto.

Dodatak: edukativan i zabavan film o kvantnoj mehanici:



Dodatak 2: O SITNIM MUČITELJIMA.

54. Narcis-linkovi :)

petak, 21.07.2017.

Pretražujući sinoć internet, nabasah na neke svoje stare tekstove s ugaslih blogova. OVOG se teksta još i sjećam, no na OVAJ sam potpuno zaboravio, napisan je daleke 2012. Na koncu pronađoh i OVAJ tekst iz 2014. s ugaslog bloga Sanjajući o slobodi. Priče s tog bloga, Šašave vjetrulje, Sajam nautike, Nema me, Kantilena za bakinu spavačicu s blijedim modrim cvjetićima i Isus za poslije više ne postoje, izvjetrile su se zajedno s blogom. A nisu to jedine priče koje, pametan kakav jesam, nisam na vrijeme pohranio na komp. Gornja tri teksta je netko odlučio staviti na te neke portale, zbog naravi LICENCE na koju sam pristao.

A sada nekoliko linkova s Fejsa. OVAJ prikazuje London i budi u meni milijun lijepih uspomena. SLJEDEĆI prikazuje psića probuđenog hranom. WHO TOLD YOU TO STOP? kaže naslov sljedećeg kratkog videa na kojemu psić vraća ruku svoje vlasnice natrag na svoja prsa. :) Na OVOM videu sretna vidra žonglira kamenčićima, ispružena na leđa.

I dva goluba za kraj (preuzeto s interneta):



Do viđenja! :)

Dodatak 1: GUŠTER koji natrag odmahuje.

Dodatak 2: bizarna PRIČA Andya Weira.

53. Iznenadni glazbeni genije

četvrtak, 20.07.2017.

DEREK AMATO iz Denvera, Colorado, bio je u posjeti prijateljima, gdje je pri skoku u bazen udario glavom u dno bazena. Nakon toga U NJEMU se iznenada probudio pijanistički genij, iako do tada nikada nije ni taknuo klavir, prioriteti su mu bili bejzbol i potraga za djevojkama.


52. Ocean prepun valova

nedjelja, 16.07.2017.

Ortodoksni znanstvenik materijalističke vjeroispovijesti reći će da su fizika i kemija temelji biologije i da je svijest samo iluzija našeg mozga, nešto što zapravo ne postoji. Nastranu činjenica da bez svijesti ne bi postojale ni fizika ni kemija ni biologija, ni percepcija ni tijelo ni mozak, to našega znanstvenika ne može zbuniti, jer on vjeruje, a kad vjeruje, misli da zna.

Usuprot takvome znanstveniku, koji smatra da samo materija jest (on, doduše, priznaje svojevrsno jedinstvo materije i energije, jer je toliko ipak obrazovan u fizici, no kad on kaže energija, zapravo misli materija), a da je svijest tek privid, stoji duhovna znanost koja kaže da samo svijest jest, a da je sve ostalo privid. Duhovna znanost kaže: ne postoji nesvjesno stanje, ono što smatramo nesviješću samo je odsustvo uma, misli, temporalne percepcije pa nakon povratka uma (npr. početkom sanjanja nakon perioda dubokog sna bez snova ili pri buđenju) smatramo da se i svijest povratila, tj. brkamo svijest i um. Um posjeduje sposobnost sjećanja, a svijest s time nema veze. Samo svijest jest, a sve drugo je iluzija. Zašto? Zato što je sve drugo prolazno i podložno promjeni, a to znači da ne pripada meni koji sam svijest. Oslobođenje nije ništa drugo nego svijest odlijepljena od uma. Um je i dalje tu, no svijest više nije s njim poistovijećena, od njega se odlijepila i stoji postrani. Sloboda je samo sloboda od uma, nema neke druge slobode. Prosvijetljeni kaže: nikad se ništa ne događa, događaj je iluzija. On će reći: i tijelo je iluzija, pa i um je iluzija, jer se u konačnici definiraju kao događaji koji imaju određenu trajnost, dok je u zbilji sve uvijek novo i nema nikakve trajnosti, nikakvog kontinuiteta. Pamćenje stvara osjećaj trajnosti i protoka vremena. Pamćenje je slično iluzionističkom zrcalu u zabavnom parku, koje od našega tijela čini smiješne i fantastične oblike koji u zbilji ne postoje.

Jednom sam pisao priču s momentima iz svojega djetinjstva, opisivao sam svoje boravke kod strica krojača koji je u svojoj radionici i susjednim prostorijama imao pregršt neobičnih i za dijete čudesnih predmeta, popraćenih jedinstvenim mirisima koji prate krojački zanat. Priča je ispunila desetak stranica papira, umetnuo sam u nju i par izmišljenih detalja. Dok sam je pisao, navirala su mi sjećanja koja su dotad godinama spavala u zakucima podsvijesti. Sutradan sam išao ponovno pročitati napisano i nemalo se šokirao! Naime, odjednom više nisam znao što je u priči izmišljeno, a što mi se uistinu dogodilo! Priča se od mene odvojila i više nije imala nikakve veze sa mnom, a tako i sjećanja povezana s njom. To više nisu bila moja sjećanja.

Ono jedino što je moje, uistinu moje, to je svijest onkraj uma. Ta svijest u sebi ima sve zamislive potencijale, ona je istinski bezuzročni uzrok inteligencije i svih drugih magičnih i moćnih osobina uma. Iz svijesti isijava ljubav, nikada iz uma. Nekada davno, mjereno aršinom nepouzdanog i iluzornog temporalnog uma, lebdjeli smo u eteru kao slobodna bića, neuhvaćena u zamku uma. Imali smo um, no on je bio „pored“ nas, nije bio naš identitet. Koristili smo ga, nije on koristio nas. Nismo bili opterećeni doživljajem izoliranog, individualiziranog postojanja. Bili smo ocean s umom kao valom u njemu. Tada se nešto dogodilo: najednom više nismo doživljavali svijet uz pomoć uma, nego je um postao taj koji doživljava svijet. Um je ustvrdio nešto smiješno i nemoguće i u to povjerovao, rekao je: ja imam svijest. Do tada je svijest imala um, a sad se dogodilo da je um „opazio“ svijest u sebi – dogodila se nevjerojatna inverzija, dogodilo se nešto nemoguće. S tom inverzijom započeo je beskonačni niz: ja sam svjestan, ja mislim, ja osjećam, ja doživljavam, ja sam tijelo, ja sam živ, ja sam se rodio i ja ću umrijeti, ja sam ugrožen, ja sam depriviran, ja sam usamljen, ja želim ljubav, ja se moram izboriti za svoje mjesto pod Suncem itd. Ultrapozicija toga ja danas je grabežni kapitalizam koji svojim odvratnim, jezivim kandžama destruira svaki još preostali segment kakvog-takvog dostojanstva duše.

Ako je inverzijom započela iluzija, inverzijom se može i rastočiti. Istina je i dalje svijest kao jedina stvarnost, a iluzija je i dalje samo iluzija, nešto što nema opstojnost. Nesebičnost nije puka fraza, oslobođenje od „ja i moje“ imperativ je bilo kakve stvarne duhovnosti. Prosvjetljenje nije u dosegu ja, ja se nikada neće prosvijetliti. Prosvjetljenje je obrtaj misli u nepojamno, inverzija. Tamo gdje je um koji ima svijest mora ponovno jednom stajati svijest koja ima um. Svijest je ocean, um je val. Mi smo ocean prepun valova.

Dodatak: Eben Alexander - Dokaz da postoji Raj - cijela knjiga u audio izdanju:



Dodatak 2: Victor Truviano:




51. Kraj demokracije

subota, 15.07.2017.

Čovječanstvo pamti razne oblike vladavine i političkog upravljanja ljudima. Dva su među njima najpoznatija: apsolutistička monarhija u kojoj državom vlada nasljedni kralj i demokracija u kojoj narod vlada nad samim sobom putem svojih delegata ili predstavnika u vlasti, izabranih na parlamentarnim izborima. U davnim vremenima kraljevi su vladali po principima pravednosti, istine, sveopće prosperitetnosti i sreće naroda, shvaćajući svoju ulogu kao služenje, a ne kao ugnjetavanje i zatiranje slobodne volje svojih građana. Onda su se vremenom vrline apsolutističke monarhije počele urušavati i degenerirati, kao što je slučaj sa svim na svijetu. Ideja služenja postepeno je bivala zamjenjivana idejom grubog nametanja sile i zahtijevanja poslušnosti neovisno o razlozima. Vrlina se izgubila, zavladalo je mračno nasilje nad ljudima. Bila je to povijesna nužnost, jer se čovječanstvo razvijalo pa se u jednom momentu povijesti razvilo do mjere preuzimanja odgovornosti. Kako je među monarsima kopnila vrlina, tako se u masama stala buditi svijest o svojim pravima i mogućnostima - nastajale su pobune i revolucije, politička je sloboda stasala u moru krvi i kaosa. Rodila se demokracija. Prvi su njeni oblici prisutni već u antičkoj Grčkoj, a njena masovna primjena bila je moguća tek u 20. stoljeću. Međutim, 20. je stoljeće povijest ubrzana na 1000% normalne brzine: informacijsko polje čovječanstva geometrijskom je progresijom umnažalo svoje sadržaje i najednom se dogodio civilizacijski i informacijski bum: društveni su eksperimenti ubrzano slijedili jedan drugog, a demokracija kao politički sustav ostvarila je u kratkom roku sve svoje performanse ili mogućnosti. To znači: jednako one dobre, kao i one negativne ili pogubne po opću dobrobit. Tek što su nastupila zlatna vremena demokracije, već su se našli nemoralni i pokvareni političari koji su počeli zloupotrebljavati sustav. Pa ipak, prošla su mnoga desetljeća i uvijek se iznova moglo i moralo reći, da je demokracija puna mana, ali je ipak najbolji politički sustav koji imamo.

No, je li danas, 2017. godine, još uvijek tako? Je li još uvijek demokracija najbolje što imamo? Ili se ona trenutno nalazi u takvom jednom stadiju degeneracije iz kojeg se više ne može oporaviti? Jesu li sile zloupotrebe prekoračile onu granicu koja znači definitivni kraj nekog društvenog uređenja? I što je uopće oznaka toga kraja? Rekao bih da je ta oznaka u ovom slučaju maligna pasivizacija društva ili građanstva i još malignije masovno nepreuzimanje odgovornosti ondje gdje je upravo demokracija kao konsenzualno političko uređenje imala za glavni zadatak omogućiti mehanizme za stvaranje ozračja ili društvene klime koja ima značiti odgovornost svakoga građanina za društvo u kojemu živi. Dakle, demokracija je povijesno označila preuzimanje odgovornosti za društvo u kojemu živimo, a sada, danas, ona znači upravo izgovor ili "alat" za nepreuzimanje odgovornosti, dakle demokracija je doživjela obrtaj za 180 stupnjeva i kristalizaciju ili utjelovljenje svoje pervertiranosti. Stoga kao društveno uređenje ona danas, globalno, ne samo da više nema smisla, već aktivno omogućava degeneraciju društva i civilizacije, upravo je demokracija danas postala glavni medij za urušavanje civilizacije. Uhljebi političkog sustava koji ga intenzivno zloupotrebljavaju učinili su građane pasivnima, onima koji su odustali, kojima je u njihovoj apatiji postalo svejedno. Time su sile degeneracije i zla dobile dodatni jaki vjetar u leđa, jer na glasanje ne izlazi ogroman postotak glasača, a oni koji su vazda disciplinirano biračko tijelo rigidnih i nakaradnih političkih opcija omogućuju vladajućima sve jače i fiksiranije temelje za svoje kapitalističke svinjarije kojima legalno, kroz legislativu i zakonodavni sustav, dakle zaobilazno kroz tobožnju moć naroda da se izbori za svoj maksimum boljitka, porobljuju upravo taj narod. Narod je prevaren, narod se pljačka, iskorištava i porobljuje, narodu je sve gore, a pod egidom slobode demokratskih načela i postavki. Nešto, očigledno je, ne štima, nešto je poprimilo nakazni oblik prvobitne plemenite namjere, nešto se izokrenulo u svoju suprotnost. Civilizacija ne samo da ne napreduje, ona ni ne stagnira, ona propada, postaje trula močvara lažnih ideja, lažnih osjećaja i lažnih djela, cijela se pretvara u jednu veliku, globalnu Laž. Demokracija je kao politički sustav postala otrov. Ona truje sve čega se dotakne.

No, imamo li alternativu za demokraciju? Nazire li se ikakva alternativa postojećem stanju, koja nije povratak na stare oblike monarhije? Koji su preduvjeti nadilaženja ideje demokracije, koja očito više nije u stanju nositi čovječanstvo u bilo kojem pozitvnom smjeru? Ti su preduvjeti - iako će to zazvučati čudno - prvenstveno energetski. Čovjek mora prevladati energetski zid svojega samozrcaljenja, probiti se kroz ljusku samoga sebe napolje, u vjetroviti svijet jedne više Istine. Linearna paradigma mora biti nadvladana jednom mnogo ekskluzivnijom, paradigmom Napona ili Energetske Totalnosti, koja ne djeluje po platformi linearno od točke A do točke B, preslagujući opcije i mogućnosti uvijek samo na plohi te jedne jedine platforme, već djeluje multiplatformski, tj. "promišlja" stvarnost kao različite energetske platforme, a ne kao svijet - ma kako šaren i kompleksan - unutar jedne (i za mnoge jedine) platforme. Ako smo u stanju energetski skakati s platforme na platformu i takvu aktivnost definirati kao Mišljenje, onda nam obično linearno mišljenje uopće više nije potrebno ni za što. U tišini uma čija je glavna oznaka Napon, a ne sadržaj, Mišljenje postaje stvaralačko i magijsko, jer se bazira na oscilacijama Intenziteta, a ne više na preslagivanju ideja unutar iste platforme. Do sada, zadnjih nekoliko tisuća godina, čovječanstvo je znalo samo za mrtvo mišljenje, a sada se nalazi na samome rubu ostvarenja živog i životodajnog Mišljenja koje se kreće multiplatformski. To je nužnost pred koju je samo sebe dovelo, riskantni skok u nepoznato koji se mora obaviti. Snagom refleksa zbog kolektivnog nagona za samoodržanjem, čovječanstvo će napraviti taj kvantni skok preko ponora. Tko preživi, pričat će. U Novom Svijetu demokracija će biti smiješan i prevaziđen pojam. Društveno uređenje dolazit će iznutra, a ne više izvana. Svaki će pojedinac biti stanica u tijelu novog čovječanstva. Lijeva ruka ne radi protiv desne, pluća ne rade protiv srca, noga ne radi protiv glave - tijelo je cjelina u kojoj svi elementi spontano i skladno surađuju. Pojedinac će zaspati kao individua, a probuditi se kao čovječanstvo - stari će svijet biti pometen olujom nezaustavljive i radikalne kozmičke Revolucije.

Dodatak s Fejsa: LABUD DEMOKRACIJE. Moglo bi se reći da u ovom kratkom videu žena simbolizira čovječanstvo, a gumeni roza labud na napuhavanje demokraciju. Taman kad je čovječanstvo uspjelo zajahati demokraciju i slavodobitno joj se smjestiti oko vrata, demokracija se prevrnula. Mjereno povijesnim vremenom, nije trajala ni tri sekunde. :))

50. Dokaz da postoji Raj

četvrtak, 13.07.2017.

Nisam čitao KNJIGU, ali mi je donji video s predavanja dr. Ebena Alexandera bio prilično zanimljiv pa ga toplo preporučujem svim ljubiteljima Jedne Svijesti.



Dodatak - DOLORES CANNON:









Dodatak 2: RAZGOVOR s Dolores Cannon.

49. Vrli hrvatski copyright

utorak, 11.07.2017.

Index.hr donosi izvrstan KOMENTAR Viktora Ivančića na temu autorskih prava: toplo preporučam svim ljubiteljima autentičnog horor-štiva.

Izdvajam sa samoga kraja:

"Ustaški poklič 'Za dom spremni' što je i dalje uklesan na ploči usred Jasenovca, primjerice, sasvim lijepo predočava modus vivendi ovdašnje državotvorne ideje, dostojanstvenu traumu koja ne gubi na intenzitetu i sretno stremi ka vječnosti: Hrvatska neće da joj pripisuju svinjarije koje ona hoće da radi! Hrvatska ne želi da je smatraju onakvom kakva ona želi biti! Moguće je da njeni fašistički prvoborci upravo na tome grade iluziju o brojčanoj nadmoći nad manje zažarenim dijelom populacije, jer – kolika to mora biti vojska kada postrojiš podvojene ličnosti?"

48. Balon i sidro metafizike

ponedjeljak, 10.07.2017.

Pred koju godinu na jednom sam blogu kao komentator pisao o tome, što je za mene metafizika. Autor bloga poturio mi je citat Petera Sloterdijka, u kojem se ovaj manje-više posprdno nabacuje na metafiziku, smatrajući je srodnom ili istoznačnom mahnitosti, neumjerenoj egzaltaciji, ludilu. Sloterdijk, na primjer, kaže: „U sklonosti k najuzvišenijim metafizičkim mislima, i u struji psihijatrijski relevantne smrti vlastitog ja, djeluje - tako se barem pretpostavlja - isti magnetizam, ista privlačna sila jednog, u doslovnom smislu, izvanrednog i ekscentričnog pola. Poznato srodstvo mistike i mahnitosti usmjerava našu pozornost na to kako visina i dubina u psihičkom prostoru predstavljaju ekvivalente te kako je uzgon vrlo teško razlikovati od struje što vuče nadolje. Od ovog magnetskog pola visokodubokih 'problema', međutim, filozofija se na putu u svoje novovjekovno ustrojstvo iz opravdanih razloga sve više udaljavala, kao da protestantski, građanski orjentiranim, zbiljski podobnim ljudima, ljudima sposobnim živjeti u zbilji, neposredan odnos spram takozvanog apsoluta nije više primjeren. Prema njima, čudovišta ushićenja pripadaju prošlosti; od mističnih neosnovanosti preostaju naposljetku samo psihijatrijske budalaštine.“ Tako kako govori Sloterdijk, govore mnogi cinici koji uopće ne razumiju cijeli fenomen, koji si nisu dali truda prstom mrdnuti izvan svoje unaprijed postavljene, negativne hipoteze koja kao snažni filter uvjetuje sve njihove plitke, a naoko dubokoumne i kompetentne misli.

Odgovarajući na stavove domaćina bloga, koji se rugao mojoj tezi da prava metafizika čvrsto stoji na zemlji, smatrajući je besmislenom propozicijom, razvio sam misao kojoj se nisam nadao. Napisao sam među ostalim u komentaru: „Ona je (metafizika) alkemijska sinteza dvije prividno proturječne sile u čovjeku, one individuacijske koja od čovjeka čini potpuno samosvojno biće, čistu individuu koja razmišlja svojom glavom i ne pada ni pod čiji utjecaj, i one razidentifikacijske koja čovjeka predaje Majci Svijeta, čineći ga - i metaforički i doslovno - Njenim instrumentom ljubavi i suosjećanja, iscjeljivanja rana svijeta. Sila individuacije prirodno je ikonoklastična, to je prelazak iz djetinjstva u odraslu dob ljudskog duha općenito. Sila razidentifikacije prirodno je upijajuća i stapajuća, ona čini da se ljudski duh predaje čovječanstvu i sveukupnom životu, kroz apsolutno ropstvo potpune predaje do apsolutne slobode gubljenja sebe. Biti u svemu tome čvrsto na zemlji znači ne dopustiti sili razidentifikacije da prevlada nad silom individuacije. Ekvilibrij te dvije sile jest ono što smatram stvarnom metafizikom. Metafizika je naprosto zbiljsko, punokrvno i uravnoteženo pomirenje životnih proturječja.“

Čovjek živi svoju sudbinu onako kako mu je dodijeljena kroz nekoliko osnovnih energetskih struktura u njegovu mikrokozmosu, što se planski i zakonito prepliću. Teško da itko može iskoračiti iz svoje zadane energetske matrice osobnosti, iz svoga specifičnoga duševno-duhovnog ustrojstva koje boja i ozvučuje svaki njegov postupak, svaku misao, svaku odluku ili sklonost, svaki uzmak i svaki iskorak. Iskoračiti iz sebe takvoga, na koncu, uopće nije potrebno i ničemu ne bi služilo; sloboda se ne nalazi u snatrenju o bijegu takve vrste. Živimo svoju visoko impregniranu personalnu zacementiranost i s tim se moramo pomiriti, potpuno, sve do posvemašnjeg gubitka unutarnjeg poriva da tražimo odgovore ili nekakvo oslobođenje za sebe. Do toga potpunoga pomirenja čovjek, međutim, mora rasti, ma koliko ta ideja djelovala proturječno. Mora se propeti do silne žudnje za Odgovorom, do riskantnog gubitka Oslonca, nalazeći tamo gore u zrakopraznom prostoru tobožnjih odgovora samo prazninu mentalnog solipsizma, samotvoračkog iluzionizma. U toj gesti Ikara koji želi dodirnuti Nebesa, čovjek mora izrasti do zrelosti otkrića, da izvan njega nema ničega i da se sloboda ne sastoji od nečega što se mora ili može dosegnuti. Kataklizmička katarza tog Odustajanja jedini je, i pritom objektivno vrlo uzak prolaz prema stvarnom unutarnjom pomirenju arhetipskih polariteta. Da bi se Ikarov let razidentifikacije ili gubljenja sebe ili uranjanja u Majku Svijeta mogao podnijeti, na suprotnoj strani čovjekova bića mora stajati individuacijska zrelost, kao uteg ili sidro što balon htijenja drži pod kontrolom. Metafizika je u mnogih došla na zao glas samo zbog toga što su je „promovirali“ pojedinci bez dovoljnog individuacijskog kontratežišta. Toliki su ljubili Boga i ljude i prirodu i ljepotu, izgubivši glavu na tome stratištu silnoga i uzaludnoga traćenja energije. Uzaludnoga zbog toga, jer Bogu nije potrebno da Ga ljubimo, a to nije potrebno ni Čovječanstvu, ni Prirodi. Od onoga „ja ljubim“ čovjek mora dospjeti do onoga „ljubav“ u kojem „ja“ ne postoji. Razdaljina između prvog i drugog mjeri se isključivo samo mjerom Odustajanja, mjerom gubljenja sebe. A mjera Odustajanja mora trajno i uvijek i svagda biti u ravnoteži s protumjerom Prisutnosti u sebi. Samo alkemijski spoj Odustajanja i Prisutnosti, razidentifikacije i individuacije, balona i sidra, daje pravu metafiziku. Odustajanje uvijek vodi prema rasapu energije u difuznu neučinkovitost i snenost. Osim u slučaju kada je podržano bezrazložnom Prisutnosti koja je kadra izdržati kozmički uragan besmisla.

47. Mala zemlja za veliku pljačku

subota, 08.07.2017.

Velika većina nas plaća mjesečnu pretplatu HRT-u. Godinama i godinama, doživotno. Ondje je, međutim, već dugi niz godina, bez obzira na to tko je trenutni ravnatelj, na djelu organizirana i legalizirana pljačka. Dokazuje to i dio godišnjeg izvješća Nadzornog odbora HRT-a o provedbi zakonitosti rada i poslovanja u 2016. godini koji nosi oznaku tajnosti. Djelomično prenosim tekst iz Jutarnjeg lista:

"Gotovo trećina tajnog dijela tog izvješća odnosi se na internu reviziju izvansudske nagodbe koju je 29. rujna prošle godine, dva dana prije isteka šestomjesečnog privremenog ravnateljskog mandata, tadašnji v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić sklopio s Jadran filmom u vlasništvu Vinka Grubišića. U izvješću stoji da se Kovačić odlučio na izvansudsku nagodbu s Jadran filmom već u početnoj fazi suđenja na Trgovačkom sudu u Zagrebu (održano je tek pripremno ročište). Nagodbu je s Jadran filmom sklopio, stoji u izvješću, bez ikakvih prethodnih procjena o tome isplati li se HRT-u ulaziti u tu vrstu nagodbe te kakve posljedice po HRT tom nagodbom mogu nastati.

Pregovori između HRT-a i Jadran filma o koprodukciji 36 epizoda serije “Tajne krvavog mosta” prema djelima Marije Jurić Zagorke počeli su 2009., u ravnateljskom mandatu Vanje Sutlića. Jadran film je, uz svoj dio novca, trebao osigurati scenarij za seriju. U dokumentu NO-a interna revizija HRT-a tvrdi da je taj posao od samog početka suprotan pravilima HRT-a jer je dogovoren mimo natječaja koji je HRT za takve projekte bio dužan provesti. Ugovori između Jadran filma i HRT-a o koprodukciji nikada nisu bili potpisani jer Jadran film nikada nije dostavio scenarije zadovoljavajuće kvalitete. U travnju 2014. Jadran film je podigao tužbu protiv HRT-a na Trgovačkom sudu u Zagrebu, tvrdeći da mu je HRT nepotpisivanjem ugovora nanio štetu.

Kovačić je u rujnu 2016. potpisao s Jadran filmom izvansudsku nagodbu kojom se obvezao na koprodukciju šest epizoda “Gričke vještice” s Jadran filmom po cijeni od tri milijuna kuna po epizodi, od čega bi polovicu, 9 milijuna kuna bez PDV-a, financirao Jadran film, a polovicu HRT. Tekst te nagodbe, stoji u tajnom izvješću NO HRT-a, nisu pripremale nadležne službe HRT-a, nego netko izvan te kuće. Kovačić je sklopio nagodbu iako Jadran film nikada nije dostavio HRT-u prihvatljiv scenario za tu seriju, niti bilo kave dokaze da ima novac za proizvodnju te serije. Kovačić nije zatražio ni procjenu je li postojao rizik da bi HRT mogao izgubiti sudski spor koji je Jadran film pokrenuo.

Tajni dio izvješća NO HRT-a sadrži i iznose drugih izvansudskih nagodbi koje su zaposlenici HRT-a koji su tužili tu kuću sklopili s njom. Iz njega je vidljivo da je Mislav Stipić, koji i danas radi na HRT-u, tužio HRT tvrdeći da je bio žrtva političke diskriminacije u ravnateljskom mandatu Gorana Radmana. Tvrdio je da ga je Radmanova uprava smijenila s mjesta rukovoditelja proizvodnje programa i rasporedila na lošije plaćen posao samostalnog stručnog suradnika “zbog njegovih političkih uvjerenja”.

Iako u procesu koji je pokrenuo nije bila dovršena ni glavna rasprava, Siniša Kovačić je već u prvim danima ravnateljskog mandata, u ožujku 2015., s njim sklopio nagodbu prema kojoj mu je HRT isplatio 85.000 kuna odštete zbog političke diskriminacije. U srpnju 2016. Kovačić je u ime HRT-a prije završetka sudskog spora sklopio izvansudsku nagodbu tešku 1,3 milijuna kuna i s Teodorom Glamuzina Širak. Spor protiv HRT-a pokrenuo je član njezine obitelji, sportski novinar Ivo Škopljanac, koji je tijekom suđenja preminuo.

I bivša urednica Hloverka Novak-Srzić nagodbom sklopljenom prije okončanja radnog spora od HRT-a je dobila 412.999,10 kuna. Njoj je u ožujku 2015. Radmanova uprava uručila otkaz zbog neprimjerenih javnih istupa u kojima je vrijeđala zaposlenike, a ona je tužila HRT. Prvostupanjsku je presudu izgubila, no nakon žalbe Županijski je sud predmet vratio na ponovno suđenje. No, Kovačićev nasljednik na čelu HRT-a, privremeni ravnatelj Blago Markota, 16. veljače ove godine, prije nego je ponovljeno suđenje započelo, odlučio je s Novak-Srzić sklopiti izvansudsku nagodbu i ona je povukla tužbu te odštetom otišla u mirovinu.

Najčudniji autorski ugovor, međutim, s HRT-om ima njegov ratni direktor Antun Vrdoljak. Iz izvješća je vidljivo da Vrdoljaku na ime autorske suradnje HRT godišnje isplaćuje 130.000 kuna, i to temeljem dvaju ugovora, svakog na 65.000 kuna. Vrdoljak je, prema izvješću NO-a, taj ugovor sklopio davne 2005., i to na rok od 25 godina, pa mu autorski ugovor istječe 31. prosinca 2030. U izvješću NO-a nema podatka o tome koje točno autorske usluge Vrdoljak HRT-u pruža za godišnji iznos od 130.000 kuna. Uz njegovo ime i iznos stoji tek napomena da je “ugovor davno sklopljen u pravnoj službi”. U vrijeme sklapanja ugovora s Vrdoljakom na maratonski rok od četvrt stoljeća, glavni ravnatelj HRT-a bio je Mirko Galić. To je, čini se, jedinstven slučaj jer se takvi ugovori sklapaju najčešće na godinu dana. Kada mu u prosincu 2030. bude istjecao ugovor, Vrdoljak će biti u stotoj godini života. Kako je Uprava HRT-a objavila da izvješće NO-a neće komentirati, tražiti objašnjenje za Vrdoljakov ugovor bilo bi uzaludno. Naši pokušaji da ga dobijemo od Vrdoljaka nisu urodili plodom jer nije odgovarao na pozive.

Tajni dio izvješća HRT-a otkriva da su od vanjskih suradnika u 2016. prilično unosne ugovore s HRT-om imali voditelj i lovci kviza Potjera. Voditelj kviza Tarik Filipović je za vođenje te emisije 2016., prema izvješću NO-a, zaradio 680.000 kuna, a ukupno je lani od HRT-a zaradio 990.000 kuna."


Ima li itko u ovoj državi, na bilo kojemu javnom ili državnom položaju, od vrha do dna i slijeva nadesno, a da nema prste u pekmezu na ovaj ili onaj način? Kakav smo mi to narod, jesmo li poput Ferengija iz Zvjezdanih staza genetski predodređeni i determinirani da krademo i lažemo, da budemo "Mörder und Falschspieler", ali ne tako glembajevski fini i zakamuflirani, već gena kamenih, bestidno i s brkovima umašćenim janjetinom? Nikoga ne zanima koliko zarađuje predsjednik uprave Plive, farmaceutske tvrtke u vlasništvu izraelske Teve, ali bi nas itekako uvijek iznova trebalo zanimati kako se troši naš novac, tj. novac poreznih obveznika, i taj građanski interes nikako ne bi smio zastati na gunđanju i zgražanju, jer su masovni protesti i prosvjedi na ulicama ono jedino što nam danas još preostaje kao oblik legitimne građanske borbe. Dakako, po mogućnosti bez zapaljenih automobila i povrijeđenih policajaca, iako se najčešće naprosto ne mogu izbjeći oblici nasilja ondje gdje vas država krade i radi budalama godinama i desetljećima, sve bestidnije i ciničnije.

Koji je, međutim, naš osnovni problem? Taj da smo popušili foru o hrvatstvu, svetosti domovinskog rata i velikim zaslužnim Hrvatima. Ti veliki zaslužni Hrvati svi su odreda najgnjusniji kriminalci i najordinarniji izdajice hrvatskog naroda po svim osnovama. Više od četvrt stoljeća indoktriniraju nas odioznim nacionalističkim floskulama, koje sve međutim na subliminalnoj razini imaju jednu jezivu poruku koja nam se trajno utiskuje u podsvijest iz svih medija: poruku da je časno i hvale vrijedno biti kriminalac ukoliko si veliki i zaslužni Hrvat. Zbog toga mi i dalje glasamo za kriminalce i divimo se kriminalcima, zbog toga su u nas i dalje kriminalci najpopularniji političari, zbog toga i dalje dopuštamo da nam kriminalci kroje zakone u skladu sa svojim kriminalnim potrebama i zahtjevima, zbog toga se i dalje divimo upravo onima koji nas najviše pljačkaju. Spoji u alkemijskoj vražjoj retorti kap hrvatstva, kap ustaštva, kap katoličanstva i kap ratovanja, promiješaj to dobro u šejkeru medijskih manipulacija i daj puku da popije ili samo omiriši: dobit ćeš idealnog građanina: glupog, poslušnog i pasivnog, trajno zabavljenog svojim klerofašističkim nacionalističkim igračkama zbog kojih ne primjećuje da ga se neprestano i neprestano pljačka i obmanjuje. Kad god se ipak razotkrije ova ili ona velika pljačka, odaziv javnosti uvijek je mlak i kilav, odgođen i skanjujući, kao da nam je gotovo neugodno što smo, eto, slučajno otkrili nešto nezgodno pa nam je prvi poriv da se ispričamo što znamo ono što nismo trebali saznati. Mi smo kmetovi koji dobrovoljno dajemo svoj novac lopovima, štoviše, lopove uzdižemo na razinu božanstava, slavimo ih i divimo im se, jer je prirodno da najsposobniji kradu i varaju i jednako je tako prirodno da mi ostali, manje sposobni, uslužujemo njihove potrebe i ponizno im stojimo na dispoziciji. Tko nam je to, kada i kako isprao mozak? Tko nas je to, kada i kako lobotomizirao? Tko nam je to, kada i kako oduzeo samopoštovanje i osjetljivost za istinu i dobrotu? Jesu li to desetljeća socijalističkog jednoumlja, ma kako solidarnog i plemenitog u detaljima, učinila svoje? Jesu li ona povijesno pripremila teren za dolazak stranke opasnih namjera koja je udarila pečat na lijes naše građanske osviještenosti, slobode i hrabrosti? Možda. U Hamburgu se upravo događa povijest, ma kako antipatično izgledala u prikazama mladih odjevenih u crno i s kapuljačama na glavama, u scenama zapaljenih auta ili izloga, u masovnom nasilju koje se valja ulicama. Događa se povijest jer ima netko da kaže NE grabežnom kapitalizmu, jer ima netko tko se ne miri s postojećom situacijom sve većeg, sada već drastično nakaznog socijalnog raslojavanja. A u nas? U nas su folkloraši, Ladarice, operete na Bundeku, Kravat-pukovnije i kazališne scene viteških borbi mačevima iz doba hrvatskih kraljeva, za zabavu dokonim turistima. U nas su hodoćašća u marijanska svetišta, patetične i preuzetne domovinske memorabilije, nepresušno podsjećanje da smo Hrvati, sve sami kič po vitrinama povijesne zalutalosti u retardirane rukavce kolektivnog pamćenja. Eto zašto su nas rimski biskupi stoljećima toliko voljeli: zato što smo im davali onoliko novca koliko su tražili, zato što nam je kmetski mentalitet trajno govorio unutar glave: živim da bih bio opljačkan i ponižen. To je moj smisao života. Može li nam s takvom dijagnozom itko pomoći? Mislim da HZZO takvu bolest ne pokriva.

46. Kaćuša triptih

srijeda, 05.07.2017.







WIKI INFO

:)))

45. Važno je oprati se ispod pazuha

utorak, 04.07.2017.

Mnogi Zagrepčani koji se po ovim vrućinama voze tramvajem trebali bi se ugledati na OVOG goluba koji je došao po svoju porciju pranja i osvježenja.

Kao dodatak "malo" Chopina:


44.

nedjelja, 02.07.2017.

Jednom davno Sathya Sai Baba razgovarao je s grupom Svojih poklonika. Najednom, netko Ga je pitao: "Svami, Ti si naš guru, no tko je Tvoj guru?" Ostali iz grupe bili su nemalo iznenađeni tim smjelim pitanjem, no Svami se nasmiješio, zaokružio rukom i materijalizirao donju fotogafiju. Pritom je rekao: "Svamijev guru je sam Svami." Nastavio je: "Now do you understand? Swami's Guru is Swami himself and it is same with all of you. Through self-realization, wisdom, devotion and learning, notice the lords foot prints; You will be able to reach the goal without seeking anyone's help." Dakle, donja fotografija NIJE napravljena u fotošopu.



Primjećujete li nešto neobično na ovoj fotografiji? Babino stopalo izlazi izvan slike i naslanja se na cvjetni vijenac ili lanac koji obgrljuje ram slike:



Slušao sam neko jutro u tramvaju, u slušalicama, dok sam išao na posao, 3. program Hrvatskog radija, i baš sam se bio uključio u 2. klavirski koncert Sergeia Rachmaninoffa, koji mi je u tom trenutku jako, jako snažno ulazio u dušu pa sam u nekim dijelovima morao malo i pokoju suzu obrisati iz oka. :) Sinoć sam pretraživao po You Tubeu da vidim koju bih verziju mogao staviti na blog pa sam dakako primijetio da više nema one ranojutarnje rezonancije od neki dan; ipak, odlučio sam taj koncert staviti ovdje. Usput sam na vlastito zaprepaštenje otkrio da sam i rasist i seksist, jer sam odbacivao sve one verzije u kojima su za klavirom bili Japanci i žene (a u jednoj verziji za klavirom je bila Japanka, a Japanka je bila i dirigentica - nisam im dao ni 5 sekundi šanse). :(( Stvarno sramota, ali eto, nekako sam si mislio da koncert što ga je Sergei Rachmaninoff napisao nakon velikih duševnih kriza i nakon neke vrste psihoterapeutske katarze mora biti izveden od strane nekog Europljanina muškog spola; da se radilo o kakvom drugom djelu ili autoru, valjda ipak ne bih bio ni rasist ni seksist, hm, hm.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se