37. Važan telefonski razgovor

nedjelja, 28.05.2017.



DODATAK za one koji doma imaju mačku.

36. Porijeklo zla

nedjelja, 21.05.2017.

Kaže se da je tama samo odsustvo svjetlosti, da ona ne postoji po sebi. Međutim, naš mozak ipak percipira tamu, ona je za njega činjenica jer tama za oči nije sljepilo, nego crnilo ili pedeset nijansi sive. :) Ljudi koji nisu slijepi od rođenja jednako ne mogu zamisliti sljepilo kao što ni slijepac ne može zamisliti varijacije svjetla, tj. vid. Dakle, za nas je odsustvo svjetla pozitivna činjenica (za razliku od, recimo, nenasilja koje je antičinjenica, psihološka kategorija koja nema vlastitu opstojnost).

Kaže se da je zlo samo odsustvo dobrote ili duševne svjetlosti. Na jednoj razini, to ima smisla, to je mentalna slika koja sadrži konstruktivno znanje. Međutim, zlo nije pasivna kategorija, zlo je voljna upotreba intelekta i snage da se drugima naudi, bilo za vlastitu korist, bilo za korist ideje koju se slijepo slijedi, bilo iz mržnje ili srodne emocije. Dok je tama pasivno odsustvo svjetla, zlo je aktivno i silno domišljato odsustvo dobra. Stoga je očito da tu postoji još nešto, da naša spoznaja ne može biti zadovoljena usporedbom s tamom.

Zašto nam je Bog dao intelekt, taj britki nož razlučivanja i pronicanja u stvari i pojave, ako njime tako tragično možemo porezati i sebe i druge? Intelekt povezan s duševnom svjetlosti i nas i naše bližnje može povesti sigurnim putem prema Kraljevstvu Nebeskom; intelekt povezan s našom životinjskom prirodom, sa strastima i žudnjama, ili s hipnotičkom snagom izopačenih imaginacija, i nas i naše bližnje, cijeli svijet, može povesti sigurnim putem prema Paklu.

U svemiru postoje brojne hijerarhije zla, to je područje vrlo kompleksne materije za izučavanje. Rudolf Steiner govori o Luciferu, Ahrimanu i Soratu i daje povijesne primjere najjačeg utjecaja njihovih mračnih bića na čovječanstvo od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Danas živimo razdoblje u kojemu lucifersko naslijeđe nacionalsocijalizma i ahrimansko naslijeđe boljševizma, tj. nacionalizam i ideološki materijalizam, sinergijski bivaju iskorišteni za potrebe Sorata i zbog toga se smatra da je na prezentnoj pozornici povijesti upravo na djelu najveća planetarna koncentracija zla. Čovjekova narcisoidnost (galopirajuća i sve nakaznija samorefleksija), u kombinaciji s njegovim sebičnim grabežnim materijalizmom kojem je upravo fanatično predao sve svoje intelektualne moći i sposobnosti, idealni je medij za sile zla i njihove apetite.

Koji su to, međutim, njihovi apetiti i koje su njihove stvarne ili konačne namjere? Znajući da je njihovo vladanje bićima energetski i vremenski ograničeno, one (sile zla) žele svoju vladavinu osigurati u vremenu i ojačati u snazi, tj. žele da ona potraje u vremenu što je moguće duže, po mogućnosti vječno, tj. barem onoliko koliko će trajati Zemlja, i da bude što je moguće moćnija. Za taj im je plan nužna energija koju dobivaju od ljudi prisiljavajući ih na određene psihičke i mentalne uvjete života, na specifičnu poslušnost koja neće moći biti raskrinkana. Najinteligentniji i najlucidniji njihov potez u ovome vremenu jest postavljanje energetske konfiguracije planeta kao makrokozmosa u takvu strukturu koja bi se nužno prelila u identičnu mikrokozmičku, dakle molekularnu i staničnu strukturu čovjeka kao pojedinca. To je postavljanje već skoro završeno i još je sasvim malo potrebno da se u vremenu dođe do jednog ireverzibilnog povijesnog trenutka, do demarkacijske crte s koje povratka više nema. Sile zla već su uvjerene u svoju pobjedu. Na sreću, pobjeda neće otići u njihove ruke, no to nije tema ovoga teksta.

Ostaje otvorenim to pitanje porijekla zla. Zbog čega ono postoji? Čovjek se ne može razvijati tamo gdje postoji samo dobro, kao što ni školjka bisernica ne može razvijati ili stvarati biser tamo gdje nema pijeska koji u nju ulazi i iritira je. Sile zla prividno često odnose pobjedu, no to je samo zbog toga što se u obzir za promatranje uzima prekratka vremenska sekvenca (ma koliko se nama činila dugom). Čovjekov se razvoj odvija kroz stotine tisuća i milijune godina samo na ovom planetu, dok su još mnoge milijarde protekle u prethodnim eonima beskrajnoga Vremena. Val Razvoja ima svoje velike i male Yuge ili razdoblja relativnog uspona i relativne degeneracije; Konačna (ili ultimativna) Spirala pokazuje jednu drugačiju sliku od onih malih i ograničenih. Sile Dobra predstavljene su uvijek prosvijetljenim, s Bogom sjedinjenim entitetima, što znači da je Bog sam u pozadini Sila Dobra. Kad se to uzme u obzir, postaje jasno, da sile zla u konačnici nemaju nikakve šanse i da pobjeda nikada zbiljski nije njihova. Kroz opreku čovjek raste i razvija se; raste u svojoj tjelesnoj, psihološkoj, idejnoj i konačno u svojoj duhovnoj, vječnoj prirodi. Kozmičke Situacije, dakako, imaju svoju prividnu dramatičnost i neizvjesnost, naročito stoga što Bog često čeka do posljednjeg trenutka. Sile zla zapravo su sile materijalizacije koje prirodno i zakonito postoje na Involutivnom Luku, no silama zla postaju kada se preliju na Evolutivni Luk i na njemu počnu utjecati na bića u evoluciji. Konačni odgovori u ovoj temi ne postoje na ravni mentalnih izričaja, no možda se može reći, da sile zla - zahvaljujući Božjoj Mudrosti - omogućuju čovječanstvu da u svojemu razvoju napreduje brže i dublje nego što bi moglo da sve ide svojim sporim, polaganim, sigurnim putem automatske evolucije. Sve izgleda tako, kao da je Bog nepopravljivi i opsesivni Kockar, no ja bih ipak ovaj tekst završio sljedećom mišlju: nećemo pogriješiti smatramo li da zlo ne postoji, i to na onaj isti način na koji ne postoji tama iz prve rečenice. Ukoliko se ponašamo i živimo kao Božja Djeca, dakle kao duše koje po svojoj prirodi nasljeduju Boga i Njegovo Kraljevstvo, zlo nema ama baš nikakvoga utjecaja na nas niti moći nad nama.

Prijedlog za čitanje: zanimljiv TEKST antropozofa i unuka slavnog kompozitora, Sergeja O. Prokofieffa na temu zla.

35. Što je zapravo Svjedok?

Što je zapravo Svjedok? Njegova je glavna karakteristika, da on o sebi ne može govoriti kao o „ja“. U stanju Svjedoka čovjek zna da on jest taj Svjedok, pa opet, u njemu i kroz njega „ja“ se ni na koji način ne može izražavati. To ima svoje reperkusije. Na primjer, u stanju Svjedoka u „ja“ i dalje mogu postojati duševni doživljaji poput radosti i patnje, no Svjedok njima ne biva dirnut. To je svojevrsni dvostruki fokus u svijesti, barem u početku. Čovjek vremenom može „uvježbati“ prebivati isključivo u stanju Svjedoka, sve dok ne dođe onaj trenutak, u kojem se svijest jednom zauvijek i nepovratno prebacuje u svoju impersonalnu prirodu u kojoj prebiva Sloboda. Tim činom ona dobiva veliko ubrzanje i ogromni priljev energije, zbog čega se u svijesti pojavljuju proširenja o kojima sada možemo tek sanjati ili ih svrstavati u područje fantastike.

Ponekad se događa, da čovjek doživi toliko mnogo duševne boli te u jednom trenutku njegova svijest to više ne može podnositi. Ukoliko su zadovoljeni neki uvjeti, svijest tada - ponekad, rijetko, iznimno rijetko - može u sebi otvoriti doslovno jednu novu dimenziju koja ima svojstvo nadređenosti, dimenziju o kojoj se ne može misliti, koju se ne može imaginirati, o kojoj sjećanje - kada se jednom opet zatvori - ne ostaje na isti način kao što su naša uobičajena sjećanja, jer se te dimenzije ne možemo sjećati osim tako da je opet u potpunosti aktiviramo i aktualiziramo. Sjećanje je funkcija našeg mozga, koji pomoću refleksivnog etera u našem eteričko-materijalnom tijelu memorira proživljena iskustva; stanje Svjedoka, s druge strane, funkcionira na jednoj višoj razini svijesti koja transcendira eteričko tijelo, zbog čega mozak nakon izlaska iz toga stanja tek bilježi sjećanje da se nešto jest dogodilo i mutnu sliku o tome, ali ne i sjećanje na pravu narav toga. Slična se stvar događa sa svim višim stanjima svijesti: po izlasku iz njih mozak bilježi da se je dogodilo nešto fantastično, prelijepo, izvanredno, ali ne i samo iskustvo.

Svijesti se, tako, ponekad dogodi, da se podijeli na „ja“ i Svjedoka koji tada funkcioniraju istovremeno. Bol i dalje postoji, svijest je registrira, pa ipak, nastupa jedno veliko, spektakularno olakšanje, jer je stanje Svjedoka nadređeno svim stanjima „ja“. Dovoljno je da čovjek samo jedan jedini put u životu doživi to stanje, makar na nekoliko sekundi, i da ga više nikada ne zaboravi (premda se samo stanje, kao što sam rekao, ne može pohraniti u sjećanje na direktan način poput svih drugih sjećanja našeg života). Jednom ostvareno saznanje, da zaista postoji mogućnost Svjedočenja svojoj izmučenoj tjelesnoj svijesti, svjedočenja bolovima i radostima života, svjedočenja pohlepi i ljubomori, ovisnostima i lijenosti, bijesu i strahu, otvara u nama duboku unutarnju Čežnju koja nas motivira da upremo sve svoje duševne snage u svrhu ponovnog postizanja takvoga stanja. Ono što nas u tome najviše priječi, jest naša vezanost za emotivna stanja kroz koja prolazimo, naročito za ona ugodna koja nikako ne želimo žrtvovati (a mislimo da ih u stanju Svjedoka moramo žrtvovati, što je samo donekle točno). Mi ne želimo patiti, ali želimo biti sretni. Sretni na „ja“ način, sretni kroz samorefleksiju koja prisvaja iskustva u nastojanju da ih multiplicira u što je moguće većoj mjeri. To, međutim, ne ide. Ako hoćemo „ja“ sreću, ne možemo izbjeći „ja“ patnju. Nikada i ni pod kakvim okolnostima. Čovjek provede mnoge živote nastojeći dokazati da je suprotno ipak moguće, da je negdje nekako ipak moguće udesiti svoju sudbinu tako, da nam u život pritječe samo sreća. I što je veća potreba čovjekova u tome smjeru, to će veće biti njegovo razočarenje, to će veća biti njegova unutarnja bol zbog apsurdnosti ovoga svijeta i prividne okrutnosti Boga. Bog je, međutim, u stanju odglumiti veliku okrutnost i šutjeti koliko je god potrebno, jer se ta velika Zabluda o životu ne smije ni na koji način zalijevati i hraniti. „Ja“ sreća i „ja“ patnja uvijek idu zajedno, kao dvije strane istoga novčića.

Svjedočenje, međutim, od našega uma zahtijeva nevezanost. Ništa nije toliko teško, kao postići nevezanost. I to ne zbog toga što bi postizanje nevezanosti bilo nešto naročito teško, već zato što nas um uvjerava da je ono od čega trebamo postići nevezanost jako dragocjeno, da bez toga nećemo moći živjeti, da su te „ja“ emocije sol života bez koje bi nam život bio neizdrživa pustinja i pustoš. A ništa nije dalje od istine, nego ta misao.

34. Cats & UFOs

utorak, 16.05.2017.



Vanzemljaci u Turskoj čiste nebo ili što već rade.

33. Jedna Svijest

Kad se primaknem doživljaju, da se upravo ove sekunde mogu preliti u Beskonačno, moj um instinktivno ustukne i pobjegne u svoje uske granice. I tako uvijek iznova, bez obzira hodam li šumom, sjedim li u meditaciji, okrećem li glavu slijeva nadesno ili ustajem s dvosjeda. Uvijek iznova nailazi taj trenutak u kojem osjećam da ću se preliti u Beskonačno, i moj um instinktivno ustukne. Ja jesam to Beskonačno, ali kao Svijest, a ne kao um. U meni je Bog koji čeka da Ga pustim da progovori, da se počne izražavati, da počne djelovati u svijetu. Strah prostruji kroz mene kad se uspijem prepustiti velebnosti i prirodnosti te mogućnosti. U meni je Bog. Čeka da se maknem, da On može izići na pozornicu života.


32. Salvador Sobral

ponedjeljak, 15.05.2017.




31. Gospa

nedjelja, 14.05.2017.

Gledao sam prekjučer dokumentarac Michaela Palina o zemljama bivše Juge i Albaniji; s Hvara je otišao posjetiti Međugorje pa je ondje razgovarao s Mirjanom Dragičević-Soldo. I kaže vidjelica Mirjana otprilike (a to mi je iste sekunde stvorilo neugodnost da pred suprugom moram skrivati suze, jer ja sam ipak muškarac :-): "Svaka bi majka dala sve za svoju djecu pa tako i ja, no kada imam viđenje Gospe, posve zaboravljam na njih i zapravo bih samo i jedino željela zauvijek biti s Gospom. Kad viđenje prođe, moram ostati dva sata u molitvi kako bih uspjela pristati na činjenicu, da ne mogu biti zauvijek s Gospom." Upravo ta njena izjava, među ostalima, onome koji zna slušati i koji osjeća rezonanciju više je nego dovoljan dokaz Gospine stvarnosti u Međugorju. Dakako, Gospa već odavno nije Isusova majka, kao što ni Isus već odavno nije Isus, no uloge koje to dvoje Mahatmi stoljećima igraju imaju svoju veliku psihološku i ezoternu opravdanost. Gospa je Zapadu ono isto što je Kali/Durge/Tara/Šakti na Istoku: Božanska Majka, ženski božanski princip, toliko potreban današnjem svijetu.

Papa Franjo, međutim, u Gospi iz Međugorja manjeviše vidi tek blasfemiju. Evo nekoliko njegovih najnovijih izjava koje je jučer dao u avionu pri povratku iz Portugala u Rim, nakon svečanosti proglašenja svecima dvoje djece iz Fatime: "Žena koju su oni vidjeli nije Isusova majka.", "Ja sam osobno zločestiji, više volim Madonu majku, našu majku, a ne Madonu voditeljicu odjela koja šalje poruke svakog dana", kazao je između ostalog Sveti otac, navodeći da sva ukazanja spadaju u privatnu sferu te da se od toga ne treba raditi javna predstava. "Ta navodna ukazanja nemaju pretjeranu vrijednost, to je moje osobno mišljenje.", "Pa tko misli da bi Djevica bilo kome rekla: 'Dođi sutra u isto vrijeme na isto mjesto, imam novu poruku za tebe.'?", "Kada je riječ o prvotnim ukazanjima djeci, izvješće manje-više kaže da se istraga o tome treba nastaviti, njih treba razdvojiti od kasnijih navodnih ukazanja."

Mnogo je lijepih misli i gesta izrekao i učinio papa Franjo otkad je postao papa, tj. otkad ga pratimo u medijima, no svaki put kada komentira fenomen Međugorje po mojemu mišljenju izgovara hrpu nevjerojatnih bedastoća. Te bedastoće, međutim, jasno ukazuju na osnovni problem katoličke crkve i svih službenih, institucionaliziranih, dogmatski nastrojenih svjetskih religija. To je problem okoštalosti srca, problem uma koji je zahvatio u materiju vjere i posve je apsorbirao u svoje dvodimenzionalne i čisto mentalne zakonitosti. Um ne može prilaziti Bogu, on s Bogom uvijek rezonira kao s bilo kojom drugom idejom, ne može osjećati devociju i ne može primati stvarne duhovne impulse iz viših sfera. Um određuje što Gospa smije ili ne smije, on malo vjeruje pa malo ne vjeruje, stalno živi na klackalici naizmjenične vjere i sumnje, bilo kakva sitnica ili banalnost može trenutno poljuljati sve njegove vjerske kule od karata. Crkveni velikodostojnici imaju o Gospi, Isusu i svecima najčešće neke posve fantastične zamisli, njima je prihvatljivo da se Gospa nekome ukaže nekoliko puta i više nikada do kraja života, ali im nije prihvatljivo da Gospa živi sa svojim vidiocima kao što svaki duhovni Učitelj u svojemu ašramu svakodnevno živi sa svojim učenicima. Njima je prihvatljivo da Gospa kaže dvije, tri o apstraktnim pitanjima vjere, na način svečanih i ozbiljnih poslanica za cijelo čovječanstvo, ali im nije prihvatljivo da Gospa vidiocima daje praktične upute za neka praktična, ali bitna životna pitanja. Zašto odvajaju Gospu-ikonu od Gospe-žive duše? Zašto misle da je Gospa lažna kada komunicira s ljudima na tipično ljudski, prirodni pa i svakodnevni način, dok im istovremeno ne djeluje nimalo umjetno i beživotno kada Gospa otuđena od čovječanstva, poput čarobnjaka iz Oza, daje svečane objave jednom u stotinu ili trista godina? Po meni je upravo obrnuto, po meni je upravo življenje uz svoje vidioce godinama i u bezbroj malih svakodnevnih situacija pravi dokaz njene opstojnosti i zbiljnosti, dok mi je Govor S Oblaka jednom u 100 godina više dokaz crkvene režije nego zbilje, režije koja naravno ide za tim da pastvu drži pod kontrolom, kao što svaki trgovac želi na ovaj ili onaj način zadržati svoje mušterije. Gospa koja ne pita najprije papu što smije, a što ne smije za njih je blasfemična i neodgojena, anarhistički nastrojena i time dakle lažna Gospa.

Tko sluša i gleda srcem, vidi u fenomenu Međugorje nebrojeno mnogo primjera autentičnosti. Ta je autentičnost, naravno, prilagođena prosječnom katoličkom ili općenito kršćanskom vjerniku, ali to njenu autentičnost ne umanjuje. Ne postoje duhovni nauk ili duhovno djelovanje nekog Mahatme koji na ovaj ili onaj način nisu prilagođeni specifičnim recipijentima; ono što je u svemu bitno jest duhovna energija koja je stvarna, koja stvarno otvara i otapa i uzvisuje ljudska srca, a potom, kroz djelovanje Kristove Energije iz srca, mijenja ljudske umove. Tko je to barem jednom iskusio, tko je barem jednom doživio da mu se suze radosnice, suze ganuća i zahvalnosti slijevaju niz obraze pod djelovanjem takve energije, taj je na neki način zauvijek preobražen i više ga nikada neće moći zavarati misli ovoga svijeta, ljudski umovi koji sve duhovno, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, žele zagaditi i oblatiti, uprljati i otrovati svojim svjetovnim negativizmom. Kada nas dotakne prst Duha Svetoga preko djelovanja Gospe, Isusa, Sai Babe, Ramane Maharshija, Paramahanse Yoganande, Vivekanande, Ramakrishne, Padre Pia, sufijskih mistika, zen-tišine, ovoga ili onoga autentičnog Posrednika, mi tada doživljavamo nešto što nema baš nikakve veze s poretkom i vrijednostima ovoga svijeta. Ljubav ovoga svijeta tek imitira ljubav Božju. Istina ovoga svijeta samo imitira Božju istinu. Mir ovoga svijeta tek nakazno i ružno podražava pravi Božji mir, dinamični i suosjećajni mir koji se u umu čovjeka nastanjuje kada ga dohvati Ljubav i iz njega istjera svaku natruhu straha.

Ganuće pred energijama Gospe stvara nepresušne bujice zahvalnosti. Po zahvalnosti koja se budi u našemu srcu i prelijeva iz posude našeg uma na sve strane najbolje možemo prepoznati tu autentičnost svih autentičnosti, tu nebesku Ljepotu kojoj ništa na ovome svijetu nije ravno. Kada nas zakrili i čvrsto, a ipak beskrajno nježno zagrli Njena Ljubav, tada u nama prestaju sva pitanja, sve sumnje i sva zloća. Nije na nama da znamo, na nama je da u novoj kvaliteti tišine uma primamo znanje ako nam ga Bog odluči dati kako bismo ga širili dalje na radost i otkupljenje sveg života.

30. Odbrojavanje

subota, 13.05.2017.

Duhovnost je u svijetu u ovome trenutku na najnižim granama. Materija se zgusnula do maksimuma. Zavladala je tišina prije početka globalnih katastrofa. Utihnuli su duhovni Učitelji, utihnula su Čuda, sve je stalo. Postoji razlog: otkucavaju zadnji sati prije Početka Armageddona.

Sile Zla sada su na vrhuncu svoje moći, barem one tako misle. U ljudima je prevagnuo osjećaj nemoći i poraza, osjećaj materije i brige za sebe i svoje bližnje, ni za kog drugog. Ljudi su odustali, predali su se silama tržišta i njegove logike, dijalektičkim silama ovoga svijeta. Materijalizacija je došla do točke konačnog i nepovratnog zgušnjavanja, stoga su Sile Zla sada u nekoj vrsti spokoja i zadovoljstva, dojma su da je sve na njihovoj strani, da se sve odvija baš onako kako su planirali još u vrijeme preslagivanja i pregrupiranja nakon privremenog poraza u Drugom svjetskom ratu. Kad bi se dogodila konačna iznenadna kristalizacija, čovječanstvo bi bilo zauvijek izgubljeno, zauvijek u vlasti Zla ili Materije. Po onome što očitavaju Sile Zla, to se uskoro, vrlo uskoro treba dogoditi. Nakon tog događaja, ljudi bi bili roboti koji bi slijepo i poslušno izvršavali naloge svojih zlih gospodara. Spas bi bio molekularno nemoguć, tijelo više ne bi moglo rezonirati s Duhovnim Silama, više se na njih ne bi moglo odazivati. Svijest bi bila zarobljena unutar svojega materijalističkog obzorja događaja.

Sile Materijalizacije u sudbinskoj su međusobnoj povratnoj sprezi s gigantskim karmičkim teretom čovječanstva. One tjeraju čojeka na stvaranje negativne karme, na zla djela, čime čovjek povratno šalje iz sebe impuls dodatne materijalizacije: to je neka vrst beznadnog začaranog kruga. Bog, međutim, nije i neće napustiti ovu Zemlju i svoju djecu, čovječanstvo. Kada se dogodi veliki potres duboko ispod morskog dna, nastaje tsunami. Na obali, tsunami se najavljuje iznenadnom i velikom osekom, povlačenjem mora i po nekoliko stotina metara. Ta je oseka simbolički ono što se upravo događa: duševni je zrak isisan iz kolektivne psihološke sfere. Ljudi su trenutno u stanju posve plitke svijesti, svijesti banalnog svakodnevnog linearnog funkcioniranja. Dakako, ne govorim baš o svima; duhovni aspiranti koji su svoja Srca ranije uspjeli prebaciti na Obalu Slobode sada su itekako svjesni onoga što se događa i sa zebnjom očekuju Početak Armageddona. No, za veliku većinu nas ostalih nastupilo je vrijeme "oseke" prije "tsunamija", vrijeme zatišja, zaustavljenosti, čudnog i lažnog mira.

Majka Zemlja strest će sa sebe teret čovjekove karme. Započet će potresi i poplave, cikloni i diluvijalna divljanja prirode. To makrokozmičko, planetarno nasilje prelit će se direktno u svoju mikrokozmičku inačicu, molekularno i stanično, tj. u čovjeka koji svoju nasilnu prirodu najednom više neće moći kontrolirati ni susprezati. Prije dolaska Zlatnog Doba čovječanstvo će morati proći kroz strašan period u kojem će mnogi, mnogi morati napustiti svoje tijelo. Dolazi vrijeme globalne Transfiguracije kojemu mora prethoditi globalno Čišćenje.

Duhovni Učitelji sada su privremeno obustavili svoje javne aktivnosti jer u ovakvom jednom momentu maksimalne materijalizacije svijesti nijedno duhovno učenje više ne može biti zdravo unutar recepcije fizičkog mozga. U umovima telepata sada je tišina, ništa se ne događa, mnogi su zbunjeni. Uhvatimo se za "naslone svojih sjedala", zavežimo "pojaseve" i pripremimo se za "roller coaster" na kraju kojega će izići kao pobjednici samo oni koji su pored svoje bezazlenosti, dobre volje i univerzalne ljubavi u svojemu Srcu imali još i Božji Pečat na svojemu čelu. Božji Pečat na čelu označava umijeće da se slijedi Božja Volja iz trenutka u trenutak, u realnom vremenu. Svi drugi neće moći biti spašeni, jer neće znati slijediti Božju Volju iz trenutka u trenutak. No, u ovoj priči nije najbitnije spasiti se fizički, važno je spasiti se duševno, tj. dobiti mogućnost jednog novog rođenja u Zlatnome Dobu čiji se osvit sluti u ovoj najvećoj mrklini.

29. Neti neti

četvrtak, 11.05.2017.

Ja nisam ovo tijelo. Nisam ni ove emocije. Nisam ni ove misli. Što li sam onda? Jesam li išta? Ja mogu biti samo ono što je trajno, neprolazno, a to znači: samo ono što je nerođeno pa stoga nikada neće umrijeti. Problem nastaje spoznajom da je i "ja" također samo jedna misao. Dakle, kad kažem: "ja nisam ovo, a nisam ni ono", pritom ne doživljavam nikakvo prosvjetljenje, jer je inicijalna spoznaja odmah po svojemu nastanku bila kontaminirana uplivom "ja", krovne misli. "Ja" prisvaja sve spoznaje, on (ili ona, ono) je najspretniji i najlukaviji lopov na svijetu. Što se onda uopće može učiniti?

Može se i mora se znati, da sanskrtska izreka "neti neti", ili "ne to, a ne ni to" uistinu vrijedi, tj. da je istinita. Onaj tko je u sebi probudio čežnju za krajnjom istinom i prosvjetljenjem, za krajnjom slobodom, ne smije odustajati u svojoj namjeri samo zbog toga što je otkrio da je "ja" u biti lopov svih lopova, veliki meštar sviju hulja. Nemoć je stvarna i potpuna, ali je i namjera prosvjetljenja jednako tako stvarna i potpuna. Što će na kraju pobijediti, nemoć ili namjera?

Nemoć je zlo ovoga svijeta, namjera je božanski dodir odozgo. Namjera koristi zlo svijeta na samo njoj znani način, i to je poznato kao energija Šive. Šiva stvara prepreke, a onda se probija kroz njih, koristeći ih kao stepenice prema gore. Šiva ruši prepreke koje je prije toga sam stvorio, a naše "ja" to doživljava kao rušenje ili urušavanje njegova vlastitog života. Stoga je zgodno netko rekao: "Duhovno napredovanje ego doživljava kao uvredu za uvredom."

Osnovna je činjenica, da je svijest jedna. Svijest nije misao, stoga ne može biti podijeljena ili razdijeljena. Ne postoje moja svijest i tvoja svijest. Postoji moje "ja" i tvoje "ja", kao i "ja" Milijana Brkića, no svijest je uvijek jedna i nepodijeljena. Zbog toga nitko ne može reći da je bolji ili lošiji od nekog drugog; svi imamo istu vrijednost, a ta je vrijednost božanska. Dakako, to ne znači da se u praksi nećemo boriti za relativnu društvenu istinu tamo gdje je to potrebno, tamo gdje društveni trenutak to zahtijeva. Ne smiju se brkati razine, jer tada stvaramo religijske i druge fanatike, ili pak apatične kvaziduhovnjake.

Nisargadatta Maharaj jednom je rekao: "Osjeća li netko potrebu da mokri, on jednostavno treba da se pomokri; to nije ništa posebno, to je običan proces mokrenja koji se događa svakome, no ti uvijek misliš da se tebi događa nešto posebno kao individui." Od toga mokrenja možemo početi: svaki put kad u nekom jeftinom bircuzu nakratko ostavimo svoje živahno muško društvo koje za stolom glasno raspravlja o nirvikalpa samadhiju i odemo se pomokriti u toalet, umjesto da promatramo reklamnu poruku iznad pisoara možemo pokušati osvijestiti, čak i uprkos ona tri dosad popijena Nikšićka piva, tu činjenicu da nisam ja taj koji mokri, da ne postoji neka individua koja čini taj veličanstveni i jedinstveni, dosad neviđeni čin mokrenja. Slavni gitarist Pepe Romero pričao je o tome kako je njegov otac na samrti među ostalim rekao: "Mnogo je svirača gitare, ali je gitara jedna." Tako isto, mnogo je onih koji mokre, ali je mokrenje jedno. Jedenje je jedno. Pjevanje je jedno. Mišljenje je jedno. Govorenje je jedno. Hodanje je jedno. Spoznavanje je jedno. Ljubav je jedna. Gledanje televizije je jedno. Vožnja tramvajem je jedna. Bol u koljenu je jedna. Tuga je jedna. Glad je jedna. Ništa se ne događa meni kao individui, sve je to "jedno događanje" u svima, bez obzira o čemu se radi. S takvim stavom valja početi dosezati tu svoju Šiva-namjeru, zajašiti je i s njom otploviti u beskraj.



Dodatak:

Algoritam a la Agrokor: pljačka stoljeća u sektoru nakladništva.

28. Hrvatice i Hrvati

utorak, 09.05.2017.

Nedavno je opet jednom, za svojega obraćanja javnosti sa zaključcima stvorenim nakon razgovora s predstavnicima svih političkih stranaka i nezavisnim saborskim zastupnicima, predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović svoj govor započela rečenicom: "Hrvatice i Hrvati, državljanke i državljani Republike Hrvatske!" Sinoć mi je odjednom sinulo, s čim bi se to moglo adekvatno usporediti. Zamislite da predsjednik SAD-a ovako započne neki svoj govor (ili svaki govor): "Bjelkinje i bijelci, državljanke i državljani Sjedinjenih Američkih Država!" Ruku na srce, to je teško zamisliti, čak i kad se radi o Trumpu. No, kao što riječ bijelac ne može označavati nikakvu, apsolutno nikakvu vrijednosnu sadržinu ni po kojoj osnovi pa tako ni po osnovi prava ili većeg prava ili prvenstvenog prava na neku državu, teritorij ili državne subjekte poput institucija i poluga vlasti, tako isto ne može ni riječ Hrvat (Mađar, Nijemac, Kinez etc). Mogla bi kad bismo tu riječ izvlačili iz tzv. građanske definicije nacionalnosti po kojoj je Hrvat svaki državljanin Hrvatske, no jasno nam je svima da smo svjetlosnim godinama i stoljećima udaljeni od takve definicije. Stoga, priznajmo istinu: kad netko u nas započinje govor riječima: "Hrvatice i Hrvati...", on se zbiljski i načelno ne razlikuje od kakvog vođe Ku Klux Klana ili neonacističke stranke.

Kad čitam početak Ustava RH: "Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnome pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost..." pa onda dalje: "... Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina...", ne mogu da se ne pitam: zbog čega u Ustavu nije dana definicija tog famoznog hrvatskog naroda? Što je po definiciji Hrvat/Hrvatica? Netko pametan reći će: "Hrvat je pripadnik hrvatskog naroda.", tj. jednu će nepoznanicu zamijeniti drugom. Možda će još dodati te pizdarije o tisućljetnoj nacionalnoj samobitnosti i slične enigmatične i misteriozne frazetine pa će biti vrlo zadovoljan svojom definicijom. Moja se rodbina s očeve strane sva odreda smatra Hrvatima, a zapravo im je otac (moj djed) 50% Čeh i s majčine strane 50% Hrvat (navodno, nije sasvim provjereno), dok im je majka (moja baka, omama) 100% Mađarica. Dakle, veliki Hrvati u mojoj rodbini u najboljem su slučaju samo 25% Hrvati, i to tek s one majčine, tobože manje bitne i manje određujuće strane mojega djeda koji je nosio pravo hrvatsko ime Rudolf. No, u svim se popisima stanovništva, na svim dokumentima i također na popisima birača za Sabor i gradska vijeća oni vode kao: Hrvatice i Hrvati. Moj prvi osječki susjed u roditeljskoj kući, početkom devedesetih veliki, najveći Hrvat i deklarirani Ustaša, zapravo je po ocu Slovak, a po majci Slovenac. Takvih je primjera ogroman broj: sve Hrvatica do Hrvatice i Hrvat do Hrvata. I dakako: sve katolik do katolika. U Hercegovini dva susjeda desetljećima žive jedan pored drugog, nikada u socijalizmu nisu postavljali pitanje nacionalnosti, družili su se i jedan drugom pomagali u nevolji, a onda je na pozornicu povijesti došao doktor nečega Franjo Tuđman i jednom od te dvojice dao hrvatsko državljanstvo, dok je na drugog pljunuo kao na zadnje smeće.

"Diplomirani" kriminalist Milijan Brkić jučer je na temu Hrvatica i Hrvata dodao još jedan svoj fašistički doprinos u nizu: "... Ali isto tako gospodin Pupovac i nacionalne manjine neće određivati sastav hrvatske Vlade. Podsjetio bih da je ovo hrvatska država, da u hrvatskoj državi, uz nacionalne manjine koje imaju itekako zajamčena ustavna prava, odlučuju Hrvatice i Hrvati, da je ovo naša zemlja, a ne čija tuđa. I zamislite kako bi to bilo kad bih ja odavde govorio kako će gospodin Vučić u Srbiji rekonstruirati srpsku vladu. Tko sam ja i odakle meni pravo za tako nešto?" Dakle, Milorad je Pupovac u gornjoj izjavi - premda je državljanin Republike Hrvatske - izjednačen s premijerom/predsjednikom Srbije Vučićem i proglašen neravnopravnim građaninom Hrvatske te je u izjavi naročito apostrofirano da u hrvatskoj državi odlučuju Hrvatice i Hrvati. Dakako da premijeru Plenkoviću ne pada na pamet reagirati na ovu najnoviju Brkićevu svinjariju, čime se po tko zna koji put samouvrstio među moderne fašiste (Viktor Ivančić), povijesne hrvatske gnjide i istinske izdajice građana ove zemlje, moje voljene domovine.

Dodatak gratis i na akciji:


27. Kalup

utorak, 02.05.2017.

Energija se pojavljuje na tri osnovna načina: pojedinačno, sistemski i kao opći tip. Sve što ima za učinak pojedinačni događaj spada u pojedinačni način djelovanja energije. Sistemski, energija djeluje kao kalup jedne cjeline, jednog mikrokozmosa određenog reda i razreda. Kao opći tip, ona zasićuje sistemska mikrokozmička očitovanja specifičnim obojenjem, krovnim svojstvom koje se razlikuje od krovnih svojstava drugih općih tipova. Iako sistemski energija može djelovati, primjerice, kroz mikrokozmos atoma, tratinčice, mrava, čovjeka, planeta, sunčeva sustava ili galaktike, ona se uvijek razlikuje od energije općeg tipa, bez obzira na nesrazmjer između energije općeg tipa koja djeluje na tratinčicu i sistemske energije energetskog kalupa planeta Zemlje. Kao što južni vjetar uvijek ima ista svojstva, bez obzira je li počeo puhati iz Sahare ili Mađarske, tako i tri osnovna tipa djelovanja energije uvijek zadržavaju ista specifična svojstva bez obzira gdje se nalazila na skali veličine ili obuhvatnosti ispoljavanja.

Možemo razlikovati zakonita/darmička od nezakonitih/nedarmičkih ispoljavanja energije. Ako netko koristi svoju ruku da bi nekoga udario i nanio mu ozljedu, ili crnomagijski djeluje konkretnom astralnom energijom s konkretnom namjerom koja računa na konkretan pojedinačni učinak, to je nezakoniti izraz pojedinačnog tipa energije. Nezakoniti izraz sistemskog tipa energije jest, primjerice, kalup našeg samozrcalećeg ega koji se lažno predstavlja kao normalno mikrokozmičko ispoljavanje osobnosti, ali može biti i crnomagijski kalup mračne energije kakav su nacisti na astralu postavljali oko koncentracijskih logora, sprječavajući umrle logoraše da se barem na astralu oslobode iz nacističkih kandža. Nezakoniti izraz općeg tipa energije uvijek je neka vrst crne magije koja djeluje na opći način, kao zasićenje energijama određenog reda i razreda, koje tada djeluju na sve, poput otrovne boje na zidovima neke prostorije koja loše djeluje na sve koji ulaze u tu sobu. Nezakoniti izraz općeg tipa energije može biti i astralni oblak straha kakav je postojao iznad SSSR-a i drugih država komunističkih diktatura. Ahrimanske i Luciferske sile, o kojima je govorio Rudolf Steiner, također su nedarmičke sile općeg tipa, koje djeluju na ljudski ego u smjeru poticanja zlih i narcisoidnih tendencija podsvijesti.

Ono što je posebno značajno u ovom kontekstu, jest kalup energije koji svakoga od nas drži u zarobljeništvu, a kojeg mi prepoznajemo kao normalno funkcioniranje naše osobnosti. Unutar tog kalupa čovjek pokušava pronaći svoju osobnu ravnotežu i svoj osobni najučinkovitiji način susretanja vanjskog svijeta i interakcije s njim i pri tome sve vrijeme, više ili manje svjesno, osjeća da je njegov status izrazito krhak i nasumičan, poput suha lista nošena vjetrom. Mnogo se energije neprestano mora ulagati za održavanje te krhke ravnoteže, a malo je energije potrebno da se ta ravnoteža naruši. Što nam to govori? Da s tom i takvom ravnotežom nešto suštinski i strukturalno nije u redu. Čovjek živi u uvjerenju da je njegovo stanje proizvod najraznorodnijih učinaka pojedinačnog tipa energije, tj. da se uvijek i samo radi o tome, da su neki događaji, neka iskustva, neki nasljedni faktori pa za neke i neka karma linearno učinili da je s njim tako kako jest. To je uvjerenje u njemu mutno i nerazgovjetno, jer ljudi uglavnom o takvim apstrakcijama uopće ne razmišljaju, no ipak je trajno prisutno; jedan kauzalistički doživljaj svijeta koji polazi od pretpostavke da su naše šanse i mogućnosti uvijek individualno ovisne o kompleksu pojedinačnih događaja unutar pojedinačne sudbine. No, nije baš tako. Mi smo doslovno zarobljeni jednim sistemskim energetskim kalupom koji našoj energetskoj strukturi uopće nije prirodan. I ma što učinili ili pokušali učiniti unutar toga kalupa, on nas drži zarobljene unutar svoga obzora mogućnosti koje su varka i privid stvarnih mogućnosti, koje su jedna tobože dirljiva i tobože potresna priča zasnovana na prevari, iluziji i imitaciji stvarnih kozmičkih Ideja koje su nositeljice gigantskih energija. Čovjek, u tome smislu, živi parodiju stvarnosti. A kalup koji ga porobljava isti je svima, jer je to kalup sistemske energije koja stvara cjeline, zaokružene sustave koji pokazuju nagon za perzistencijom i opstankom pod svaku cijenu. Čovjekova je svijest potpuno ukalupljena tim kalupom, što znači: svaka njegova misao, svaki osjećaj, sva aktivnost njegovih čula, sve njegove odluke, želje, nadanja i stremljenja. I čovjek s posebnom komocijom tvrdokorno vjeruje da ima slobodnu volju, iako je čak i njegova duhovna čežnja za apsolutnom slobodom snažno obojana, zasićena, izobličena tim kalupom koji ga drži u zarobljeništvu. Zbog toga se naše spoznaje i razbijaju uvijek iznova o hridi antinomija.

Obzirom da pomenuti energetski kalup od najranija djetinjstva doživljavamo kao svoju uobičajenu osobnost s kojom smo intimno sjedinjeni, uopće nam ni ne pada na pamet da bi to nešto što smatramo sobom moglo biti neka vrst strane instalacije, nedarmičke sistemske energije nametnute nam tko zna od koga, tko zna otkad i tko zna kako. Mi smo, od glave do pete, Faradejev kavez „istočnoga grijeha“, rozenkrojcerskog „palog stanja“, ljepljive i sljepljujuće ja-strukture koja formira sav svjesni i podsvjesni život oko jedne utvarne referentne točke koja glumi individuu i koja nastoji opstati svim silama i svim raspoloživim sredstvima. Obzirom da je taj kavez kapilarno sveprisutan u našem tjelesno-umnom sustavu, teško je uopće iznaći riječi kojima bi se stvar opisala. Razlika se zasniva na iznenadnoj spoznaji koja nije mentalna, koja je tek direktno otkriće da smo uhvaćeni u kalup nesvete energije koja ima svoj vlastiti imitacijski život i koja će sve učiniti, na jednoj upravo instinktivno lukavoj bazi, da nas trajno održava porobljenima. Otkriće se može dogoditi u bilo kojem trenutku, nepozvano, neočekivano, a pod pritiskom dubinske čovjekove težnje za izbavljenjem iz ropstva, koje se sluti i osjeća kao nešto više od pukog razvojnog stadija. Velike su razlike između energije pojedinačnog učinka i sistemske energije koja se kao cjelina iznutra zatvara u samoodrživi sustav. Protiv pojedinačnih energija može se boriti pojedinačnim sredstvima, duhovnim ili drugim aktivnostima i treningom koji nalaže literatura ili mentor. Ako smo gladni, jest ćemo. To je način odnošenja prema pojedinačnim energijama. Kod sistemske energije, sve što učinimo iz mentalna nastrojenja koje shvaća samo način djelovanja pojedinačnih energija - okrenut će se protiv nas. Vježbanje neke tzv. duhovne tehnike ima za posljedicu povećavanje otpornosti našeg sustava, našeg Faradejevog kaveza, iako smo mi uvjereni upravo u suprotno. Meditiramo već godinama, radimo svakakva čuda, u glavi već imamo sliku o sebi kao o vrlo duhovnoj osobi, ali avaj, zapravo smo sve više na automatskom pilotu, sve je manje svjesnosti u nama i sve više taštine i oholosti. To čini u nama taj kalup koji je energetski svejed, koji se kao pravi perpetuum mobile hrani svakim onim na sebe usmjerenim izbojem energije, ma kakav duhovni ili svetački predznak taj izboj imao.

Prirodno stanje nije mistična ekstaza, niti okultni vatromet perceptivnih mogućnosti. Iskon ga je zadao u slobodi za slobodu, kao svijest koja se ne može opisati koncepcijama našeg jezika jer je za nj nepopravljivo jednostavna. Tamo gdje je granica između nepodnošljive jednostavnosti i prve doze narkoze znanja, između samoizvirućeg zadovoljstva i prvog poriva za satisfakcijom, između prostora po sebi i matrice koja imitira prostor, tamo i jedino tamo, na toj granici, može se dogoditi to rijetko otkriće da smo, doslovno koliko je samo moguće da nešto bude doslovno, zarobljeni u jednom kalupu energije koji nam diktira ne samo strukturalnu nemogućnost ispunjenja naših najdubljih želja, već i samu ideju toga, što uopće možemo poželjeti. Razotkriti tu veliku prevaru u sebi možemo jedino onda, kada do kraja umrtvimo poriv za kapitaliziranjem iskustava. Tada ćemo, možda, vidjeti obrise svoga kaveza. Ne prije.

26. Mate Kapović & Krishna Das :)

Sinoć pročitah izvrstan članak Domoljubi - fetišisti koji mrze Hrvatsku dr.sc. Mate Kapovića, izvanrednog profesora Odsjeka za lingvistiku zagrebačkog FF-a pa ga svima toplo preporučujem.

Jučerašnje popodne proveli smo doma uz divnu i rijetku priliku tišine iz parka i uz devocionalne tonove Krishna Dasa. Kako vam se uklapaju zajedno Krishna Das i Mate Kapović, ne znam, no meni idu odlično jedan uz drugog, jedan s drugim, drugi s prvim ili kako već. Čudni su putevi uma... :))




25. Ooooooooooooooommmm...

ponedjeljak, 01.05.2017.


ABC Breaking News | Latest News Videos

Dodatak:



Dodatak 2:

Ne smatra se nenormalnim ako imate uobičajene konflikte u obitelji i na poslu, ali kad se vaši um i svijest prošire i vi postanete vrlo budni i senzitivni za sve što se događa u vašem umu, obitelji, krugu prijatelja, društvu i zemlji tako da ne možete ignorirati ni najmanju stvar u životu, onda se to smatra nenormalnim. Bez obzira što takvo ponašanje obični ljudi ne mogu prihvatiti, ono je prirodna posljedica buđenja čakri. Čovjekova svijest postaje vrlo receptivna, jer se frekvencija njegova uma mijenja.

Swami Satyananda Saraswati: „Kundalini tantra




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se