2.

petak, 03.03.2017.

Razvlašćenje. Raspeće. Potpuna nemoć. To su misli koje mi trenutno pojačano odjekuju u glavi. Ja nisam vlasnik svojega života – i upravo zato mogu samo svjedočiti. Pasivno, po defaultu. Nitko me ništa nije pitao, što znači: nije se ni imalo koga pitati. „Ja“ je iluzija poput užeta koje u mraku izgleda kao zmija. Nema nikoga da kaže: odsad ću samo svjedočiti. Svjedočenje je pasivno, jedino moguće. Zbog čega onda tako i ne postupamo? Zbog čega ne možemo odustati od sebe, od uloge?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se