U potrazi za prestankom potrage

četvrtak, 27.04.2017.

24. Pomirljivost ili aktivizam?

U bilo kojemu smjeru da pogledamo, ili u bilo kakvu daljinu od sebe, u daljinu svijeta ili u blizinu ove naše čaršije, vidimo silno nasilje kako se valja u ogromnim talasima na sve strane. Postoje ljudi koji se od toga nasilja okreću prema cvijeću, oblacima, krajolicima, bogu, lijepoj literaturi ili baletnome repertoaru nacionalnoga kazališta; oni se pretvaraju kao da problem ne postoji. Postoje i oni drugi, koji su dijelom toga nasilja pa u njemu plivaju kao ribe u vodi. I postoje treći, koji se s tim nasiljem ne mire pa u skladu sa svojom pameti i kreativnosti nastoje nešto učiniti. Oni se veru na kitolovce i pokušavaju zaustaviti pretjerani izlov kitova ili morskih pasa, oni pišu "subverzivne" kolumne koje lucidno-analitički ukazuju na mjesto odakle kreće metastazirani rak društva, organiziraju prosvjede i marševe za mir, ili npr. rade kazališne predstave u kojima žele pojačanim markerima i nabrijanom simbolikom ukazati na naše i vaše licemjerje. Svatko od njih u skladu s vlastitom inteligencijom i kreativnosti, no svatko iz idealizma i čežnje za stvarno boljim društvom.

Među vrlim ljudima postoje zagovornici teze da je aktivizam zapravo pretjeran i da samo dolijeva ulje na vatru. Ponegdje zasigurno jest, ali ja se ne mogu sjetiti nijednog takvog. Neki će reći: "Ta što je napravio 'Feral Tribune' devedesetih? Samo je izazivao ljude na još veće nasilje jer se jednom negativizmu suprotstavljao drugim negativizmom." Tako izrečeno, to zvuči jako mudro, gotovo da se čovjek upeca na tu udicu pomirljivosti. Međutim, je li doista tako? Po mojemu dubokom uvjerenju, da nije bilo feralovaca i njima sličnih aktivista koji su aktivno digli svoje glave i svoja srca protiv klerofašističkog divljanja u Hrvata, danas bi situacija bila mnogo gora nego što jest. Usuditi se reći istinu onda kada ju je opasno izgovarati znači ohrabriti druge da se jednako tako usude i pobune i suprotstave, ako nigdje, a ono barem na parlamentarnim izborima. Da nije bilo nekoliko hrabrih pojedinaca u pravom trenutku, ne bi bilo Prosvjeda za Stojedinicu koji je ozbiljno načeo tuđmanovštinu koja je svuda bila pustila korijenje. Dakako, fejsbuk-prosvjedi u Pernarovoj režiji bili su nešto drugo i to se otprve jasno osjetilo. I obratno, kao što hrabri aktivist može u pravom momentu napraviti čudo, tako isto pravi nasilnik poput Trumpa u pravom (historijskom) momentu može načiniti nesagledivu globalnu štetu. Na sreću, živimo u vremenima "kerozina" pa se rastuće i divljajuće zlo koje preplavljuje cijeli planet zapravo - posve nesvjesno što mu se sprema - tek okuplja na kamaru da jednim potezom Promjene Koja Dolazi bude spaljeno u prah i pepeo. Spaljeno energetski, faktumom dolazeće Neodrživosti Zla. No to je sada jedna posve druga tema pa neću o njoj.

Aktivisti, pa tako i oni kazališni, umjesto nas i naše loše savjesti spajaju žice u autu na pravi način, kako bi auto našeg viđenja stvarnosti mogao konačno proraditi i nekamo krenuti. Čovjek tzv. zapadne demokracije od rođenja na sebe skuplja paučinaste slojeve društvenog pristajanja (sklanjanja očiju) s jedne strane i društveno neprihvatljivog koje uperuje prst u slabe i drugačije - s druge strane. Razvijeni Zapad naročito njeguje ono prvo, dok mi balkanci posebno volimo ovo drugo. Društveno pristajanje izazvat će suze (a potom i ovacije) nad fikcionalnim žrtvama u sentimentalnoj kazališnoj predstavi dok će istovremeno sklanjati pogled pred sudbinom izbjeglica i licemjernom politikom vlastite države unutar Europske Unije. Društvena neprihvatljivost označit će Srbe, Rome, muslimane, homoseksualce ili vegetarijance/vegane nedobrodošlima u društvu, kategorijom kojoj bi najradije objesili židovsku traku oko ruke. Obzirom da živimo u 2017, društvena neprihvatljivost naučila se manirama pa deklarativno glumi sve što već treba odglumiti, no čim se negdje pojavi neki Viktor Ivančić ili Oliver Frljić pa progovori o njihovoj društvenoj laži, oni odmah dižu glave i kreću u svoje aligatorske pohode, u skladu sa svojom prirodom koja nije u stanju dugo biti prikrivena. Među civiliziranima pojam društvene neprihvatljivosti koristi se, dakako, za nešto posve drugo, ali ne i kod nas, ne i tamo gdje se divljaci zbijaju u klerikalno-nacionalistička krda kako bi sačuvali neku svoju zamišljenu i pretpostavljenu diluvijalnu opstojnost.

Pomirljivost je, po istini, proizvod zbiljske indolencije, ona je maligno društveno pristajanje (ili sklanjanje očiju), ali se iz razloga samodopadnosti želi prikazati kao jedini istinski put do zdravog društva. Pomirljivost je preuzela svoju "agendu" iz sfere pojedinačnih privatnih odnosa među ljudima, gdje je ona dakako najčešće izvor i znak mudrosti i nenasilnosti. Međutim, jedno je pomirljivost u komunikaciji sa svojim susjedom ili građaninom u tramvaju, a posve nešto drugo u dopuštanju da se događaju zle i mračne kolektivne tendencije. U slučaju ovog drugog, pomirljivost nije ništa drugo nego neodgovorna indolentnost, zapravo vrsta pasivnog nasilja. Zbog takve pomirljivosti, stanovnici nekog sela dopuštaju da im svećenik seksualno napastuje vlastitu djecu pa kad se to na ovaj ili onaj način otkrije, prva im je reakcija "aktivistička" obrana svojega velečasnog. Zbog takve pomirljivosti "krotki" župljani uživaju u pronacističkim propovjedima svojega biskupa i ne bune se. Zbog takve pomirljivosti građani dopuštaju da na dječjem vrtiću stoji tabla s ustaškim pokličem. Zbog takve pomirljivosti građani se tek bezazleno smješkaju kada Antu Tomića netko zalije kantom izmeta (a potom odu glasati za Keruma) ili kada Mirjanu Rakić verbalno siluje horda deklariranih Ustaša. Takva pomirljivost postala je danas, 2017, čak i više nego daleke 1991, silno benevolentna prema svemu onome što ustaštvo povijesno jest i što danas simbolički i ne samo simbolički predstavlja, dakle benevolentna prema klerofašističkoj mržnji prema osobama druge (nepoželjne) nacionalnosti, toliko benevolentna da smo danas - nevjerojatno ali istinito - čak u situaciji da nam tobože umjereni i civilizirani, proeuropski premijer gotovo pa neskriveno iskazuje simpatije prema ustaštvu, a sve naravno u ime te svete pomirljivosti. U ime pomirenja nacionalnoga korpusa podijeljenog na Ustaše i partizane, u ime miješanja kostiju naših predaka Hrvata koji su se onomad krvavo međusobno poubijali, itd, itd. Pomirljivost u tome smislu nije ništa drugo nego pomazivanje zlatnog teleta zvanog klerohrvatstvo, pod svaku cijenu. Bolje, tisuću puta bolje i radije Hrvat-katolik-Ustaša, nego Srbin-pravoslavac-svetac. To su naši prioriteti, dobro hranjeni i pojeni kolektivnom pomirljivošću.

Aktivist poput Frljića nije se u stanju miriti s takvom bolesnom i izopačenom društvenom situacijom. Nije u stanju šutjeti i sklanjati pogled. Nije u stanju s fotoaparatom u ruci obilaziti parkove i fotkati cvijeće i pčele, prepuštajući drugima da ovaj svijet dovedu u red. Nije u stanju reći sebi u bradu: baš me briga za neke tamo izbjeglice, ja ih ne vidim, daleko su, neka se netko drugi time pozabavi, ja imam svoj dobar posao od 8 do 4 u državnoj firmi, svoj dobar podsljemenski kvart i svoje zanimljive prijatelje i ne želim to dovoditi u pitanje. Aktivist nije pomirljiv, a to znači da se ne miri sa smradom septičke jame koja ga okružuje, niti stavlja štipaljku na svoj nos. Traži rješenje, u potrazi je za uvijek novim načinima, kojima bi se ta septička jama možda nekako ipak dala sanirati.

27.04.2017. u 10:55 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.04.2017.

23. Fino mrtvo nenasilje

Povodom današnje Frljićeve predstave Naše nasilje i vaše nasilje na splitskim Marulićevim danima, koja upravo u Splitu izaziva bijes miroljubive klerofašističke čeljadi, ovdje prigodno prepisujem jedan svoj davni tekst na temu Frljićeve predstave Fine mrtve djevojke u zagrebačkoj "Gavelli", koju je Oliver Frljić otkazao jer je tadašnji "Gavellin" ravnatelj Stazić podlegao pritiscima iste ove miroljubive klerofašističke čeljadi pa maknuo s ulice sporni plakat Gospe od lezbijki. Donji je tekst, mnijem, više nego aktualan.

Plakat Gospe od lezbijki izazvao je polemike koje ne prestaju. Je li Stazić, ravnatelj „Gavelle“, smio popustiti pritiscima militantnih vjernika, Bandića i sponzora, a u ime manjeg između dva zla, ili nije? Što su to osjećaji vjernika i što je to povreda osjećaja vjernika? Je li plakat objektivno uvredljiv ili nije? Mnogi od onih koji smatraju da plakat nije trebalo maknuti, ipak misle da on jest uvredljiv. Ovo je jedna od onih tema, oko kojih čak i dobronamjerni, tolerantni ljudi nemaju posve jasne stavove.

Moje je mišljenje, da Stazić nikako i ni zbog kakvih razloga nije smio popustiti pritiscima i maknuti plakat, pa makar „Gavella“ zbog toga propala. Plakat je integralni dio umjetničke cjeline predstave pa je njegovo povlačenje, na simboličnoj razini, ravno povlačenju same predstave. Izaći u ovom slučaju u susret netolerantnim, agresivnim i primitivnim građanima značenjski je isto kao izaći u susret nacistima koji zahtijevaju da se s repertoara skine židovska predstava. Uvijek je dobro postaviti pitanje: gdje je granica nečijih zahtijeva? Tada u sebi možemo dobiti odgovor da je granica na određenom mjestu ili da granice uopće nema. U ovom slučaju granice uopće nema, stoga sam ga i usporedio s nacističkim zahtijevima. Danas se u žargonu urbanih i uljuđenih građana često čuje da je ponašanje određenih moćnika fašizam, na što odmah dežurni dušebrižnici ustaju na noge i govore o pretjeranim i neumjesnim izrazima. Izraz fašizam, međutim, uopće nije pretjeran svaki put kad se na simboličnoj razini ne vide granice nečijih zahtijeva. Ako su zahtijevi proizvoljni, iracionalni, izrazito subjektivni ili spadaju u repertoar zahtijeva koje postavlja tzv. tradicija, a pritom su izrečeni od strane osoba koje imaju moć, tada to, na simboličnoj, značenjskoj razini, jest fašizam.

Što su to osjećaji vjernika? Kao što kaže sama riječ, vjernik u nešto vjeruje. Ateisti se dijele na one koji vjeruju da boga nema i one koji se pitanjem boga uopće ne bave; ovi drugi jedini su pravi nevjernici, dok su prvi također vjernici, ali u negativnom smislu riječi. Vjernik vjeruje u boga ili bogove, a u paketu s njim ili s njima često idu i sveci, majke, tetke i stričevi. U ovom našem slučaju radi se o majci. Kršćani katolici vjeruju u Isusovu majku, Madonu, Gospu, Bogorodicu ili samo Djevicu, tj. u njenu božanskost pridruženu Isusovoj. Promatramo li stvari intuitivno, vidjet ćemo da je kreiranje božanskosti oko lika i djela tzv. Djevice Marije zapravo vrlo mudar potez kolektivne svijesti katoličkih i nekih drugih kršćanskih naroda, jer je Ženski Princip unutar numinozuma božanskosti vrlo bitan i vrlo poticajan za duševni razvoj pojedinca. Hindusi imaju Kali, Durgu, Taru, Šakti i dr. ikone ženskog principa unutar božanskosti, Kinezi također imaju svoju Boginju, a i većina naroda diljem svijeta. Nije mi poznato kako s tim stoje Židovi i Muslimani; čini mi se da oni imaju određenih problema sa ženskim principom. Kršćanstvo je, na sreću, na vrijeme prepoznalo tu potrebu za ženskom, hraniteljskom, toplom i milosrdnom, poticateljskom i blagom Ženskom Energijom, kroz koju duša duboko suosjeća s bićima oko sebe, kroz koju se duboka patnja bića uopće može podnijeti, kroz koju ljubav dobiva svoju pravu i zdravu perspektivu. Među kršćanskim denominacijama, katolička je crkva možda ipak, uprkos grijehu blještavoga bogatstva kojim raspolaže, abnormalno velike centralne moći prestrukturirane hijerarhije i duboko ukorijenjenoga karijerizma koji otuđuje božje službenike od svoje pastve, najuravnoteženija „vrsta“ kršćanstva; Marijanski pokret unutar nje dao je mnoge dobre i vrijedne rezultate. Iako su mnogi protiv celibata katoličkih svećenika, možda je upravo taj celibat kroz stoljeća – uprkos mnogim devijacijama nastalim upravo zbog njega – akumulirao ogromnu energiju koja je katoličkoj crkvi donijela takvu moć i takav utjecaj. Seksualni život, ma koliko bio normalan, prirodan i potreban, ipak u pitanjima čovjekova odnosa prema konačnim pitanjima slabi i umrtvljuje duh. Katolička je crkva tu uspjela sačuvati određenu snagu. Osjećaji vjernika svakako znače ljubav prema vrlinama i vrijednostima koje postulira određena religija ili vjera, ali još i više ljubav prema tvorcima i promicateljima tih vrlina i vrijednosti, što je za ljudski um prirodno i uobičajeno. Vrlo je čest slučaj, međutim, da vjernici gaje osjećaje samo prema Isusu, ali ne i prema njegovu učenju; samo prema Majci Božjoj, ali ne i prema onome što ona vjernicima poručuje; samo prema svojoj Crkvi, ali ne i prema onome što kazuju Evanđelja. I upravo u tome nalazi se zastranjenje iz kojega se onda projicira i ta famozna povreda osjećaja vjernika, koja je postala prava sveta krava unutar društvenih odnosa. U suštini, osjećaji vjernika uopće se ne bi smjeli moći povrijediti, oni uopće ne bi trebali biti u domeni ugroze kakva se pojavljuje u slučaju ovog aktualnog plakata s Gospama od lezbijki. Može se ugroziti nečija vjera, ukoliko ona nije dovoljno čvrsta, ali nije moguće povrijediti nečije vjerničke osjećaje, kao što, slično, nije moguće povrijediti nečije sportske ili navijačke osjećaje. Ukoliko ste navijač Hajduka pa čujete da netko ružno ili klevetnički govori o klubu kojeg volite, možda ćete se ljutiti, možda ćete prosvjedovati ili ulaziti u polemiku, ali vam neće pasti na pamet da kažete, kako su povrijeđeni vaši navijački ili sportski osjećaji. No, kad se radi o tzv. vjeri ili religiji, onda je odjednom povreda osjećaja vjernika više nego moguća, gotovo pa dobrodošla, gotovo pa željno očekivana, što govori o velikoj aroganciji, taštini i vjerničkoj otuđenosti takvih vjernika. Evanđelja ukazuju na ljubav, praštanje i toleranciju, na otklon od osuđivanja bližnjih, na življenje svoje vjere u intimi svoje privatnosti. A što čine ti militantni vjernici (kako ih je nazvao Stazić)? Čine upravo sve ono suprotno od osnovnih religijskih postulata vjere kojoj tobože pripadaju. Mogu li se oni onda uopće još smatrati kršćanima? Po istini, ne. Nedavni je popis stanovništva pokazao ogroman postotak katolika u Hrvatskoj; to je svakako blasfemija svoje vrste, iako ona već odavno nikoga ne iznenađuje, jer kao društvo živimo lažni i licemjerni moral. Politički korektni, uljuđeni građani ove zemlje nasjeli su, nažalost, na tu veliku prevaru hrvatskoga nacionalnoga katoličanstva, koje nije ništa drugo nego laž i bezobrazluk. Osobno smatram da ne treba imati ama baš nikakve sentimente prema tim tzv. žrtvama benignih i posve nebitnih kazališnih plakata, štoviše, da ih treba javno osuditi i reći im sve što ih sljeduje, jer oni na naročito ružan način zagađuju ono malo zdrava duha u naciji što je još ostalo. Pravi je meritum cijele ove svinjarije s plakatom za „Fine mrtve djevojke“ da je njegovo uklanjanje proizvod simboličkog fašizma te da se intelektualna i moralna „krema“ prema tom činu mora odrediti kao prema svakom drugom fašizmu, umjesto što se posve nepotrebno propituju tzv. povrijeđeni osjećaji vjernika, tj. istinskih lažnjaka i pokvarenjaka.

Druga bi stvar bila ako bi plakat, na primjer, imao pornografske elemente ili bi svojim sadržajem poticao na vjersku, rasnu, rodnu ili nacionalnu mržnju i netrpeljivost. Tada bi to bio neukus koji bi – i ne samo zbog djece i mladih – trebalo spriječiti. Pa ipak, ni tada ne na način pet tisuća e-mail-ova, prijetnji sponzorima i urgiranja gradonačelnika. Postoji mjera postupanja za svaku situaciju, i ono što je vrijedilo i što je bilo opravdano za pokret Ne damo Varšavsku, uključujući i građanski neposluh, svakako ne vrijedi za skidanje jednog kazališnog plakata. Jednom sam na sajmu knjiga u Puli šetao između štandova, razgledavajući knjige. U jednom od salona bio je književni događaj koji se prenosio preko razglasa, tako da ga svi mogu čuti i u njemu sudjelovati. Borivoj Radaković čitao je na hrvatski prevedenu priču svog irskog ili engleskog kolege, više se ne sjećam, a u priči je podrobno bio opisivan seks s lešom. Opisi su bili eksplicitni i uistinu prilično degutantni. Bilo je zaista suludo, u ime umjetnosti smatrati da baš svi posjetitelji sajma, putem razglasa, trebaju slušati tu ekscentričnu priču! Na sajmu je bilo mnogo djece s roditeljima i ja sam punih petnaest minuta bio na granici da upadnem u salon i zatražim hitno isključivanje razglasa. Nisam to učinio, no možda sam trebao. Tzv. vjernici koji smatraju da su plakatom za predstavu „Fine mrtve djevojke“ povrijeđeni njihovi vjerski osjećaji – koji su, btw, svetinja – zasigurno bi, da ih se pita, rekli, kako je i njihova motivacija prvenstveno nesebična, u smjeru zaštite nevinih kršćanskih ovčica čije bi krhke duše mogle stradati pod izopačenim vizualnim utjecajem plakata. No, zdrav razum čovjeku govori, što je logično i istinito, a što je puka prevara i nadnaravno, fantastično pretjerivanje. Dotični plakat, osim toga, kazuje i jednu duboko humanu poruku o kojoj se malo govori: on implicitno želi sugerirati da su i lezbijke jednakovrijedna božja djeca koja imaju duhovni potencijal jedne Bogorodice, da su svi ljudi braća/sestre i da u Vječnosti ne postoje jednakiji među jednakima. No, stari je problem kršćanstva obogotvorenje pojedinih osoba i zabrana izjednačavanja Isusa Krista ili Bogorodice sa svim ostalim ljudima, zauvijek. To je problem koji ima dalekosežne loše posljedice, među ostalima i trajno demotiviranje tzv. vjernika da naputke Evanđelja uzmu ozbiljno i po njima pokušaju živjeti. Ako cijeloga života zasićujem svoju podsvijest neprestanom afirmacijom da sam grešnik koji moli da mu se oproste grijesi i vjerovanjem da je netko drugi otkupio moje grijehe još prije dvije tisuće godina, onda time na najdirektniji mogući način shizofreno pasiviziram sve svoje duhovne potencijale. Crkva je ovdje, iz razloga moći i utjecaja, napravila povijesnu grešku, stavljajući čovjeka i Isusa (a s njim i Bogorodicu) na neprelaznu međusobnu distancu. Neki su se veliki sveci otrgnuli toj distanci, poput Franje Asiškog ili Tereze Aviljske, no oni su iznimka od pravila nastala zbog njihova vlastitog visokog evolutivnog stupnja, a ne zbog pozitivnog utjecaja Crkve kojoj su pripadali.

Kad se ljudi ne bi klanjali zlatnom teletu, ikoni koja je postala samoj sebi svrha, ikoni Isusa ili ikoni Bogorodice, ikoni Zastave, Države ili Hrvatstva, ikoni Novca, Karijere i Uspjeha i raznim drugim srodnim ikonama, onda bi im životni prioriteti u tako velikoj mjeri bili okrenuti za sto i osamdeset stupnjeva, u pravome smjeru, da se uopće u njihovoj svijesti ne bi ni pojavljivalo pitanje tzv. vjerničkih osjećaja, a kamoli pitanje povrede tih osjećaja. Jer, jedno je devocija kao duboki osjećaj vjernika prema Bogu ili svome božanskome Učitelju, a sasvim nešto drugo tzv. vjernički osjećaj koji tek banalno ide za tim, da brani nešto što ne treba braniti, ili točnije, da se kroz svoju ikonu (najčešće već unaprijed i preventivno) neprijateljski pozicionira spram svih onih koji imaju neke druge ikone, koji nemaju nikakve ikone ili koji prema njegovoj ikoni ne gaje na vlas identične osjećaje. Između reakcije islamskih fundamentalista na karikaturu Muhameda i reakcije katoličkih fundamentalista na plakat Gospi od lezbijki nema nikakve razlike: to je ono isto iživljavanje svoje duboke vjerničke nesigurnosti koje je nekada spaljivalo „vještice“ i razapinjalo znanstvenike na sprave za mučenje, a danas traži nove načine u novim, tzv. suvremenim uvjetima.


24.04.2017. u 20:33 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 23.04.2017.

22. Zašto Amerikanci vrište?








23.04.2017. u 15:18 • 2 KomentaraPrint#

subota, 22.04.2017.

21. PASivni otpor i domišljati odgovori





Dodatak:
Parodija Agrokor

22.04.2017. u 15:06 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.04.2017.

20. Smisao Uskrsa

Ljudi slave Božić zbog toga što je Božić rođendan božanskog bića koje je došlo na Zemlju poučiti nas ispravnom življenju i putu prema Slobodi. To se može shvatiti, iako u praksi uglavnom nema smisla, jer je malo kome o Božiću stalo do Isusovih duhovnih poruka. Osim toga, netko bi s pravom mogao pitati: zbog čega bismo Isusove duhovne poruke uvažavali samo na Božić, zbog čega bismo se poželjeli mijenjati samo i baš na taj dan? Svaki je dan dobar za promjenu smjera i za nadahnuće porukama tzv. svetih spisa. Ako nam kvaliteta života ovisi o nekom tamo datumu i blagdanu, onda je to unaprijed propala stvar. Što je s Uskrsom? Na Uskrs je umrli Isus napustio grob i pojavio se svojim učenicima. To znači, da je Isus pobijedio smrt te nam to i demonstrirao. Uskrs bi, stoga, trebao biti blagdan nade da i čovjek jednako može pobijediti smrt. Tu, međutim, postoji jedan problem: svi znamo da je Isus zapravo Bog koji je sišao na Zemlju; iako Ga je poslao Bog Otac kao svoga jedinoga sina da spasi čovječanstvo i iako je ovaj, prolaskom kroz majčinu utrobu, postao čovjekom, On se ipak, zapravo, ne razlikuje od Boga Oca, jer se govori o trojednom Bogu (Ocu, Sinu i Duhu Svetom). Dakle, iako je Isus, kao, čovjek, On je, zapravo, Bog. To mu ga dođe kao neka prevara; kaj sad, je l' čovjek ili nije čovjek?! Očito – ipak – nije čovjek. A kaj onda s tim uskrsnućem? Kakvo je značenje tog uskrsnuća za nas, ako ga je učinio Bog? Kao da je Bogu ikada bio neki problem, uskrsnuti! Bog je pobijedio smrt – ma zamisli! Je l' imate još koji vic? Sve to oko Uskrsa, koji je, kao, najvažniji kršćanski blagdan, pomalo je shizofreno (kao uostalom i mnogo što u kršćanstvu i svim drugim religijama). Bog je sišao dolje među nas da se malo napravi važan, kako On – pogle' samo – može uskrsnuti iz mrtvih!

Koja bi trebala biti prava perspektiva onoga, što se dogodilo prije 2000 godina u Jeruzalemu? Svaki čovjek, zadubi li se u sebe, potone li duboko u svoju nutrinu gdje su dubinski osjećaji koji ne mogu biti neiskreni, može osjetiti da su događaji opisani u evanđeljima stvarni i da su se na taj ili sličan način uistinu dogodili. Religije imaju toliku moć i privlačnu snagu samo zato jer su njihovi temelji istiniti, stvarni, kako u duhovno-simboličkom, tako i u faktičnom smislu. Pa ipak, ovo kako su stvari oko Božića i Uskrsa danas postavljene, u mnogome odvlači čovjeka od ispravnog razumijevanja, zbunjuje ga i oslabljuje. Razumna osoba promatra fenomen Uskrsa te s jedne strane osjeća da u njemu ima neke istine, dok s druge strane vidi da je mnogo što oko njega djetinjasto, nedorečeno i posve kontradiktorno. Najprije, Bog se ne smije odvajati od čovjeka. Suštinski, Bog i čovjek su jedno. Zatim, treba uzeti u obzir jednu vrlo važnu činjenicu, a ta je da nema stvorenja, da nema bića u univerzumu, koje nije prošlo kroz proces evolucije. I najveći su avatari nekada bili ljudi u neznanju, a još prije toga postojali su u podljudskim carstvima, pa makar to bilo prije tko zna koliko milijuna ili milijardi godina i na tko zna kojoj planeti ili sferi postojanja. Ne postoji tamo nekakav Bog Otac, ni famozni Duh Sveti, ni požrtvovni Sin Jedinac, koji bi kao individualni Personaliteti igrali svoju ulogu oduvijek i zauvijek. Takvih stvari nema u svemiru. Trojedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga tek je jedna kozmička ontološka „podjela uloga“ koja opisuje elementarnu razinu Stvaranja, koja se događa oduvijek i zauvijek. To se trojedinstvo ne odnosi na bića i personalitete, već na načelne razine kojima se objašnjavaju osnove našeg postojanja. Tako, svako biće u sebi ima i Oca i Sina i Duha Svetoga, oni su dijelom nas, o nama ovise i kroz nas imaju svoj smisao. Otac je apsolut, izvorni i bespočetni aspekt koji se nalazi izvan kreacije, izvan vibratornih stanja, izvan mogućnosti percepcije i doživljavanja. On je ono što sve jest u svojoj konačnoj i potpunoj nesvodivosti. Sin je Svijest Svjedoka, svijest po kojoj postoji Sloboda i „spoznaja apsoluta“. Taj Sin je uistinu jedan jedini, jedinorođenac. Jer, zaista, samo je Jedno Biće u cjelokupnom postojanju i to biće je svjesno i ta svijest je impersonalna, kao što jedino i može biti (premda ovdje Impersonalnost nije puka suprotnost personalnosti jer u svojoj kozmičkoj obuhvatnosti zapravo nadvisuje obično zemaljsko shvaćanje opreke personalno – impersonalno). Tako, ezoterijski, svatko od nas postaje Sinom Božjim onog trena kad ostvari u svome mikrokozmosu tu Svijest Svjedoka ili Jednog Bića. Duh Sveti nije ništa drugo nego Evolutivna Sila ili Kristova Energija, ona energija koja nagoni Višnuove avatare ili Bodhisatwe da se spuštaju na Zemlju i spašavaju ili izvode ljude iz sfere smrtnosti i patnje u sferu besmrtnosti i blaženstva, a kroz proces duhovnoga razvoja. Duh Sveti postoji također u svakome od nas u većem ili manjem stupnju; što je netko više u stanju mijenjati ljude na bolje, utjecati na ljude da se promijene u smjeru ispravnijeg i duhovnijeg života, to je više Duha Svetoga u njemu. U tom smislu mnogi vjernici zapravo ispravno koriste izraz i kontekst Duha Svetoga, iako ga ne razumiju u jednom jasnom misaonom okviru pa ga i isuviše često brkaju s nimalo svetim silama i ispoljenjima čovjekove naravi. Mnogi će reći da je velečasni Zlatko Sudac do vrha ispunjen Duhom Svetim, no ja se s tim ne mogu složiti. Postoje sile koje u prvim fazama utjecaja na čovjeka detaljno imitiraju djelovanje Duha Svetoga, no svatko iole senzibilan i objektivan vrlo će brzo prepoznati imitaciju. Imamo, dakle, u svakome čovjeku tri najvažnija aspekta njegova bića: apsolutni dio, dio koji čeka svoju manifestaciju nakon dovršena duhovna razvoja (Kristovsku Svijest ili Svijest Jedinstva ili Svijest Svjedoka) i dio koji rezonira s Evolutivnom Silom te je podoban za evoluciju ili duhovni razvoj. To troje se, naravno, suštinski ne može razdvojiti i uistinu čini božansko trojedinstvo u svakome od nas. Onaj dio nas s kojim se najviše identificiramo, za koji zapravo najčešće mislimo da je jedino to što smo mi – fizičko tijelo s pripadajućom osobnosti – najmanje je važan dio nas. Taj dio je smrtan, prolazan, netrajan i podložan svim mogućim mijenama i utjecajima. U istini, ono što mi jesmo najmanje je prisutno u našemu tijelu i našoj zemaljskoj, personalnoj svijesti koja postoji u samo jednoj jedinoj, krhkoj i privremenoj inkarnaciji. Postoje toliki koji su mentalno retardirani – gdje bi bila Božja Istina i Pravda i Ljubav kad bi njihov identitet postojao u tim nedostatnim tijelima i nedostatnim moždanim svijestima?! Naš je zemaljski personalitet tek alat Duha Svetoga koji naš mikrokozmički individualitet privodi Svijesti Svjedoka ili probuđenju u Sinovstvu. Tek alat! Ono što najveća većina ljudi misli da jest, tek je alat u Nečijim Rukama. Svaki čovjek, dakle, u sebi nosi Trojedinog Boga i svaki čovjek jest Trojedini Bog. No, može se i bez te podjele na aspekte božanskosti, čovjek se uopće ne treba u sve to zadubljivati. Netko analitičkog uma, poput Tome Akvinskog, u svojoj predanosti analizi ili Mudrosti dolazi do sinteze ili Ljubavi Božje. Netko drugi, poput Franje Asiškoga, u svojoj predanosti sintezi ili Ljubavi Božjoj dolazi i do analize ili Mudrosti. Jedan kreće od uma i dolazi do srca, dok drugi kreće od srca i dolazi do uma; obojica na koncu postaju isto božansko biće opijeno Bogom i mudro poput Boga. Analiza i sinteza u njima su samo dvije strane istog novčića. Sinteza, ovako shvaćena, sam je život, u kojem su svi aspekti srasli u jedno događanje, u jednu organsku cjelinu, u jednu magičnu dinamiku božje providnosti u svemu. Život je po defaultu radost i blaženstvo. Bhakta ili božji posvećenik otprve je predan Bogu, u startu doživljava svijet kroz svoju Ljubav prema svijetu/Bogu i Ljubav svijeta/Boga prema njemu. On ništa ne raščlanjuje, u njegovoj je svijesti sve jednostavno i lagano, cjelovito i energizirano božjom dinamikom. Njegova su čula sva u opijenu plesu s elementima, cvijećem, stablima, oblacima, zvijezdama, životinjama, Isusom ili Krišnom kojeg vidi posvuda. Kroz tu svoju prosvijetljenu jednostavnost on doseže dubine Mudrosti i postaje jnani. Jnani ili božji mudrac, s druge strane, raščlanjuje stvarnost svojim lucidnim laserom pročišćena i britka uma, zatim se koncentrira na onaj aspekt stvarnosti koji je nerođen i neprolazan, koncentrira se toliko snažno i duboko te na koncu osim tog aspekta stvarnosti više ništa ne postoji u njegovoj svijesti. I on – tada – postaje to što je bilo predmetom njegove čiste i potpune koncentracije. A onda, najednom, postavši to, prelijeva se u onu drugu polovicu božanskog, u dinamički božanski Život u elementima te postaje bhakta, Božanski Zaljubljenik.

Uskrs bi, dakle, trebao biti blagdan koji slavi onaj trenutak u čovjekovu duhovnu razvoju, koji mu omogućava bijeg iz ovog svijeta smrtnosti i patnje, u svijet besmrtnosti i blaženstva. Ali ne bijeg u tijelu i umu, već u oslobođenosti svijesti. Čovjek će, doduše, jednog dana uistinu i tjelesno uskrsnuti, postići i tjelesnu besmrtnost, onda kada 100 % njegove subatomske strukture postane čista duhovna svjetlost, no to je u ovoj priči manje bitno. Isus je na križu demonstrirao potpuno odricanje od ljudske svijesti, a potom i njeno nadrastanje kroz simboliku uskrsnuća iz groba. Poanta je u mogućnosti postizanja onakve svijesti, koja kroz Sinovstvo ili Stanje Svjedoka ili Stanje Jedinstva nadrasta privremenost i netrajnost moždane svijesti sa svim njenim dubiozama i proslavljuje Boga u veliku finalu individualnih napora na Duhovnu Putu. Prosvjetljenje ili probuđenje u Kristovskoj Svijesti pravi je smisao Uskrsa i svećenici bi o Uskrsu trebali – idealno – govoriti ljudima o putevima i načinima dosezanja toga prosvijetljenoga stanja, stanja u kojemu smrt više ne stanuje, u kojemu je smrt jednom zauvijek pobijeđena i nadvladana. Uskrs je blagdan obećanja, blagdan zavjeta, blagdan sigurnosti, da je u dosegu svakog čovjeka, bilo u ovom ili u nekom sljedećem životu, ostvarenje Kristovske Svijesti. Uskrs NIJE blagdan Isusova uskrsnuća, on je blagdan našeg uskrsnuća koje će se dogoditi jednom u vremenu, ali izvan vremena. Izvan vremena zbog toga, jer Sinovstvo postoji kao Statična Svijest koja natkriljuje vrijeme, u kojoj su prošlost, sadašnjost i budućnost jednakomjerno natopljeni ili prokrvljeni tim superiornim stanjem Prezentnosti koja sve natkriljuje poput silnih, nepreglednih Orlovih Krila.

17.04.2017. u 16:35 • 17 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.04.2017.

19. Uskršnji vašar

Danas sam na telki gledao film o Jorgeu Mariu Bergogliu poznatom kao Papafranjo. Film je nakrcan mudrim izrekama i životnim poukama, gotovo da nema kadra koji nas na školski tendenciozan način ne želi nečemu poučiti ili nam na nešto ukazati, u maniri: vidite, već tada je Jorge Bergoglio pokazivao znakove...; pa ipak, bilo ga je lijepo pogledati, a barem dvaput sam malčice i suzu pustio. :) Zapamtio sam dvije izreke iz toga filma, prva se pripisuje svetom Franji Asiškome: Učini ono što je nužno, zatim ono što je moguće, a onda ćeš jednom činiti i ono što je nemoguće, tako nekako, a druga je vic o Argentincima: Kako Argentinac izvršava samoubojstvo? Tako da se baci s visina svojega ega.

Sada pogledajte kratki video u kojemu svjetska prvakinja u pričanju kratkih trash priča govori o našoj društvenoj situaciji:



Sinoć smo se ja i supruga nešto malo zanijeli gledanjem raznoraznih muzičkih videa na You Tubeu pa smo se šokirali kad smo otkrili da je već jedan iza ponoći. Tragom i slijedom onoga što You Tube već nudi kao nastavak prethodnog videa, na koncu smo nabasali i na Adele, tu vrlo otkačenu i smiješnu žensku koja bi satima mogla zabavljati cijele stadione, a da ne otpjeva nijednu jedinu pjesmu. Jeste li gledali onih nekoliko videa na kojima je skidala pauka s noge, a onda se nije mogla ustati s poda jer se zapetljala u haljinu? Ne, nije bila pijana, nije ona jedna od tih, samo je dobra i opuštena zabavljačica, emotivna i spontana. Ovaj je kratak, ne treba puno da se pogleda:



James Corden ima svoju emisiju u kojoj u svojemu autu ugošćuje slavne osobe iz svijeta glazbe. U donjem videu ugostio je Adele (Carpool - zanimljiva riječ), vozikaju se oko Hyde Parka, brbljaju, smiju se i odlično pjevaju, a i nas su dobro zabavili:



Za kraj, u donjem BBC-jevom videu Adele su prerušili da ne liči na sebe pa je doveli među druge punašne dame na nekakvu audiciju, da zajedno s njima otpjeva jednu pjesmu od Adele. Otkačena kakva jest, odglumila je tremu, zakasnila je s početkom pjevanja i izazvala pravo sažaljenje među svojim "kolegicama", no kad je konačno zapjevala, djevojke su ostale u radosnom i ozarenom šoku:



Sretan Uskrs svima koji su uskrsnuli ili to planiraju. Znam da se to tako radi, naime da se na Uskrs nosi klopa u crkvu na blagoslov, no kad sam danas na vijestima vidio kako ljudi dovlače u crkvu košare pune narezanih komada kuhane šunke, malo mi se sve to zgadilo. Zakolješ svinju, a onda to nosiš Isusu na blagoslov?! Hm.

16.04.2017. u 15:37 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.04.2017.

18. Još malo o guskama




10.04.2017. u 23:08 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (12)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se