|
|
| travanj, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
by music =)
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Pinkice.hr
NIBO.hr
CRTICA PRVA: BOGATSTVO I SIROMAŠTVO
Kad sam u mladim danima sebe zamišljala kako starim, ili sebe kao staru osobu, uvijek sam se vidjela bogatom: bogatom znanjem, dobrotom, strpljenjem, bogatom prijateljima, savjetima, mudrošću. Uvijek sam zamišljala kako ću sa starenjem bivati bogatijom za dobre ljude, dobre uspomene, dobra djela, lijepa iskustva, ugodna sjećanja...
Danas, kako odrastam i starim, bojim se da ću sa starenjem sve više siromašiti: bivam siromašnijom za ideale i vjeru u ljude, bivam siromašnijom za vedrinu i bezbrižnost, za vjeru u sebe, za beskrajno strpljenje, za neuočavanje gluposti, bahatosti, aroganicije, prosječnosti, malograđanštine, ograničenosti, bivam sve siromašnijom u prihvaćanju isprazne komunikacije ili komunikacije u kojoj unaprijed pristajem na laganje sugovornikovo i prihvaćanje toga laganja kao uredne i korektne činjenice...
Ipak, još uvijek ne odustajem.
Bilo je to jedne zime. Pao je prvi iznenadni snijeg; padao je bez prestanka cijeli dan, noć te drugi dan… sitan, brz, nenadmašan. Nezaustavljiv. Ceste su bile neraskrčene, tako da se je vozilo do 40km/h. Do škole, do koje sam inače vozila 20 min, tog sam jutra vozila 50 dugih, napornih minuta. Nakon nastave otišla sam po svoju kćerkicu u vrtić, te smo se uputile kuci. Cijelog je dana snijeg padao, sipio, kovitlao, zasipao sve, umotavao svijet u bijele tišine, u kojima svi zvuci odjekuju nestvarnošću, u kojima se čovjek pita postoji li, ili je sve samo slutnja, san, neko drugo postojanje…
Do kuće smo morali proći jedan brisani prostor: tu stalno puše vjetar, tako da je ispod obilnog sloja suha ugažena snijega bio sloj leda po kojem je voziti automobil zapravo ludost. Potvrdila nam je to i nekolicina automobila sto smo ih vidjeli u jarku
uz cestu. I baš u času kad me je kći pitala «Mama, a zakaj su svi ovi auti sletjeli?», a ja odgovarala «Nisu vozili dovoljno pažljivo», moj je auto počeo plesati po cesti. Budući da nema smisla kočiti niti išta pokušavati u toj situaciji, pokušala sam barem vratiti auto na svoju stranu ceste, pa da sletim tamo, a da se ne sudarim s nekim autom iz suprotnog smjera. Uspjela sam se konačno prebaciti na desnu stranu i sletjela u jarak. Hvala Bogu, za vrijeme našeg plesa po cesti, nigdje nije bilo auta na vidiku.
Ta se činjenica, koja mi se u taj čas činila dobrom, uskoro ispostavila prijetnjom: prošlo je 16 sati, počelo se mračiti, nigdje nikoga… snijeg sipi zastrašujuće jako, moju princezu lagano hvata panika, ja je smirujem, a ona mi od straha ne da van iz auta. Kad sam je konačno uvjerila da je sve u redu, da je to samo mala nezgoda, dala mi je da izađem iz auta: podmetnula sam tepihe pod pogonske kotače, ne bih li se tako vratila na cestu, ali bilo je to uzaludno. Osim toga, shvatila sam da mi prednji kotači vise nad odubljim jarkom uz cestu, i da mi nedostaje samo koji centimetar da auto padne u jarak, pa da ga ne mogne izvaditi nitko nego vučna služba. Auto se nije htio ni pomaknuti, nego se još dublje ukopavao u snijeg – zapravo je nasjeo na odgrnuti snijeg sa strane. Osim toga, i dalje nigdje žive duše, a ja sam – samo što sam izletjela van iz auta i podmetnula tepihe – bila doslovce mokre kose i vrata, snijeg mi je padao u oči, trepavice, usta….
Moram priznati da me je polako počeo loviti strah, zapravo više jad zbog nemoći, a zbog malene sam morala biti savršeno mirna i pokušala sam nezgodu izvrnuti na smiješnu stranu… Odustala sam od tepiha pod kotačima, lopate u autu nisam imala, a u ono doba još nisam imala ni mobitel. Još uvijek nigdje nikoga… Pješice do kuće bilo je predugo i nemoguće po ovome vremenu, osobito s kćerkicom, a ne mogu je ostaviti samu ni da skočim do prve krčme ili kuće da telefoniram…
A tada je počeo film: izišla sam još jednom van iz auta da unesem tepihe. U taj čas nailaze tri auta. Dva staju ispred mene, jedan iza mene. Iz svakog auta izlaze po dva muškarca. Nitko nije rekao ni jednu ružnu ni provokativnu riječ, kako znaju muškarci komentirati ženu za volanom, samo je jedan rekao: «Gadno vrijeme, gospođo, jel?». Pogledali su situaciju, rekli mi da sjednem za volan i dodajem gas kad treba, dvojica su ušla u jarak (snijeg im je bio do grudi), ostali su gurali sa strane… međutim, nisu mogli ništa učiniti jer je auto bio već uglačao putanju kotača. Onda je jedan otišao u svoj kombi po lopatu, razgrnuo snijeg oko kotača, i opet smo pokušali. Jednog sam čovjeka poprskala mješavinom ugaženog snijega, zemlje i trave – bio je prljav po licu, rukama, jakni…. strašno. U taj čas auto se vratio na cestu. Moja kći bila je presretna. Pokušala sam se ovome čovjeku ispričati za to sto sam ga zamazala, ali on je samo odmahnuo rukom i nasmiješio se. Rekli su mi da sad samo trebam pažljivo voziti, ali da će me oni otpratiti do kuće. Dva su auta išla ispred mene, jedan iza mene, prateći me sve do moga doma… Kad sam ih pozvala na čaj ili rakiju, rekli su da neće, da im je bilo drago, a ja sam pokušala inzistirati… onda mi je jedan od njih (onaj zaprljani, mislim) rekao: «Ma srest ćemo se mi još, gospođo, vidim ja vas često
na misi kod kapucina! Onda ćete častiti!»
Oni su produžili dalje u snježni sumrak, a ja ušla u svoj dom…. ne moram naglašavati da ih nikada nisam vidjela u crkvi… tako sam zaključila da anđeli čuvari zaista postoje, a ponekad i poprime ljudski oblik…
Zbog tog sjećanja volim živjeti: ono mi obogaćuje život onim dubinskim sjajem snijega, kao da je u njemu sakriveno sunce za koje ne znamo gdje bismo ga tražili.
