četvrtak, 12.04.2012.

Butterfly with iron wings

Nije bilo niceg posebnog o cemu bi mogla pisati u 100 redova. Barem ne lijepog. Zbog toga sam izbjegavala pisanje postova. Jedna od odluka mi je bila da se ne zalim i ne kukam, no kako ovo traje vec duze vrijeme- trebam se ispucat. Ova godina je pocela u tonu u kojem sam je docekala: elegicno (obozavam ovaj izraz). U zadnje vrijeme se samo lose i tuzne vijesti redaju. Iako se radi o ljudima koji mozda nisu blize povezani samnom, vec smo na razini povrsnog poznanstva, zao mi je. Malo je suncanih dana u zadnje vrijeme.

Gledam ljude oko sebe i svi su namrsteni, tmurni, odsutni... Penzioneri svoje frustracije i ogorcenost redovito iskazuju po ulicama i autobusima. Jednom sam prosla pokraj neke djevojke i cula ju kako govori prijateljici da ces danas rijetko cuti od ljudi "Volim te" ili nesto slicno tome. Pa sto nam je svima? Kazu da je stanje u drzavi krivo, novci... Gledam grad u kojem sam rodena i ne prepoznajem ga. Laju ljudi i deru se, prije je ta buka odzvanjala od duhovitih upada a sada samo uvrede, pljuvanja i prigovori.
Kafici su puni ljudi koji kvocaju kako nema posla, onih koji ga niti ne traze ali imaju svo vrijeme svijeta da novce bacaju na kavice i pivice dok 'filozofiraju' i svi su im krivi osim njih samih. Ne govorim o nezaposlenim ljudima vec neradnicima (da ne bude zabune).

Umjesto da uzivam setajuci rivom svog lijepog grada uz onaj komadic slobodnog vremena izmedu predavanja, ja prevrcem mogucnosti kako si mogu omoguciti da odem iz drzave. Priznajem da sam vec duze vrijeme klonula duhom, i da je apatija dala maha. Svo ovo sivilo nas cini takvima, valjda ce uskoro krenut na bolje prije nego nas proguta. Nadam se. Eto, zao mi je sto je post u ovakvom tonu ali ovo su moja razmisljanja zadnjih nekoliko tjedana. Pozdravljam vas.