Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose ga je nastavila viđati cijelog proljeća.
Sjedio bi na klupama autobusnih i tramvajskih postaja diljem grada. Uvijek u razgovoru s ostalim putnicima koji su čekali prijevoz. Putnici bi se ukrcali a starac bi ostao sjediti na klupi s pojilicom za ptice kraj koljena.
Zanimljiv predmet privukao bi pozornost nekog od putnika koji su sišli pa bi oni prišli starcu i zapodjeli razgovor.
Vjerojatno mu netko od tih sugovornika pomogne ukrcati pojilicu u tramvaj ili autobus kad mu dosadi sjediti na klupi - pomisli Rose.
No, nikada starca nije srela u tramvaju ili autobusu iako se Rose toga proljeća gradskim prometalima vozila neuobičajeno često, gotovo svakodnevno Zatekla je samu sebe kako sjeda u autobus ili tramvaj iako nije krenula nikamo, ni na kakvo odredište, ni sa kakvim ciljem.
Osim možda...
Rose nasmija na tu pomisao - Zar se vozim gradskim prometom samo da bih vidjela tog starca?
Čudnovati starac s pojilicom za ptice postao je 'lajt motiv' Roseina proljeća.
Vozeći se autobusnim i tramvajskim linijama, Rose ga je očekivala kao što se očekuje rima na kraju stiha, kao što se očekuje ponavljani refren u nekoj već zaboravljenoj staroj pjesmi.
Kad ga je ugledala prvi put, namjeravala ga je upitati gdje je nabavio tu lijepu pojilicu za ptice na stalku izvijenih nožica s ljupkom figuricom ptice na rubu plitice.
Sada je njezina namjera bila sasvim drugačija - željela je sama odgonetnuti starčevu tajnu.
Što ga nagoni na svakodnevno sjedenje na stanicama?
Kamo nosi tu pojilicu?
Kako uspijeva dospjeti na različite, međusobno udaljene stanice, kad ga nikada nije susrela u vožnji?
U svijesti joj proleti slika - na praznoj klupi odjednom se, niotkuda , 'materijalizira' taj tajanstveni starac s pojlicom za ptice.U Roseinoj uobrazilji pojilica se napuni vodom, iz oblaka se spusti jato žednih ptica. Ptice sletješe starcu na glavu i ramena a potom se spustiše na pojilicu žedno zaranjajući kljunove u bistru vodu.
...
Proljetni dani proletješe brzo.
S prvim ljetnim vrućinama starca nestade. Rose se još neko vrijeme vozila gradskim prometom u nadi da će ga ugledati na nekoj od stanica.
Sa zadnjim tračkom proljetne svježine Roseina se nada sparušila i nestala.
Više ga neću vidjeti.
Nikada neću saznati njegovu tajnu ... ...
...
Rose je oduvijek loše podnosila ljetne jare. A te je godine ljetna vrućina bila nemilosrdna. Samo su rana jutra bila donekle podnošljva.
Rose bi ustajala u svanuće i izlazila u svoj vrt. Na biljkama koje je večer prije zalila caklila bi se poneka kapljica vode koju vrela noć nije uspjela sasušiti.Rose bi obilazila vrt, dodirivala latice cvijeća, zavirivala u vrtna jezerca, gladila krzno svoje mačje družbe koja bi se u zoru vraćala iz noćne skitnje. A onda bi na svojoj vrtnoj klupi dočekala prve zrake sunca.
Toga je ljetnog jutra Rose ustala još ranije nego inače. Noć je bila sparna, duga, besana. Čitav svijet još spava - učinilo joj se kad je otvorila vrata prema vrtu.
Tada je ugledala pojilicu za ptice. Bijelo obojena, na stalku izvijenih nožica s ljupkom figuricom ptice na rubu plitice.
Starčeva pojlica!
Kako je dosjela u moj vrt?
Rose se osvrnu, no starca nije bilo.
Priđe pojilici i nagnu se nad pliticu. Nad njezinom glavom, na rascvjetalim viticama ruže penjačice, ptičice su već nestrpljivo čekale da Rose zrnjem napuni hranilice.
Moram i pojilicu napuniti vodom - pomisli Rose.
Već je krenula po kanticu, kad odjednom - pojilica se napuni vodom kao da netko nevidjiv lijeva vodu sve dok se nije počela prelijevati preko ruba plitice.
Ptičice cvrkućući sletješe na pojilicu, žedno zaranjajući kljunove u bistru vodu.
Rose u tom trenu shvati - odgonetnula je starčevu tajnu.
Sad je znala kakva je žeđ nagonila usamljenog starca da s pojilicom za ptice sjedi na tramvajskim i autobusnim postajama.
(kraj priče)
P.S.
A vi, dragi sve malobrojniji čitatelji Rusalkinih priča, jeste li vi odgonetnuli zagonetku?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
