Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Još jednom se zavrtjelo kolo vremena, ljeto je smijenilo proljeće, jesen je smijenila ljeto ... bližilo se vrijeme da se Persephone oprosti s materom i vrati u Podzemlje ... nastavio je Morpheus s pričom.
No, te se jeseni Persephona namjeravala vratiti u Svijet sjena ne kao oteta djevica već kao Kraljica podzemlja, kao Ona čijeg se imena pribojavaju smrtnici i bogovi, kao ona čije se ime ne izgovara. Kad joj je mati otkrila Hadesovu nevjeru, u submisivnoj se Persephoni probudila Persephona osvetnica, svjesna svoje moći.
Demetra je toga proljeća kćer uvela u tajne misterije inicijacije, u kojima je Persephone do tada uvijek odbijala sudjelovati. U kovitlacu isprepletenih tijela, pod svjetlom mjeseca, na svježim oranicama Aeoliana, Persephone se prepustila ljubavnim užitcima i podala Pirithousu, svojem nekadašnjem proscu, otkrivajući uživanje neopterećeno ljubavlju. Narove sjemenke kojima ju je nahranio Hades izgubile su moć nad Persephonom, ona se više nije morala vratiti u Podzemni svijet.
No, Persephone se ipak odlučila vratiti, ovoga puta svojom voljom.
Kad ju je Hades zaskočio na obali Cocytusa, Minthe još uvijek ništa nije znala o ljubavi. No, Minthe je bila najada, pripadnica roda strastvenih vodenih nimfi. U njezinim je žilama kolala vrela krv pa se njezino tijelo odazvalo Hadesu, čak i dok mu se još uvijek odupirala. I, dogodilo se čudo, u trenutku kad mu se otvorila poput cvijeta, Hades se iz silovatelja pretvorio u ljubavnika, strast se stopila s nježnošću ...
Bog podzemlja se zaljubio a Minthe mu je ljubav uzvratila.
Had je namjeravao Minthe skriti u jednoj od hadskih pećina. Uz pomoć Titana zarobljenih u Tartarusu u pećinu je doveo bistri iskričavi izvor koji je oblikovao ovalno jezerce pod svodom od ametista i safira, tako nalik očima voljene najade. No, ponosna je Minthe odbila Hadesovu ponudu i ostala živjeti u valovima Cocytusa. Dođi kad me poželiš, rekla mu je. Dođi, nadajući se da ću i ja poželjeti tebe. No, iako se sama sebi zaricala kako će mu barem pokoji puta reći kako ga toga dana ne želi, to joj nikada nije uspijevalo.
I dok je Hades Persephonu morao nahraniti narovim sjemenkama da bi mu se vraćala, Mynthe je sama progutala pregršt mogranjeva sjemena kako je ništa ne bi moglo razdvojiti od voljenog.
Persephone je te jeseni, vrativši se u Podzemni svijet, bračnu postelju opet zatekla praznu. Ljubavi je nestalo, a strast prema Hadesu nikada i nije osjećala, no Persephoni je, kao razmaženom djetetu, odbačena igračka postala ponovo zanimljivom zato što je za njom netko drugi posegnuo. Iako nije imala hrabrosti suočiti se s mrskom suparnicom, znala je kako će je se riješiti.
Mati Demetra poučila ju je čaroliji:
Moraš se domoći nečega što joj je pripadalo ... a tada ...
Persephone je čekala zgodnu priliku, a ta se prilika ukazala i prije no što joj se nadala. Pretražujući Hadesov plašt, u naborima je pronašla uvojak zlatne kose. Bacila je uvojak na sivi hadski pijesak i zgazila ga petom. Iz dubina Cocytusa začuo se jecaj a zlatni se uvojak pod Persephoninim stopalom prometuo u busen mirisne travke. Čarolija je djelovala, Minthe se pretvorila u mentu, no Persephona je uskoro poželjela da su je čini izdale.
Jer, kad god bi Persephone zakoračila, u otiscima njezinih stopa nicali bi bokori mente, cvjetajući i mirišući ...
Hades, Persephone, Minthe ...
Nesretnici ... nije ih moglo snaći gore prokletstvo, rekla je Rose.
Ah, Rose, u tebe je srce suviše meko ...
Žališ ih sve troje, a ja mislim kako nijedno od njih ne zavrjeđuje sažaljenja ... nasmijao se Morpheus.
Dobili su što su tražili ...
Persephone je zadržala krunu, a Minthe će vječno mirisati svome ljubavniku ...
Rose je samo uzdahnula pomislivši kako njezin Bog snova, unatoč tomu što pamti vječnost, još uvijek nije uspio odrasti: Ponekad mi se čini da volim okrutno dijete ...
Dok su šutke koračali dalje kroz smetove, približavajući se Cocytusu i Tartarusu, Rosei se učinilo da ispod ledenog pokrova osjeća blag i nježan miris mente ...
dani ruža, noći vina i mjesečine,
k'o niti srebrne paučine ...
a Ti i ja, Jedini, isprepleteni,
mjesečinom opijeni,
u ljubavnu zamku
uhvaćeni,
ružičastim nitima vezani,
pijani od ljubavi i mjesečine
s usnama na rubu čaše
ispijamo žedno
naše dane ruža, naše noći vina ...
kad ispijemo vino
kad uvenu ruže
kad razbijemo čašu
kad dohvatimo Mjesec
kad zavlada pomrčina ...
... i kad trijezno jutro svane ...
još uvijek smo budni, još uvijek smo žedni,
moja Željo pusta,
još uvijek se
traže
još uvijek se
nađu ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
