Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Grčki poeta Hesiod tvrdi da je put od površine Zemlje do Taurusa jednak duljini puta od Zemlje do Nebesa. Tartarus je dno Hada, najdublji, najmračniji i najstrašniji dio Podzemnoga svijeta. Taurus je ambis bez dna, duboko i mračno mjesto na kojem duše griješnika ispaštaju grijehe, bez nade na istek kazne ...
Tartarus je Mjesto koje je zaboravilo opraštati ...
A upravo iz te duboke tame, nekada davno, prije postanka svijeta, iz kaosa i ništavila izronilo je Svjetlo, otelo se Nepostojanju i prhnulo prema površini poput leptira iz kukuljice. Nakon rađanja Svjetla, pukotina na kukuljici ponovo se zatvorila, a u njoj ostade Ništavilo, pritisnuto s tri sloja tame kroz koju se ne probija ni tračak svjetlosti, ni najmanji odjek zvuka.
Svećenici, pjesnici i griješnici oduvijek su vježbali maštu smišljajući maštovite muke dostojne Inferna: vječni plamen, gorući pijesak, smrdljivo blato, rijeke ključale krvi ...
No, Tartarus je strašniji od svakoga straha.
U njemu nema pokreta, ni zvuka, ni mirisa, ni svjetla, samo vječna prazna tama, potpuna deprivacija od svih senzacija, od svih osjeta ...
Tartarus je vječna, nepokretna, bezdana i bezizlazna praznina ... dno bez vrha ... tama bez svjetlosti ... zaustavljena vječnost ... rastanak bez nade u ponovni susret ... U vječnoj nepokretnosti, u hladnoj tišini i tami, pokretna je samo vječno gladna, vječno žedna misao griješnika, misao koja se vrti u beskrajnom krugu, vječno ponavljajući počinjeni grijeh ... bez kajanja, bez sjećanja na Dobrotu, bez nade u Oproštenje, bez vjere u Ljubav ...
Bijeg iz Taurusa je nemoguć jer su zidine ambisa sačinjene od tekućeg mraka, od plamena koji niti grije niti svijetli, ali ipak peče ... a vratnice su od adamanta, tvari tvrđe od dijamanta ...
...
...
Snijeg je konačno prestao padati, Rose i Morpheus spremali su se krenuti na zadnju dionicu svoga puta, na dno Hada, u Taurus.
Kako ćemo ući u Taurus, Morpheuse? upitala je Rose. ... kako ćemo ući, ako su vratnice neprobojne?
Ah, Rose, ući ćemo lako, suviše lako ... večna Tama otvorit će nam se sama ... i progutati nas poput gladnih ustiju ...
Ući u Taurus bit će lako, no izići iz njega ...
Odustanimo, Rose, vratimo se ... još uvijek nije kasno.
Rose je shvatila da je kasnije no što se nadala. Morpheus je izgubio svaku nadu ... a to ju je umiranje nade strašilo više od spuštanja na dno Inferna.
I ja mislim kako još uvijek nije kasno, Morpheuse... rekla je. Još uvijek se možemo iskupiti, no, ako sada odustanemo ... propustili smo zadnju priliku za iskupljenje.
I, ma koliko daleko pobjegli, Inferno ćemo nositi sa sobom a Taurus u sebi ...
...
Thanatos je likovao, poput crnog pauka: Konačno sam uspio Morpheusa lišiti nade.
Usamljena Rose pokleknut će ... njezina nada neće moći podnijeti teret Morpheusova beznađa ...
I tada će se oboje naći u mojoj mreži!
Thanatos je likovao misleći na Rose, na zalogaj kojim će se osladiti ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
