Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.



Photobucket
rega, rega - kvak!

Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube
frog in my hand



Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao:
Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu
.

Zamislila sam se i odgovorila:
Da, ima. Moju.

Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".


dva za jedan: Perin i Đurin blog


Ignis, Vila zaštitnica jezeraca i kuma bloga


Još jedna vila što lebdi nad jezercima.
Erato, muza poezije.
Drugo joj ime -
vitae

Vitae: Ruži iz dravskih vrtova

Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..

To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...

Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?

Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!

Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile
...


Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.





Rupe na vrtnoj tarabi


koki
armin
finding myself
kora
misko
bubilo
majstoricasmora
zmajka

katrida
aquaria
djevojčica lutalica -pinky
horsy
horsey
daniela
lucija9
redakcija jučerašnjih novina
playera
atlantida
irida
Tixi
šareni pajaci
maslina oliva
necutako
minerva- bitter sweet symphony
prudence
panova frula
1977godina
agnie
iskra
Fanny7
LudaMarta
brunhilda
maslackica
cordelia
borgman
MadDog
melodius
Dida
gogoo
sjedokosi
lazy daysleeper
drano, Sićušna plava iskra
slatko grko
Grof V., Vladimir Ordanić
viola
maslackica
borut i vesna
njofra 1
guedes
ledena
slatko grko
kike
mimi
bijeli koralj
vrapčić
decembar2001
sillvanus, stolisnik
plavi zvončići
nihonkichigai
miris dunje
laughing granny
kolegica mica
ježev blog
dinaja
odmor za umorna srca
istina o životu
mendula
sewen2
dream_maker
bespelj
gustirna
morska zvijezda
sagittariusclassic
dordora
greentea
boccacio
perdido
cvjetići
poezija duše
kenguur
fizikalac

Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.

Ipak, nikad ne reci - nikad
.

santea

greeneyes

vierziger

walkingcloud
tip koji sjedi
bez šavova
zrakoplov



Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih

30.09.2008., utorak

massandrovski dvorac ...



Mihail Semenovič Voroncov, prvi vlasnik massandrovskog dvorca, bio je graf, knjaz, feldmaršal, gubernator oblasti Odese, kavkaski namjesnik, član peterburške akademije znanosti.

Photobucket
Mihail Semenovič Voroncov


Djetinjstvo je proveo u Londonu, obrazovan je u Engleskoj. Otac mu je već u djetinjstvu namijenio vojnu i državničku karijeru. Voroncov je sudjelovao u ratu s Turcima i Napoleonom, ranjen je u borodinskoj bitci, nositelj je brojnih ordena za hrabrost i vojne uspjehe.
Izgradio je brojne dvorce u Alupki, Petrogradu, Odesi.

Massandrovski dvorac grofa Voroncova promijenio je brojne vlasnike koji su u njemu rijetko boravili. Tijekom povijesti dvorac nikada nije bio poharan pa je sačuvan u izvornom obliku i bez restauracije.





- 05:55 - Komentari (15) - Isprintaj - #

28.09.2008., nedjelja

stigoh ...

... prije nepun sat vremena, više čim malo predahnem ...





Lijep pozdrav svima ...

ponedjeljak, 10:40 ... nastavak krimske priče



Moja ovogodišnja krimska pustolovina obilovala je obratima: i kiše i sunca, i lijepih i neugodnih trenutaka ...
Avion je već u polasku s budimpeštankog aerodroma kasnio tri sata. U Kijev stigosmo po kiši i nevremenu, vezu sa Semferopoljom smo izgubile pa nas je aviokompanija smjestila u hotel.
Put smo nastavile sutradan ujutro. U Semferopolju su nas dočekali domaćini i prevezli do Alušte.
Prvi su nas dan smjestili u stari dio hotelskog kompleksa Junost jer je novi dio bio pun bankara i biznismena koji su održavali svoj kongres. Pred zgradom starog dijela hotela je novi raskošni bazen u mramoru, uokolo je dotjeran park, no sobe izgledaju kao da su iz prošlog stoljeća, namještaj raskliman, tepih pohaban, kupaonica 'sklepana' iz različitih dijelova, posteljina sumnjive čistoće. Odvukle smo prtljag na četvrti kat (bez lifta), pa odjurile do robne kuće, kupiti jastučiće i plahte.
Sutradan su pristigli i drugi sudionici naše konferencije, bankari otiđoše, a mi se preselismo u novouređeni dio hotela, gdje smo bile smještene i prošle godine. Luksuzno opremljene sobe, velika blagovaonica, terase ... sve je tu kao 'iz druge priče'.
Na konferenciji sretosmo neke stare poznanike i prijatelje, upoznasmo mnogo novih. Domaćini su ispunili i radno i slobodno vrijeme, pa su se smjenjivale sesije i sekcije, kafe pauze, furšeti i izleti ...
Vrijeme nas je uglavnom služilo, bilo je i sunca i oblaka.
Na put sam krenula prehlađena, tamo sam se liječila sirupom, grožđem, smokavama i krimskim vinom. Krim je poznat kao 'zračna banja' i pun je lječilišta za plućne bolesnike, pa sam unatoč prehladi disala punim plućima.

O posjetu dvorcu Voroncova u okolici Alupke i o degustaciji krimskih vina, u sljedećim postovima.







- 23:42 - Komentari (21) - Isprintaj - #

20.09.2008., subota

odoh ...

... a Ti, Jedini,
za oblake ne brini
...


Photobucket
krimski suton, photo by rusalka

rumeni oblaci, more
i vitki kiparisi ...

dok šetah arboretumom
pod visokim krimskim nebom
prošlog ljeta,
poželjeh svoju ruku
u Tvojoj ruci...

pogled Ti svoj posudih.
Voljeni, pogledaj!

Oblaci ljube More
a visoki Kiparisi trepte ...

... od ljubomore
...


P.S. odoh ... na Krim ...
putujem sutra, u nedjelju ... i vraćam se za tjedan dana, opet u nedjelju ...




- 23:59 - Komentari (44) - Isprintaj - #

19.09.2008., petak

rose: čekanje ...

Photobucket
photo by flickr

(prethodni nastavak)

Rose je na ulazu svoga skrovišta zurila u gustu zavjesu pahulja koje su joj zaklanjale vidik.
Bijele su se leptirice spuštale s niskog hadskog svoda polako i uporno, prigušujući sve zvukove u i inače tihom Hadu. Tišina je sve teže pritiskala Rose pa se iskrala iz pećine i sjela na obalu Mnemozyne, nadajući se da će joj zvuk njezina protjecanja donijeti olakšanje. No, i Mnemosyna je utihnula, površina rijeke sjećanja bila je potpuno zamrznuta, njezine su vode tekle bezšumno pod tankom ledenom skramom.
Rose je podigla glavu i pustila da joj pahulje padaju po kosi, čelu, obrazima, trepavicama. Tištao ju je strah za Morpheusa, zamišljala ga je kako se probija kroz snježne smetove, kako luta kroz mećavu, tražeći put do Lethe.
Plakati nije mogla, a pahulje koje su joj se poput suza topile na trepavicama i usnama, donosile su joj ipak barem neko olakšanje. Najradije bi ostala tu na obali, no znala je da je Thanatos u blizini pa se nerado vratila u svoje skrovište.

Kada bih barem mogla zaspati, zaboraviti brige i strahove ...
... a onda se probuditi, u Morpheusovu zagrljaju
...

Bile su to samo puste želje, san joj nije dolazio, a brige i strahovi rojili su se poput pahulja koje nisu prestajale padati.

Padajte samo, padajte, ledene leptirice...
Padajte ... i skrijte Morpheusov trag
... prošaptala je Rose i čvršće ovila Morpheusov plašt oko svojih ramena, zamišljajući da su krila toga crnog plašta voljene ruke koje je grle.

...

Thanatosu nije promakao Morpheusov odlazak, znao je da su se Rose i Morpheus razdvojili. Likovao je: razdvojeni, oboje će mu biti lakši plijen.

Sada je, poput psa tragača, cunjao po Memosyninim obalama, tražeći Rosein trag. Na trenutak mu se učinilo da vidi sitnu Roseinu priliku kako stoji tik uz obalu, no igra ga je pahuljica na trenutak zaslijepila, a već u sljedećem trenutku obala je bila pusta.

Samo se Ti skrivaj, snježna ptičice ...
No, ne nadaj se da Te neću nanjušiti
...

Visoka je crna prilika nastavila uporno pretraživati obalu.
Povremeno bi se saginjala, njuškala snijeg i osluškivala.

He he he ... čujem kako Ti srdašce uplašeno kuca, moja Rose ...
... a ti će me otkucaji, prije ili kasnije, dovesti na Tvoj trag
...


(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.





Dodatak: subota ...





- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

18.09.2008., četvrtak

rose: razdvajanje


Photobucket
snow swan, photo by flickr



Within Temptation, The SwanSong

(prethodni nastavak)

Traganje za Rijekom sjećanja odvelo je Rose i Morpheusa s njihova puta prema središtu Hada. Dok se Rose borila da se izvuče iz zaborava, izgubili su mnogo vremena a sad su znali kako im vrijeme izmiče. Znali su i da im je Thanatos za petama, sve jače su osjećali njegovu mračnu prisutnost i njegov gnjev.

Rose, borba sa zaboravom iscrpila Te je, rekao je Morpheus.
Morali bismo ostati neko vrijeme ovdje, na obali Mnemosyne, dok Ti ponovo ne prikupiš snagu, no vrijeme nam bježi, a snijeg je pokrio naše tragove pa će biti teško ponovo pronaći pravi put ...
Nerado to činim ... ali ne vidim drugoga rješenja. Krenut ću da pravi smjer potražim, a Tebe ću skriti ovdje, uz Mnemosynu, već sam pronašao pravo mjesto ...

Čim nađem put, vratit ću se po Tebe, a Ti se pritaji, čekaj me ...

Ah, Morpheuse, nismo se razdvajali odkada smo u Had kročili ...nemojmo ni sada, molim Te ...
Radije se oboje skrijmo, ja ću se brzo oporaviti, ako si Ti uz mene ...

Žao mi je Rose, iako bih najradije ostao ovdje s Tobom, tako bismo izgubili previše vremena ... Izgleda da ovaj snijeg ne namjerava stati a ja Te ne mogu izložiti lutanju. Snažniji sam, brže ću pronaći put natrag, do Lethe ... a od njezinih obala nije daleko ni središte Hada. Obilježit ću put ... i vratiti se po Tebe brzo ...
Morat ćeš skupiti snage ... i čekati ...
...

Morpheus je pronašao pravo skrovište. Na obali Mnemosyne, pod korijenjem stare vrbe, skrivena je pećina sezala duboko u glinenu obalu. Ulaz joj je bio uzak i skriven vrbinim granama, a nakon uskog ulaza svod pećine se dizao i zaobljavao, tvoreći prostor u kojem se Rose mogla uspraviti. Visoki se Morpheus povio pod niskim stropom pećine, ruke je spustio na Roseina ramena, zagledao se u njezino zabrinuto lice i rekao: Snijeg koji uporno pada prava je sreća, Rose. Pokrit će tragove začas, pa Thanatosa ništa neće voditi do ulaza u Tvoje skrovište ...

Prokleta je to sreća, Morpheuse, rekla je Rose rezignirano. Dok ja čučim ovdje na sigurnome, Ti ćeš lutati kroz mećavu ...

Morpheus je prije polaska učinio sve kako bi Roseino skrovište bilo što udobnije. Nabrao je snop trstike i suhe trave, odvojio središnji suhi dio i načinio ležaj. Prije no što je krenuo, poljubio je Rose, a zatim svukao svoj crni ogrtač i njime je omotao.

A Ti, zar ćeš takav, napola gol, u snježnu oluju?
Ne, neću uzeti Tvoj ogrtač, Morpheuse ... ni ne pomišljaj na to
...

Morpheus se nasmijao, i dok se Rose još nije ni snašla, omotao je čvrsto krajeve ogrtača oko njezina tijela i zavezao ih u dupli čvor na Roseinim leđima. Iako je Rose, u bijesu, skupila snagu nesrazmjernu njezinom krhkom tijelu, izmršavjelom tijekom teškog putovanja kroz Had, njezina se snaga nije mogla mjeriti sa snagom Boga snova.
Morpheus je stegnuo Rose u čvrst zagrljaj, smijući se njezinu uzaludnom otporu.

Trebat će ti sat dva, da čvor odriješiš, rekao je. Ja ću dotle već daleko odmaći. Ne ljuti se na mene, mila moja Rose, nemamo vremena za raspravu ...

Suznih očiju Rose je uspjela prošaptati: A za još jedan poljubac ... imamo li vremena za samo još jedan ...

To bi nam mogao biti posljednji, pomislila je dok ju je Morpheus dugo ljubio, opraštajući se.

Čekaj me, Rose ... ništa me neće spriječiti da se po Tebe vratim ...

...

Kad je gusti roj pahulja skrio visoku Morpheusovu siluetu, Rose je, zamotana u Morpheusov ogrtač poput leptirove kukuljice, oteturala i sručila se na ležaj od trske i suhe trave. Sivi Hadski suton pretvorio se u mrak i Rose je, očajna, u taj mrak utonula ...

Kad se, satima kasnije, probudila, učinilo joj se da sa zamrznute obale Mnemosyne čuje krik usamljena labuda. Nije bila sigurna doziva li to labud svoju izgubljenu družicu, uzvikuje li to Morpheus, dozivajući je ... ili je to krik njezina vlastita srca ...

Photobucket
Tomasz Rut, Leda Nova


Pero i Đuro: pospanci ....


- 23:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #

17.09.2008., srijeda

rose: plava trava zaborava




(prethodni nastavak)

Plavi joj je pogled još uvijek bio zamagljen dok se budila u njegovu naručju.

Rose ... prošaptao je a u njezinu je oku bljesnula iskra prepoznavanja.

Nagnuo se i poljubio joj usne.
Usne joj isprva bijahu hladne a zatim se zagrijaše u njegovu poljupcu. Svi njihovi zajednički tretnutci, od prvog susreta do kobnog trenutka u kojem se borila sa zaboravom, preletješe pred Roseinim unutarnjim okom.

Ne želim zaborav ... rekla je ... ma kako sladak, ma kako primamljiv bio ...
Želim se sjećati svakog Tvog dodira, svake Tvoje riječi, svakog otkucaja srca ...
Ne bih čak ni one trenutke u kojima si mi nanio bol zamijenila za olakšanje zaborava.



...

Sklupčana u Morpheusovu zagrljaju, na obali Mnemosyne nad kojom je snježilo, Rose mu je šapatom pripovijedala o osjećajima koji su je razdirali dok se u njoj zaborav borio s prisjećanjem.

Tonući u hladni vir Mnemosyne, osjetila sam Thanatosove ruke kako me stežu ...
Osjetila sam njegovu prisutnost i kasnije, dok sam poput djeteta trčala za leptirima, lišena sjećanja. Smijala sam se, Morpheuse ... a u meni je sve treptalo od straha, krv mi se ledila u žilama ... jer On mi je šaptao: Samo lepršaj Rose, no uzalud Ti je, već si u mojoj mreži ...
Odupirala sam se sjećanjima jer sam se u dubini duše bojala da će Thanatos, ako se Tebe prisjetim, svoju zamku okrenuti prema Tebi ...

Na trenutak sam bila spremna Thanatosu se predati, ako bi to bila cijena Tvoga otkupa ... no na samu pomisao da me Njegove usne ljube, Njegove ruke grle ... dok mislim na Tebe, dok želim Tebe ... ne, Ljubljeni, nisam mogla ... duša mi se pobunila ...


Rose, zar misliš da bih ja pristao odreći Te se?
Thanatos je moćan bog, njegova moć nadmašuje moju ... možda ga ne mogu pobijediti, no mogu mu se oduprijeti, mogu mu se oduprijeti ako znam da me Ti ljubiš ...
A Ti si to već uradila, hrabra moja Rose, Ti si mu se oduprla, Ti si ga već pobijedila ... Nadam se da ću i ja smoći takvu hrabrost, kad se s Njim suočim.


Više se ne bojim, Morpheuse ... više me ničega nije strah ...
Možda i nemamo budućnosti, Ti i ja, Jedini moj ... no, naše nam trenutke nitko ne može oduzeti, čak ni Thanatos ... čak ni njegov ledeni zagrljaj ...
Ne bojim se više, Jedini ... čak i kad me nestane ... i kad me prekrije plava trava zaborava, i kad nas razdvoje Tvoja vječnost i moja smrtnost, bit ću uvijek Tvoja ...


...

Photobucket

Dvije se siluete sljubiše u jednu.
Rose i Morpheus potonuše u slatki zaborav. Zaboravili su hladnoću snijega, sumrak Hada, muke koje ih čekaju, Thanatosa koji ih vrijeba ...

Usne su Ti poput slatkog vina, Rose ...
Ti si moja Letha i moja Mnemosyna ... Ti si jedino što je vrijedno sjećanja u čitavoj mojoj usamljenoj vječnosti ... Ti si moje sjećanje i moj slatki zaborav ...


Dok su im se tijela spajala a duše preplitale, oboje su znali da je upravo taj trenutak njihove ljubavi i bliskosti vječan i postojan, da im ga nikakav rastanak ne može oduzeti ...

Thanatos ih je, skriven, promatrao, drhteći od želje. Želio ih je oboje, i Rose i Morpheusa, želio ih je podčiniti, želio ih je posjedovati. Gledao ih je, kako se ljube, gledao drhteći od želje ... ali i od straha.
Moćni je Bog Smrti po prvi put posumnjao u svoju moć ...

(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.



Dodatak: uz pozdrav za Necutako ...

Photobucket



Pero i Đuro: pospanci ....




- 23:59 - Komentari (33) - Isprintaj - #

16.09.2008., utorak

la vie en rose ...





još im miris ne čili,
moj Mili ...

još mirišu naši trenutci,
poljupce nam još
pamte oblaci
i
jastuci
...



- 23:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #

15.09.2008., ponedjeljak

rose: buđenje ...

Photobucket
photo by rusalka

(prethodni nastavak)


Hladne su vode Mnemosynine iskrile pod olovnim hadskim nebom. Nestalo je plavih nezaboravaka s obala, nestala su i jata leptira, ledeni se vjetar igrao Roseinim plavim pramenovima, zalutale pahulje topile su joj se na trepavicama.
Rose se u Morpheusovu naručju budila, bolno i sporo, kao iz narkoze. Boja joj se polako vraćala u obraze, oči bi joj se povremeno široko otvorile, zatreptale, pa bi potom opet problijedila, sklopila očne kapke, potonula u ništavilo.
Izranjala je prema površini svijesti i sjećanja i ponovo tonula u zaborav, kao utopljenik koji se grčevito bori da bi se održao na površini ...

Morpheusu je i Rose i sebe ogrnuo svojim crnim plaštem koji je ubrzo pobijelio pod slojem snijega što je sve gušće padao. S bolom je promatrao voljeno lice misleći kako Roseino buđenje liči na rascvjetavanje zimske ruže. Ozebli pupoljak načas bi se otvorio pod zrakom sunca a potom bi se latice ponovo zatvorile pred večernjim mrazom.

Kada se bude probudila, Rose će znati cijenu zaborava ... i cijenu sjećanja.
Morpheus se sa zebnjom pitao: Hoće li me još uvijek voljeti, kad se probudi ...


...

Tamni se Thanatosov pogled, tražeći, probijao kroz sve gušći roj pahulja i željno se zaustavio na Roseinu blijedom licu.

Kad se uskoro budeš budila u mojem naručju, neće biti nikakvih sjećanja.
Procvast ćeš, kao da cvateš prvi put, blijeda Ružice ...
... i mirisat ćeš samo meni
...


(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.






ponekad kad zapitam se
volim li Te,
pružim ruku
i
dodirnem Te.

ponekad kad zapitam se
voliš li me,
pružiš ruku
i
dodirneš me.

u titraju toga dodira
nestanu sva naša
pitanja ...


Pero i Đuro: Kiša pada, dosadno je ....




- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

14.09.2008., nedjelja

...

Photobucket
first frost and last flames, photo(shop) by rU



kad život jesenju brazdu zaore
i slute se prvi mrazovi,
kad hladne kiše zaplaču
i zapušu sjeverni vjetrovi ...

prije no što zapadnu zadnji snjegovi,
pravo je vrijeme,
moja Ljubavi ...

... Ružicama zimskim, za prvi cvat
...

Photobucket
ruže, zimske ... i jesenje, photo(shop) by rU







- 23:59 - Komentari (17) - Isprintaj - #

13.09.2008., subota

rose: gutljaj iz rijeke sjećanja ...


Albinoni - Adagio - Desiderata

Ledeno hladan gutljaj Mnemosyne kliznuo je Roseinim grlom.
Preplavio ju je prekrasan osjećaj olakšanja, kao žednoga putnika koji prelazeći pustinju stigne u oazu.
No, istoga trena, led se pretvorio u plamen koji sažiže.
U Roseinoj svijesti zatreptaše krila plavog leptira, treptaji se ubrzaše, leptirova krila crveno zaplamtješe ...

Bujica sjećanja preplavila je Rose tako silovito i tako bolno da je izgubila svijest.

...



...

Oblaci ... visoki, paperjasti, nebom brzo putuju, vjetrom gonjeni ...
... ležim na livadi, visoke travke njišu mi se nad glavom ... a ja želim poletjeti, dok zemlja nam se pod nogama izmiče, poletjeti ... o, kako želim poletjeti, s Tobom ...

Mjesečev odsjaj na tihoj vodi ... a mi plovimo, zagrljeni, u čunu što se na mjesečini ljuljuška ... dok obale promiču kao sjene ... ja ljubim Te, Ti ljubiš me ...

Što li to na nas pada, Jedini, pahulje ... il' behari?
... ljubim prvi mraz u Tvojoj kosi, a Ti mi šapćeš: Noćas na trešnjev cvijet mirišeš ...

Ogrćeš me svojim plaštom, Bože snova, tonem u toplu tamu ... gubim se u Tvojem zagrljaju ... nek' ne svane, nek' nikad ne svane, ta zora nemilosrdna koja nas razdvaja ...

A već je tu, na pragu ... sviće, a Albinonieva Desperata ječi, dok ljubiš me, na rastanku ...


...

Mnemosyna je tekla i hučala, obale su joj se plavile od cvjetova nezaboravka. Rose je ležala bez svijesti, u Morpheusovu zagrljaju ... dok su sjećanja u njezinu duhu lepršala ... k'o krila leptira koja udaraju o prozorsko staklo ...




Dodatak: nedjelja, prohladno, oblačno ...











- 23:59 - Komentari (35) - Isprintaj - #

12.09.2008., petak

rose: forget-me-not

Photobucket
forget-me-not, photo by flickr

(prethodni nastavak)

Huk Mnemosyne postajao je sve glasniji, potičući Rose i Morpheusa da ubrzaju korake.

Odjednom, nađoše se na visokoj obali s koje se pružao vidik na rijeku sjećanja.
Bio je to prekrasan prizor, potpuno neočekivan u Svijetu sjena.
Obala Mnemosyne bila je gusto obrasla cvjetovima plavog nezaboravka a jata leptira slijetala su na cvjetove i mokri šljunak na rječnom rubu.

Zakoračili su zajedno u bistru i prozirnu vodu, Rose i Morpheus, osjećajući glatke oblutke pod bosim stopalima.
Morpheus je zagrabio vode u dlan i prinio ga Roisei, kao čašu. Nakon prvog gutljaja, Rose je zaslijepio bljesak slika koje su se smjenjivale zastrašujućom brzinom.

Osjetila je prodoran sjevajući bol u sljepoočnicama, vrisnula i onesviještena pala Morpheusu u naručje .


(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.




Lucie Silvas - Forget me not

u mom' i Tvojem vrtu
cvjeta cvijet kojem zaboravih
ime

samo mi srce sluti,
Jedini,
da zove se
ne-zaboravi-me
...


Photobucket Image Hosting
photo by rusalka

Dodatak 1: Draga moja Ančice, sestrice, još jednom, sretan Ti rođendan ...

Photobucket
Lladro porcelain: Sisters

Sve si goste pogostila i čestitare počastila,
sad uživaj sa svojim dragim mužićem, na obali dunavskoj
...


Pero i Đuro: Forget-me-not?
Dobro smo, hvala na pitanju ... Premda nam se čini da u zadnje vrijeme nitko i ne pita ...


osim Frulićke ...


Dodatak 2: ... za sve zaboravne ... da se podsjete ...

uz pozdrav Fizikalcu
... hihihihi




- 23:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #

11.09.2008., četvrtak

rose: na putu do mnemosyne (3) ...



enchanted doll

(prethodni nastavak)


Kada je Thanatos povukao Rose u Lethin vir, ona je uspjela ispljunuti dio gutljaja koji ju je Bog smrti prisilio progutati. Upravo stoga Rose je sačuvala sićušne fragmente sjećanja. Sjećala se značenja nekih riječi, prepoznavala je predmete, razlikovala ljude od životinja, životinje od biljaka, pijesak od vode, zemlju od oblaka ... No, nije joj ostalo ništa od osobnih uspomena. Nije pamtila svoje ime, ni događaje iz svoje prošlosti, nije pamtila ni prepoznavala ni Morpheusa, nije se sjećala da ga je ljubila ... Nije znala ni gdje se nalazi ni kako je u Had dospjela.

Thanatos nije uspio u potpunosti provesti svoj naum. Potpuno izbrisati uspomene nije bilo u njegovoj moći, on je Rosei samo zapriječio put do sjećanja. Sva su njezina sjećanja ležala negdje duboko u Roseinoj svijesti, a ona se upinjala dosegnuti ih. Thanatos nije mogao uništiti ni Roseinu sposobnost učenja, a ona je uvijek učila brzo i s lakoćom. Gutljaj Lethe nije naškodio ni Roseinoj intuiciji. Sve te okolnosti omogućile su Rosei da se, uz Morpheusovu pomoć, ponovo počne ubrzano razvijati. Više se nije otimala iz Morpheusovih ruku, sad mu se neprestano obraćala upitno pokazujući predmete koji su ih okruživali i pažljivo slušajući sve što bi joj Morpheus govorio. Morpheusu je silno godio taj zadivljeni pogled kojim ga je Rose gledala, godilo mu je biti Roseinim učiteljem. S uzbuđenjem je pratio kako Rose, iz dana u dan, iz sata u sat, napreduje. Slušala je njegove upute i pouke sve pažljivije, reagirala ne njegove molbe, pogađala njegova raspoloženja.

Petog dana pješačenja u smjeru rijeke sjećanja, Rose je progovorila prvu riječ. Izgovorila je naglas riječ koju je u tih pet dana Morpheus najčešće izgovarao, obraćajući joj se. Izgovorila je svoje ime: Rose ...

Morpheus je uskliknuo od radosti: Rose! ...
Rose se nasmijala i uprla prst u svoje grudi: Rose?
Rose ... jedina moja i najdraža ... Rose ...odgovorio je Morpheus na rubu smijeha, na rubu plača. Tada je Rose pokazala prstom na Morpheusa i upitno ga pogledala, a on je izgovorio svoje ime, upirući prstom u sebe.

Morpheus, ponovila je Rose.
Morpheus ...

Ah, Rose, kako mi je nedostajao Tvoj glas ...

Zvuk izgovorenog Morpheusova imena kao da je u Rose pokrenuo duboko zapretane osjećaje, ona se nagnula, zagledala se Morpheusu u oči, a zatim poluotvorenim usnama dotaknula Morpheusove usne.
Dok ga je ljubila, kao dijete i kao žena istodobno, Morpheus je pomislio: Poljubac je to koji ću pamtiti, sjećanje na taj poljubac trajat će mi do kraja svih stvari ...

U tom su se poljupcu treptaji bliskosti spajali s uzbuđenjem neizvjesnosti i očekivanja, usne su im se prepoznale, duše dotakle. Kad im se usne razdvojiše, Rose je grunula u plač. Morpheus ju je obujmio u zagrljaj puštajući nek' joj suze teku.
Kada se konačno smirila i pogledala ga, još uvijek mokrih trepavica i obraza, Morpheus joj je rekao:

Poslušaj, Rose, to huči Mnemosyne ...




Morpheus je silno želio da se Rose prisjeti svega ... a ipak, negdje duboko u sebi, pomalo je žalio što će se Rose sjetiti i svih njegovih grijeha. Pomalo je žalio što ga više neće gledati tim djetinjim pogledom punim obožavanja, pogledom u kojem i on sam sebe vidi kao snažnog, pouzdanog, nepogrješivog ...


(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.



Dodatak: You Tarzan, me Jane ... hihihi



Show me everything, Jedini,
and show me how ...

a nečega ću se valjda i sama dosjetiti
...


- 23:59 - Komentari (37) - Isprintaj - #

10.09.2008., srijeda

if Tomorow Never comes ...

Što ako novo jutro nikad ne svane?
Što ako se noćas Svijet zavrti po posljednji put, stane ...

... i nestane ....


U medijima i na blogovima danas primjećujem 'if tomorow never comes sindrom'.
Danas se svi, priznali to ili ne, pitamo: Što ako je to doista kraj?

Sve što ima početak, ima i kraj.

... u početku Svega bila je ljubav ...
ako smo sretnici, ostat će je ... i za Kraj
...





If Tomorrow Never Comes

Posljednje svitanje ...

Prvo je s noćnoga neba nestao Mjesec. A zatim je, iz noći u noć, nebo postajalo siromašnije za nove i nove zvjezdane konstelacije. Male su crne rupe počele svoj nezasitni pohod, noći su bivale sve tamnije, a dani sivlji. U podzemnoj komori, duboko ispod zemljine površine, negdje na nekoj skrivenoj točci u podzemlju, unutar granica Zemlje šupljih sireva i točnih satova, sat je počeo otkucavati posljednje trenutke Svijeta.
Političari i Znanstvenici shvatili su da mogu … i odlučili su da žele, ne pitajući nikoga.
Odlučili su simulirati uvjete koji su vladali u milijuntinki prve milijuntinke sekunde od trenutka stvaranja svemira, od trenutka Velikog praska. Bili su uvjereni kako će sve moći zadržati pod kontrolom, ali nisu u tome uspjeli. Uzde su im se istrgle iz ruku i Svijet je počeo galopirati prema svojoj propasti.
Vijest je prasnula u javnost kad je više nisu mogli skrivati, kad su se kratkotrajuća iščezavajuća stanja počela pojavljivati sve češće, pa su postala vidljiva svima. Tada je već bilo prekasno, tada je bilo samo pitanje dana kad će se male crne rupe potpuno oteti nadzoru, početi okrupnjavati i na kraju usisati materijalni svijet. Propast svijeta, koju su kroz vjekove najavljivali proroci i propovjednici, bila je pred vratima.

Te je večeri, u večernjim vijestima, spiker profesionalno neutralno, izrekao posljednju vijest:
Sutra će svanuti posljednje jutro.
Sutrašnji će dan biti posljednji
.



Pomislila je na ironiju slučaja. Naime, dan prije noći u kojoj je Mjesec nestao s neba, dan prije no što je počeo početak kraja, Aurora je, predajući studentima o probabilističkim i neprobabilističkim uzorcima, tvrdnju o nepostojanju stopostotne sigurnosti ilustrirala opaskom:
Ništa nije sigurno, sve je samo vjerojatno, pa i to, na primjer, da će svanuti sutrašnje jutro

A tada se vjerojatnost sutrašnjeg jutra odjednom počela smanjivati ...
Proces sudara protona, započet u tajnoj podzemnoj laboratoriji proizveo je kratkoživuće čestice, a procjena kako će ljudi uspjeti sačuvati kontrolu nad tim procesom pokazala se pogrešnom.

U svemiru se događaju razmjene vrlo velikih energija i vrlo violentni procesi, razmjerima neusporedivi s našim sićušnim pokusom - zavaravali su se Znanstvenici, požurivani od nestrpljivih Političara.

Kad je Svijet počeo nestajati, i jedni i drugi još uvijek su tvrdili kako mogu ponovo uspostaviti kontrolu, zaustaviti nezaustavljiv proces. No, ubrzo je postalo izvjesno da su nemoćni. Kraj Svijeta ubrzano se približavao. Tada to više nisu mogli tajiti. Vijest je objavio, obraćajući se svojim građanima ali i građanima svijeta, predsjednik najmoćnije svjetske sile. Pozvao je na staloženost, održavanje reda i mira, bojeći se panike koja bi i prije stvarne propasti mogla Svijet pretvoriti u bojište i razbojište.
No, stvari se nisu razvijale onako kako su to sociolozi, psiholozi, analitičari i političari predviđali. Tih posljednjih dana, dok se Svijet približavao svojem kraju, nije bilo velikih protesta, nereda, pljački, ni izbjegličkih kolona na cestama. Sve se nastavilo događati, kao da se ne događa ništa izvanredno. Nije se imalo kamo pobjeći, ljudi još uvijek nisu mogli odletjeti na neki drugi planet a svoj vlastiti su upravo prokockali.
Začudo, nije bilo panike. Automatski, poput navijenih dječjih igračaka ili kutijica koje sviraju dok se opruga ne odvije do kraja, ljudi na svim kontinentima nastavili su obavljati svoje svakodnevne rutine, nadajući se kako će uspjeti odagnati kraj ako održe privid normalnosti. Čak se i broj zločina smanjio, utihnuli su lokalni ratovi, promet se prorijedio, na cestama je bilo sve manje sudara.
I Aurora je nastavila održavati predavanja. Amfiteatarska je dvorana bila puna i Aurora je, čudeći se što ne osjeća tugu, gledala u ta mlada lica koja nikada neće ostariti.

Sada, pošto je saslušala posljednje vijesti i ugasila televizor, prisjećala se lica svojih studenata, shvaćajući da neće ponovo vidjeti ni jedno od njih. Sutrašnji dan, taj posljednji dan, subota je. Može ostati kod kuće. Kad je spiker izgovorio posljednju vijest, Aurora je istog trenutka počela razmišljati o tome kako će ona provesti taj posljednji dan, posljednji dan za nju i za čitavi Svijet. Nije razmišljala dugo. Ona je, i prije no što je kraj postao izvjestan, znala kako bi željela provesti dan, kad bi znala da joj je to zadnji dan života.
Jedino nije bila sigurna - da li da sutra prijepodne opere prozore i pokosi travnjak? Učinit će to, no prije toga će, već ujutro, otići k sestri, na kavu. Prisjetit će se zajedničkog djetinjstva, potom još malo sjediti šutke, držeći se za ruke … A onda će poljubiti sestru i njezine kćeri, rukovati se sa šogorom i polako krenuti kući.

Ručak ću skuhati večeras – pomislila je. Tako ću imati slobodno prijepodne za posjet sestri, pranje prozora i košnju travnjaka … a ručak ću samo dovršiti kad On stigne.

Moći ću putovati brzo, ceste su već danas bile gotovo prazne, vidio sam u Dnevniku. Imat ćemo cijelo poslijepodne, večer i cijelu noć … rekao je kad ju je nazvao, koju minutu nakon što je u večernjim vijestima bila objavljena posljednja vijest.

Imat ćemo čitavu jednu vječnost, zajedno – pomislila je sa smiješkom.
Bit će to susret koji će potrajati vječno. Više neće biti ni jednog rastanka.



Prozori su blistali a miris svježe oprane zavjese miješao se s mirisom pokošena travnjaka. Proljetna je toplina uspjela potrajati unatoč tomu što je Sunce posljednjih dana sjalo nekako mutno i prigušeno. Bližilo se podne, a podnevna je svjetlost dobila nestvarnu mekoću, pa je svijet izgledao ljepši no ikad, tom svjetlošću okupan.
Aurora je posljednjeg dana ustala rano. Nije željela propustiti posljednje svitanje. Ogrnula je tanki svileni ogrtač i bosonoga izašla u vrt. Prije no što su prve zrake sunca zablistale u kapljicama rose na vlatima trave, obišla je svoje malo vrtno kraljevstvo. U vrtnim su jezercima šumile fontane, cvjetovi lopoča već su počeli otvarati latice, zlatne su ribice doplivale na površinu vode, proseći hranu. Sjela je na vrtnu klupicu sa šalicom kave i cigaretom u ruci. Gledajući posljednje svitanje, Aurora je pomislila kako nikada do tada nije tako intenzivno osjećala samu sebe, svoje tijelo, svoju misao, svoje emocije, dok je cijelim svojim bićem očekivala dolazak Onoga kojeg je ljubila.

Toga posljednjeg prijepodneva Aurora je stigla je popiti kavu sa sestrom i uraditi sve planirano. Čak je i stol postavila i ručak servirala, koji tren prije no što je On stigao. Dok su ručali, nisu razgovarali o propasti Svijeta, nisu pominjali kraj, sjećali su se svojeg prvog susreta i početka svoje ljubavi. Aurora bi inače, kad bi ručala s Njim, posuđe ostavljala neoprano, ne želeći izgubiti ni jedan zajednički trenutak. No, poslije ovog posljednjeg ručka, oprali su posuđe zajedno. On je spretno uzimao vrele, mokre tanjure iz njezine ruke, brisao ih i odlagao u kuhinjski ormarić. Čudila se otkuda On nepogrješivo zna gdje što treba odložiti, iako nikada ranije te ormariće nije otvarao.

Znaš što – rekao joj je kad je sve posuđe bilo oprano i spremljeno – do vikendice je manje od sata vožnje. Rado bih s Tobom pogledao zalazak sunca, na obali Dunava.

Uz put su se na cesti mimoišli sa svega dva vozila. U jednom je bio mladi par a u drugom čitava velika obitelj. Dok su mimoilazili karavan u kojem je žena sjedila kraj muža, a djeca na zadnjem sjedištu, Aurori je kroz prozor veselo mahnuo plavokosi pjegavi dječak.
Šumskim su se puteljkom spustili do obale. Pješčani sprud, vrbe koje se nadvijaju nad vodu, odsjaji sunca i ptičji cvrkut. Bilo je baš kao kad su na tome mjestu bili zajedno, prošloga ljeta, na trenutak joj se učinilo da se na pijesku još uvijek ocrtavaju njihove bose stope. Nisu govorili ništa, držeći se za ruke, pogledom su pratili sunčev trag koji se rumenio riječnim tokom, zablistao posljednji put i ugasio se.

Htjela bih umrijeti u svojem krevetu, u Tvojem naručju ...rekla mu je.

Zagrljeni, popeše se do vikend kućice, zaključaše je i smijući se tom besmislenom činu, ukrcaše se u automobil. Cesta je bila prazna i mračna, ni jednog vozila. U većini kuća uz cestu prozori su svijetlili, ljudi su večerali i spremali se na počinak.
Nisu bili gladni, njih dvoje, no ipak su, kad su se vratili kući, sjeli za stol. Uz bocu vina grickali su sir i bademe. I slušali Bacha, Uder the Stars. Sjedili su tako blizu jedno drugome da su se dodirivali. I pili su iz jedne čaše, kao onda kad su se prvi puta sreli, na jednom skupu, kad joj je on ponudio svoju čašu, pošto je ona svoju nespretno razbila. Kad su popili posljednji gutljaj, kad je glazba utihnula, Aurora je čašu odložila u sudoper u kuhiji. U zdjelicu svojih mačjih ljubimaca istresla je njihov posljednji obrok. Posljednji je put pogladila sjajnu dlaku, zagrlila vižljasta mačja tijela ... i zatvorila vrata kuhinje.

On ju je čekao, stojeći na vratima otvorenim prema vrtu. Poljubili su se tu, na pragu, pod nebom na kojem više nije bilo zvijezda i zagrljeni krenuli u postelju. Sva strast i sva nježnost svih njihovih susreta slila se u njihov posljednji zagrljaj. Svijet je za njih na trenutak nestao, i prije svojeg stvarnog nestanka. Postojala su samo njihova tijela, sjedinjena bliskošću koja je bila dublja od tjelesnog dodira. Aurora je osjetila kako se zemlja još jednom, posljednji puta, pod njima izmiče.
Ostali su zagrljeni, ona s glavom na Njegovim prsima. Čula je kako mu disanje postaje duboko, zaspao je. Aurora je puhnula u svijeću koja im je gorjela kraj uzglavlja i ponovo položila glavu na Njegove grudi.
Dok je tonula u san, posljednji zvuk koji je čula bilo je kucanje srca. Nije mogla razabrati čuje li to Njegovo ili svoje srce.

Otkucaji su nam se konačno slili u savršeno sazvučje …. pomislila je.

I to je bila Aurorina posljednja misao, tik prije svitanja zore koja nikada neće svanuti.


Photobucket
if tomorow newer comes, photo by rusalka

zora rudi, kraj je noći
valja poći ...
i noć ima kraj

grješni ljudi,
možda, zorom odlaze u raj ...



Dodatak: Jutro nakon smaka svijeta ...

Morning has broken, like the first morning
Blackbird has spoken, like the first bird
Praise for the singing, praise for the morning
Praise for the springing fresh from the word
...





... malo oblačno, no s tendencijom razvedravanja ...

A grješni će se ljudi morati još malo strpiti, do sljedećeg ... skoro rekoh grijeha ... a mislila sam, dakako, do sljedećeg smaka svijeta ... hiihihi ...











- 23:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #

09.09.2008., utorak

rose: na putu prema mnemosyne (2) ...



Nespretna sam, oprosti ...
Ne zaboravi, Ljubljeni, ja ljubim prvi put
...

Sjetio se kako mu je to šapnula, kad ju je ljubio po prvi puta. Sjetio se kako ga je isprva ljubila ovlaš i bojažljivo, sjetio se kako je pomislio da ga ljubi nježno poput leptira koji slijeće na cvijet.
Sjetio se i svojih riječi: I ja ljubim po prvi put, Rose ...
Iako je ljubio i prije, lepršao kao leptir od božica do smrtnica, ljubeći Rose tada, prvi put, shvatio je da nikad ljubio nije. Shvatio je kako ne pamti ničije usne, ničije ruke ... ničije, samo Roseine ...

A Rose je sad spavala u njegovu krilu i on je znao da se neće sjećati ničega, kad se probudi. Pogledat će ga i nasmiješiti se, onako kako se djeca smiješe pri buđenju. Pogledat će ga isto onako kako bi pogledala oblak, cvijet ili leptira ...

...

Napredovali su sporo i Bog je snova ubrzo izgubio 'račun' o broju proteklih dana. No, u Hadu ionako nije bilo ni dana ni noći, samo vječni suton. Leptira je bilo sve više, Rose i Morpheus sada su povremeno prolazili kroz čitava jata, osjećajući dodire njihovih krila na licima. Morpheusu su ti leptiri postali mrski, iako je naslućivao da njihova prisutnost nagovještava blizinu Mnemosyine na čijim se obalama ti leptiri napajaju. Zamrzio ih je jer su bili u stanju dozvati osmijeh na Roseine usne. Zamrzio ih je, osjećajući ljubomoru ... a potom, kad bi se Roseino lice ozarilo osmjehom ... blagoslivljao je ta crno bijela krila.

Morpheus se pitao obmanjuje li to on sam sebe ili Rose doista počinje pomalo obraćati pažnju i na njega, a ne samo na leptire. Nasmiješila bi mu se, a njemu se činilo kao da ga je sunce obasjalo. A tada bi zamijetio leptira koji mu je sletio na rame i zapitao se smiješi li se to Rose njemu ili leptiru. Ipak, bilo je sve očitije da Rose postaje manje autistična, da počinje komunicirati. U jednome trenutku leptir je Morpheusu sletio na nos, a Rose se nasmijala, pokazujući prstom. Nakon par koraka potegnula ga je za plašt, dodirnula prstom vršak njegova nosa, a zatim smijući se, dlanovima oponašala pokret leptirovih krila.

Kada su sljedeći puta zastali da se odmore, Morpheus je svojim dlanovima obuhvatio Roseine želeći ih zagrijati. Njezini prsti i dlanovi, ledeno hladni, ubrzo su se ugrijali u njegovim velikim rukama. Rose je tada polako izvukla ruku iz njegove šake i pokrila usta glasno zijevajući. Nasmiješila mu se, protrla svoj obraz o njegovo rame, baš onako kako je to nekad znala činiti u trenutcima bliskosti. Morpheusa su prožela proturječna osjećanja, nježnosti i želje, boli i radosti. Dok su se u njemu sva ta osjećanja miješala i kovitlala, Rose mu je mirno usnula u naručju.

Osluškujući Roseino disanje, Morpheus je na trenutak pomislio kako se Rose, postepeno, poput leptira, izvlači iz kukuljice zaborava. No, shvatio je kako griješi, Rose se nije prisjećala, ona je počela iznova učiti.

Kad bismo barem imali više vremena, kad bi vječnost bila pred nama .. kad bi vječnost bila i pred Rose, a ne samo preda mnom ...

Pomislio je kako bi tada strpljivo čekao da Rose ponovo odraste, u duhu. Pomislio je kako bi bilo lijepo gledati je i osjećati je dok ga ponovo po prvi put ljubi ...

No, vrijeme je teklo i istjecalo, poput pijeska u klepsidri ... a Morpheusu se činilo da u daljini čuje huk Mnemosyne ...

...

Thanatos je neprimjetno pratio Rose i Morpheusa. Dok je iz prikrajka promatrao usnulu Rose u Morpheusovu naručju, na trenutak je poželio naći se na Morpheusovu mjestu.

Rose, izgubljena u zaboravu, svedena na bespomoćno dijete ... Morpheus lišen njezina prepoznavanja i ljubavi ...
Oboje srljaju u propast ...

A ipak, dok ih gledam zagrljene, čini mi se da ih obasjava neka svjetlost
...

Thanatos je osjetio bol, osjetio je nešto što do tada još nije iskusio.
Prepuštajući se tome osjećaju, navukao je kukuljicu na lice, i pod sivim nebom Hada, utonuo u svoju unutarnju tamu ...


Time-lapse of Monarch Butterfly incredible transformation





- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #

08.09.2008., ponedjeljak

rose: na putu prema mnemosyne (1) ...

(prethodni nastavak)

Pješačili su danima, a obale Mnemosyne još uvijek nisu bile na vidiku.
Morpheus se nadao da će se Rosei sjećanja početi postepeno vraćati, no nadao se uzaludno. Vrijeme nije moglo izbrisati učinak popijenog gutljaja iz rijeke zaborava, samo je voda iz Mnemosyne, rijeke sjećanja, imala tu moć.

Bilo je to dugo putovanje, za Morpheusa.
Rose je bila poput djeteta, ponekad mirnog i poslušnog, ponekad tvrdoglavog. Neko bi vrijeme mirno koračala držeći Morpheusa za ruku, a zatim bi joj nešto privuklo pozornost pa bi istrgla svoju ruku iz Morpheusove i potrčala. Pokupila bi kamenčić iz pjeska, otrgnula grančicu s mrtvog grma ...


Photobucket
parnassius mnemosyne

Najveća napast bili su leptiri.
Veliki, bijelih krila s crnom šarom. Kako su se Morpheus i Rose približavali obalama Mnemosyne, leptira je bivalo sve više. Rose bi uskliknula, nasmijala se, otela se Morpheusu i potrčala, svaki puta iznova, kad bi ugledala novog.

Neumorni Bog snova ubrzo je ustanovio kako se teško 'nosi' s Rose. On je bio sve umorniji, a ona sve neumornija. No, njezina je snaga bila kratkotrajna, poput dječje. Svakih nekoliko sati korak bi joj se usporio, počela bi zastajkivati. Morpheusova hrabrenja nisu djelovala, Rose bi na kraju sjela na hadski pijesak i poput umornog djeteta zaplakala kad bi je Morpheus pokušao nagovoriti da krene dalje. Nije mu preostajalo ništa drugo do sjesti na pijesak do nje, a tada bi mu se Rose sklupčala u krilu i zaspala, iako joj Morpheus nije slao sne. Pri jednom takvom zastajanju, Morpheus je zavirio u Rosein san, no i tamo nije bilo ničega ... ničega osim jata leptira.

Iako ni na trenutak nije ispuštao Rose iz vida, iako ju je neprestano držao za ruku, iako je Rose spavala u njegovu krilu, Morpheus se osjećao užasno usamljenim. Rose je bila nadomak njegova pogleda i dodira ... a ipak, Rose je bila negdje daleko, u zemlji zaborava. Dok bi gledao njezino usnulo lice, dok bi joj sklanjao pramen kose s čela, dok bi otirao pijesak s njezinih dlanova i stopala, Morpheus je čeznuo za barem nekakvim odgovorom, za bilo kakvom Roseinom reakcijom. No, Rose je njegove dodire podnosila ravnodušno, više bi je zaokupio leptir ili oblutak u pijesku, nego Morpheus. Dok bi spavala u njegovu krilu, dok bi u njezinim snovima lepršali leptiri, Morpheus bi gledao usnulu Rose i sjećao se.

Blijeda Luna obasjava obalu, svjetlost joj je tako jasna da se njegova i Roseina sjena ocrtavaju na pijesku.

A pijesak je još topao od popodnevnog sunca ... i Rose je topla i mirisna, pod njegovim usnama i dodirima. U srebrnim zracima mjesečine plave joj oči blistaju, njezine poglede osjeća poput milovanja. Oblak načas zakrije Mesec, a njih se dvoje nastavljaju ljubiti u toploj tami ... i Rose postaje sve smjelija. Osjeća njezine dodire, koža mu se žari od njezinih poljubaca i on, Bog snova koji pamti vječnost, u tom trenutku zaboravlja na sve ...

Vječnost ne postoji ... postoji samo topli pijesak, žubor rijeke ...
... postoji samo Rose, njezini poljupci i dodiri ...



Photobucket
leptir s dunavske obale, photo by rusalka



volim kad obazreš se lupeški,
poljubac mi ukradeš,
uloviš me, k'o ribicu zlatnu,
dok drugi ribiči načas pogled skrenu.

volim kad crveno sunce,
k'o leptir krilima,
dotakne površinu vode,
kad dan na počinak ode
a Ti mi šapneš:
ostanimo tu, na pijesku ...

volim, kad nad rijekom se smrači
gore s neba ljubomorno nas gleda
žuta luna,
a ja ljubim Te smjelo,
smjelije no ikad.

volim kad rukom Ti krenem
od koljena, duž bedra
a ti se lijepo propneš,
višlje od
vala
jarbola
i
jedra.

volim kad, poslije,
niz obalu siđeš i dunavu priđeš
pa mi u dlanovima,
s kapima vode,
doneseš ...

... pregršt mjesečine ...


ah, Jedini, sjećaš li se?


- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

07.09.2008., nedjelja

rose: lethe (3)

Photobucket
Charles Robinson: Hansel and Gretel

(prethodni nastavak)

U Roseinu pogledu nije bilo ni sjećanja ni prepoznavanja.

Sjedila je na pijesku i gledala Morpheusa ne prepoznajući ga, a zatim je pružila ruku prema njegovu licu, dotakla mu usne, povukla ga za čuperak duge crne kose ... i nasmijala se poput djeteta koje otkriva igračku.

Rose, Rose ... zar se doista ne sjećaš ničega? zavapio je Morpheus.

No, Rose se doista nije sjećala ničega. Nije pamtila Morpheusove poljupce, ni njegove dodire, nježne i strastvene, nije znala ni kako se sama zove, ni gdje se nalazi, ni zašto je s Morpheusom u Had krenula, nije pamtila Morpheusovo lice ni ime ...
Dok ju je Bog snova tužno gledao, Rose je zagrabila pregršt hadskog pijeska u dlan, a zatim pustila da joj pješčana zrnca klize kroz prste. Opet se nasmijala, pa posula pijeskom po kosi prvo sebe, a zatim i Morpheusa.

Morpheus se nagnuo prema Rose. Prstima je nježno obrisao pijesak s njezinih obraza i s dječje napućenih usana. Nagnuo se još bliže i poljubio Roseine usne. Usne joj bijahu meke, rastvorile su se njegovu poljupcu, no nisu poljubac uzvratile. Morpheus je ustuknuo, učinilo mu se da ljubi dijete na način na koji se djeca ne smiju ljubiti.

Rose se i dalje smijala poput djeteta, dodirujući znatiželjno Morpheusove usne kažiprstom. Morpheusa je uhvatio očaj ...

Rose, ne preostaje nam ništa drugo nego uputiti se do Mnemosyne.
Sjećanje će Ti se vratiti kad se u rijeci sjećanja okupaš, kad gutljaj te rijeke progutaš ...

Ah, Rose, ali Mnemosyna je na sasvim drugom kraju Hada ...
Do njezinih obala trebat će pješačiti danima ... a Ti si bespomoćnija od djeteta ... A ja sam tako očajan da bih se najradije i sam Lethe napio. Oboje bismo gradili kule od pijeska i jurili za leptirima, pa potom zaspali, kao Ivica i Marica, izgubljeni u šumi ...

No, za nesretne bogove nema zaborava ...
...

...

Odnekuda, tko zna otkuda, doletio je leptir, načas sletio na Rosein dlan, pa odlepršao. Rose je, smijući se, potrčala za leptirom, Morpheus je potrčao za Rose ...

Dok je, neutješan, jurio za Rose, osluškujući njezin iskričavi smijeh, Morphues nije čuo odjeke Thanatosova kikota:

Trčite samo, djeco ... lepršajte, leptirići ... he he he ...
Prije ili kasnije, dolepršat ćete u moj zagrljaj
...

...

(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.



Photobucket
Parnassius mnemosine





- 23:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.09.2008., subota

rose: Lethe (2) ...

Photobucket
photo by flickr

Tijekom putovanja kroz Had, Rose je neprestano osjećala Thanatosovu prisutnost. Znala je da Thanatos ima slobodan pristup u Podzemni svijet, da prijateljuje s Hadom, bogom Podzemlja. Znala je i da Thanatos nikada ne odustaje od potjere i da mu ni jedan smrtnik nije uspio pobjeći. Dok su pješačili kroz pustoš pod niskim sivim hadskim svodom, Rose bi se povremeno osvrtala u strahu, osjećajući kako ih Thanatos sustiže. Kada su stigli u prodručje hadskih rijeka, taj je Rosein osjećaj postao intenzivniji, a tu, na obali Lethe, Rosei se činilo da Thanatos izviruje iza svakog žbuna, iza svakog srušenog debla ili mrtvog vrbinog stabla.
Pomislila je kako bi bilo dovoljno popiti samo jedan gutljaj iz rijeke zaborava i zaboravila bi Thanatosove prijetnje, zaboravila bi sve muke i patnje. No, nije bila u iskušenju ni trenutka. Zaborav bi odnio i sjećanje na Morpheusa, a ono je Rosei bilo dragocjenije od svega.

Tada zakoračiše u Lethu, Rose i Morpheus.
Već nakon prvog koraka izgubili su dno pod nogama. Zaplivaše prema drugoj obali, nastojeći da ih riječna struja ne razdvoji. Letha je tekla sporo i lijeno pa se Morpheusu i Rosei isprva učinilo da će je moći preplivati pod prilično oštrim kutom. No, kako su se približavali sredini Lethina toka, struja je postajala sve jača i glasnija.

Uhvati se za moj plašt, Rose! viknuo je Morpheus.

Rose je pružila ruku, prsti su joj već dotaknuli rub Morpheusova plašta, kad ju je zahvatio riječni vir i povukao je prema dnu. Dok je tonula zadržavajući dah i gubeći svijest, Rose je osjetila snažan stisak koščatih ruku koje su je stezale u zagrljaj.

Ne, neću te još pokositi svojim smrtonosnim pogledom, Morpheusova Ružice, šaptao je Thanatos, grleći je.
Uradit ću Ti ono čega Te je najviše strah ...

Thanatosove se tanke usne priljubiše uz Roseine. Dok se Rose bezuspješno opirala, Thanatos joj je uspio rastvoriti usnice. Iz svojih je ustiju u Roseina prelio gutljaj. Rose je, zagrcavajući se gutljajem, stigla još samo pomisliti kako taj gutljaj ima okus opojnog i oporog crnog vina ... a tada je potonula u tamu.

...

Morpheus je zaronio više puta dok konačno nije uspio Roseino beživotno tijelo izvući na površinu i dovući do obale. Uhvatio ga je smrtni strah dok je gledao Roseino blijedo lice. Prislonio joj je glavu na grudi osluškujući, no činilo se da je Roseino srce prestalo kucati. Tada je duboko udahnuo, priljubio svoja usta uz Roseina i pokušao je oživjeti svojim dahom.
Konačno, Rose je zakašljala i otvorila oči.

Gledajući te voljene plave oči, Morpheus u njima nije vidio niti tračka prepoznavanja. Rose je bila budna i svjesna, no nije reagirala na njegovo dozivanje. Pogled joj je bio tup i prazan.

Thanatos Rose nije napojio trpkim vinom, već vodom iz rijeke zaborava ...

(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.



Photobucket
photo by rusalka
...




Dodatak: Ančicino rođendansko slavlje ...

... Iako je rođendan moje drage sestrice tek iduće subote, slavili smo ove subote. Jer, iduće subote ne bismo mogli biti u punom obiteljskom sastavu, a možda iduća subota i ne bi bila tako hladovita ... hihihi ... kao jučerašnja ...

Otišli smo na meze u erdutsku vikendicu, pa produžili preko mosta, u inostrantvo, do Bogojeva. Krčma je bila hladovita, posluga brza i uljudna, jela su se redala, po gurmanskom voznom redu ... probali smo skoro sve, osim rezanaca s makom ...
Poslije dvije tri čašice više i nije bilo tako vruće ... hihihi




... na slavlju su bili i Ančicin pinčer Lucky i Jecina ćukica Lea ...
Pero i Đuro su ovaj puta ostali kod kuće.

Sad mi prijete tužbom društvu za zaštitu životinja ... hihhihi

Photobucket

Sretan Ti rođendan sestrice!
I rođendanska čestitka, dok me još drži ona 'ladna podrumska, pa ne marim da se javno brukam ... hihihihi

Sophie Tucker -the middle aged mambo



... ne brini, mila ...
pokazat ću ti korake ...

Rusalka - the middle aged mambo (mambo za sredovječne)


... Za 'middle aged mambo' još imaš vremena, Ančice, dotle se popni na još mnoge planinske vrhunce, moja draga planinarko!




- 23:59 - Komentari (48) - Isprintaj - #

05.09.2008., petak

rose: Lethe (1) ...

Photobucket
danteworlds: river lethe

(prethodni nastavak)

Čovjek je sjećanjem istodobno i najljepše nagrađen i najstrašnije kažnjen. Lijepa sjećanja i drage uspomene uljepšavaju čovjekov život, a sjećanja na patnju, gubitke i poraze mogu život zagorčati. Većina se ljudi čitav život trudi zaboraviti ružne a zapamtiti dobre i lijepe trenutke.
Ni Rose nije bila izuzetak.
A tada je njezina oca pred smrt pogodila staračka demencija. Cijenjeni računovođa, vrhunski šahist, čovjek koji je savršeno pamtio brojke, odjednom više nije pamtio ni svoje ime, nije prepoznavao suprugu, bio je nepokretan i inkontinentan, pretvorio se u bespomoćno, tvrdoglavo i zlobno dijete. Rose i Hana, kćeri kojima je otac zaboravio ne samo imena već i postojanje, nisu oca željele povjeriti nekoj instituciji. One su ga, zajedno i na smjenu, kupale i hranile, brijale i presvlačile. Rose je bila užasnuta, teško je podnosila tu degradaciju koja je pogodila oca.
Otac je ubrzo umro, a Rosei nikako nije uspijevalo zaboraviti mučne prizore očeve golotinje, sjećala se njegovih nesuvislih riječi i besmislenih postupaka. Bila je duboko nesretna jer su te ružne slike potisnule sva ranija sjećanja u kojima je otac bio bistar, u kojima je bio pouzdan oslonac i zaštitnik.
Dvije godine nakon očeve smrti, nakon duge i teške bolesti, izgubila je i majku. Na majčinu sprovodu, a ni kasnije, Rose nije mogla plakati. Ona je rijetko plakala već u djetinjstvu, a s odrastanjem je potpuno izgubila utjehu koju donose suze. Tuga bi joj grčila jednjak i oduzimala dah, no nije bilo suza koje bi donijele olakšanje. U tim je trenutcima Rose često poželjela utjehu zaborava: Kada bi barem zaborav mogao, poput rijeke, odnijeti bolna sjećanja, a na obali pamćenja ostaviti samo zlatna zrnca lijepih uspomena ...
Na prvu godišnjicu majčine smrti, Rose je stajala nad posljednim počivalištem svojih roditelja. Bila je već sredina novembra, no dan je bio sunčan i topao, u čempresu nad nadgrobnom pločom cvrkutali su vrapci, bijeli su oblaci putovali nebom. Dok je gledala oblake, Roseina bol odjednom se prometnula u tihu sjetu. Roditelji oživješe pred njezinim unutarnjim okom, mladi i zdravi, veseli ... potom im se lica počeše borati, stas im se pogurio, Rose ih je vidjela u bolnim zadnjim danima ... U tome je času shvatila da se ne bi odrekla niti jednog dragocjenog trenutka sjećanja, pa ni onih najbolnijih.

Svaki se čovjek boji gubitka, boji se izgubiti nekoga bliskog, izgubiti ljubav, izgubiti, u nesreći ili bolesti, neku sposobnost ili osjetilo. Kada su je jednom zapitali kojeg se gubitka boji najviše, Rose je odgovorila kako je užasava pomisao da bi mogla izgubiti sjećanja.

Sada, na obali Lethe, rijeke zaborava, taj je strah Rosei ledio krv u žilama.
Samo jedan gutljaj i nestalo bi svih sjećanja, ne bi znala tko je, ne bi znala da je ljubila Morpheusa, da je on nju ljubio ...

Morpheuse, ako potonem, ako se Lethe napijem ... molim te, nemoj me izvlačiti ... Neću krenuti dalje dok mi ne obećaš da ćeš pustiti da se utopim, ako i kap Lethe popijem ...

Ne govori ludosti, Rose ...
Iako je široka, Letha nije brzog toka, preplivat ćemo je lako. Ne boj se, držat ću te čvrsto ...


(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.




Bee Gees - Don't Forget remember


- 23:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #

04.09.2008., četvrtak

rose: Cocytus

Photobucket
Cracked muddy bottom

(prethodni nastavak)

Cocytus. Rijeka žaljenja, tužaljki, kajanja, grižnje savjesti ...
U njoj ispaštaju oni koji su u Had dospjeli zbog grijeha izdaje. Domaćini koji su iznevjerili povjerenje gosta, vojskovođe koji izdadoše svoje vojnike, brbljavci koji su izbrbljali tuđe tajne, lažljivci koji zanijekaše istinu, prijatelji koji prodaše prijateljstvo, idealisti koji unovčiše svoje ideale, preljubnici, ljubavnici koji su ljubav izdali ...

Rose se stresla od ružnoće prizora.
Bila je to rijeka blata, sivog i ljepljivog, poput nekih gladnih usta žudila je usisati i progutati onoga tko u nju zakorači. Nad muljem se vukla siva izmaglica gorkastog mirisa, a s dna bi se povremeno uzdizali mjehurići zraka, uznemirujući tišinu Hada zvucima nalik na uzdahe. Rubovi te rijeke bili su pokriveni tankom ledenom skramom a Rose se prisjetila kako predaja veli da se površina Cocytusa zaledila kada je dodirnuše Sotonina krila, pri padu. Odlanulo joj je što je voda rijeke neprozirna te se ne vidi dno na kojem je u gromadi leda zatočen Lucifer. Jednim krajem zubatih ustiju Lucifer grize i žvače Brutusa, drugim Casiusa, Cezarove ubojice, a sredinom zubala trga meso i lomi kosti Judi Iscariotu, Kristovom izdajici. Kad Lucifer zamaše krilima, uzaludno se otimajući iz ledene zamke na dnu, nad Cocytusom zapušu ledeni vjetrovi.

Prenijet ću te, rekao joj je Morpheus.
Ne, odgovorila mu je Rose.
Ovu rijeku svatko mora pregaziti sam ...

Iako je bila riješena prijeći tu rijeku žaljenja i kajanja, Rose je dugo oklijevala na obali u strahu da neće smoći snage, da će je ugušiti taj gorki miris koji se dizao nad Cocytusom. Zatvorila je oči i zamislila kako usnama dodiruje ružu, prvu koju joj je Morpheus darovao, udišući njezin nježni miris.

Tada je stegla Morpheusovu ruku i prošaptala: Spremna sam ...

...

Rijeku su pregazili šutke, gazeći duboki ljepljivi mulj koji ih je vukao prema dnu. Ovoga je puta Rose morala pomagati Morpheusu. Inače snažan i moćan, Bog je snova zapinjao u blatu Cocytusa, gubio je dah, lice mu je problijedio, usne je izgrizao do krvi. Kajanje, žaljenje i grižnja savjesti objesiše mu se o noge kao teški utezi, svaki mu se čas činilo da ne može više napraviti ni koraka, da nikada neće uspjeti prijeći tu rijeku.

Rose ... pomislio je ... nisam Ti smio prići, ni u snu ni na javi. Da mene nisi srela, sada bi bila sretna u zagrljaju nekog smrtnika.

No, već i na samu pomisao na Rose u nečijem zagrljaju, Morpheusa bi obuzimao bijes i ljubomora. Razdiran kajanjem i žaljenjem, ne bi uspio prijeći Cocytus da ga Rose nije, nekom čudnom snagom, vukla za sobom.

Iscrpljeni, stigoše na drugu obalu i sručiše se, jedno kraj drugoga, na osušeni mulj u podnožju mrtve vrbe. Dugo su tako ležali, šuteći, a tada se Morpheus nagnuo nad Rose, uhvatio njezin pogled i šapatom je upitao:

Rose, jesi li požalila što si me srela, što si me zavoljela? Donio sam Ti samo tugu i muku, skrenuo na Tebe Thanatosov pogled, doveo Te u smrtnu opasnost ...

Požalila sam ... odgovorila mu je Rose, a blijedi je Bog sna problijedio još jače.

Požalila sam jedino ...
... što Te ranije nisam srela
...


(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.



Photobucket

- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #

03.09.2008., srijeda

walking in the clouds ...



isprepleti prste,
Jedini,
lopovske lotrice
načini ...

... dok trepneš,
Ljubljeni,
popet ću se
do oblaka
...






... only with You, Only One, I can realy fly ...





- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.09.2008., utorak

rose: u rijeci plamena ...

Photobucket
photo by flickr

Rose je rano počela čitati. I vrlo je rano u obiteljskoj biblioteci posegnula za Zbirkom priča iz klasične starine, za grčkim i nordijskim mitovima, a zatim i za Danteom. Rose je znala imena i opise svih pet rijeka koje Hadom teku.

Acheron, rijeka tuge, prema Danteovu Infernu leži na granici Hada.
Phlegethon, bujica plamena. Tok joj je paralelan sa Styxom, no bliži Hadovu središtu. Dante je opisuje kao rijeku proključale krvi u kojoj se kupaju nasilnici i ubojice.
Cocytus, rijeka žaljenja i jadikovki, teče najdubljim, devetim krugom Hada. U njoj grcaju obmanjivači, izdajice, krivotvoritelji i varalice. Površinu Cocytusa sledio je dodir Sotoninin krila, na dnu, zarobljen u ledu, vječno ispašta Juda.
Lethe, rijeka zaborava, u Had se sručuje s litice Čistilišta. Samo gutljaj vode iz te rijeke donosi zaborav, vode Lethe ispiru sva sjećanja.
Styx, rijeka mržnje, devet puta Had opasuje. Da bi je umrle duše prešle moraju platiti vozarinu čamdžiji Haronu. Tri obolusa. S dva novčića ožalošćeni umrlome zaklapaju očne kapke, a treći mu stavljaju u usta.

Rose je znala imena i opise svih pet rijeka koje Hadom teku.
A sad je stajala pred jednom od njih, pred Phlegethonom.

Rijeka tekućeg plamena, nalik na ključalu krv. Plamen koji žari ali ne sažiže, neugasli plamen vječne boli.
U Phlegethon, nakon smrti, prema mitologiji dospijevaju tirani, silnici i nasilnici ... i ubojice. No, tek sada, na obalama Phlegethona, Rose je shvatila da u tome plamenu gore i ljubavnici, oni nezasitni, nazajažljivi, uvijek ljubavi gladni. Vječno gore, ne sagarajući, oni koji nisu pristali na smiraj hladne starosti, oni koji su nastavili žudjeti i gorjeti neugasivom strašću i kad im se životni plamen ugasio.

Kad je, držeći Morpheusa za ruku, zakoračila u plamenu bujicu, Rose se pripremila na bol. No, stapajući se s bolom, njezino je tijelo prožeo plamen strasti. Okrenula se Morpheusu, posegnula za njim. Usne su joj gorjele dok su lutale njegovom nagom puti, tijelo joj se grčilo slatkim drhtajima. Koža na vratu i grudima osula joj se crvenim pjegama, obrazi joj se zažariše, usnice joj pocrvenješe i nabubriše, nutrina joj započe pulsirati sve jače i jače ...
Obujmila je Morpheusa i rukama i nogama, stegnula ga kao da ga želi satrti. Osjećala je kako joj njegovi nokti paraju kožu, poput ružinog trnja, kako je krše njegove snažne ruke, u neraskidivom zagrljaju.
Plameni jezici palacali su oko njih, jata iskri letjela su prema zažarenom nebu. Svega je nestalo, misli i sjećanja ...
Rose je gorjela želeći da taj trenutak nikad ne prestane, da se taj plamen nikad ne ugasi. A plamen je, sve višlji i vreliji, gutao sve grijehe, sva kajanja, sva sjećanja, sagorio je prošlost i budućnost, nebo i zemlju.
Rose se pretvorila u plamenu bujicu, stapajući se s Morpheusom, dok joj je Phlegethon ključao u žilama ...

Nad Hadom je odjekivao jecaj Erosa i kikot Thanatosa dok je Rose tonula sve dublje a plamena rijeka narastala u more ...

...

Opirala se dok ju je Morpheus izvlačio na drugu obalu, opirala se tako snažno da je Bog snova morao upotrijebiti svu snagu da je obuzda. Opirala se bezuspješno, grčevito, očajnički, želeći gorjeti vječno, bez prestanka ... s Morpheusom, tu na dnu Hada, u rijeci plamena ...


Photobucket
rose in flames, photo by rusalka

Dodatak:

Photobucket
photo by rusalka

... za Vitae

... za sve odlaske i dolaske, rastanke i susrete ...

I za jutrašnje jutro, rumeno od iščekivanja,
modro od nade
...



(thanks for upload, lazy)

A Kairosu, veliki poljubac ...
... od jedne male vile ...




- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

01.09.2008., ponedjeljak

rose: na obali Acherona ...

Photobucket
photo by flickr

(prethodni nastavak)

Tek su zakoračili iza vratnica, a Acheron, rijeka tuge, već im je zapljuskivala stopala.

Ušli smo u srce Hadova carstva, rekao je Morpheus.
No, još uvijek nas čeka dug put. Da bismo stigli do Hadova prijestola, moramo prijeći četiri rijeke: Acheron, rijeku tuge, zatim rijeku plamena Phlegethon, pa Cocytus, rijeku lamentacije ... i Lethe, rijeku zaborava.
Petu, odnosno prvu rijeku podzemnoga svijeta, Stix, prešli smo u početku našeg puta, uz pomoć čamdžije Harona ... preko ovih četiriju morat ćemo prijelaz naći sami.

No, prijeđimo prvo Acheron, a potom ćemo misliti na ostale.


Dno Acherona bilo je prekriveno plavim oblutcima, rijeka se činila uskom i plitkom, jedva većom od potoka, Rose je pomislila kako će je prijeći u par koraka. No, kad su zakoračili u plitku vodu, preplavio ju je val duboke tuge.

Photobucket
vodene zlatice, photo by rusalka
...

Sjedila je na kamenu ... i plakala, k'o Zlatica iz dječje pjesmice: Na kamen sjela, Zlatica, Zlatica ... i stala gorko plakati, plakati ... Bile su joj tri godine ... i plakala je za goluždravim žvalavim vrapcem koji je ispao iz gnijezda. Suze su kapale na beživotno tjelešce i skvrčene nožice, činilo joj se da će joj srce prepući.

Klečala je, laktovima oslonjena o stol i čitala Romea i Juliju. Ševa je cvrkutala, ljubavnici se rastajali i umirali ... a njoj je bilo trinaest, baš kao i Juliji. Ljubav mora boljeti, već tad je shvatila, iako nikakvog Romea još nije bilo ni na vidiku.

Gledala je bakino lice, dok joj se pogled gasio, dok joj je draga starica umirala u naručju ... Bilo joj je osamnaest, prvi puta je vidjela Thanatosa na djelu ...Tada je prestala plakati vidljivim suzama, od tada bi joj obrazi ostali suhi, samo bi joj se jednjak grčio, u tuzi.

Posjekli su veliki stari granati orah na kraju ulice, čula je kako ječi dok su ga rušili ... i zaječala zajedno s umirućim divom. Kad su se drvosječe razišle, prišla je panju i prstom prošla po godovima ... U unutarnjem joj oku proletješe slike: svrake grade gnijezdo u granama, dječak sjedi u rašljama zagledan u oblake, grom udara u vrh krošnje, starica ispraća sina koji kreće na ratište, iz torbe mu miriše orehnjača ...

Stoji nad materinim grobom s cvijetom u ruci, šest je godina prošlo ... a mati bi joj, da je živa, danas slavila rođendan ... I njezin se rođendan bliži, a ona pomišlja kako je Atropos majčinu životnu nit nemilosrdno presjekla dan uoči kćerina rođendana ...

Kleči na cesti, kraj hrpice crnobijelog krzna. Podiže u naručje skrhano mačje tijelo. Kasnije, dok stoji kraj malog humka u svojem vrtu, čini joj se da pod zemljom i hrpicom riječnih oblutaka kojom je mali grob obložila, počiva i sva njezina životna radost.

Pružila je srce na dlanu, vjerovala je u prijateljstvo ... a potom ustanovila da je bila samo pogodno rame za plakanje, priručni džep za posudbe, osoba kojoj se ostavljaju ključevi od stana, netko tko pamti rođendane i ne bilježi dugovanja ... Osjećala je gorčinu koja ostaje nakon iznevjerenog i umrlog prijateljstva.

Dok ljubi Morpheusa, dok je Morpheus ljubi, Zemlja se pod njom izmiče. Osjeća radosti i bol, osjeća kako se rađa i umire, u tom trenutku koji traje vječno ... i nestaje nepovratno, u trenu ...

Pod svjetlošću blijede Lune ljubi Plavookog na pragu, opraštajući se, po tko zna koji put ... Prsti joj grčevito stežu rub njegova crnog plašta, a jednak joj se grči od progutanih suza ...


...

Kad je zakoračila u vode Acherona, Rose preplaviše sve njezine tuge, val za valom.
Jednjak joj se zgrčio, suze nisu uspijevale poteći.
Da je Morpheus nije digao u naručje i prenio, Rose nikada ne bi uspjela prijeći Acheron, tu rijeku tuge ...


Photobucket
na obali, photo by rusalka

Dok su iscrpljeni ležali na obali Acherona, Rose je drhtala od studeni, činilo joj se da joj led teče venama. Priljubila se uz Morpheusa, tražeći toplinu, a on ju je zagrlio i zanjihao u zagrljaju, poput prozeblog djeteta.

Snivaj, Rose ... rekao joj je.
A kad se probudiš, još sat dva hoda ... i stići ćemo na obale plamenog Phlegethona.

Kad je Rose usnula, Morpheus je prošaptao, sam sebi: Iz tave u vatru ...
Eh, Rose, Rose ... kamo sam Te to doveo
...

(nastavak slijedi)

Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.




Sophie Tucker - Blue River


- 23:59 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          




tempus fugit!
carpe diem.




2006 - 2018. by Rusalka.
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


RUSALKA PUZZLE



SCORPIO

eighth sign of the zodiac,
introverted sign;
its element is water;
its quality is fixed;
its planet is Pluto;
its stone is Opal


Photobucket



ptičica

rusy on flickr

ruuuuuuu7@gmail.com





Hvala, Lazy, za taj lijepi Waltz!


Ed Bruce - Everything's A Waltz



We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz

Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz
...

Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...


...

Photobucket












moj_dragi_Lucky

Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.

crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.

na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.

znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.

moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.

ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.

i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...

al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.

na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.






Opis bloga


Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.


Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi
izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?

Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?

O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.




Poklon Grofa V.:
dječak i vila


koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana

u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j

a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta




.

Rusalkina zbirka žaba i riba