Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Traganje za Rijekom sjećanja odvelo je Rose i Morpheusa s njihova puta prema središtu Hada. Dok se Rose borila da se izvuče iz zaborava, izgubili su mnogo vremena a sad su znali kako im vrijeme izmiče. Znali su i da im je Thanatos za petama, sve jače su osjećali njegovu mračnu prisutnost i njegov gnjev.
Rose, borba sa zaboravom iscrpila Te je, rekao je Morpheus. Morali bismo ostati neko vrijeme ovdje, na obali Mnemosyne, dok Ti ponovo ne prikupiš snagu, no vrijeme nam bježi, a snijeg je pokrio naše tragove pa će biti teško ponovo pronaći pravi put ...
Nerado to činim ... ali ne vidim drugoga rješenja. Krenut ću da pravi smjer potražim, a Tebe ću skriti ovdje, uz Mnemosynu, već sam pronašao pravo mjesto ...
Čim nađem put, vratit ću se po Tebe, a Ti se pritaji, čekaj me ...
Ah, Morpheuse, nismo se razdvajali odkada smo u Had kročili ...nemojmo ni sada, molim Te ...
Radije se oboje skrijmo, ja ću se brzo oporaviti, ako si Ti uz mene ...
Žao mi je Rose, iako bih najradije ostao ovdje s Tobom, tako bismo izgubili previše vremena ... Izgleda da ovaj snijeg ne namjerava stati a ja Te ne mogu izložiti lutanju. Snažniji sam, brže ću pronaći put natrag, do Lethe ... a od njezinih obala nije daleko ni središte Hada. Obilježit ću put ... i vratiti se po Tebe brzo ...
Morat ćeš skupiti snage ... i čekati ... ...
Morpheus je pronašao pravo skrovište. Na obali Mnemosyne, pod korijenjem stare vrbe, skrivena je pećina sezala duboko u glinenu obalu. Ulaz joj je bio uzak i skriven vrbinim granama, a nakon uskog ulaza svod pećine se dizao i zaobljavao, tvoreći prostor u kojem se Rose mogla uspraviti. Visoki se Morpheus povio pod niskim stropom pećine, ruke je spustio na Roseina ramena, zagledao se u njezino zabrinuto lice i rekao: Snijeg koji uporno pada prava je sreća, Rose. Pokrit će tragove začas, pa Thanatosa ništa neće voditi do ulaza u Tvoje skrovište ...
Prokleta je to sreća, Morpheuse, rekla je Rose rezignirano. Dok ja čučim ovdje na sigurnome, Ti ćeš lutati kroz mećavu ...
Morpheus je prije polaska učinio sve kako bi Roseino skrovište bilo što udobnije. Nabrao je snop trstike i suhe trave, odvojio središnji suhi dio i načinio ležaj. Prije no što je krenuo, poljubio je Rose, a zatim svukao svoj crni ogrtač i njime je omotao.
A Ti, zar ćeš takav, napola gol, u snježnu oluju?
Ne, neću uzeti Tvoj ogrtač, Morpheuse ... ni ne pomišljaj na to ...
Morpheus se nasmijao, i dok se Rose još nije ni snašla, omotao je čvrsto krajeve ogrtača oko njezina tijela i zavezao ih u dupli čvor na Roseinim leđima. Iako je Rose, u bijesu, skupila snagu nesrazmjernu njezinom krhkom tijelu, izmršavjelom tijekom teškog putovanja kroz Had, njezina se snaga nije mogla mjeriti sa snagom Boga snova.
Morpheus je stegnuo Rose u čvrst zagrljaj, smijući se njezinu uzaludnom otporu.
Trebat će ti sat dva, da čvor odriješiš, rekao je. Ja ću dotle već daleko odmaći. Ne ljuti se na mene, mila moja Rose, nemamo vremena za raspravu ...
Suznih očiju Rose je uspjela prošaptati: A za još jedan poljubac ... imamo li vremena za samo još jedan ...
To bi nam mogao biti posljednji, pomislila je dok ju je Morpheus dugo ljubio, opraštajući se.
Čekaj me, Rose ... ništa me neće spriječiti da se po Tebe vratim ...
...
Kad je gusti roj pahulja skrio visoku Morpheusovu siluetu, Rose je, zamotana u Morpheusov ogrtač poput leptirove kukuljice, oteturala i sručila se na ležaj od trske i suhe trave. Sivi Hadski suton pretvorio se u mrak i Rose je, očajna, u taj mrak utonula ...
Kad se, satima kasnije, probudila, učinilo joj se da sa zamrznute obale Mnemosyne čuje krik usamljena labuda. Nije bila sigurna doziva li to labud svoju izgubljenu družicu, uzvikuje li to Morpheus, dozivajući je ... ili je to krik njezina vlastita srca ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta