Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Plavi joj je pogled još uvijek bio zamagljen dok se budila u njegovu naručju.
Rose ... prošaptao je a u njezinu je oku bljesnula iskra prepoznavanja.
Nagnuo se i poljubio joj usne.
Usne joj isprva bijahu hladne a zatim se zagrijaše u njegovu poljupcu. Svi njihovi zajednički tretnutci, od prvog susreta do kobnog trenutka u kojem se borila sa zaboravom, preletješe pred Roseinim unutarnjim okom.
Ne želim zaborav ... rekla je ... ma kako sladak, ma kako primamljiv bio ...
Želim se sjećati svakog Tvog dodira, svake Tvoje riječi, svakog otkucaja srca ...
Ne bih čak ni one trenutke u kojima si mi nanio bol zamijenila za olakšanje zaborava.
...
Sklupčana u Morpheusovu zagrljaju, na obali Mnemosyne nad kojom je snježilo, Rose mu je šapatom pripovijedala o osjećajima koji su je razdirali dok se u njoj zaborav borio s prisjećanjem.
Tonući u hladni vir Mnemosyne, osjetila sam Thanatosove ruke kako me stežu ...
Osjetila sam njegovu prisutnost i kasnije, dok sam poput djeteta trčala za leptirima, lišena sjećanja. Smijala sam se, Morpheuse ... a u meni je sve treptalo od straha, krv mi se ledila u žilama ... jer On mi je šaptao: Samo lepršaj Rose, no uzalud Ti je, već si u mojoj mreži ...
Odupirala sam se sjećanjima jer sam se u dubini duše bojala da će Thanatos, ako se Tebe prisjetim, svoju zamku okrenuti prema Tebi ...
Na trenutak sam bila spremna Thanatosu se predati, ako bi to bila cijena Tvoga otkupa ... no na samu pomisao da me Njegove usne ljube, Njegove ruke grle ... dok mislim na Tebe, dok želim Tebe ... ne, Ljubljeni, nisam mogla ... duša mi se pobunila ...
Rose, zar misliš da bih ja pristao odreći Te se?
Thanatos je moćan bog, njegova moć nadmašuje moju ... možda ga ne mogu pobijediti, no mogu mu se oduprijeti, mogu mu se oduprijeti ako znam da me Ti ljubiš ...
A Ti si to već uradila, hrabra moja Rose, Ti si mu se oduprla, Ti si ga već pobijedila ... Nadam se da ću i ja smoći takvu hrabrost, kad se s Njim suočim.
Više se ne bojim, Morpheuse ... više me ničega nije strah ...
Možda i nemamo budućnosti, Ti i ja, Jedini moj ... no, naše nam trenutke nitko ne može oduzeti, čak ni Thanatos ... čak ni njegov ledeni zagrljaj ...
Ne bojim se više, Jedini ... čak i kad me nestane ... i kad me prekrije plava trava zaborava, i kad nas razdvoje Tvoja vječnost i moja smrtnost, bit ću uvijek Tvoja ...
...
Dvije se siluete sljubiše u jednu.
Rose i Morpheus potonuše u slatki zaborav. Zaboravili su hladnoću snijega, sumrak Hada, muke koje ih čekaju, Thanatosa koji ih vrijeba ...
Usne su Ti poput slatkog vina, Rose ...
Ti si moja Letha i moja Mnemosyna ... Ti si jedino što je vrijedno sjećanja u čitavoj mojoj usamljenoj vječnosti ... Ti si moje sjećanje i moj slatki zaborav ...
Dok su im se tijela spajala a duše preplitale, oboje su znali da je upravo taj trenutak njihove ljubavi i bliskosti vječan i postojan, da im ga nikakav rastanak ne može oduzeti ...
Thanatos ih je, skriven, promatrao, drhteći od želje. Želio ih je oboje, i Rose i Morpheusa, želio ih je podčiniti, želio ih je posjedovati. Gledao ih je, kako se ljube, gledao drhteći od želje ... ali i od straha.
Moćni je Bog Smrti po prvi put posumnjao u svoju moć ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
