Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Kada je Thanatos povukao Rose u Lethin vir, ona je uspjela ispljunuti dio gutljaja koji ju je Bog smrti prisilio progutati. Upravo stoga Rose je sačuvala sićušne fragmente sjećanja. Sjećala se značenja nekih riječi, prepoznavala je predmete, razlikovala ljude od životinja, životinje od biljaka, pijesak od vode, zemlju od oblaka ... No, nije joj ostalo ništa od osobnih uspomena. Nije pamtila svoje ime, ni događaje iz svoje prošlosti, nije pamtila ni prepoznavala ni Morpheusa, nije se sjećala da ga je ljubila ... Nije znala ni gdje se nalazi ni kako je u Had dospjela.
Thanatos nije uspio u potpunosti provesti svoj naum. Potpuno izbrisati uspomene nije bilo u njegovoj moći, on je Rosei samo zapriječio put do sjećanja. Sva su njezina sjećanja ležala negdje duboko u Roseinoj svijesti, a ona se upinjala dosegnuti ih. Thanatos nije mogao uništiti ni Roseinu sposobnost učenja, a ona je uvijek učila brzo i s lakoćom. Gutljaj Lethe nije naškodio ni Roseinoj intuiciji. Sve te okolnosti omogućile su Rosei da se, uz Morpheusovu pomoć, ponovo počne ubrzano razvijati. Više se nije otimala iz Morpheusovih ruku, sad mu se neprestano obraćala upitno pokazujući predmete koji su ih okruživali i pažljivo slušajući sve što bi joj Morpheus govorio. Morpheusu je silno godio taj zadivljeni pogled kojim ga je Rose gledala, godilo mu je biti Roseinim učiteljem. S uzbuđenjem je pratio kako Rose, iz dana u dan, iz sata u sat, napreduje. Slušala je njegove upute i pouke sve pažljivije, reagirala ne njegove molbe, pogađala njegova raspoloženja.
Petog dana pješačenja u smjeru rijeke sjećanja, Rose je progovorila prvu riječ. Izgovorila je naglas riječ koju je u tih pet dana Morpheus najčešće izgovarao, obraćajući joj se. Izgovorila je svoje ime: Rose ...
Morpheus je uskliknuo od radosti: Rose! ...
Rose se nasmijala i uprla prst u svoje grudi: Rose? Rose ... jedina moja i najdraža ... Rose ...odgovorio je Morpheus na rubu smijeha, na rubu plača. Tada je Rose pokazala prstom na Morpheusa i upitno ga pogledala, a on je izgovorio svoje ime, upirući prstom u sebe.
Morpheus, ponovila je Rose. Morpheus ...
Ah, Rose, kako mi je nedostajao Tvoj glas ...
Zvuk izgovorenog Morpheusova imena kao da je u Rose pokrenuo duboko zapretane osjećaje, ona se nagnula, zagledala se Morpheusu u oči, a zatim poluotvorenim usnama dotaknula Morpheusove usne.
Dok ga je ljubila, kao dijete i kao žena istodobno, Morpheus je pomislio: Poljubac je to koji ću pamtiti, sjećanje na taj poljubac trajat će mi do kraja svih stvari ...
U tom su se poljupcu treptaji bliskosti spajali s uzbuđenjem neizvjesnosti i očekivanja, usne su im se prepoznale, duše dotakle. Kad im se usne razdvojiše, Rose je grunula u plač. Morpheus ju je obujmio u zagrljaj puštajući nek' joj suze teku.
Kada se konačno smirila i pogledala ga, još uvijek mokrih trepavica i obraza, Morpheus joj je rekao:
Poslušaj, Rose, to huči Mnemosyne ...
Morpheus je silno želio da se Rose prisjeti svega ... a ipak, negdje duboko u sebi, pomalo je žalio što će se Rose sjetiti i svih njegovih grijeha. Pomalo je žalio što ga više neće gledati tim djetinjim pogledom punim obožavanja, pogledom u kojem i on sam sebe vidi kao snažnog, pouzdanog, nepogrješivog ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
