Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.01.2008., srijeda
sazvučje ...
|
na lijepom plavom dunavu prsti nam se prepliću, Ljubljeni, duše nam se i tijela stapaju, Voljeni, srca nam tipke života i ljubavi četveroručno prebiru .... ah, nek' naše ljeto traje, Jedini ... ... u trenutcima kao u akordima, u vječnom sazvučju kao na lijepom plavom dunavu ...  ušće Drave u Dunav |
- 23:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #
29.01.2008., utorak
Ciao Bella ...
 Albume listam, stare fotografije sjetno gledam ...  Oni koji su već odrasli tu su još uvijek djeca, tu su živi oni kojih više nema, tu su mladi oni koji ostariše, tu zajedno su oni koje život i smrt rastaviše i sastaviše ... Tu proljeće vječno traje, tu suza kroz kišu k'o duga blista ...
Ciao, Ciao Bambina, zar odrasti još uvijek ne uspjevaš? Ciao, Ciao, Bella, oči su ti još uvijek plave? Ciao, Ciao, Colombina, zastor još nije pao ... Ciao, Ciao, Amore, ljubiš li me još ... ... dok kiši nad gradom a tisuću violina sjetnu melodiju svira ... ... o susretima i rastancima, o ljubavnicima, kišnim kapima i ljetnim sutonima ...  P.S. I noćas novi/stari nastavak priče: Rose i Morpheus |
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
28.01.2008., ponedjeljak
rose u moru plamena (146. nastavak)
|
(prethodni nastavak) Morpheus je sjedio leđima oslonjen o suho deblo mrtvog drveta, glatko i bijelo poput nekog skeleta. Rose je snivala u njegovu krilu. Oko njih se sivio vječni suton Hada. Tu nije bilo ni dana ni noći, ni jutra ni večeri, samo vječna polutama i duboka tišina. Nad pustim krajolikom uzdizao se niski crni svod bez oblaka. U Hadu je sve bilo mrtvo, ni jednog pokreta, ni jednog zvuka. Sivkasti pijesak popunjavao je prostore među niskim sivim stijenama koje su okruživale mrtvo jezerce iz kojeg je Rose izronila. Dubokoj crnoj vodi nije se naziralo dno. Gole grane mrtvog drveta o koje se Morpheus oslanjao, kvrgave i zgrčene poput prstiju nekog očajnika, sablasno su se nadvijale nad Bogom Snova i usnulom Rose. Dok je Rose proživljavala svoj drugi život koji joj je podarila ćudljiva Fortuna, za Morpheusa je prošlo tek nekoliko trenutaka. Bili su to mučni trenutci jer Morpheus je vjerovao da je Rose mrtva. Poželio je i on umrijeti. No Morpheus je bio besmrtnik, Bog Snova koji niti zaspati ne može, a kamoli umrijeti. Pred njim je bila vječnost, vječnost u Zemlji sjena, vječnost bez Rose. Znao je da mu se Thanatos neće smilovati. U očaju, povjerovao je kako je Thanatos konačno pobijedio, dočepao se Rose, skršio sve nade u spasenje i iskupljenje. A tada, prije nekoliko sati, u trenutku Morpheusova najcrnjeg očaja, Roseini su kapci zadrhtali, zakašljala je hvatajući dah poput zlatne ribice izbačene na obalu, probudila se iz sna koji je nalikovao smrti. Ipak sam u svojoj dugoj vječnosti, barem jednom, možda i nesvjesno, učinio neko dobro, pa me sad Fortuna nagrađuje, pomislio je Morpheus, zaklinjući se Boginji Sreće na vječnu zahvalnost. Sada je sjedio, držeći zaspalu Rose u naručju, bdijući nad njezinim snom, sretan i ispunjen unatoč mrtvoj pustoši koja ih je okruživala. Rose je spavala dugo, snom bez snova. Budeći se, ispod još uvijek spuštenih kapaka ugledala je Morpheusove pružene ruke. Tu na pragu između jave i sna prsti su im se dodirnuli a zatim se isprepleli u čvrsti stisak. Roseini meki dlanovi izgubili su se u Morpheusovim velikim šakama. Ruke su joj bile ledene, a Morpheusove tako tople. Grčevito je priljubila svoje dlanove uz Morpheusove, duboko udahnuvši. Osjetila je kako njegovi dlanovi zrače toplinom. Topli joj se val počeo uzdizati podlakticama, nadlakticama, obuhvatio joj je ramena, ispunio grudi, popeo se duž vrata u obraze, zapekao je u očnim jabučicama. Otvorila je oči i susrela Morpheusov pogled. Njegove su tamnomodre oči zaiskrile od sreće. Gledali su se dugo, bez riječi. Roseina odluka konačno je sazrijela tijekom dugog sna. Morphus je to shvatio, problijedio je, usne su mu zadrhtale. Još si tako slaba, Rose, rekao je Morpheus. Pričekajmo dok se malo oporaviš. Ne, Morpheuse, nema više odlaganja. Moraš mi pokazati sve, moram saznati sve. Moraš mi otkriti sve, do kraja. Sada sam sposobna sve podnijeti. Ne učinimo li to sada, kasnije više nećemo imati snage. Thanatos će nas sustići, osjećam kako nam se približava, vidim kako se njegova crna sjena nad nas nadvija. Zadnji je čas, Morpheuse … ne časimo više ni časa. Morpehus se još kolebao, na licu mu se ocrtavala teška unutarnja borba. Tada šakama čvršće obuhvatio Roseine ruke. Ona je je duboko udahnula i sklopila oči. Iza njezinih spuštenih kapaka isprva je vladala tama, a zatim je Rose ugledala more plamena. Strašan je oganj dugo plamtio a tada je iz mora plamenih jezika počeo izranjati prvi prizor: Ruka u crnoj rukavici udarala je zvekirom po nekim starim prljavim vratima … Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)  photo by flickr P.S. I noćas novi/stari nastavak priče: Rose i Morpheus |
- 23:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #
27.01.2008., nedjelja
Ti si moja slatka mala maca, kratka priča ...
 Alek uopće nije bio 'cat person', volio je pse. Svojeg prvog dobermana dobio je kao jedanaestgodišnjak, bio je to rođendanski dar od oca. Pas je pravi dar za dječaka, rekao je otac. Naučit će te odgovornosti i gospodarenju. No, moraš mu odmah pokazati tko je gospodar. Alek je, kao i njegov otac, volio gospodariti. Činio je to odlučno i bez grubosti. Doberman ga je od prvoga dana slušao i svuda vjerno slijedio. Tijekom kasnijih godina, do svojih četrdesetih, Alek je ostao vjeran toj pasmini. Dobermani su inteligentni, energični, uporni, izdržljivi, privrženi gospodaru, snažni i pokretljivi. Bile su to odlike koje su mu odgovarale. Roditelje je Alek izgubio rano, dan prije osamnaestog rođendana, a rodbine nije imao. Za skrbnika mu je, prema očevoj oporuci, do dvadest i petog rođendana bio određen advokat koji je upravljao obiteljskim nasljeđem i fondom namijenjenim Alekovom studiju. Nakon pogibije roditelja u avionskoj nesreći, Alek je ostao živjeti sam u obiteljskoj kući. Bila je to lijepa vila u predgrađu velegrada u kojem je rođen. Ta je vila bila djelo njegova oca, poznatog arhitekta. Alek je je slijedio očev put. Završio je arhitekturu, a prvu nagradu za najbolji projekt na jednom natječaju dobio je još kao apsolvent. Nagrada mu je donijela i posao u velikoj projektantskoj firmi u kojoj je brzo napredovao, penjući se hijerarhijskom ljestvicom do partnerstva. Dobermani su dugovječna pasmina, žive i do dvadeset godina, no Alekov je prvi doberman Ares, onaj kojega mu je poklonio otac, uginuo kao desetgodišnjak, od srčane mane, bolesti relativno česte u toj pasmini. Ares je, prateći Aleka u svakodnevnom jutarnjem trčanju, odjednom samo pao, stresao se, pogledao ga zadnji puta svojim tamnim očima i uginuo. Veterinar je obdukcijom potvrdio sumnju u srčani udar. Smrt psa Aleka je potresla više od smrti roditelja. Bio je jedinac, no nije bio maza svojih roditelja. Otac mu je bio poznati arhitekt, ambiciozan i uspješan u svojoj profesiji, dominantan i u svojoj firmi i u obitelji. Aleksova mati, slijepo podložna mužu, stavila se u službu njegove karijere, samozatajno napustivši svoju profesiju. Alekov otac bio je hladan i racionalan, u odgoju sina visoko zahtjevan, a Alekova mu se mati nije usuđivala suprotstaviti. Otac nije trpio nikakve izljeve nježnosti, bojeći se da mu sin ne postane mekušac, pa se ni mati nije usuđivala maziti Aleka. Otac ga je upisao u najelitnije privatne škole, a ljeta je Alek provodio u inozemstvu u sportskim kampovima, čeličeći se i osamostaljujući i usavršavajući engleski jezik. Život je poput utrke, pobjeđuje najbrži i najizdržljiviji … Pobjeđuje onaj koji se ne osvrće i koji ne tegli sa sobom suvišan teret sentimentalnosti … govorio mu je otac. Alek još kao dječak, pod očevim utjecajem i nadzorom, dan započinjao hladnim tušem, tjelovježbom i trčanjem. To mu je postalo životnom navikom, svakoga je dana trčao u društvu svojega dobermana. U svitanje, dok se grad tek budio, Alek je jedan sat provodio na obroncima Medvjednice, trčeći s Aresom. Kada je Ares uginuo, u prvi je mah pomislio kako više nikada neće uzeti drugoga psa. No, tada je u svijesti začuo očev glas kako govori: Odustaju samo kukavice … Osvrću se samo slabi, jaki grabe naprijed, jaki uzimaju ono što požele … Sutradan je otišao u najbolju uzgajivačnicu i odabrao najboljeg štenca iz legla nagrađivanih roditelja. Kupovinom toga dobermana, kojega je nazvao Mars, proslavio je svoj 21. rođendan. Sljedećih osamnaest godina Mars je spavao kraj njegova kreveta, putovao s njim, pratio ga u svakodnevnom jutarnjem i večernjem trčanju, a danju sjedio kraj njegova projektantskog stola. Alek se približio četrdesetoj kad je Marsa stigla starost i nemoć. Odveo ga je veterinaru i dao eutanazirati. Dok je veterinar psu ubrizgavao smrtonosnu injekciju, Alek je gladio Marsovu tamnu glavu i gledao kako se gasi njegov pseći život. Marsovo je truplo, umotano u deku, stavio na stražnje sjedište svoga automobila, odvezao ga kući i sahranio u vrtu svoje vile. Istoga se dana kući vratio s novim štenetom. Naravno, opet doberman. Kron nije bio dugovječan poput svojeg prethodnika, stradao je pod kotačima kamiona već nakon četiri godine. Četvrti Alekov doberman zvao se Pluton. Brzo je iz šteneta izrastao u krasnog krupnog mužjaka. Crn s žutim paležom, kupiranih ušiju i skraćena repa, kvadratičnog mišićavog tijela, zaobljenih sapi, skladnih proporcija, tamnih bademastih očiju i jakih vilica, naravi znatiželjne, dinamične. I Pluton je kao i njegovi pseći prethodnici pratio Aleka svuda, pa i u njegovu jutarnjem trčanju. Posljednjih nekoliko mjeseci povremeno bi im se u jutarnjem trčanju pridružila i Alekova aktualna 'prijateljica' Alma. Alek je i u izboru žena bio jednako dosljedan kao u izboru pasa. Sve njegove 'ljubavi' bile su vitke i dugonoge crnke. Alek je ljubavnice birao ne samo po izgledu već i po naravi. Sve su bile vrlo ženstvene i unatoč uspješnim poslovnim karijerama u dubini su duše ipak željele čvrstu mušku ruku, a Aleku je godilo dominirati. Međutim, pokazalo se da su sve njegove ljubavnice na kraju bile spremne odreći se svoje karijere radi obiteljskog gnijezda. No, Alek nije bio sklon gniježdenju. Vezu bi prekinuo oštro, bez kolebanja, čim bi primijetio bračne aspiracije svojih partnerica. I odmah bi se, bez žaljenja i osvrtanja, dao u potragu za novom ljubavnicom. Seksualni apetiti bili su mu veliki, no on seks nije brkao s ljubavlju. Seks je donosio zadovoljenje, a ljubav samo komplikacije. Doduše, on se nikada nije zaljubljivao, smatrao je to ženskom slabošću. Kada bi, barem, postojala žena koja dobar seks na kraju ne pokvari zaljubljivanjem … No, takvu još nije sreo. Sve bi se one na kraju ipak zaljubile, unatoč početnom zaricanju kako žele samo dobru zabavu, bez obveza. Ni Alma nije bila drugačija, iako se Alek isprva ponadao da je konačno sreo ženu kakvu je oduvijek priželjkivao. Toga je jutra, dok su trčali zajedno, u pratnji Alekova dobermana Plutona, Alma je odjednom zastala i rekla: Alek, mislim da je došlo vrijeme da naša veza prijeđe u novu fazu. Želim da se obavežemo, i ti i ja, kako se više nećemo viđati s drugima … Alek je dobro znao što slijedi. Sljedeća bi faza bila njezina selidba u njegovu vilu, pa zaruke, brak, djeca . To nisu bili njegovi planovi … Kakva šteta, pomislio je. Alma je bila ugodna družica i dobra ljubavnica. Zašto je sve morala pokvariti? Da … rekao je. Vrijeme je da naša veza prijeđe u novu fazu. U kojoj ćemo se viđati samo s drugima. Ja te nisam obmanjivao, Alma. Od početka si znala moj stav – bez vezivanja, bez glupog zaljubljivanja … Bezosjećajni gade! vrisnula je Alma. Ne želim te više nikada vidjeti … Okrenula se i otrčala u suprotnom smjeru. Barem se nije rasplakala, pomislio je s olakšanjem i nastavio trčati. S Plutonom koji mu je trčao uz bok, dovršio je svoju jutarnju turu. Stigavši pred svoju vilu, Alek je otključao vrata na vrtnoj ogradi i pustio Plutona u vrt. Dok je on zaključavao ogradu, Pluton je stazom, kroz drvored starih divljih kestena, otrčao do kućnih vrata. Prilazeći ulazu u kuću, Alek je začuo frktanje. Na pragu je sjedila mlada sijamska mačka. Puhala na Plutona koji ju je znatiželjno njuškao. Dobermani su pasmina koja se dobro slaže s drugim životinjama pa Pluton nije pokazivao nikakvu agresiju. Njuškom je gurnuo mačkicu, a ona mu se počela umiljavati. Bila je čista i ljupka, jednobojne zlataste dlake s tamnije obilježenim nogama, repom i glavom, tipičnog elegantnog tijela na tankim, visokim nogama, duguljaste glave s velikim ušima i jasno plavim očima. Kad je Alek prišao, sijamka je šmugnula pored Plutona i počela se umiljavati oko Alekovih nogu. Podigao ju je da pogleda ima li ogrlicu ili tetovažu u uhu, no nije je bilo. Ipak, bilo je očito da je mačka nečija izgubljena ljubimica a ne skitnica. Dlaka joj je bila čista i sjajna, a tijelo ugodno na dodir. Okrenuo ju je i zavirio pod repić. Bila je to mlada ženkica. Pružila je šape i nježno, uvučenih kandži, dodirnula Alekov obraz. Alek se začudio vlastitoj emocionalnoj reakciji na taj dodir. Osjetio je nježnost prema toj maloj mačjoj ljepotici. Odlučio je odnijeti je u azil, pa neka se tamo pobrinu da joj pronađu gazdu. Iako, vjerojatno, sijamka ima gazdaricu. Ljubitelji mačaka najčešće su žene, pomislio je Alek. Unio je mačku u kuću, a Pluton ga je pratio skačući i pokušavajući njuškom dodirnuti mače. Nerado je odustao kad ga je Alek prekorio. Alek je namjeravao otuširati se i presvući, a zatim mačkicu odvesti do azila. Čim je sijamku spustio na pod, ona je otrčala do Plutonove zdjelice, popila malo vode, onjušila pseće kekse u zdjelici, a potom skočila na trosjed, ispružila se i zaspala. Pluton je sjeo do trosjeda, položio njušku do mačkice, pozorno je promatrajući. ... Alek je izišao ispod tuša i pružio ruku za velikim frotirskim ručnikom. Osjetio je nečiji pogled. Mala je sijamka sjedila na kupaonskom prostiraču i gledala ga svojim velikim plavim očima. Alek se brzo ogrnuo ručnikom, a zatim se nasmijao sam sebi: On, koji je bez sramežljivosti gol paradirao pred tolikim ženskim pogledima, sada se snebio pod plavim pogledom male sijamske mačke. Odjenuo se, skuhao kapučino, spakirao svoj laptop. Uzput će svratiti do azila i tamo ostaviti mače, pa produžiti do svoga projektantskog biroa. Dok je pijuckao kapučino sijamka mu je skočila u krilo i prije no što se snašao već mu je sjedila na ramenu i njuškicom mu se trljala o obraz. Smjesta siđi, Mala, rekao je zapovjednim tonom. No, 'Mala' nije bila pas. Bila je to sijamka, pripadnica mačje vrste koja nije nimalo podložna. Mačke ne slušaju komande. Mala je na oštri zapovjedni ton frknula, ogrebla Aleka po obrazu, skočila mu s ramena i zavukla se iza teške komode. Pošto ju je uzaludno dozivao desetak minuta, Alek je otišao u kupaonicu i stavio antiseptik na ogrebotinu. Ustvari, duž cijelog obraza pružale su mu se tri duboke paralelne ogrebotine. K vragu, pomislio je. Kako ću se takav pojaviti u firmi? Otipkao je broj svoga partnera na tipkovnici mobitela: Vladimire, neću dolaziti par dana. Ostat ću kod kuće raditi na projektu. Pa dobro, odgovorio je Vladimir smijući se. Alma je projekt i po … he he he … Uživaj! Alek se nije potrudio opovrgnuti Vladimirovu pretpostavku. Kiselo se nasmijao i prekinuo vezu. Sat kasnije sijamka je još uvijek sjedila iza komode. Komoda je bila od teškog tikovog drveta, puna kristalnih čaša i boca s pićem, pa je Alek nije namjeravao odmicati da bi dohvatio mačkicu. Sjeo je u kola i odvezao se do prvog pet shopa. Kupio je nekoliko mačjih konzervi i paketić mačjih poslastica. Njima je namjeravao domamiti sijamku. No, kad se vratio kući, mala je mačja lukavica već izišla iz svojeg skrovišta. Pluton je ležao na tepihu u dnevnoj sobi, a sijamka mu je sjedila na leđima. Kad je ugledala Aleka, dotrčala mu je ususret mijaučući i umiljavajući se. Vidi male gadure, nasmijao se Alek. Već je potpuno osvojila Plutona. Otvorio je jednu od kupljenih konzervi i sadržaj istresao u zdjelicu. Malena je počela jesti, a kad je Plutom prišao s namjerom da joj se pridruži, sijamka se nakostriješila i frknula, pa je veliki doberman ustuknuo. Pazi da ne završiš poput mene, ogrebene njuške, rekao je Alek Plutonu, a pas ga je pogledao suosjećajno, kao da ga razumije. Ne brini, stari moj. Sutra je nosimo u azil. Alek je planirao dan provesti radeći na projektu. Počeo je proučavati neke detalje projektne dokumentacije, i pri tome slušao stari album Ibrice Jusića. U strahu mladić oči sklopi te strašne slike neka odu on vidje lađu što se topi i svoju ljubav na tom brodu A kada opet nađe snage on digne vjeđe, žene nema i tada mjesto svoje drage on vidje mačku kako drijema Kroz prozor uđe svijetlost danja on pruža ruke k'o da sanja sad opet samo mačku ima a vani studen, snijeg i zima .... Alek je s iznenađenjem ustanovio da pas, koji mu je inače uvijek sjedio do nogu dok radi, danas na njega uopće ne obraća pažnju. Pluton se igrao s malom sijamkom. Izgledalo je kao da je veliki doberman očaran igrom sa svojom novom mačjom prijateljicom. Ustvari, Mala se poigrava Plutonom, konstatirao je Alek. Mačkica je skakala po velikom dobermanu, igrala se njegovim ušima, hvatala mu batrljak repa, penjala mu se po leđima, zavirivala u njegovu zdjelicu s hranom … Alek je prasnuo u glasan smijeh kad je vidio kako Pluton pokorno dopušta da mu sijamka šapama obuhvati njušku i pere mu nos i oči svojim ružičastim jezičkom, frkćući kad bi se pas pokušao izvući. Alek se smijao još glasnije kad je mačkica skočila njemu u krilo i na njemu ponovila isti postupak. Alek je s čuđenjem ustanovio da je dan proveo promatrajući malu mačju pridošlicu. … Sutradan je riješio nadoknaditi protraćeno vrijeme. Jutarnje trčanje s Plutonom skratio je na pola sata. Činilo mu se kako se obojica, i on i pas, toga dana žure što prije stići kući, kao da ih čeka netko važan. No, ona ih uopće nije čekala. Slatko je spavala u Alekovu krevetu, ispružena na plavom prekrivaču. Čak je i ljutito frknula kad su obojica, tražeći je po čitavom stanu, ušli u spavaću sobu. Alek je pred samim sobom pronašao izgovor. Jer, malu sijamku nije odnio u azil toga poslijepodneva, pa ni sutradan. Sam se pred sobom izgovarao kako ne može odvojiti taj sat vremena, kako mora dovršiti projekt. A onda je ustanovio da uopće i ne radi na projektu nego promatra sijamku koja je počela gospodariti i njegovim stanom kao da tu namjerava zauvijek ostati. Alek je riješio dati oglas u novine i na radio, a javio se i autoru tv emisije Kućni ljubimci koji je u emisiji objavljivao oglase o izgubljenim ljubimcima. Kad mu je rečeno da bi bilo dobro priložiti fotografiju izgubljene mačkice, izvukao je fotoaparat a mala je sijamka pozirala poput profesionalne manekenke. Alek je odabrao nekoliko fotografija i mailom ih poslao uredništvu. Objavit ćemo fotografije i oglas u sljedećoj emisiji. Ne brinite, ako se ne javi vlasnik, sigurno će se pronaći netko voljan da udomi tako ljupku sijamku, pisalo je u odgovoru. Emisija je išla subotom poslijepodne. Već sat nakon emisije urednik je nazvao Aleka: Vlasnik se nije javio. No, javilo se desetak zainteresiranih da odmah uzmu tu ljepoticu. Svi već imaju iskustva s držanjem mačaka, svi su voljni pobrinuti se o njoj i zadržati je ako se vlasnik ne javi. Pričekajmo još koji dan, pa ako se vlasnik ne nađe, onda ćemo vidjeti kod koga ćemo je udomiti. Ne bi valjalo da se mače više puta privikava na novu sredinu, odgovorio je Alek, čudeći se sam sebi. U pravu ste. I vidim da dobro poznajete i volite mačke. Bit ćemo u kontaktu … Ali ja uopće ne volim mačke ... izgovorio je Alek, no sugovornik je već bio spustio slučalicu. Prošlo je desetak dana, a vlasnik se nije javio. Alek je shvatio da se vlasnik najvjerojatnije i neće pronaći. Bilo je vrijeme da nazove i dogovori udomljavanje male sijamke. I dalje se čudeći sam sebi, odložio je to za sutradan. … Te ga je noći probudio dodir po licu. Pomislio je da mu se mala sijamka opet uvukla u krevet, kao i prethodnih noći. Obično bi se do kasno uvečer igrala s Plutonom, pa bi potom oboje zaspali na prostirci u dnevnoj sobi. A zatim bi se mala, negdje poslije ponoći, ušuljala u Alekov krevet i tamo prespavala do jutra. Otvorivši oči, Alek je susreo tamnomodri pogled. No, nije ga gledala sijamska mačka već prelijepa plavooka žena. Oči su joj bile modre poput zimske noći, duga joj se zlatna kosa prosipala po ramenima i plećima. Bila je naga, a put joj se bjelasala na mjesečini koja je kroz razmaknute zavjese strujala u sobu. Nije progovorila ni riječi. Nagnula se k njemu i poljubila ga. Ostao je bez daha dok je vršcima vitkih prstiju lutala njegovim licem a potom i tijelom. Bio je spreman u trenutku. Popela se na njega. Za čas je bio u njoj, dočekala ga je vrela, glatka i vlažna. Kretala se na njemu sve bržim i bržim ritmom, vodeći ga gotovo do vrhunca a zatim usporavajući i počinjući sve iz početka. Kad je Alek pokušao promijeniti položaj, Neznanka ga je dugim oštrim noktima ogrebla po prsima i trbuhu. Pokorio se uživajući u toj igri u kojoj je ona dominirala, u igri koja je trajala beskrajno, do njegove iznemoglosti. Na kraju je iscrpljen zaspao. Probudio se kad je sunce već bilo podnevno visoko. Iza zatvorenih vrata, u hodniku, cvilio je Pluton, tražeći da ga Alek izvede van. Propustili su jutarnje trčanje, propustili su jutro … Sat je pokazivao 11:59. Alek se uspravio u krevetu, pred očima su mu proletjeli noćašnji prizori. Modre oči, duga zlatna kosa, vitko tijelo koje se nad njim izvija u sladostrašću, dok se on potpuno predaje i potčinjava. Bio je nag a prsa, ramena i trbuh bili su mu izbrazdani ogrebotinama. Strastvena ga je Neznanka obilježila, a zatim tajanstveno nestala. Alek se nije pitao odakle se stvorila, samo je žarko želio da mu dođe i sljedeće noći. U dnu kreveta, na svilenoj plahti, mala se sijamka upravo budila i lijeno protezala. Mekane baršunaste šapice skrivale su oštre pandže a modre su joj oči zadovoljno zasjale kao da zna da će tu i ostati. Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Krunoslav Slabinac - Ti si moja slatka mala maca (1985) (hvala za upload lazy) P.S. Misku , Lazyu i Kići, hvala na inspiraciji ... a hvala i Dranu koji je kod Miska u komentarima pomenuo Ibricinu Mačku. Ja sam, dakako, cat person. Volim mačke zbog njihove snage, nezavisnosti i samodostatnosti. I kao i svaka žena i ja u sebi imam i malo mačje naravi ... hihihi |
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
26.01.2008., subota
rose izranja (145. nastavak)
|
(prethodni nastavak) U trenutku u kojem je Rose prekoračila prag, oba su se njezina života ponovo spojila. Sjećanja su se u njoj preplitala i stapala, osjetila je kako je razdire snažna bol, ostavljajući je bez daha. Izranjala je s dna neke duboke tamne vode, mučno se i beskrajno dugo probijajući prema površini i svjetlosti. Površinu vode prekrivala je skrama, hladna i prozirna, čvrsta poput leda. Rose je lomila nokte i raskrvarila prste pokušavajući je razbiti. Nestajalo joj je daha i mislila je kako će se ugušiti tu, nadomak površine, nadomak spasa, nadomak ponovnog susreta s Morpheusom. Ipak, zadnjim je snagama uspjela razbiti ledeni okov. Izronila je uz bezglasni krik. Izronivši, ugledala je Morpheusa. Sjedio je, leđima oslonjen o staro osušeno deblo. U krilu je držao, nju, Rose, beživotnu i blijedu, i njihao je poput bolesnog djeteta. Zakašljala je, gušeći se i pljujući gorku vodu koju je progutala izranjajući. Morpheusovo lice, izobličeno od bola, bljesnulo je nadom. Nagnuo se do njezinih usana osluškujući bolne udahe koji su joj razdirali pluća. Vrijeme između dva Roseina udaha odužilo bi se poput vječnosti, dok su se na Morpheusovu licu smjenjivali očaj i nada. Kada bi Rose ponovo uspjela udahnuti, lice Boga Snova ozarilo bi se od radosti. Ako je ikada sumnjala u Morpheusove osjećaje, Rose je sada mogla biti sigurna u to da je Morpheus ljubi. Otvorila je oči i susrela njegov tamnomodri pogled. Rose, Rose, Rose … šaptao je promuklim glasom, ponavljajući njezino ime. Rose, o Rose … Zvučalo je poput litanije: Rose mila, Rose, jedina … Rose, o Rose …Rose …Nemoj me ostaviti sama, Rose ... Podigla je ruku, još uvijek hladnu i utrnulu, i prstima mu prekrila usne. Sklopio je oči, ljubeći joj dlan. Moćni je Bog Snova plakao poput djeteta, ne stideći se, jecajući glasno i zagrcavajući se od suza. Kad joj se disanje ustalilo, Morpheus ju je privio na grudi. Osjećajući njegovu toplinu i osluškujući mu disanje i kucanje srca, Rose je utonula u dug i okrepljujući san. Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)  frozen pond, photo by flickr P.S. I noćas novi/stari nastavak priče: Rose i Morpheus |
- 23:59 - Komentari (24) - Isprintaj - #
25.01.2008., petak
snovi ...
 Otkad sam se razboljela mnogo spavam i još više sanjam ... Cijelu noć i dobar dio dana provodim u nekom polusnu, ja koja inače patim od nesanice. I, stalno sam nekako plačljiva, ja kojoj je inače teško zaplakati. Ne znam dopadali mi se to ili me pomalo plaši ... osjećam pogled Tvoj i u snu, Jedini, pogled nježan i topao što miluje me poput dodira osjećam, gledaš me dok spavam i pitam se, Ljubljeni, možeš li mi u snove zaviriti? ako možeš, vidjet ćeš: sanjam trenutak, slatki trenutak u kojem me poljupcem budiš, Jedini ... o, probudi me, probudi me, ne želim izgubiti ni trenutak ako ga mogu provesti s Tobom ... (thanks for upload, lazy) P.S. I noćas novi/stari nastavak priče: Rose i Morpheus |
- 23:59 - Komentari (19) - Isprintaj - #
24.01.2008., četvrtak
što je bilo, dok me nije bilo ...
 Nestadoh, na neko vrijeme. A u tom vremenu: kvar na računalu, angina s upalom glasnica ... i još puno toga ... i lijepog i ružnog. Računalo je ozdravilo, a ja još bolujem, no ne dam se ... Ne brinite, maze me i paze ....
(thanks for upload, lazy) |
- 23:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #
15.01.2008., utorak
rose, opet na pragu (144. nastavak)
|
(prethodni nastavak) Dok su joj vršci prstiju nježno prelazili preko duboke brazgotine na leđima palog anđela, u Roseinoj je svijesti, kao na ekranu nekog velikog monitora, proletio niz slika. Pušači opijuma, polegli na prljavim ležajima ... Dva tijela isprepletena u grču strasti ... Crna prilika, lica zakrivenog kukuljicom, nagnuta nad posteljom dvojice ljubavnika … Kist natopljen jarkim karminom u hitrim potezima ocrtava konture makovih cvjetova … Ova se posljednja slika odjednom zaustavila, zamrzla, kao na monitoru računala, na trenutak zatreperila, pa se pokrenula. Soba na mansardi, osvjetljena hladnim zimskim svjetlom koje prodire kroz krovne prozore. U sobi gotovo da i nema namještaja, samo niski neuredni ležaj u kutu. Na ležaju zgrčena ljudska prilika, u ruci drži zgužvano pismo. Prišla je ležaju i nagnula se. Ne, nije bio mrtav, pa čak ni opijumom opijen. Kraj njega je ležala ispražnjena boca, dah mu je bazdio na burbon, bio je samo mrtav pijan. Rose je izvukla pismo iz zgrčenih prstiju i preletjela ga pogledom. Pismo joj je bilo poznato, jučer je u ruci držala fotokopiju toga pisma naručenu iz londonske knjižnice. Pročitala je samo post scriptum: ... Poklanjam Ti svoje remek djelo, čini s njim što zaželiš … kao što činiš i sa mnom …Sačuvaj, prodaj, pokloni, uništi … sve si to ionako već uradio sa mnom … A ja mogu i prestati slikati sada ... jer siguran sam, nikada neću naslikati ništa bolje. Mogu i umrijeti sada, ako me Tvoja ljubav ne dokusuri prije … Spustila je pismo na krevet, a pogled joj je nastavio kružiti mansardom. Duž jednog zida prislonjena gomila slikarskih platna, no slike nisu vidljive jer su licem okrenute zidu. Uz drugi zid, licem okrenute promatraču; slike s motivom makova, šest u nizu. Nasred sobe, pod snopom svjetla koje se spušta iz svjetlarnika na krovu, na štafelaju stoji slika, posljednji potezi kista još uvijek su mokri. Na prvi pogled slika je samo jedan vješto naslikan nature mort. Vaza s cvjetovima maka i još nerascvjetanim zelenim makovim glavicama. No, kad se u sliku zagledaš, ona odjednom oživi, cvjetovi zatrepere skrletnim laticama, zelene se makove glavice počnu rascvjetavati, vitice rasti i uvijati se, izvijajući se izvan ruba platna ... Rose se prisjetila da je taj čudesni i zastrašujući prizor već vidjela. Ista je ta slika, no već uokvirena u težak rezbareni okvir, visjela na zidu nad njezinim računalom! Pomislila je: Potraga za autorom te slike i za tajnom koju slika skriva dovela me amo! I odjednom ju je obasjalo neko jarko svjetlo koje joj je vratilo sjećanja. Prisjetila se svega: trenutka u kojem je sliku kupila ... trenutka u kojem je kroz prizor na slici prošla kao kroz čarobno ogledalo. .. trenutka u kojem stoji na pragu spilje na litici bez podnožja, litici koja seže u oblake.... Sljedeći prizor više nije bio sjećanje: Na pragu stoji Bog snova, smiješi joj se i pruža joj ruku. Rose se u tom trenutku sjetila svake i najmanje pojedinosti svoje i Morpheusove ljubavne priče: susreta, svojeg odupiranja ljubavi, ponovnih susreta i rastanaka, svoje patnje zbog slutnje Morpheusova grijeha, zajedničkog silaska u Had u potrazi za iskupljenjem … Sjetila se i trenutka vlastitoga umiranja i ponovnog rođenja. Rose je sada znala - da umre i ponovo se rodi još stotinu puta, sudbina bi je uvijek ponovo odvela Morpheusu. Pa nek’ se Sudbina konačno i ispuni! odlučila je u trenutku, bez kolebanja. Rose je pružila ruku Sudbini. U sljedećem je trenutku, držeći Morpheusa za ruku, opet prekoračila prag. Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)  photo by flickr P.S. I noćas novi/stari nastavak priče: Rose i Morpheus |
- 23:59 - Komentari (38) - Isprintaj - #
14.01.2008., ponedjeljak
rose, slomljeno krilo (143. nastavak)
|
(prethodni nastavak) Rose je pružila ruku ... i nježno pomilovala anđelovo slomljeno krilo ... ... U tom je trenutku začula šuštanje tkanine, netko je na drugom kraju sobe razgrnuo zastore koji su zakrivali postelju. Rose se u prvi mah lecnula, no tada se i u snu prisjetila kako samo sanja. A u svojim je snovima Rose najčešće bila nevidljivi promatrač kojega akteri sna nisu primjećivali. Tako je bilo i sada, nagi muškarac koji se provukao kroz razmaknute zavjese, nije je primjetio. Pogled mu je prošao kroz Rose kao kroz zraku jutarnjeg sunca koja je u upravo u tom trenutku provirila kroz malo razmaknutu draperiju na jednom od prozora. Rosein je pogled i nehotice preletio preko tog nagog muškog tijela. Vitak, astenične građe, upalog trbuha, rebra se ocrtavaju kroz blijedu kožu. Po ramenima, vratu, trbuhu i butinama vijenci starih i novih modrica. Inače stidljiva Rose nije osjetila nikakvo snebivanje na prizor njegove golotinje. Tijelo mu je bilo neishranjeno, djelovalo je tako ranjivo. I jači bi ga vjetar mogao slomiti kao trščicu, pomislila je. A kad mu je lice pogledala, shvatila je da je upravo on bio model za skulpturu anđela slomljenih krila. Izraz njegova lica govorio je jasnije od riječi. Bilo je to lice očajnika, lice nekoga tko stoji na rubu provalije, zagledan u crnu tamu, tren prije nego što će ga u bezdan netko gurnuti. Ah, anđele slomljenih krila … tko ti krila slomi? nečujno je prošaptala. Krenuo je prema dnu sobe i Rose mu se, nevidljiva, ispriječila na putu. Htjela se izmaknuti, a onda se zapitala neće li on kao u nekom filmu o duhovima proći kroz nju i ne primjetivši je. Prije no što je uspjela odlučiti hoće li mu se ili neće izmaknuti, on je zastao. Rose se zapitala što ga je to zaustavilo, nije li možda ipak osjetio njezinu prisutnost. Stajali su tako, licem u lice. Rose je mogla vidjeti kako on grize svoje beskrvne usne, kako se u sebi neuspješno odupire i lomi. Zagledala mu se u oči. Zjenice su mu bile tako proširene da su mu gotovo progutale tamne šarenice, a Rose je sa žalošću kroz te zjenice, kao kroz prozore, zavirila u njegovu dušu. Tamo je vidjela samo očaj i tamu, vapaj za utjehom i olakšanjem. Na trenutak se učinilo kao da su im se pogledi sreli, no tada je njegov pogled prošao kroz Rose. A Rose je znala kamo on to gleda. Pogled mu je tražio opijumsku lulu koja je ležala tamo na stolu, u dnu sobe. Nije se pomakla kad je zakoračio, htjela ga je zaustaviti. No on je prošao kroz nju kao kroz pramen izmaglice. Bila je to senzacija koju Rose nije mogla usporediti ni sa čime do tada doživljenim. Prošao je kroz nju u hipu, bez ikakvog otpora, kao da nemaju tijela, ni ona ni on. A, ipak, kao da je taj bestjelesni prolazak ostavio duboki trag u Roseinoj duši. Dok je odmahivala glavom pokušavajući se sabrati, on je već nagnut nad stolom pripremao novu dozu opijuma. Rose mu je prišla. Pogled joj se zaustavio na njegovim golim mršavim leđima. Uz lijevu lopaticu tekla je duga brazgotina. Kao da mu je netko ne samo slomio, nego i iščupao krila. I Rose je opet, po drugi puta u tome snu, spustila ruku na pleća palog anđela ... i nježno pogladila mjesto na kojem je nekad bilo krilo. Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi) Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.  broken wings, photo by rusalka P.S. I noćas novi/stari nastavak priče: Rose i Morpheus |
- 23:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #
13.01.2008., nedjelja
rose, spiralno stepenište (142. nastavak)
|
(prethodni nastavak) Rose se rodila u prizemnoj kući i odrasla u ravnici. Možda je upravo stoga zazirala od stepenica. U teškim razdobljima Roseina života, u razdobljima obilježenima stresovima, brigama i bolešću, Rose bi uvijek sanjala stepenice. Stepenište iz Roseinih snova obično bi bilo bez ograde i oslonca, dizalo bi se u beskrajnoj spirali nekamo visoko, u mrak. Između gazišta zjapile bi pukotine, a Rose bi se u snu stepeništem penjala ili pokušavala silaziti, osjećajući tjeskobu koja narasta u strah. Rose ni na javi nije voljela stepenice, pa bi se na svojim putovanjima tek krajnjim naporom volje uspjevala uspeti stepeništima tornjeva čuvenih crkava, uvjeravajući samu sebe kako je vidik koji je čeka vrijedan straha koji trpi. Nije podnosila ni liftove, a u onima staklenim, koji bi se penjali pročeljima visokih zgrada, doživljavala bi pravi napad panike. Rose je imala strah od visine i samo uz veliko samosavlađivanje uspjelo bi joj popeti se ljestvama na vlastiti tavan, a kad bi pogled s nekog visokog balkona spustila dolje, koljena bi joj se ukočila, a želudac stisnuo. No, Rose, koja se tako bojala visine, nije imala strah od letenja. Najradije je putovala avionom i najradije sjedila kraj prozora s uživanjem gledajući kako se avion uzdiže, svijet postaje sve manji, a oblaci sve bliži. U dobrim životnim razdobljima Rose je često sanjala let. No, nije to bio let aviona, već let ptice. U tim bi se snovima Rose poput ptice vinula u visinu, preletjela bi gradske ulice, napravila krug oko tornja katedrale, a zatim produžila u daljine, u visine. Snove o letenju Rose je voljela, uvijek bi se iz tih snova probudila laka i poletna. No, u posljednje vrijeme Rose je u snovima sve rjeđe letjela, a sve se češće penjala stepenicama. Te se noći, u snu, penjala širokim zavojitim stepeništem neke viktorijanske vile. Gazišta stepeništa bila su zastrta debelim tepihom, po kojem je bosonoga Rose nečujno koračala. Činilo joj se da poznaje i to stepenište i tu kuću, činilo joj se da je tu već bila ... Iako je željela sići stepeništem, izaći iz te kuće koja joj se činila tako poznatom, i pobjeći što dalje, noge su je, i protiv njezine volje, vodile stepeništem sve višlje i višlje. San je bio tako živ da je Rose pod bosim stopalima osjećala mekoću tepiha kojim je stepenište bilo zastrto, a pod rukom glatkoću rukohvata po kojoj je dlan klizio. Iza posljednjeg zavijutka stepenište je završavalo proširenjem, a pred Roseinim pogledom ukazalo se troje zatvorenih vrata. Rose se s nelagodom zapitala: Kakve li se tajne iza njih kriju? No, noge je i dalje nisu slušale, odvele su je do centralnih vrata, a ruka joj se spustila na kvaku. Vrata su se nečujno otvorila i Rose je ušla u sobu. Bila je to velika i raskošna spavaća soba. U dnu je sobe bila postelja zastrta baldahinom, a Rose je osjetila snažan poriv da priđe postelji i razgrne zastore koji su postelju okruživali. Jedva se opirući tom porivu, bacila je pogled po sobi. Vladao je polumrak, prostor su osvjetljavale svijeće koje su dogorijevale u srebrnim svjećnjacima. Na stolu su bili ostatci neke raskošne večere. Ljušture kamenica, napola pojedene prepelice, izlomljeni komadi bijeloga kruha, načete kriške fermentiranih sireva s plemenitom plijesni, hrpe egzotičnog voća ... Dvije čaše, jedna ispijena, a u jednoj još crvenog vina, za jedan gutljaj. Prevrnuta kristalna vinska boca i crvena mrlja na stolu, više nalik na krv nego na vino. U visokim srebrnim vazama umirale su ruže, ljiljani, orhideje i hijacinti, a teški i opojni mirisi cvijeća miješali su se s mirisom svijeća i mirisima nepojedena jela. Zrak je u sobi bio vruć i težak, kao da su nečija pluća, ubrzano dišući, potrošila sav kisik. U strasnom mirisu cvijeća pritajeno se krila nota smrti i raspadanja. Rose je zakoračila dublje u sobu. Na velikom stolu rasute skice, slomljeni štapići crtačkog ugljena, umrljane svilene maramice u koje je netko brisao prste. Boca konjaka, neka lula čudnoga oblika, grudice nekakve smeđe smole čudnoga teškog mirisa ... Rose je krenula dalje. U nišama, između prozora zastrtih teškim skrletnim draperijama, bjelasale su se mramorne skulpture. Jedna od njih odmah je privukla Rosein pogled. Prišla je i zagledala se u to lice. Bio je to anđeo slomljenih krila, no lice mu nije zračilo ni anđeoskom mirnoćom ni klasičnom ljepotom. Bilo je to lice mlađeg muškarca, asketski mršavo, upalih obraza, punih senzualnih usana iskrivljenih u grču. Rose se zapitala: Kakva je to strast vodila ruku skulptora koji ga je isklesao ? I kakve su to strasti razdirale tog palog anđela? Iako od hladnog mramora, skulptura se činila živom. Velike su tužne oči zurile u Rose. Anđeo je kršio ruke u očaju, a slomljena su mu krila svjedočila neki težak pad. Skulptura je bila samo mrtvi predmet, no bol koja je iz nje izvirala bila je živa. Rose je pružila ruku ... i nježno pomilovala anđelovo slomljeno krilo. Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi)  P.S. Za one koji Rose čitaju izpočetka, i noćas novi/stari nastavak priče: Rose i Morpheus |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
od ponoći do svitanja ...
|
... ja u noći, Ti u dane u trenutak i vijek stane ...  photo by flickr kad se opet budemo sreli, susrest ćemo se u suton a rastati u zoru, Jedini ... kad se opet budemo sreli, sve noći i sve dane i sve snove nedosanjane odsanjat ćemo budni, Jedini, od ponoći do zore ...  najljepše se, Mili, sanja od ponoći do svitanja ... P.S. Za zainteresirane, i noćas novi/stari nastavak priče: Rose i Morpheus ... a kuha se i novi/novi nastavak, očekujte ga ubrzo na zelenoj podlozi ... |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
12.01.2008., subota
istočno od raja: palačinke s nadjevom od jabuka ...
 forbidden fruit Pozvah Te na kavu. K meni, kući ... Prvi put. Ustvari, pozvao si se sam, da konačno vidiš moj vrt ... a ja više nisam imala srca izmišljati izgovore. Ljeto je tek počinjalo, večer je bila topla. Sjeli smo za stol u vrtu, pod marelicom, plodovi joj tek počeše bubriti i rumenjeti. Oko nas je sve nicalo i bujalo, a mi se pretvarasmo, neuspješno, da zima još uvijek traje. Sjedoh Ti nasuprot. I jedva smiješak sakrih kad sam Ti vidjela razočarani pogled koji si spustio na praznu stolicu do svoje. Pijuckali smo i pričali, a mračak se polako počeo spuštati. Uočio si svijeću na stolu i upalio je. Pričao si uglavnom Ti, sve euforičnije, sve brže, iako inače nisi brbljiv. A ja sam Te slušala, nalaktivši se na stol, o kako nepristojno ... Odjednom si zašutio. Gledali smo se, dugo, preko plamena svijeće, a onda si pružio ruku preko stola ... Popij svoje piće i poslušaj vrapce kako ćućore u grmu japanske dunje, spremajući se na počinak ... Odmah ću se vratiti ... i pobjegoh u kuhinju. Nadjev od jabuka bio je već spreman, dobro ohlađen u hladnjaku. I tijesto je već bilo umućeno, trebalo je samo ispeći nekoliko palačinki. Spojiti vruće, tek pečeno tijesno i hladan nadjev, sve posuti mrvicama badema ... Dok okretah posljednju palačinku, Tvoje se ruke sklopiše oko mojeg struka, okrenuše me, ogrliše, stegnuše, privukoše sebi ... Smijao si se bećarski jer sam se trgla, zadrhtala, kao da me je netko opekao. Izgleda da Ti inače nitko ne zaviruje preko ramena, dok spremaš slastice ... rekao si. A jabuke mirišu slatko, skoro kao Ti ... *** Bit će još prehladno za sjedenje u vrtu, kad mi uskoro dođeš. Marelica još neće pupati, vrapci će šutjeti, prisluškujući, u grmu japanjske dunje. No svijeća će mirisna već gorjeti na stolu ... i palačinke će biti vruće. O, kako će se dobro stopiti s ledenim nadjevom ... Uz jabuke, nasjeckat ću u nadjev i malo suhih marelica, pa ću Te pitati: Možeš li okus odgonetnuti, Sladokušče?  Eddie Calvert[Cherry pink & apple blossom white ] Priprema: 1. Za smjesu za palačinke u zdjelu stavite brašno i čokoladu (kakao) u prahu i ostavite rupu u sredini. Istucite zajedno jaja i mlijeko. Ulijte smjesu u zdjelu s brašnom i kakaom (čokoladom) te tucite sve dok se svi sastojci ne prožmu, a smjesa postane glatka. Smjesu hladite 30 minuta. 2. U međuvremenu pripremite nadjev. Stavite jabuke u teflonski lonac zajedno sa šećerom, muškatnim oraščićem, narančinom koricom i sokom. Kad smjesa zakuha, smanjite vatru, poklopite i krčkajte približno 3 minute, sve dok voće ne omekša. 3. Zagrijte malo ulja na teflonskoj tavi. Ulijte malo smjese na zagrijanu tavu i razlijte je do rubova da u cijelosti prekrije dno. Pecite na srednje jakoj vatri 1-2 minute dok smjesa ne postane mjehurasta, a zatim je okrenite da se na isti način ispeče i druga strana palačinke. Stavite palačinku na kuhinjski papir. Ispecite i ostale palačinke na isti način. Smjesa bi trebala biti dovoljna za 10 palačinki. 4. Poslužite palačinke nadjevene smjesom od jabuka i posute s malo šećera u prahu. Recept iz knjige "Kuharica za dijabetičare" (Profil) A ja još sve pospem s malo mljevenih oraha ili prženih badema ... u nadjev dodam malo sitno sjeckanih suhih marelica ... i dobro rashladim ... I'm in heaven when you kiss me P.S. Za one koji nisu čitali Rose od početka, a zanima ih: Rose i Morpheus |
- 00:01 - Komentari (51) - Isprintaj - #
07.01.2008., ponedjeljak
još uvijek me nema ...
|
... no, pošto mene ima i kad me nema ... i pošto su se neki zabrinuli ... ... na pominjanje kucanja na nebeska vrata ... hihihi ... da ih riješim brige: sve je u redu i s vratašcima i s ključevima i katancem ... samo što će nebesa još malo pričekati ....hihihi Knock, knock! Honey Won't You Open That Door?  Honey Won't You Open That Door   ... a ključ nije ispod otirača ... tako naivna vila ipak nisam ... |
- 14:40 - Komentari (52) - Isprintaj - #
02.01.2008., srijeda
rose, ljubavno pismo (141. nastavak)
|
(prethodni nastavak) .. ... pitam se što Nas to spaja ... ljubav ... mržnja, il' samo strast? Želja i neizmjerna žudnja ... to je ono što ja osjećam za Tebe. A Ti? A ti se samo okrutno poigravaš ... Nemoj više tražiti da i ja sudjelujem. Nisam nevinašce, nisam anđeo, znaš Ti to dobro, zato si me i isklesao kao anđela slomljenih krila ... Nakon svega u meni gađenje raste ... Zašto Ti je potrebna ta crna Spodoba, taj strašni stranac ... Zašto mu dopuštaš da stoji nad našom posteljom i promatra nas? ... Nisam mu pogled susreo, no velim ti, to je pogled hladan i zao … ledi krv u žilama … Ali Tebi je baš to potrebno, to poigravanje erosom na rubu smrti, pod pogledom tog Crnog neznanca …Dovoljno je strašno to što On promatra dok uzimaš me, uživajući više u njegovu pogledu nego u meni, a Ti bi ga sada uveo i u našu postelju … Prestanimo s tim, preklinjem Te! Sve će to loše završiti , po mene, po tebe …po obojicu …Ubit ćemo jedan drugoga ako tako nastavimo … a On će gledati i uživati ... Grlo mi je još uvijek plavo, još uvijek ne mogu govoriti … Zdrobio si mi glasnice tom svilenom uzicom koju si mi stezao oko vrata … Zašto Ti je to potrebno, kad me već i tvoj najmanji dodir dovodi do sladostrašća … Ne, neću više pristati na te Tvoje okrutne igre … a ipak znam, pristat ću opet na sve što zatražiš … Sebastian P.S. Noćas ću je završiti … I tu sedmu. Makovi na njoj žare i oživljavaju i pred mojim očima, a ne samo u mojem duhu. Tvoja je, slikao sam je misleći na Tebe, smatraj je svojim portretom iako na njoj nećeš vidjeti svoje lice ... Poput tih makova Ti me opijaš, bujaš i cvjetaš dok me uništavaš ... Poklanjam Ti svoje remek djelo, čini s njim što zaželiš … kao što činiš i sa mnom …Sačuvaj, prodaj, pokloni, uništi … sve si to ionako već uradio sa mnom … A ja mogu i prestati slikati sada ... jer siguran sam, nikada neću naslikati ništa bolje. Mogu i umrijeti sada, ako me Tvoja ljubav ne dokusuri prije … Rose je s tugom i užasavanjem čitala slikarevo pismo. U potrazi za autorom slike koju je donijela s jednog od svojih putovanja, slike koja je sad visjela na zidu, nad ekranom njezina računala, Rose je pretražila sve baze podataka. Bila je uvjerena da je slika koju je kupila od starog antikvara izuzetno likovno djelo i kopkalo ju je da pronađe tko joj je autor. Nakon duže potrage, naišla je na trag - podatak o viktorijanskom slikaru poznatom po ciklusu slika na temu Makovi. Slike su nakon njegove smrti postale čuvene, no ciklus je bio okrnjen, nedostajala je jedna slika, sedma. Rose je shvatila da posjeduje sliku, onu izgubljenu sedmu, za kojom se bezuspješno tragalo godinama. Pronašla je monografiju o slikaru. Autor monografije bio je poznati likovni kritičar koji je slikara i otkrio. A kritičar je pretpostavku o postojanju sedme slike temeljio na jednom slikarevom pismu. Pismo je bilo napisano nepoznatom ljubavniku ... no nikada nije bilo poslano. Sačuvalo se, zataknuto na poleđinu jedne od šest slika iz ciklusa Makovi. Rose je iskoristila svoja poznanstva u sveučilišnoj biblioteci. Zahvaljujući tome, sada joj je u ruci bila fotokopija slikareva pisma, pristigla iz londonske knjižnice. Čitala je to pismo s tugom i užasavanjem. Koliko strasti, koliko bola ... Zašto je stvaralački dar morao niknuti u takvoj tami? A Crna spodoba koja se u pismu pominje? Tko li je to bio?? Sažalila se nad sudbinom nesretnika koji je pismo napisao. Dok je čitala post scriptum, neko je nejasno prisjećanje na trenutak zatreptalo u njezinoj svijesti, no sad ga više nije uspijevala prizvati. Slikareva nesretna sudbina bila je sudbinski isprepletena s Roseinom i Morpheusovom sudbinom. A Rose se toga tek trebala prisjetiti. Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi) P.S. vidiš onaj goli grmak, bez ružica i listova, takav ti je i moj život vrućih tvojih bez cjelova ... (...) Milan Begović  Neće me biti, neko vrijeme ... Do novog nastavka, pozdrav od Rusalke ... i od Rose ... |
- 23:59 - Komentari (41) - Isprintaj - #
01.01.2008., utorak
You Can Fly!
|
Početak nove godine je vrijeme obećanja, dobrih želja i namjera: riješit ćemo se nekih loših navika, naučiti nove vještine življenja, početi živjeti zdravije i bolje. Zaričemo se, da ćemo, s početkom Nove, opet početi, nešto nova ... ... ili nešto, nedovršeno, opet iznova ... hihih Početci su uvijek teški, sjetite se nekih svojih početaka ... Jeste li kad bili uvjereni da nešto ne možete uraditi dobro ... iako niste niti pokušali, ili ste pokušali, pa vam baš nije išlo od ruke?  doves Možda neće biti baš spektakularno, u početku ... no, uz puno vježbe ... .. najbolje udvoje, i uz malo zvjezdanog praha ... You can dream, whistle ... or kiss, and fly, up up to the sky ... Dodatak 1: Novogodišnji ručak kod sestrice
... lijepo je Godinu započeti s onima koje voliš ... Pa čak i kad ih ne možeš sve skupiti na hrpu, istodobno ... Dodatak 2: Stigle su ... ruže ...  Naručeno zadnjih dana Stare: Ruža, ruže, ruži ... antologija, ruža u hrvatskom pjesništvu. Moj prvi izdatak u Novoj. Miris ovih ruža, koje su nekad davno cvale, koje su pjesnici mirisali ... Pomoći će mi da prebrodim prve dane Nove, i virozu koja me je već uspjela pronaći ... pomoći će mi da čekam i dočekam ruže za Ru ...  William Waterhause: My sweet Rose Djevojka hodi po zelenoj travi, krunicu nosi od rozic na glavi Očima meni srdašce zamami, da srce gori ljuvenimi plami. Džore Držić |
- 23:59 - Komentari (44) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
