Bolje čovjek u pustinji nego pustinja u čovjeku
ponedjeljak, 07.03.2011. u 23:37
|
Prvi unos u 2011. Novu sam godinu docekao u Tunisu u jednom hotelu zajedno sa okupljenim mnoštvom turista uz neopisivo iritantne ritmove arapskih popevki. Jahao sam na devi, valjao se u pjesku Sahare, koračao Kartagom, bio na 100 km od Alžirske granice, cijenkao se u uskim prolazima nebili kupio duhan za nargilu, pio kavu pod slikom sada vec svrgnutog Ben-Alija... Par tjedana kasnije na tim ulicama su pristaše dotičnoga predsjednika po nalogu ubijali ljudje jer su se uopce usudili izić na ulice i dignut svoj glas. Bilo je vise nego primjetno da je velika nezaposlenost i siromastvo na svakom koraku, a politika i spominjane predsjednika tabu tema. Kada se stanje smiri, a sve bure jednom utihnu, preporučam otići put pustinje. "Every man, woman, and child alive should see the desert one time before they die. Nothin' at all for miles around. Nothin' but sand and rocks and cactus and blue sky. Not a soul in sight. No sirens. No car alarms. Nobody honkin' atcha. No madmen cursin' or pissin' in the streets. You find the silence out there, you find the peace. You can find God." - "25th hour"  Nigdje nista samo pjesak i plavo nebo, deva i pokoji turist. |