Run

Neprihvatljiv rizik

petak, 19.02.2010. u 23:42

O ovome sam možda već pisao, ko će ga znat- na blogu sam godnama. I sljedeće ću godine vjerojatno opet.

Kako starim tako sam postao tolerantniji na neka bića, stvari i pojave, tako da me zaista malo stvari u svakodnevnici može ižicvirat toliko koliko je izbjegavanje psećih govana na mom uobičajenom putu.

A njih, kao sam znao reći- nagaznih mina ili manje mirisnih vjesnika proljeća ima na obilje zasutih po gradu netom nakon što snijeg počne kopniti. Dakle sada. Neki sasvim razmazani po pješačkom putu, neki kamuflirani u zaostalim grudicama snijega, neki nimalo bez srama zakeljeni maltene na kućnom pragu i svakome jadniku nakon što ga ugazi ostavlja onaj jadan osjećaj. Osjećaj koji može znati samo onaj koji je stao u govno, a ima nas mnogo. Al to vam nitko neće reći. Kada ste zadnji puta čuli nekoga da vam se jada kako je stao u govno. To je jedna od onoh stvari o kojoj se ne priča iako se svima redovito događa. Tako garantiram, tko ne levitira sigurno je bar jednom stao.

No s godinama moje su reakcije na takva životna sranja evoluirale.
Primjera radi, umjesto proklinjati te bijedne i nesavjesne vlasnike pasa ja krenem tražiti još koju zaostalu hrpicu snijega da operem to govno sa tenisice kako osim laptopa na leđima na posao nebi unio i govno na petama.

Fenomen proljetnih govana tako sugerira kako zimi psi i njihovi vlasnici seru doslovce svuda gdje ima snijega, misleći valjda snijeg će to pojesti i nekako probaviti, dok u nedostatku snijega ipak traže neko žbunje i skriveno mjesto. Imao sam dosta pasa i mogu reći nijedan pas nije kriv što tu sere nego vlasnik koji mu to dopušta.

Onaj osjećaj kad staneš na nagaznu minu. Dobro, ne znam jer nisam stao, ali karikiram: znaš da si stao, čuješ škljoc, znaš kada odvojiš nogu aktivirat ćeš bombu koja će te u najboljem slučaju stajati samo desne noge.
Ne možeš stajati vječno, noga ti utrne od bola, malo se pomakneš i ovaj put umesto škljoc- boom.

Malo pjesničke slobode, ali zaista me može ižicirati manevriranje među nagaznim minama ovih dana kada snijeg kopni. Teško je to jer ja kad hodam nikada ne gledam u pod iz jednostavnog razloga jer se nema što zanimljivo za vidjeti. Gledam u ljude, aute, izloge i katkad semafore sa rizikom da nema otvorenih šahtova i neplaniranih rupa na putu. To je rizik koji mi je prihvatljiv.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se