Jedno retoričko: Zašto volim letjeti?
srijeda, 03.06.2009. u 22:39
|
Krenimo s činjenicom da ja obožavam letjeti u avionu. Onako pasivno, kao komad prtljage, putnik vulgaris. Jednostavno je tako. Uvijek nastojim dohvatit kartu do prozora i onda kada avion poleti gotovo neprestance buljiti kroz to malo okno tijekom većine leta. Oni najopasniji djelovi svakog leta su dakako slijetanje i uzlijetanje, a ujedno i moji najomiljeniji djelovi. Prema konfiguraciji samih prilaznih ruta nekoj sletnoj stazi to gledanje kroz prozorcic tijekom sletanja zna biti malo napeto- meni zanimljivo, pogotovo ako si vec svega par metara iznad tla, ides velikom brzinom, a ispod tebe je recimo plavo more ili zelena oranica kako je slučaj sa Splitskim odnosno ZG aerodromom. Da se vratim na ovu tragediju sa Air Franceovim avionom. Znam nešto malo o avionima i njihovim instrumentima, čemu koji služi i tako- čak sam potrošio dosta vremena da si instaliram i da igram Microsoftov Flight simulator u kojem uz mnogobrojne dodatke bi se začudili do kojeg nivoa realnosti od avionskog kokpita, vremenskih prilika mape terena, aerodroma, ruta sve to ide. Ali opet znam nedovoljno da bi se s nekim upuštao u dublje razgovore na tu tematiku. Sva u svemu, za svakog tko je ikada letio avionom i koji je negdje nasred prekooceanskog leta ili pak iznad Alpa od dosade pogledao na onaj monitorčić mogao je vidjet da uz činjenicu da je vani nekih -45 Celzija i onu da avion leti na visini od 35 000 ft ili 11 000 m kao svojoj "krstarećoj" visini. U većini slučajeva na toj visini piloti upale autopilota, zavale se u fotelju i samo svoju poziciju dojavljaju kolegama u kontrolu zračnog prometa, možda malo promjene visinu ili blago skrenu kurs, ako im je recimo neki drugi avion preblizu. No sve u svemu, činjenica je da je postotak i vjerojatnost mizerna da se avionu na toj visini nešto dogodi, pa čak i nešto više od onih slabih turbulencija. Jer na 11 000 metara avion praktički leti iznad svih oluja i oblaka, iako sam pročitao ovih dana po forumima da su izuzetak tropske oluje koje se mogu vrtložiti tamo negdje na skoro duplo većoj visini od one kojom krstari avion. Stoga osobno mislim, sve dok crne kutije (koje su inače kričavo narančaste boje baš zato da se što bolje uoče) leže negdje na dubini Titanika ne vjerjujem da ćemo dobiti odgovor zašto je avion iz čista mira sa te visine nestao s radara. Sve će ostati samo na teroiji i činjenici da nikakvog zaključka neće biti sve dok se ne izvadi bar jedna od crnih kutija koje su nešto veće od onih koje dobite kad kupujete nove cipele i nalazi se u repu aviona. Inače imaju dvije: jedna CVR (Cockpit Voice Recorder) koja snima sve razgovore pilota koje su obavljali od početka leta i FDR (Flight Data Recorder) koji snima sva mjerenja instrumenta sve do nesreće. Evo sad smo i nešto naučili.  Ono što je u cijeloj situaciji meni kao ovako laiku najčudnije je što nije zabilježen nikakav poziv u pomoć od strane pilota. Inače, veliki sam također fan Air Crash Investigation serije u kojima je lijepo obrađeno niz avionskih nesreća u povijesti.Od samog rušenja do otkrivanja razloga zašto, kako i na poslijetku tko je odgovoran. Jer uvijek je netko na kraju odgovoran! Ponekad je stvarno tragično da, sjećam se jedne epozode, par stotina ljudi pogine jer je neki tamo radnik zabušavao na održavanju aviona i nije dobro prišrafio vijak ili nije vidio pukotinu na avionu. I tako je pukotina postajala svakim novim letom sve veća i veća da bi jedan let napolijetku bio koban. Ima jedno 30ak tih epizoda o veliki avionskim nesrećama i negdje u 90 posto slučajeva je kriv čovjek. Čak i u onih 10 posto kada je kriva elektronika ili neki instrument uvijek se nađe tko je odgovoran da sumnja na neispravnost nije primjećena ranije... Sve u svemu vjerujem da je veliki šok svim obiteljima poginulih bilo čuti ovu vijest. Ne mogu si složiti u glavi sutaciju kako bih ja reagirao da mi netko moj bio u tom avionu. Možda tada više nebi tako volio letjeti niti sjediti do prozora. No, bilo kako bilo, uz sve te tragedije u zračnom prometu, stoji činjenica da je to još uvijek daleko najsigurniji, najbolji, najudobniji i najbrži način prijevoza. Za kraj, slažem da nema veće tragedije od ove kada avion nestane i u trenu se izgube stotine života i smatram da takve vijesti trebaju u medijima dobiti određenu minutažu, ali uvijek se sjetim one rečenice koju je neki mudrac izrekao i koja se nadovezuje na ovu: ".... a možda bi katkad mogli napisati o stotinama tisuća letova i miljunima putnika koji dnevno, a da nismo ni svjesni negdje 10 000 metara u velikim krilatim pticama lete iznad nas. " P.S. Negdje na sredini ovog maratonskog teksta, počeo sam sa nostalgijom za davnim blogerskim danima čitati svoj tekst : Četiri sile za jedinstven doživljaj (+3 fotke) opisujući svoja iskustva na svojim prvim letovima u životu. Čitajući post lijepo sam se nasmijao svom tada neospornom talentu za složit niz od par ultraduhovitih rečenica. Od tada mojih letova je bilo još, a bit će ih još i više... Bez obzira na ove tragične iznimke. |