Koliko stvarno ljudskih vrijedi jedna blogerska godina?

četvrtak, 28.06.2007. u 18:57

Znate onu jednakost; jedna ljudska= 7 psećih godina. Ova bi jednakost možda i mogla piti malo vode s obzirom da moj 9-godišnji pas jedva ležeći promjeni u onaj sjedeći položaj, baš kao i prosječni penzić. E sad ak me sjećanje još služi, blog sam otvorio i počeo pisati (iz još uvijek neznanih mi razloga) negdje u ljeto 2005. Iako jedna opcija u statisitkama kaže da mi je moj drugi blogorođendan promakao za nepunih 5 dana, druga pak tvrdi da ipak imam još mjesec dana fore do svoje druge svijećice. Pitanje koje se rijetko postavlja: Koliko stvarno ljudskih vrijedi jedna blogerska godina? 10, 20? S koliko se godina odlazi u penziju? Eto samo rijetki još pišu od samih početaka, a za hrvatsku blogosferu to je bila nedavna 2004. godina. Puna blogosfera penzića. Male tri ljudske godine očito su u blogerskom svijetu neka velika cifra. Da, dvije godine pisanja je puno, makar to bila samo štruca teksta tu i tamo isprekidana pokojim pametnim postom, ne usudim se reći edukativnog karaktera. Kao mali pisao sam dnevnik i onda sam odjednom prestao. Nakon što par dana nisam ništa napisao, reko sam više ga nema smisla voditi sa ovakvom vremenskom rupom te prestadoh. A u njemu je još bilo dosta praznih listova. Zapravo, razlog je bio malo drugačiji. Volio sam to prestajanje pripisivati odrastanju, kao i neke druge stvari. Mislim si pa tko još u mojim godinama piše dnevnik? Paris Hilton, Anna Nicole Smith? Nije li to nešto što prerastemo kada dođemo u određene godine, kada nas okupiraju stotine drugih stvari. Možda je sa blogom slična priča. I danas me pitaju zašto pišem blog ili da budem precizniji zašto JOŠ UVIJEK pišem blog, kaj nemaš niš pametnije za raditi? A ja se nato zapitam hoću li smisliti neki odgovor kada mi netko za 10-ak godina postavi isto pitanje? P.S. Evo na slici imate i moju IP adresu (doduše više nije statička), pa mi slobodno shakirajte komp

Komentari (6) | #

Maestralno ljeto

srijeda, 20.06.2007. u 23:59

Još jedno uhićenje, još jedna akcija maestralno glupog imena. Tko li smišlja imena tih akcija pitam se?! USKOK (ili kako već) doista trenira strogoću ili još malo predizborne predstave?! Ako se nastavi u ovom ritmu dok će se Česi i Slovenci brčkati i topiti u našim plićacima, mnoge bi još velike ribe mogle dobiti žuljave narukvice oko ruku, a naš Maestro osnovati pravi mali orkestar. Kako je krenulo, nadam se da neki od vas neće dobit slične žuljeve ovog ljeta. Btw sretan Vam solsticij, prvi dan ljeta! Ako je suditi po prvom danu, izgleda da će i ostatak biti vruć. Uglavnom, moj ForecastFox me još nije prevario. A od sutra dani su opet sve kraći i neće dugo proći kada će doći opet one depresivno duge noći. Budiš se s mrakom i s istim se mrakom sa posla/škole/faksa/birtije vraćaš kući. Ugodno ljeto negdje u hladu.

Komentari (5) | #

Anything Else!?

ponedjeljak, 18.06.2007. u 19:49

U prethodnom postu o Broadwayu stavim ja na blog 7 slika kad ono dođe komentar: sorry....al blogec ti je malo dosadan...stavi par sljikica i odmah bu bolja atmosfera... Kao prvo zna li netko jel' riječ "sljikica" izabrana za novu hrvatsku riječ, kao što je to slučaj sa uspornikom (ležeći policajac) i raskružjem (kružni tok)?! A sam komentar pod a) ili je neka doza sarkastične opaske da mi blog ima previše slika i onima na dial-upu troši vrijeme, a onima na DSL-u papa bandwidth ili pod b) još jedan nesmisleni komentar koji nema veze s vezom. Vuče na b). Dobro, događa se na svakodnevnoj bazi da ljudi ostavljaju komentare koji nisu klasični spam, ali nemaju baš nikakve veze sa postom. Možda zato jer post nisu skužili, možda jer ga nisu pročitali, a treći razlog ne vidim. Al dok ja izaberem sve slike, smanjim ih, prilagodim veličini blog stupca, uploadam i stavim ih gore treba jedno pola sata minimum. I onda mi neko dođe s ovakvim komentarom. Za antologiju gluposti. Ah sad pošto većina mojih posjetitelja koristi Firefox sjetio sam se jednog trika koji bi bio opcija c). Tamo gore u pregledniku umjesto blog.hr upištite about:config. Onda u tražilicu upišite permissions te u polju permissions.defalut.image promijenite varijablu iz defalutne jedinice u vrijednost 2. Tu je i AdBlock ekstenzija koja rješava još i probleme očitavanja dosadnih flash reklama, al ovo je maltene malo hakersko rješenje koje podmetnite kolegi s posla kad se šlepa i umjeto rada surfa po blogovima. ;). Ak to napravite nema šanse da će vam se očitati niti jedna slika u Firefoxu. No sumnjam da je komentator imao uključenu tu opciju. Nego, tražio sam i tražio te konačno našao svog omiljenog redatelja, kao i jedan od boljih filmova koji sam gledao u poslijednje vrijeme. Woody Allen. Nisam gledao baš puno njegovih filmova, al' dovoljno da budem upoznat sa woodyalenovskim humorom. Film Anything Else snimljen 2003. definitivno je po mom ukusu i obiluje takvim humorom. Rezime; Humor: 5 zvjezdica, režija 5 zvjezdica, glumci (Jason Biggs, Christina Ricci, Woody Allen, Danny De Vito...) također 5 zvjezdica, lokacija: (New York, zar ste sumnjali) šest od pet zvjezdica. Iako je bio prije koji tjedan na telki, ako ste propustili, preporučam pogledati.

Komentari (4) | #

NYC(4): Broadway

četvrtak, 14.06.2007. u 19:31

Iako su prva asocijacija na sam spomen Broadwaya brojna kazališta, valja znati da se radi o najdužoj aveniji u New Yorku, što naravno niti ja nisam znao sve dok nije napomenuo "službeni spiker" na vožnji Circleline brodićem oko Manhattana. Naime, Broadway ima nekih 20-ak km baš kao i sam otok i to naravno u smjeru sjever-jug. Razgovarao sam s prijateljem koji je također prije koji tjedan bio u NYC-u. Kaže da je imao hotel na križanju 120 i neke ulice te Broadwaya. Pošto je meni karta grada još u friškoj memoriji mislim si di je to visoko i sjetih se da me uvijek negdje na raskršću pratio taj Broadway znak. Radilo se o turističkom naj-hot spotu Times Squareu, SoHo-u ili samoj financijskoj četvrti dole na jugu 10-ak km niže, Broadway natpis uvijek stoji tu negdje na uglu. Bacite oko na ove zanimljive statistike o New Yorku i primjetite brojkicu turista godišnje. E sad, onima koji je ovo prvi dolazak uglavnom se muvaju po Times Squareu i tom Theatre Districtu tak da je gužva prilično nepodnošljiva, a ne jenjava čak niti oko ponoći. Naprotiv. Iz tog razloga google će vam vratiti miljune slika tog kiržanja 7. avenije i Broadwaya, al ipak evo još dva pridodajem toj hrpici, s napomenom da ću se malo u postu "NYC noću" vratiti na ovu lokaciju. Inače izuzev downtowna (a time se smatra sve ispod 14. ulice) većinom sve ulice i avenije u gradu sijeku se pod pravim kutem. Broadway je tu također mali izuzetak, jer ide blago jugoistočno ako smijem primjetiti. Tako da ni ne morate gledati na tablu, ako vidite neravnu ulicu (odnosno aveniju) znate koja je. Šetao sam Broadwayem i slikao sve živo i neživo. U kategoriju neživog spada ovo cvijeće na ulici ispred "The best salad bar-a" na 54. ulici taman preko puta mojeg hotela. Pošto je bio Majčin dan toga vikenda, sve je bilo podređeno tome, pa tako cvijeća na ulici nije nedostajalo. Sviđala mi se ta atmosfera. Na slici ispod također je samo jedna od mnoštva napadnih ljudi koji vam pokušavaju prodati kartu za turistički obilazak gradom u autobusu. Cijena oko 35 $. Nije jeftino, nisam išao. Hodanje je još uvijek besplatno. ;) Tu je i CBS-ov studio, a da ne zanemarimo kazališta i jedno od poznatijih i većih Broadway Theatre u kojem još igra ovaj mjuzikl sa slike, Color Purple madam O. Winfrey. Na ove dvije poslijednje slike se da primjetiti da je ulična prodaja (dobrih fake) toribica ovdje očito unosan posao. Pozdrav do sljedeće šetnje The otokom...

Komentari (8) | #

Bandićevih 70

srijeda, 13.06.2007. u 15:55

Zakoračih u zagrebačku 6-icu i odjednom shvatih koliko mi fali (njujorška) podzemna. Samo zbog jedne jedine stvarčice zagrabio bi u dva, tri državna proračuna i preselio ove Bandićeve niskopodne tramvaje pod zemlju (kad su već dogurali tako nisko do poda). Nema onog čekanja na suncu, a kada se napokon u jednom znoju i dočeka taj tramvaj opet čekanje, ali ovog puta u tramvaju. U podzemnoj nema automobila koji voze po tračnicama. Tamo malo čekanja u podzemlju uvijek rezultira zadovoljstvom jer vlak u trku dođe i u trku ode i što je najvažnije odbaci od točke A do točke B u realnom vremenu. Ali ne, glavno da je zagrebački poglavica poslagao 70 tramvaja u nizu kako bi njegov ego porastao za koji milimetar, a da sam nije ni prstom mrdnuo. Samo je odlučio da ćemo mi to platiti iz svojih džepova. A da ne govorim kako je interijer tih novih tramvaja katastrofalan, stolci su poslagani neplanski, ne ključnim mjestima rukohvata nedostaje i tako. Umjesto toga raspravljalo se o krucijalnom pitanju jeli namjerno ili slučajno prednji i stražni dio vagona oblikovan u veliko slovo U. Iako to čudo izvana izgleda prostrano i privlači poglede japanskih turista na Trgu, za nekog rush houra shvatit ćete što sam mislio pod loše isplaniranim interijerom. Zato kada bi se ti niskopodni poslali u podzemlje em bi išli bez zastoja, em bi bilo automatski dvije trake više za automobile u nadzemlju, a možda i mjesta za bicikliste avanturiste, koji svakodnevno riskiraju glavu vozeći se po ovom gradu. Koštalo bi nešto kuna, ali ni približno poput Bandićevog projekta sjeverne tangente koji bi izbušio i nagrdio cijelu Medvednicu sa tunelima, vijaduktima i inim čudesima. Ma sve mi je manje drag taj Badnić. Zapravo nikad mi nije bio drag. Samouvjeren je i prepotentan, a nema neke temelje za to. Tada to baš i nije neki plus. Zato sam ja na pola puta odustao, izašao van i nastavio par kilometara dalje najboljim gradskim prijevozom na kojem mogu zahvaliti trenju, gravitaciji i dobrim tenisicama.

Komentari (3) | #

U korak s vremenom

utorak, 05.06.2007. u 23:10

Rađa se još jedna štruca besmislenog teksta. Ustvari, uvijek sam smatrao prirodnijm uzeti olovku, ižvakati ju sve do srčike- do grafitne jezgre, ma pojesti ju cijelu ako treba u nadi da će u međuvremenu sinuti neka ideja. Prilično je okrutna ta nevidljiva ruka koja čovjeka samozvanog pjesnika u duši kažnjava nedostatkom teksta. Ali sam si je kriv. Words don't come easy! Words don't come at all! Ovaj moj monitor u suradnji s tipkovnicom ne pruža ama baš nikakvu inspiraciju. Vjerojatno je bilo puno lakše piscima i pjesnicima prije Microsoft Office ere. Da, pisaća mašina, gužvanje i bacanje neuspjelih kopija teksta u smeće...Kao da je bilo u nekom crno bijelom filmu. Zvuk nabijanja po klasičnoj Gutenbergovoj mašini i upaljena svijeća kraj stola sigurno je veća inspiracija nego monitor, miš i na tipkovnici izlizana slova engleske abecede. A reci ti što hoćeš, čitav se poslovni, zabavni i ini svijet vrti oko tipkanja po tastaturi. Sa fakultetom 99 % su šanse da će se posao svesti na klikanje po mišu i sve većem izlizavanju već ionako blijede tipkovnice. Da, čak i s diplomom filozofskog. Ma što se buniš, to je budućnost. Tehnologija ide dalje. Ako želiš biti u kontinuitetu, uči cijeli život da te ne pojede tehnologija. Budi u korak s vremenom. Možete to reći na sto načina, ali ja i dalje tvrdim da piscima i pjesnicima kao i samozvanim poetama nije mjesto za računalom. Neka sjednu na morski žal, propnu se na proplanak, grickaju olovku i čekaju svoj trenutak. Možda riba zagrize na udicu. Da ne spominjem kako je naporno čitati neku on-line knjigu. Svo to skrolanje.Znam, dostupnije je sigurno odguglati neki naslov i autora nego poć u knjižnicu. To je zasigurno onaj korak s vremenom. Ja se ne sjećam kad sam zanji put bio u knjižnici. Pa znate već, ja sam prilično nenačitan. Čovjek koji je cijeli dan za računalom kad dođe doma opet ga pali. Šansa 99 %. Internet. Skupina servera, rutera i blogerskih tesktova. Sve što postoji i ne postoji. Što je istina i što nije. Sve nađeš na Internetu. A u suštini je samo skupina nula i jedinica koja putuje tamo nekim žicama. U Central parku i zrakom lete. Kao mali sam slao pisma i ljepio marke. Onda sam odrastao. Naravno, kao svaki budući inženjer, rastao u korak s vremenom. Zadnji put kad sam ljepio marke bilo je prije par tjedana u New Yorku. Predzadnji put prije par desetaka godina. Fotografije samo shaream, uploadam, attacham...a razvijanje, ma ne... U korak s vremenom. Danas je sve tako jednostavno. Send, Invite, Ignore, Delete...

Komentari (9) | #

NYC(3): Šetnjica 5. avenijom

ponedjeljak, 04.06.2007. u 22:34

[Pripremite kažiprst za klikanje fotki. Danas sam oborio vlastiti rekord u uploadanju istih.] Iako su tu brodići, trajekti, helikopteri i ostala čudesa, hodanje je daleko najbolji način da se upozna New York. Danas neću puno pisati već uploadat pregršt "običnih" fotki grada, zapravo samo 5.avenije i bliže okolice. One su fotkane onako nabrzinski u hodu i prikazuju onaj NYC koji mi se zapravo najviše svidio. Atmosferu u pokretu. Njujorčane koji stalno negdje žure, turiste koji ne znaju na koju bi stranu prvo krenuli i grad koji uz toliko nebodera ipak obiluje parkovima, bulevardima, spomenicima, fontanama i ostalim divotama. Malo tko može ostat ravnodušan na tako šarolik zbir svega toga ukomponiranog u tu (većinom) pravokutnu i dobro isplaniranu mrežu ulica i avenija znanu kao Manhattan. Ispred katedrale Sv. Patrika; 50. ulica / 5. avenija. Uz pomoć Google Eartha izmjerio sam da sam u nepuna tri dana prehodao oko 50ak kilometara... Ha, sve je lako kad si mlad i dok te noge nose. A u New Yorku noge te itekako nose, letiš! Kako sam bio samo tri dana i kako sam bio prvi put, tura je ipak bila ograničena na turističke hot spotove. Pogotovo prvi dan. Tako su slike (klik za rezoluciju 1024/768) koje prilažem uglavnom nastale za vrijeme moje prve laganini šetnjice gradom jednog ne tako davnog petka prijepodne. Bilo je poluoblačno, ali nebo se naposljetku smilovalo. I za to Mu hvala. Preporučam klikanje na svaku fotku jer svaka krije neki novi i zanimljivi detalj koji i meni upadne u oči tek iz n-tog gledanja. (npr. onaj Židov iza postolja s razglednicama. Ima ih po cijelom gradu. Ili kolka je cijena manikure i pedikure kod ovog gospona dolje desno?!) Dakle tog prijepodneva opalih šetnjicu od hotela na 57. ulici do Columbus Circlea pa južnim Central Parkom do 5. avenije i njom skorz do 42 ulice. Grand Central Station [prvi redak dolje] tamo je pod nosom, kao i NYC public library [drugi redak dolje lijevo] , a iza nje Bryant Park [drugi redak dolej desno] koji mi se (suvišno je reći) isto svidio. A dućana, neboderčina poput Trumpovog kičeraja, Chrysler nebodera i ostaih čudesa stvarno ima u obilju. Al polako, polako.... Sljedeći put šećemo dalje sve dok ne padne noć. Jer grad noću jedna je posebna priča. I već sad mi manjka riječi. Kako se zapravo malo toga može reći riječima. Još treperim gledajući fotke. U boxu sa strane uskoro ću staviti i nove NYC video uratke, a i izložio sam dugoročni plan o postovima koje mislim napisati u ovoj sagi o New Yorku. Rok za diplomski je sve bliže, stoga je plan zaista dugoročni. ;)

Komentari (3) | #

Šok na šok

petak, 01.06.2007. u 13:50

Evo došao je dan da se konačno drznem kliknuti na jednu preporuku s naslovnice. Teejin je to tekst o (ne)pušenju, (ne)pušaćima... Opet me sjetio... Bio sam prije 2 godine na aerodromu u Zurichu. Šok. Nakon pušačke diskirminacije i totalnog istrebljenja duhanskog dima na američkim aerodromima, u Švicarskoj je miris gorećeg duhana prvo što što mi je ušlo u nosnu šupljinu. Čak je potisnulo izrazazito opojne mirise Swiss čokolade, kao i parfema iz obližnjih Duty Free shopova. Reko bi čovjek ajd bar bi u Švicarskoj sve trebalo štimati po tom pitanju. Ali jok, pušači su od nepušaća doduše bili odvojeni nevidljivim zidom. Reći će;zakon je tu: nevidljivi zid. Slično kao u našim kafićima... Ove sam godine bio na istom aerodromu. Što se pušačke priče tiče, totalni preokret. Nevidljivi zid evoluirao je u hermetički zatvorenu prostoriju 3 na 3 sa staklenim zidovima i vratima. U prostoriji par stolova i isto toliko pepeljara te jedan protupožarni aparat. Poput nekog staklenog kaveza. Očajni pušaći kao u izlogu. U jednom sam trenutku primjetio očajnika kako ulazi, pali cigaretu i doživljava ekstazu. A posjetioci tog zoološkog vrta na proputovanju od gate do gate-a svojoj su djeci govorili: evo ovo je primjerak jedne izumrle vrste. A u Zagrebu taj izumrli primjerak iz Zuricha ponovo oživljava. Dva šoka. Ja volim veličinu. Aerodrom na Plesu veličinom podsjeća na omanji WC na Hartsfield Jacksonu u Atlanti primjerice. Kao drugi šok; pušenje čak nije zabranjeno niti famoznim nepušačkim nevidljivim zidom. Ljudi hodaju od odlaznog do dolaznog terminala sa čikom u gubici tako da u tom pogledu sve podsjeća da smo od EU udaljeni stoljećima, a ne eto godinama. Dok vani aerodromi mirišu po čokoladi i Starbucks kavi... P.S: Ne, NYC putopisi ni izdaleka još nisu gotovi.

Komentari (6) | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>