NYC(5): Central Park
subota, 30.06.2007. u 18:18
|
Zanimljivo je to što nisam nikada mislio da će mi se grad toliko svidjeti s obzirom na činjenicu da sam u njega došao sa velikim očekivanjima. Jer gdjegod već unaprijed postavim očekivanja, vrlo često se razočaram. Kako vrijeme prolazi dokazuje se da je New York velika iznimka tom pravilu. I uz sve to nekoga mogu fascinirati samo veliki neboderi, neki se možda nikada nisu vozli podzemnom željezicom pa im je i to novo, neki su opčinjeni arhitektonskim zdanjima tog grada, pa muzejima, galerijama, parkovima, ljudima, mirisom ražnjića i hot dogova na ulici... A ja skroman kakav jesam rado se sjetim dva omiljena njujorška doživljaja, dvije šetnjice. Cetral parkom i Brooklynskim mostom. Danas o ovome prvome.   Uputio sam se zapadnim djelom parka Cetral Park West ulicom prema sjeveru. Park je zapravo malo veći pravokutnik dimenzija 840 x 4110 metara, a te veličine se dobro vide tek ako se popnete na neki od nebodera. Interesantno je to što ne morate biti u podzemlju da bi čuli podzemnu željeznicu. Kako linije vlakova idu uglavnom ispod avenija u smjeru sjever-jug i obratno, tako se kroz ventilacijske otvore često čuje jureći vlak u podzemlju. Doživljaj koji je zanimljiv vjerojatno samo meni. Kada je vlak projurio ispod, čuvši taj zvuk malo sam se trznuo (samo par puta dok se nisam navikao) jer čujem da neš juri tik do mene, a ne vidim ništa. Jedna linija (točnije B i C) prolazi točno ispod te ulice koja me, nakon 10-ak minuta hoda dovela do Dakota zgrade, arhitektonske ljepotice u kojoj je živio Beatlesovac J.Lennon sve dok ga neki mentalno poremećeni obožavatelj 1980. nije lišio života, a Yoko Ono u istom zdanju živi dan danas. Preko puta je i Strawberry fileds i Lennon memorial na kojem ćete uvijek zateći bar nekog od obožavatelja. Za mog posjeta bilo je na njemu posloženo ovo lijepo cvijeće, a u pozadini je neki čovjek uz gitaru pjevao njegove stihove.   Ako istom ulicom nastavite hodati sjevernije doći ćete do onoga što sam si zacrtao pod točku jedan mog sljedećeg posjeta, a to je Museum of Natural History, iliti prirodoslovni muzej. Svi kažu da je sjajan i bajan i da se ima cijeli dan što za gledati. Kad smo već kod muzeja tu su naravno još Met (Metropolitan museum o art), MoMa (Museum of modern Art), Madame Tussauds muzej voštanih figura, pa ako hoćete i Sex museum te brojni drugi za koje bi trebalo odvojiti dane i dane za pogledati ih onako s dušom. No fala Bogu, još sam mlad.   Cetral Park je također raj za fotografe, što amatere, što profiće. Izdvojio bih brojne prizore kada se uz svo to zelenilo neboderi reflektiraju u brojna jezerca. Bio sam u parku u petak i u nedjelju. Razlika je ta što se po koncentraciji šetaća i džogera dalo naslutiti kako se u nedjelju cijeli grad preselio u park. Također nisam se ni trudio zapamtiti, ali park obiluje poznatim kamenim mostićima (na slici), spomenicima te kilometrima i kilometrima pješaćkih staza, a kroz sam park, kao i ispod njega naravno idu ceste koje povezuju Upper East i Upper West side. Konji i kočije u Central parku praktički voze jedna za drugom, baš kao što i ljudi veslaju po jezercima.   I za kraj kada sam na izlazu iz parka stao na ovu povišenu stijenu (desno gore) gledajući ove nebodere pokušao sam sve to spremiti što dublje u memoriju (koliko god šuplja bila), jer uvijek kada gledam tako nešto što se rijetko viđa kažem si: gledaj sada i pamti jer tko zna što ćeš gledati u ovo vrijeme narednih godina. Ove slike sigurno ne, a jogging ću nabaciti negdje drugdje. In the galaxy far, far away... |