Koji su tvoji planovi za budućnost?
četvrtak, 28.09.2006. u 11:30
|
Sjećam se da je Jennifer Aniston u jednom intervjuu na isto pitanje kazala kako ne želi odgovoriti jer nebi željela da jednog dana počne čitati o svojim neostvarnim planovima. No, završiti skolu, fakultet, oženiti se, imati djecu, imati zanimljiv posao i dobru plaću i biti u svemu tome sretan je ono sto bi vjerojatno potpisalo 90% mojih vršnaka kao svoje planove za budućnost. Jesu li to želje ili planovi, teško je reći. Nisam dobar u planiranju -to se pokazalo do sada, no isto tako se pokazalo da kada se sagleda par godina unatrag većina se toga u životu jednostavno dogodi neplanirano. I većina na kraju ispadne sasvim OK. Još jedna stvar, one neplanirane stvari donose onu dozu iznenađenja koja mi je uvijek potrebna. Slažem se da čovjek mora biti planer u smislu da ne zaluta u ovom prenapućenom i ubrzanom univerzumu, ali kada bi sve bilo po protokolu i prema planovima život bi bio previše predvidiv i previše dosadan. |
Rame za plakanje
srijeda, 27.09.2006. u 13:57
|
Zadnjih se dana osjećam jadno i izgleda kao da mi sve malo po malo gubi smisao. Jesen mi nije više onako zanimljiva kao nekada, a to je ozbiljni signal da nešto nije u redu. Zagreb mi je postao siv i neprivlačan, čak mi se više ni njegovi stanovnici ne dopadaju kao nekih dana. Eto jedna od najdražih stvari za mene vječnog romantičara bio je Zagreb i jesen u njemu i dosta sam postova o tome i napisao. Ovako i ta slika polako blijedi. Ne sviđa mi se okruženje zavisti, laži, prijevare i ljubomore. Isto tako hvalisanja: Ja imam ovo, imaš li i ti , Ja mogu ovo, možeš li i ti?. Mjesto na koje bih se sada rado teleportirao bilo bi odsječeno od svega, a opet spojeno sa svim do čega mi je stalo. Kućica, šumarak, pogled na zelene pašnjake, navečer vedro nebo i miljuni zvijezda na njemu. A čovjek kada gleda u zvjedzdano nebo osjeti kako je zapravo malen i kako je sve što se nalazi ispod zapravo beznačajno. No hvala Bogu, postoje još ona bića, stvari i pojave koje mi se sviđaju, koje volim i do kojih mi je stalo, pa ne mogu tek tako otići i ne reći zbogom. Tješi me što je život ipak jedna sinusoida koja iz područja negative kad-tad mora preć u područje pozitive. Samo je pitanje vremena. A onda tko zna? Možda će opet ljudi, jesen, Zagreb kao i jesen u Zagrebu opet dobiti svoj sjaj. Onakav sjaj kakvog sam davno upoznao i onakav kakav sam nekad volio. |
Večernji iz laži u laž
 Nema medija koji tu i tamo ne prodaje maglu svojim čitateljima ili gledateljima. Ali čini se da je Večernji list ovoga puta pretjerao. Jutarnji citira Haaški sud: "U namjeri da se zaštiti privatnost pritvorenika, novinarima nije dopušten posjet tom prostoru i za Večernji nije učinjena iznimka".Večernji je naime u subotnjem izdanju objavio ekskluzivne fotografije iz ćelije Ante Gotovine. Iz Haaškog suda su se oglasili kako su naslovi i potpisi pod fotografijama neistiniti, a fotografije su daleko od ekskluzive, jer su kao takve dostupne na službenim stranicama ICTY-a i nisu niti mogu biti vlasništvo Večernjeg lista. Ako se sjetimo da su prije točno dva tjedna plasirali laž o smjeni Dinamovog trenera Josipa Kužea nameće se pitanje : Jeli Večernjak malo pretjerao ili izlazi na svjetlo dana ono što već čini godinama? Kao rođenog Dinamovca ova notorna laž me itekako pogodila i to tako da ne samo da ne kupujem Večernji nego ga više neću linkat na blogu, niti čitati on-line. Iako su kasnije svi mediji demantirali tu Večernjakovu ekskluzivu, novinar Igor Flak i dalje tvrdi kako je vijest istinita. Pa tko tu koga? I lagati treba znati. Od lažljivca je gori samo onaj tko laže, a ne zna lagati. A postalo je IN da onaj tko laže i sam prizna da laže! Mogli bi dakle iz Večernjaka sljedit malo primjer mađarskog premijera... Ah, opet kategorija polu-politika, ali šta se može...Kad su dirali ono što je svetinja. Dinamo i Ante Gotovina... |
Tu i sada
ponedjeljak, 25.09.2006. u 10:29
|
Znaš, vrijeme koje sad provodiš čitajući ovo više se nikada neće vratiti. Bit će još jesenskih ponedjeljaka, pa čak i ponedjeljaka 25. rujna, no ovaj ovdje i sada nitko mi neće vratiti. Eh, kad bi barem jednom u životu imao pravo na daljinski upravljač kojim bi premotao film na onaj trenutak za kojim žalim. U njemu bi ispravio pogrešku, nadoknadio propust ili poništio nepravdu. Znam, takvo što ne postoji, ali kada bi postojalo i kada bih mogao iskoristiti svoju jedinu šansu da premotam film unatrag, vjerojatno bi automatski postao pažljiviji, odlučniji, hrabriji i umjereniji u svemu te nebi radio glupe i nepromišljene pogreške, nenadoknadive propuste i nebi bio napravedan. Svaki novi trenutak bio bi mi podsjetnik da je šansa samo jedna te da pripazim sa ovim trenutkom koji sada imam. Vjerujem da bih pažljivije odmjeravao i mjerio svaki svoj postupak i svaku svoju riječ i jednostavno bih bio bolji, a i dalje bi ostao onaj stari dobri Ja. No na moju žalost takav daljinski ne postoji i neke se stvari vratiti neće. Da onda bar postoji zaborav. Ali ne, morao sam se rodit sa mozgom koji pamti ono što želim zaboravit, a zaboravi ono što ga tjeram da pamti. Pamti sjećanja, pamti osjećaje, boju, mirise, melodije i pamti te trenutke. Trenutke za kojima žalim. Ima ih svatko, tješim se, ali više od toga brine me što učiniti da ih više ne bude. Čak ne znam jeli ovaj trenutak (sekundu prije nego što odlučim staviti li ovo na Blog) možda trenutak za kojim ću jednom žaliti. Možda. Zato ne volim kad me pitaju za kojim trenucima žalim i koje trenutke bih (da mogu) vratio. Jednostavno ne želim razmišljati o onome na što više ne mogu utjecati, a to je prošlost. Živim za budućnost. A živjeti za budućnost nije fantaziranje o nečemu što će se dogoditi, nego ovaj trenutak TU i SADA. Sutra će to biti samo još jedan u nizu trenutaka koje mi nitko ne može vratiti, a možda i trenutak za kojim ću žaliti. Ja sam definitivno čovjek od sadašnjosti, a ona nosi sa sobom taj hendikep da ne ostavlja vremena za racionalno razmišljanje, odmjerene riječi i dobro promišljene postupke. Ja sam čovjek kojeg vodi instinkt i pokreće impuls, iako znam da oni kad se zbroje i nisu baš neka kombinacija. Katkad. |
Premijeru i predsjedniče: I ja bi u New York
subota, 23.09.2006. u 13:40
|
Kao što znate, naš politički dvojac Mesić-Sanader (još samo fali Šeks pa da imamo udarnu trojku) ovih je dana boravio u SAD-u. Obožavam kad naši političari putuju Svijetom (pogotovo Mesićevi posjeti raznim Estonijama i Letonijama...) i onda nas naivno uvjeravaju da to čine za dobrobit naše zemlje. Prodaju oni maglu, ali i to treba znati. Ovog puta destinacija nije Estonija nego malo veća riba zvana SAD. I tako, Mesić je lupio batom u stol i otvorio NYSE iliti glasovitu newyoršku burzu, a Sanader je tečnim engleskim održao govoranciju na sjednici UN-a. Pošto se njihov izlet bližio kraju odlučili su posjetiti prestižna američka sveučilišta. Dok je Sanader posjetio Yale nebili uživo vidio gdje je to studirala Rory Gilmore, Mesić je odlepršao na glasoviti Harvard misleći da je američkim studentima i profesorima zanimljivo slušati kako će Hrvatska dati sve od sebe da odnosi na relaciji Srbija-Hrvatska i obratno budu svakog dana na sve većoj razini. Iako se radi o Harvardu, studija je pokazala da su Ameri kao takvi prilično glup narod pa stoga nebi se čudio da su studenti slušali Mesićevo izlaganje zamišljajući Srbiju i Hrvatsku kao neke pokrajine u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Italiji. Jer, naime, za prosječnog Amera se Europa svodi na Paris, London i Rim. Moram priznati da sam malo zavidan, jer eto naš premijer u paketu sa predsjednikom građaninom posjetili su New York, vidjeli sveučilišta, svečano ručali, večerali i pili i sve to da nisu izvadlili kune iz vlastitog džepa. Jeli se možda Sanader jedne newyorške noći izmigoljio iz hotela i sastao sa direktorima Barra (inače američke kompanije) da srede neke račune iz Verone i dogovore prodaju Plive. E to vjerojatno nećemo nikad saznati, osim ako ga možda nije uslikao neki znatiželjni novinar 24 sata. |
Autentifikacija
petak, 22.09.2006. u 11:50
|
Pred kraj prošlog semestra jedan je gost predavač iz Carneta pričao o autentifikaciji korisnika na internetu prilkom slanja e-maila i slično. Ne želim ulaziti sada u detalje oko toga, ali zapamtio sam poantu jedne priče koju je ispričao :"Na internetu nije bitno tko si, ali je bitno da se u svakom trenutku zna da si to ti." Malo prerađenu vlastitu interpretaciju priče mogli ste čitati u mom postu „Iako ne znam tko si, ja znam da si to ti". Nedavno mi se mailom javio anonimni čitatelj koji misli da je upravo taj post prilično uvjerljiv opis bloga, jer kaže da je upoznao blogere u kojima se više puta razočarao. Kaže da pod krinikom anonimnosti iznose stavove za koje se na jednoj polusatnoj kavici može uočiti da ne stoje iza njih. I ti stavovi i tekstovi ma koliko dobri bili više mu nisu bili interesantni te je blogere prestao čitati znajući da osoba ne stoji iza tih riječi. Možda je čitatelj ipak brzoplet u zaključivanju, možda se osoba ne može ipak samo tako skenirati na jednoj polusatnoj kavici, ali ima nešto u tome. Gledao sam neki dan emisiju "Direkt" o identitetima, gdje jedna ženska kaže kako poznanik s interneta jednostavno "izgubi spiku" kad se upozna uživo i kaže: Svi smo mi ipak vizualni tipovi. Možda je opet prilika da se zapitamo koliko stojimo iza stavova koje iznosimo na svojim blogovima? |
Negative images is the main criteria
srijeda, 20.09.2006. u 15:15
|
Sjedim i slušam pjesmu "Where is the love" razmišljajući kako bi iz nje svatko mogao štošta naučiti. Izdvojimo, primjerice, samo jedan stih (računam da svatko zna prevesti): Wrong information always shown by the media Negative images is the main criteria Kada ste zadnji put pogledali naslovnicu nekih dnevnih novina (pogotovo 24 sata) ili pogledali uvodnu špicu Dnevnika ili možda zavirili na nekolicinu sličnih blogova, a ne libim se reć i koji put samog Blog.hr-a? Pa dovoljno je to učiniti jednom u životu i zaključiti da ima nešto u ovom stihu. Iako se u Svijetu događa nebrojeno više dobrih i pozitivnih stvari mediji se uvijek raspišu o onim lošim i negativnim, ignorirajući u dobroj mjeri ove druge. Koliko se dnevno uspješno obavi kompliciranih operacija koje se nikad nigdje ne spomenu, a kada u deset godina jedna bude neuspješna to postane glavna vijest. I te negativne vijesti su postale uobičajene da danas većina smatra normalnim da je vijesti o jednoj npr.željezničkoj nesreći mjesto na naslovnici ignorirajući tisuće i tisuće dnevno uspješnih vožnji. Kao što rekoh, onih lijepih i pozitivnih stvari u Svijetu je nebrojeno više iako je dojam suprotan uvelike baš zbog medija. Kada se dogodi (a dododi se tu i tamo) da nema interesantne negativne vijesti onda dolazi do izražaja ovo wrong information iz stiha i novine pišu sve, istinu ili ne, samo da bi na njihovoj naslovnici osvanulo nešto negativno, skandalozno, a oni to tako vole nazivati ekskluzivno. No kada se sagleda drugi stih koji glasi: I think the whole world addicted to the drama Only attracted to things that'll bring you trauma ...onda se dolazi do zaključka da mediji čine samo ono što im je i posao. Donose informacije koje ljude zanimaju i ne treba ih za to kriviti. Oni su tu da informiraju, pruže čitateljstvu zanimljivu priču i pritom (razumije se) steknu nekakav profit, ali čini se da za naše interese i ovo -Only attracted to things that'll bring you trauma i oni snose dio odgovornosti!? |
Kako (p)ostati bogataš
utorak, 19.09.2006. u 13:09
|
[Bilo je vrlo naivno od mene kada sam pomišljao da ću mjesec dana izdržati bez interneta; bez da otvorim svoj i vaše blogove i bez da napišem ijedan post. Stoga, još uvijek negdje miljama daleko od interneta rađa se drito stopedesti moj blog entry. Pišem ga jer (priznajem sebi i vama) volim pisati.] Donald Trump (iako nije lik koji bi mi u ičemu bio uzor, a pogotovo frizuri) je rekao :“Svatko tko je pametan, tko naporno radi, tko voli što radi i tko ne odustaje, jednog će dana biti bogat. “ Lako tebi Donalde kad ti otac ostavio miljune. S takvim bi startom i ja sa danas lakoćom gradio nebodere i kasina te bacao ovakve mudrolije koje bi drugi citirali. Bez lažne skromnosti nije mi cilj biti bogat pa me ne zabrinjava nedostatak pameti (ovo jest lažna skromnost), napornog rada i upornosti, a ovo voli što radi uvijek će se pronaći tu ili tamo. Uostalom, „Postati bogat je kao ići na dijetu.“-kaže Oprah Winfrey u svom obraćanju naciji. Uz malo muke, rada i odricanja može se doći do cilja, no što onda? Što onda kad se obogatiš / smršaviš? Vi žene koje ovo čitate (jer ponekad imam osjećaj da moj blog čitaju samo žene) dobro znate da je smršaviti najlakši dio posla, a zadržati tanki strukić dulje vrijeme malo je teži zadatak, jel' da ? Slično je sa bogatstvom. Kako dođe tako i prođe ako i dalje ne ulažemo u njega. Jer, dobro ste pročitali, u pravo bogatstvo se ulaže, ono ne pada s neba. Tu prestaje paralela bogatstvo-dijeta. Bogataši žive u vječnom strahu da jednog dana ne postanu siromasi. Pogotovo ovi naši tajkunčići koji su se obogatili preko noći i s razlogom strahuju da jednako tako (preko noći) nebi ostali bez svoje kasice prasice. Jer tko zna što će biti kada vjetar zapuše na drugu stranu i hoće li njihova kameleonska čud biti dovoljno prilagodljiva da ih preobuče u drugu boju čak i prije nego okolina promjeni svoju?! Prije ili poslije kasica prasica će biti razbijena, a ako čak i ne bude, kroz godinu dvije svaki će postat sluga svom novcu samo da ga ne izgubi i tako izgubit slobodu. S druge strane Biblija na bogatsvo gleda ovako :“Lakše će deva kroz ušicu igle nego bogataš u Kraljevstvo nebesko.“ Kao klinac koji je nedjeljom umjesto u shopping centre išao na misu uvijek sam se čudio ovom citatu i zapitivao kako to i zašto Krist ne voli bogataše (uzevši u obzir da je Kraljevstvo nebesko mjesto gdje bi svi željeli otići)? Što ima protiv ljudi koji imaju puno novaca? Iako su prošle godine i godine, moje mišljenje nije mnogo evoluiralo. Možda je biti bogat u to vrijeme bilo biti pokvareni carinik, izdajica, trgovac koji je sumnjivim radnjama stekao bogatstvo? Kada se već citira Krista ili bilo koju povijesnu ličnost (možda ovo čita Benedikt XVI.) mora se uzeti u obzir kontekst prostoro-vremena u kojemu je citat i nastao. Jednako tako tko zna kako bi Trumpov citat odjeknuo u Kristovo doba ili pak onaj Oprin? Za kraj, budimo realni; bogatašu se daje ipak promil šanse da prođe kroz tu ušicu igle. Jer malo ih je, ali ipak postoji na svijetu bogatih ljudi koji su bogatstvo stekli svojom pameću, svojim radom i svojim neodustajanjem. Mislim da ono što se teško stekne teško se i gubi, a ono što se stekne jedne noći druge već može nestati. Tisuću ljudi-isto toliko recepata kako (p)ostati bogat. Ali se po starom dobrom običaju uvijek sve na kraju svodi na početak i osnovno pitanje što je kome bogatstvo i što ustvari znači biti bogataš. |
Male iracionalne stvarčice koje činimo
četvrtak, 14.09.2006. u 11:23
|
Jutros pročitah post o našim malim iracionalnim stvarčicama koje činimo. Primjerice, primjetih kako moja baka u strahu od provalnika zaključava donju bravu svog stana iako je i ona gornja prilično pouzdana. I to samo noću, zapravo čim sunce zađe nad horizont. Izuzev njih možemo biti prilično normalne osobe, al' katkad vjerojatno i nesvjesno nas obuzmu te male stvarčice za koje znamo mi i samo mi. Ja sam primjerice u djetinjstvu biciklom pregazio jednu mladu djevojku. Pitate se kako je moguće da klinac pregazi ženu biciklom, ali moguće je. Prednjim blatobranom sam joj otkinuo komadić mesa s noge, a posljedica toga je moja mala stvarčica da ne volim voziti bicikl tamo gdje ima mnogo ljudi. Štoviše općenito nisam (od tad) ljubitelj bicikla. Od dana kada mi se u važnom razgovoru ispraznila baterija od mobitela više nikad ne izlazim iz kuće, a da baterija nije prilično puna. Od dana kada mi je Zagrebpauk dignuo auto uvijek prije parkiranja paranoično provjeravam da ne postoji promil šanse da isto učini opet. Također bolesno provjeravam jesu li mi sve brave u autu zaključane iako imam multi lock. Od dana kada sam u studenstskoj fast-food prehrani našao hrastov list u faširanom mesu vršim pomnu analizu svaki put kad jedem faširanac. A da ne govorim o tome kako konstantno pogledavam na mob nije li stigla neka poruka ili poziv i to ne samo kada u džepu osjetim vibracije...Itd, itd... Možda je u problem u genetici ili nekim događajima u djetinjstvu kao i onima koje nas prate kroz život i naša reakcija na iste. Možda i jedno i drugo i treće. Ne govorim o nekim većim poremećajima osobnosti, ali siguran sam da svatko od nas ima neke svoje male anomalije, koje eto drži samo za sebe i bez kojih je sasvim normalna osoba. Pa da čujem vaše....Jer ako kažete da nemate niti jednu, onda automatski imate (bar) jednu. |
Zašto mrzim Big Brother?
utorak, 12.09.2006. u 10:41
|
Doći do net-a ipak je lakše nego što sam mislio pa evo jedno nabrzinsko javljanje. Naime, zašto mrzim Big Brother (iako riječ mrzim maksimalno izbjegavam)? Pa kao prvo ljubomoran sam na sve stanare jer sam nakon prve sezone rekao: ma prijavit ću se ja za sljedeću pa ništa. Nakon druge rekao;ma prijavit ću se ja za treću pa ništa. I onda gledam te ljude kako od anonimaca prerastaju u zvijezde samo zato što su u kući s kamerama i jednostavno skužio da nisam čovjek od riječi. A čovjek baš ne voli biti ljubomoran. I tako nikad neću saznati jesam li ja Big Brother materijal. [Nadam se da ste uhvatili sarkazam..] Sada kada vidjeh natjecatelje treće sezone skužih da u četvrtoj više nemam šanse. Nije da su stanari neki ljepotani, ali primjećuje se razlika u odabiru (naravno fizičkom) naspram prethodih sezona. U prvoj je čak bilo žena sa celulitom i salom koje proviruje ispod majice, a muškarci su bili sa prištićima na licu i madežima na leđima. U drugoj je bila ćelava anoreksična žena i izgledom iskompleksirani muškarci itd.. A u ovoj sezoni žiri se odlučio mahom za preplanule Dalmatince tako da čovjek koji nema slike i nedaj Bože prati veliko uho može steći dojam da sluša prijenos sa glavne splitske tržnice. Bla, bla... Da ne govorim kako su svi muškarci mišićavi, žene sisate i tako... Al po prvim dojmovima sva pamet im otišla u sise i guzicu-čini se... Da ne govorim kako Dalmacija nije bila dovoljna, pa su ove godine morali u potragu na Kubu nebili osigurali gledateljima još malo tamne puti. Big Brother bi na kraju balade trebao biti kao neki test vlastitih mogućnosti i opstanka u izolaciji? Ma šipak.. Jer samo najjači karakteri u kući imaju muda reći :“Čujte stanari imam osjećaj da ću u tri mjeseca uz vas postati umni invalid. Odlazim.“ Na kraju balade koliko novaca se okrene (pa i opere) u tom „plesu“ 12 majmuna. Natjecatelji se doslovce ponižavaju na način da primjerice moraju reklamirati T-Com na svojim majicama i kapama ili slagati T-Com puzzle na dnu bazena, a budu kažnjeni odbiju li učiniti isto. Pa da ne govorim o nekoj ispovijedaonici gdje jednom dnevno imaju monolog sa samim sobom. Kakvo je to testiranje mogućnosti preživljavanja na kojima netko drugi masno zarađuje? Nek im oduzmu cigarete pa da vidimo tko će preživjet u kući?! A zašto je onda show tako popularan? Pa zato jer ljudi su po prirodi voajeri, a nema im boljeg doli iz tople fotelje gledati druge ljude kako se javno ponižavaju težeći nekim lažnim idealima. Jer svatko će radije gledati tuđe gluposti i nedostatke, nego biti svjestan svojih vlastitih govoreći :"Sva sreća da ja nisam kao ovi ovdje..." Tu se svaki voajer osjeća više vrijednim gledajući drugog kako se javno sramoti. A za mene je Big Brother upravo to, a takve stvari mrzim! |
11. rujan 2001: Jesmo li prevareni?
ponedjeljak, 11.09.2006. u 22:50
 UPDATE: 11.9.2007: 9/11: Bio je običan utorak, baš kao i danas. Danas je peta godišnjica napada na Ameriku. Od te 2001. svaki sljedeći 11. rujan neće biti kao onaj prethodni. Više neće biti samo jedan prosječni kasnoljetni dan već sjećanje na pogiblju 2900 ljudi. Zbog tih napada iniciran je rat u Afganistanu i potom u Iraku. Bush je dobio neviđene ovlasti, a sve vođene velikom alibi parolom borbe protiv terorizma. Vezano za te ratove Bush je čak izjavio:“Svi koji nisu uz nas protiv nas su!“ Ovih je dana objavljeno da je brojka poginulih američkih vojnika u Iraku upravo premašila broj stradalih u napadima 11. rujna. Moć medija je u tome da oni serviraju priču i većina ljudi u nju povjeruje. Znanstvenici pak, kao i većina razumnih ljudi, zahtjevaju dokaze, postavljaju pitanja i inzistiraju na odgovorima. Vjerujem da sve majke golobradih vojnika u Iraku ili pak obitelji žrtava iz tornjeva blizanaca imaju pravo na odgovore koje nisu dobili. Za početak odgovor na pitanje :“Gdje je oružje za masivno uništenje?“, dok je i sam 11. rujan za sobom ostavio brojne repove i nikad odgovorena pitanja. Slijede samo neka od njih... Zagonetno rušenje WTC 7 nebodera Činjenice: Malo tko zna da se 11. rujna u New Yorku uz nebodere blizance urušio i njihov susjed- 47. -katni neboder Svjetskog trgovačkog centra WTC 7. U njemu su bili smješteni uredi Ministarstva obrane, Porezne Uprave, tajne službe, FBI-a te bunker za hitne slučajeve tadašnjeg njujorškog gradionačelnika Giulianija. Uglavnom vrlo čuvana zgrada. Iako su sve zgrade koje okružuju neboder WTC 7 ostale netaknute, on se urušio poput kule od karata u svega 6,6 sekundi. U spomenuti neboder nikada nije udario zrakoplov. Iako se radi o 47.-katnici njezino rušenje nije niti spomenuto u službenom komisijskom izvješću o napadima 11. rujna. [9/11 Commision Report] Službena verzija događaja: U službenom objašnjenju zašto se urušio neboder WTC 7 navodi se da su ostaci koji su padali sa nebodera WTC 1 i WTC 2 uzrokovali unutarnje požare u zgradi. Požar je kao takav naveden kao službeni uzrok urušavanja 47.-katnice. Struka i znanstvenici:  U slučaju rušenja nebodera WTC 7 znanstvenici i stručnjaci ističu kako se do 11. rujna od uzroka požara nije srušila niti jedna zgrada! Navode mnogobrojne primjere kako su neboderi gorili i 18 sati, da bi im izgorjelo više od 20 katova, ali nikad se nisu srušili. Kada bi uzeli postojanje vrlo male vjerojatnosti da se to ipak dogodi, smatra se znanstveno i čisto statistički nemoguće da se taj događaj ponovi 3 puta u istom danu. No stavivši sve to na stranu, znansvenike najviše muči činjenica ne zašto već kako su se srušila sva tri nebodera u New Yorku pa tako i WTC 7. Stručnjaci za kontrolirano rušenje zgrada (controlled demolition engineers) kao i fizičari i inžinjeri građevinarstva slažu se u jednom: Uzrok rušenja i način rušenja zgrade WTC 7 nikako se ne poklapaju. Kažu kada bi bilo istina što navode kao uzrok rušenja zgrade ona bi pala sa strane, a nikako simetrično-ravno kako se vidi na snimkama. Upozoravaju da se na mnogobrojnim detaljima snimke urušavanja WTC 7 uočavaju elementi koji bacaju sumnju na to da je posrijedi klasično kontrolirano rušenje objekta.Pitanje: Ako je nekontrolirani požar na jednom djelu zgrade uzrok rušenja nebodera WTC 7 zašto se isti urušio gotovo simetrično, a ne na stranu na kojoj je izbio požar? Također, kako je moguće da se samo rušenje dogodilo gotovo bez otpora čeličnih pregrada i masivnih betonskih stupova tako da je rušenje 47. katnice trajalo samo 6,6 sekundi, blizu brzine slobodnog pada? Nestanak blizanaca Činjenice: Negdje u ljeto 2001. (dva mjeseca prije napada!!) Twin towersi su osigurani protiv terorističkih napada i to na oko 3,2 miljarde $. Zgrade su sve do toga dana bile neosigurane za tu vrstu napada, vjerojatno zato jer su njihovi kostruktori odgovorno tvrdili kako su konstruirane da izdrže potrese , uragane i višestruke udare Boeinga 707 (koji je tada bio najveći putnički zrakoplov). U jesen iste godine u svaki neboder udara jedan Boeingov avion, a zgrade se nakon 20-ak minuta ruše savršeno simetrično ka svojim temeljima. Na mjestu nesreće u rekordno kratkom roku pojavili su se „stručnjaci“, a ostaci čeličnih jezgrenih stupova otpremljeni su u Aziju na taljenje. Dakle, protivno federalnom zakonu, nije se izvršila nužna istraga mjesta nesreće kako bi se utvrdio stvarni razlog rušenja nebodera. Pet godina nakon, javljaju se slučajevi umiranja vatrogasaca koji su više sati proveli u ruševinama (tražeći preživjele) i to od trovanja prašinom koja je nastala rušenjem tornjeva, za koju je Vlada, ne želeći dizati paniku, odgovorno tvrdila da je bezopasna iako je ona bila puna žive i azbesta. Slično kao i u ostalim napadima premalo je dokaza (za što se očito netko pobrinuo) da bi se sa sigurnošću tvrdilo što je točan uzrok rušenja tornjeva svjetskog trgovačkog centra. Svjedoci: Mnogobrojni svjedoci koji su se za vrijeme udara aviona nalazili u tornjevima i brže bolje iz njih izišli tvrde kako su pri izlazu čuli nizove kakskadnih eksplozija. Također mnogobrojna su svjedočenja vatrogasaca i spasioca povrdila da su u zgradi neposredno prije rušenja dogodio niz manjih eksplozija. Neke audio/video snimke su puštene u javnost, a neke ne. Jedna od poznatijih koja je puštena u javnost je SVJEDOČENJE VATROGASCA o nizu kaskadnih eksplozija. No mnoge snimke (zbog sigurnosnih razloga ?!?) nisu puštene u medije. Službena verzija događaja: Službena verzija identična je onoj pri rušenju nebodera WTC 7. Kao uzrok rušenja tornjeva nije naveden udar aviona već požar. Službena verzija kaže kako je gorući kerozin tako vruć da je rastalio nizove čeličnih jezgernih stupova i greda i tako se je oslabljena zgrada srušila poput palačinke i što je vrlo bitno tako da su gornji katovi urušavali donje i tako sve do dna. Struka i znanstvenici:  Znanstvenici i građevinski stručnjaci ističu kako je vatra najsumnjviji dio kada se govori o rušenju WTC tornjeva. Ističu kako mediji i dan danas govore kako je gorući kerozin u stanju rastaliti čelik, a to jednostavno nije tako: „Even today the media report that the steel melted. It is argued that the jet fuel burns very hot, especially with so much fuel present. This is not true! The temperature of the fire at the WTC was not unusual, and it was most definatly NOT capable of melting steel.“ Eksplozija kerozina nije nikako mogla generirati tempreraturu (koja bi se proširila čitavom površinom!!!) dovoljno visoku da rastali čelik!Kao i u slučaju WTC 7 sumnjiv je način rušenja tornjeva pri kojem je on savršeno simetričan, iako se radi o neboderu preko sto katova. Na slici sa strane vidi se tornanj u urušavanju i sumnjivi oblaci dima koji izlaze iz zgrade na 10 ak katova niže od mjesta urušavanja [pogledaj sliku]. Otkuda oni tako nisko? Također znanstvenici se slažu da pri klasičnom urušavanju uvijek ostane desetak metara čelične konstrukcije jezgre vezane za temelje, međutim zgrada se urušila do temelja, ostavljajući iza sebe samo prah i pepeo i veliku količinu pravilnih čeličnih komada. Također, ako je istina ono što se navodi u službenoj verziji događaja da su „gornji katovi urušavali donje i tako sve do dna“ onda je po zakonima fizike nemoguće da se zgrada uruši u 10 sekundi, što je brzina bliska brzini kojom bi tijelo padalo slobodnim padom sa te visine. „The 80 floors falling one to another should make some resistance. It's pure physics and Gallileo law of falling objects.“- kaže profesor fizike Steven E. Jones. Za kraj dva zanimljiva citata: Iz dokumenta o razvoju nacionalne sigurnosti objavljenog u rujnu 2000. godine.(dakle prije napada) ["Rebuilding Americas Defenses“] „The process of transformation, since it brings revolutionary change, is likely to be a long one, absent some catastrophic and catalyzing event-like a new Pearl Harbor.“ Predsjednik George W.Bush u noći 11. rujna obraća se naciji riječima: „The Pearl Harbor of 21st century took place today “ Izvor citata:[http://newamericancentury.org/RebuildingAmericasDefenses.pdf]) Preporučam video izvore:  Predavanje profesora fizike Stevena E Jonesa Loose ChangeOpširniju verziju (sa zagonetnim udarom Leta 77 u Pentagon) pročitajte na Naranči! P.S. Kako ste došli do ovog teksta? Molim odgovorite u komentarima ovog posta. Tnx. (27.10. 2006) |
Putujem u kameno doba. Vidimo se.
srijeda, 06.09.2006. u 22:17
|
Kao prvo, onaj ispit (redoviti čitači znaju) je polžen, čime su zadovoljeni uvjeti za upis poslijednjeg semestra na faksu! FER stvarno nije fer, jer studoši na velikoj većini drugih fakulteta slušaju 8 semestara, dakle studij traje 4 godine, dok na FER-u, kao i još nekim (u pravilu tehničkim) fakultetima onaj poslijednji je 9. semestar. I upravo u taj zakoračih ovih dana! ( Također čestitam kolegici Jednoj_Blogerici od prije par postova na položenom ispitu i samo naprijed do uvjeta... ) Da je prošle godine bilo malo više znanja, vremena, upornosti i usudim se reći sreće, od ove bi jeseni vjerojatno već radio u nekom T-Comu, Ericssonu, Siemensu, Vip-u ili di već radi velika većina dipl-ingića koji završe smjer Telekomunikacije na FER-u. No da se prošle godine nisam spotaknuo na tu zadnju stepenicu, gotovo sigurno nebi bio na svom putovanju i vrlo vjerojatno nebi počeo pisati ovaj blog koji je eto sad već mjesec i pol dana na svojoj 1. svjećici. Tako je to u životu. Svako zlo za neko dobro. A Blog je svakako dobro što mi se dogodilo. Uostalom čovjek je mlad sve dok se mladoliko osjeća, bez obzira koja brojka piše u osobnoj i bez obzira koliko je bora na licu ili kose na glavi. Stoga ima vremena za skupljanje staža. Ovih dana slilom prilika moram napustiti svoj stan. Vratit ću se u njega kroz mjesec dana, a mjesto na koje odlazim nalazi se u kamenom dobu što se tiče pristupu internetu, iako se selim svega nekoliko kilometara prema Savi. Mogao bih se potruditi oko neta-a, ali neću. Stavit' ću na kušnju moju ovisnost o tome da svaku večer (a ne zaostaju ni jutro i popodne) klikam Blog.hr i potražim svoje blogere po listama, al ajde baš me zanima koliko ću izdržati. Ako ću nešto napisati i iskomentirati (a sigurno hoću) bit će to sa jedne od super-mašina na matičnom fakultetu. Uostalom, moram se podsjetit kako izgelda "život u živo", popit kavu sa flesh-blood prijateljima i šetat nekim nevirtualnim prostranstvima.Samo da me na kraju te apstinencije ne prođe volja za bloganjem. Onda smo svi na gubitku. :) Doviđenja, ne i zbogom! |
Raspravljanje o ravnopravnosti M i Ž
utorak, 05.09.2006. u 16:36
|
Kada pogledamo u ne tako davnu prošlost žena je bila objekt u kući koji je bio zadužen za kućanske poslove i rađanje djece. U nekim primitivnim i izrazito patrijarhalnim obiteljskim okruženjima još i danas prevladava mišljenje da su pegla, kuhinja i prašina "stvari" kojim se prvenstveno žena mora zabavljati. Na muškarcu je da zaviruje pod haubu automobila, mjenja žarulje po kući, šiša travu i živicu, a za svoj trud očekuje da nakon posla dođe doma i pred nos mu doleti do vrha napunjen tanjur. Iskreno ne znam kada je točno počela borba za ravnopravnost spolova no danas se itekako vide rezultati tog pokreta otpora. Žena na ključnim položajima u državi, žena u malenoj floti pilota Croatia Airilinesa, žena-turist u svemiru itd. Samo prije par godina žena nije mogla natankati rezervoar goriva na crpki da ju muškarci nisu gledali i maltene joj priskakali u pomoć misleći što se ova petlja u muški posao. Vjerojatno je tada negdje, baš kad su žene počele polako upoznavati muške poslove, muškarac uzeo u ruke peglu, detrdžent za suđe ili pak viledu i pobrisao prašinu. Iako još u relativno malom postotku, žena je naučila voditi multimiljunske kompanije, a i kada vidite ženu koja zaviruje pod haubu i mijenja motorno ulje nemojte se ništa čuditi. Prividno, ravnopravnost je na zavidnom nivou. Moderan muškarac radi i ženske poslove baš isto kako i žena radi one muške. Štoviše, nema više te seksističke podjele. Nisu muški i ženski, sada su samo poslovi. No koliko god se trudili, žena i muškarac nikada neće biti ravnopravni. Jer ne možemo govoriti o ravnopravnosti u jednom i drugom sektoru dok je u onom trećem, četvrtom ili petom sasvim druga priča. Ima jedan svježi primjer iz kaznenog zakonodavstva u Americi. Prva stvarna i druga hipotetska verzija istog događaja, samo uz promjenjeni spol aktera. 1.) Dogodilo se Profesorica je namamila maloljetnog učenika na seksualne igrice i potom, nema potrebe ulaziti u detalje, seksualno ga zlostavljala. Ženi je određeno dvije godine zatvora uz mogućnost pomilovanja. Roditelji su zgroženi presudom, jer kažu: "Našem je sinu uništena mladost. Cijeli će život imati komplekse. Presuda je preblaga." 2.) Što bi bilo kad bi bilo... Profesor namami maloljednu djevojčicu u svoju kuću radi "instrukcija iz matematike", potom od seksualnih igrica sve prerasta u klasično silovanje. Muškarcu uđe u dosje -silovatelj i čekaju ga deseci godina u zatvoru. Kao prvo primjetite kako ljudi rijetko izgovaraju frazu: "Žena je silovala maloljetnika", a umjesto silovanja koristi se (po mom mišljenju blaži) sinonim -seksualno zlostavljala, što je rijedak slučaj kaj je muškarac u pitanju. Muškarcu se svaki (nepormišljeni) tjelesni kontakt može razmatrati na sudu kao silovanje, a dobro znate da u kaznenom pravosuđu pedofilija i silovanje maljetnika/ce pri određivanju kazne ne kotira baš najbolje. No mišljenja sam da ipak malo bolje kotira kada je prekršitelj žena nego muškarac. Ako je tomu tako, a u prilog toga govore činjenice i statistički podaci, nemamo što raspravljati o ravnopravnosti. Ranopravnost je tako relativan pojam. --------------------------------------------------- MIDNIGHT UPDATE nekih vaših komentara(jer to jednostavno ne smijete propustiti): Ispada da su najbolji dio ovog posta komentari. Izdvajam isječke iz nekih koji su me uspjeli nasmijat... 1....žene su stvorene za kuhinju, ali su zato muškarci šefovi kuhinja u svakom malo bolje restoranu. Sa druge strane, živim za dan kad ću ja doma kuhat ručak dok će žena vani nacjepat pet metara drva i prebacit dvajst karijola građevinskog materijala iza kuće 2....nema seksa s npr onesvještenim dečkom, ali ima s onesvještenom curom....erekcija ne poništava to što je maloljetan i što ni ne smije (po zakonu) imati seksualne odnose. 3....moram priznat da me npr. zbunjuje bonton i kad mi muškarac otvara vrata (a radi to!). mislim, ok, lijepo je to i meni godi, al nisam sakata da ne mogu sama otvorit vrata! nemam problem s tim da ih sama otvorim ako prva dođem do njih i ja ih njemu pridržim 4....iskreno, mislim da mi žene ravnopravnošću mašemo kad nam paše, a s druge strane im namjerno prepuštamo poslove poput popravljanja auta jer se nama ne da s tim bakćati. generaliziram, naravno. jer, isto tako, ima muškaraca koji više uživaju u kuhanju nego u zavirivanju pod haubu auta. 5....bila je neka kriminalističko-sudska serija, gdje tip nije mogao optužiti 3 žene koje su ga silovale jer je objašnjenje suda bilo: "ako ti se nadigo, onda nisi silovan, nego si sudjelovao ravnopravno u tome." |
Nenačitani bloger (i još mnogo toga)
nedjelja, 03.09.2006. u 21:27
|
Neki blogeri znaju staviti u svoje boxove popis knjiga koje čitaju, koje su pročitali i koje se tek spremaju čitati. Kada bih odlučio napraviti isto (uz uvjet da pomislim kako to uopće ima nekoga smisla), morao bi si uzeti jedno par mjeseci lufta da u svoj box uguram eventualno dva do tri naslova. Šalim se nije baš tako, ali 5-6 je već tu negdje.:) Naravno, to bi bile knjige po mom šturom ukusu i mom glavnom kriteriju da nisu od po više stotina stranica. Plitko, znam. Stao sam negdje tamo kod Lovca u žitu i to je zapravo jedna od rijetkih knjiga koje sam pročitao samoinicijativno(uključujući Brownove Anđele i Demone i Da Vincijev kod koje sam pročitao jer su ih svi čitali te pijanca Bukowskog kojeg čitam baš za gušt). Ostali junaci poput Raskoljnjikovog i društva bili su za lektiru, a čak i tada ,moram priznat, knjiga je nerijetko doživjela samo posuđivanje i skupljanje prašine na polici. Mislim da sistem lektira nije pravi sistem. Treba djeci dati da sami biraju što čitati, a ne im u prvom razredu gimnazije pošto-poto uvaliti Ilijadu i Odiseju u ruke. Onda možda i zavole knjigu i kako bi oni sazrijevali tako bi sazrijevlo i ono što čitaju. Danas, da se dogodi čudo da uzmem knjigu u ruke mora se posložiti nekoliko stvarčica. Pod brojem 0 je postulat. 0. Kad kažem da nemam vremena onda je to zapravo laž. Kad čitam knjigu onda stvarno imam vremena. 1. TV program mora biti negledljiv.- kak stvari stoje bilo bi bolje da nisam čekao jesen 2. Nitko od meni omiljenih blogera nije danima osvježio blog novim postom. 3. Željena knjiga mora biti u blizini, najdalje u bibliobusu preko puta. 4. Moram steći onu dozu koncentracije da sam u stanju sat ili više sjediti na mjestu i listati stranice. Češće od tog eventa gledam potpunu pomrčinu Sunca. 5... Mogao bi ovaj niz ići u nedogled, ali na kraju bi uvijek bar jedan kriterij štekao i to vam je razlog zašto sam ja prilično nenačitan. Ono što me zabrinjava da biti načitan nije čak ni toliki plus danas koliki je minus biti nenačitan. Zato kategorički odbijam više otvarati blogove koji imaju popis naslova Aleksandrijske knjižnice navedene u svojim boxevima. Da mi ne stvaraju komplekse nenačitanosti. Imam ja svoje knjige i to je to. Ona fama da je čovjek koji nije pročitao bar stotine knjiga slab u verbalnoj i inim komunikacijama ionako nema temelja. S druge strane pročitao sam vjerojatno više rečenica po raznim blogovima nego u knjigama. Saznah tako puno više od činjenice da se Gregor Samsa jednog jutra probudio i pretvorio u kukca. Nedostaje mi kulture? Čega? Načitanost precijenjena? UPDATE: Mislim da natjeravanje na čitanje nije dobra ideja. Sve je u rukama profesora kako zainteresirati djecu da od malih dana zavole knjigu i čitanje što je svakim danom sve teže uz pojavu raznih multimedijalnih sadržaja. A jedan od načina je ovaj koji su Beštijca i Anspik rekli u svom komentaru. Dakle, u životu nema ništa bez motivacije. A motivacija bi mogla biti specifična "obrada lektire" koja nije monotona i samo puko odrađivanje posla. Dakle, knjiga koja je možda prezahtjevna i dosadna nekoj generaciji učenika može postat itekako zanimljiva ako se zna da će se obrađivat na zanimljiv način. |
Te slatke male slučajnosti
petak, 01.09.2006. u 12:11
|
Dakle ovako. Otkad su eliminirali Pluton iz grupacije planeta Sunčevog sustava počeo sam zapažati neuobičajene slučajnosti oko sebe. Nisam praznovjeran, pa sam skloniji vjerovanju u fantazije iz Star Treka nego primjerice horoskopu i tezama kako planeti utječu na moj život. Mislim si pa život i jest skup random događaja sve od trenutka kad smo od travke postali sjeme, od sjemena embrio, od embrija fetus i tada novorođenče (možda sam pomješao redosljed,never mind) pa do onog dana kada pod stare dane sjednemo u hladovinu, analiziramo proteklih 80 godina i zaključimo što bi bilo da se neki od tih random događaja nikada nije dogodio. Osim slučajnog susreta s blogericom(kasnije saznah i kolegicom s faksa) opisanog u jučerašnjem postu jučer sam se provozao i pored plamtećeg ZET-ovog autobusa u dijelu grada koji posjećujem jednom u par godina i eto baš je jučer, kad sam ja prolazio, autobus odlučio izgorit meni pred očima. Danas ujutro šećem Ilicom, a 10-ak metara iza mene padne dobar komad žbuke sa oronule zgrade. Kažem u sebi; sreća moja što nisam žena jer bi sigurno zastao pred velikim "Rasprodaja 60 %" natpisom u izlogu , to bi me koštalo taman negdje tih 10 metara i puf žbuka direktno meni na glavu. Ima ih još, tko bi se svega sjetio...Kako stvari stoje velike su šanse da večeras update-iram ovaj post. :) Bilo kako bilo život je od samog početka neizbrojiv skup slučajnosti. Sretnih i nesretnih, nekad idu na naš mlin, nekad ne. Na neke možemo utjecati ,na neke ne. Volimo ih nazivati srećom, nesrećom, sudbinom, (ne)povoljnim položajem planteta itd... Dobro ih je koji put zapaziti. |