Četiri sile za jedinstven doživljaj (+3 fotke)
četvrtak, 16.02.2006. u 21:00
|
Ovaj članak je zapalio još jednu lampicu u mojoj mračnoj i poprilično zahrđaloj sivoj ćeliji. U istom avionu, na istom letu, prije sad skoro godinu dana našla se tročlana ekspedicija u jednostavnoj misiji: Osvojiti Ameriku. Srećom nije bilo galebova, no bilo je itekako zanimljivo. Uvijek gdje sam ja, zanimljivosti ne nedostaje. Ukratko, mojih šest letova: Let 1: Pleso je djelovalo otužno i usamljeno u to sunčano jutro. Avion je dao gas do daske, potom pustio ručnu i zakeljio me za sjedalicu. Trenutak poslije Zagreb je već bio negdje iza, a prpošne i ulickane stjuardese pored mene, noseći sokiće i kavicu. Polako su se nadzirale Alpe u podnožju, a nedugo zatim brojne nuklearke u Njemačkoj. Osjećao sam se kao ptica. Letim!! No kasnije sam osjetio kako je to imati i probavu kao ptica. Tako je ranojutarnji zajutrak neočekivano brzo bio oslobođen negdje iznad središnje Njemačke. Uz zvukove i osjećaj olakšanja, naravno! Bio sam ponosan na svoje djelo: Usro sam se u avionu, al ne od straha!!! Brzo su se počele nadzirati velike vjetrenjače, zelene livade... i potom smo sletjeli u Amstrdam. Let 2: Bila je prava šteta što nije ostalo više vremena za razgledavanje prelijepog Schipola, ali morali smo žuriti na terminal s kojeg će poletjeti naša Deltica. Po drugi put sam raširio krila. Preletjeli smo preko Velike Britanije, ali sve što smo vidjeli sa prozorčića bio je jedan oblak. Meni sunce, a dolje negdje lije ko iz kabla... I onda sedam sati vožnje iznad bare. U avionu se stvorila ležerna atmosfera, a ljubazna stjuardesa sa zanimanjem se obratila mojoj malenkost:"You must be Dutch!?". No, no baby... Kad je čula Croatia, zastala je i rekla je "Ouuuuuuuu, nice". Još jedna loša gluma, kao zna ona di je to. Moš' mislit. Kada su se u oceanu , negdje iznad New Foundlanda, počeli nazirati ledenjaci pomislio sam da je tu negjde mjesto gdje je Titanic pokopan. Nedugo zatim- konačno kopno, točnije led, još točnije Kanada! Nakon sat i pol leta iznad klizališta, u Cinncinati sam sletio začepljenih ušiju i sa izgubljenim pojmom o vremenu, jer sunce kao da se nije pomaklo s horizonta, a prošlo je punih 9 sati. Let3: Sjeo sam u avion za Cleveland i promatrao ljude oko sebe. U oči je upala spodoba od Amera koja teži barem poput debele Berte Zaspao je na sjedalu, a slamčica od Starbucks napitka mu se migoljila iz ustiju svaki put kada bi udisao i izdisao. Užasno mi je žao što to nisam uslikao!! :(( Welcome to America! Stjuardesa je bila neka nabrušena gospođa pred penziju koja je bahato inzistirala da remen od mog ruksaka ne viri na puteljku kojim će ona nositi bljutavu kavu i grickalice od kojih mi se već dizao želudac. Molio sam Boga da mi se uši ponovo ne zaštopaju, no ovaj put nije čuo moje molbe... Let 4: Pri povratku u malu slatku Hrvatsku prvi let je bio Cleveland-Atlanta. U taj avion sam sjeo opečenog jezika. Netom prije poljetanja poželio sam toplu Starbucks čokoladu, a kad ono lava iz vulkana bi bila led ledeni prema ovom. Ko mi je kriv, kad na čaši fino piše. " Be aware: This baverage is extremly hot!" I da ih hoću, ne mogu ih tužit, lijepo su napisali. I tako sam većinu leta za Atlantu proveo ispijajući Coca-Colu koja se u avionu nudila šakom i kapom, a sve u nadi kako bi ohladio brzoplet i netom sprženi jezik. Išli smo sve južnije, letjeli sve niže i eto ga: Atlanta-najveći aerodrom na Svijetu. Kuće sa bazenima i prepoznatljive ulice pod pravim kutem stvarno dojmljivo izgledaju iz ptičje perspektive. Let 5: Atlanta. Wc na aerodromu. Kada sam pronašao slobodan pisoar, bacio sam pogled lijevo pa desno. Lijevo neki kosooki, a desno cijela pukovnija američke vojske spremna dati svoj život sa domovinu. Išli su u rat. Sjedam u avion. Događaj sa ovog leta prepričao sam već stotinu puta, pa evo još jednom. Ispred mene je sjedila neka baba, koju ne bi umirili niti anestetici za bikove. Lijevo, desno, naprijed, nazad, pali lampu, gasi lampu. digne se,ustane...Meni je preostalo samo da sa sestrom nabacim dobar stari balkanski trač party na sjedalu iza. Tako se moglo čuti:"Koja babetina, cugerica- viš da stalno ide u WC s bočicom. Gle babetinu, opet se ustala." Pokušala je spavat, a lampica iznad nje je uporno gorjela. "Ugasi babo lampu, hoćemo spavat"-jer i nama je blještilo njeno svjetlo i smetalo njeno vrpoljenje po sjedalicama. Pošto smo išli nasuprot Suncu noć je rekordno kratko trajala. Jedva sam čekao da dodirnemo tlo, shrvao me umor, ipak sam preskočio jednu cijelu noć. Let 6: Kulminacija puta dogodila se kada sam uočio babu sa prethodnog leta kako čeka avion za Zagreb zajedno s nama. Paf, razumjela je bratsko-sestrinski balkasnki trač uperen kontra nje. Pomislih: toliko aerodroma, toliko letova, toliko ljudi, toliko sjedalica u avionu, a baš je morala ispred nas sjest živčana baba koja zna Hrvatski. I to na letu iz Amerike u Švicarsku. Balkanci su balkanci, privlače se poput magneta. Na sreću, nije sjedila ispred nas u poslijednjem letu. Nakon sat i pol leta, pružio se pogled na voljeni mi grad i mali seoski aerodromčić... Famoznu babu sam u prolazu čuo kako tečno priča Hrvatski. Nastavila je put negdje za Bosnu, a ja svojoj kući razmišljajući o sasvim nekim drugim stvarima. Četri su sile: potisak, trenje, uzgon i gravitacija, a jedinstven je osjećaj koje one omogućuju. Volim letjeti... Putopis je ovdje. Negdje iznad Alpa  Jedno veliko klizalište  Cleveland sa 10 000 metara  |