Naši (dragi) susjedi
četvrtak, 29.09.2005. u 10:42
 Hrvati smo i ponosni smo na to, dakako imamo i razloga biti. Samo da podsjetim: Imamo najljepše more u ovom dijelu Svijeta, imamo bogatu povijest i sve to, daleko najbolje sportaše u cijeloj regiji, od onih koji skijaju do onih koji plivaju u bazenima. No odnosi sa našim susjedima nisu baš na zavidnoj razini, ali koga briga, osim možda onih debeljuca koji sjede u Vladi i Saboru kojima je opis posla u zadnje vrijeme ulizivanje dvjema simpatičnim osobama ženskog roda; Carli i Europskoj uniji. Ovih ćemo dana i vidjeti hoće li to ulizivanje uroditi plodom. No da vidimo kakvi su međusobni odnosi na relaciji Hrvatska-susjedi. Prvi na redu su Slovenci. Slovenci su sad puni sebe jer su ušli u toliko spominjanu EU, pa su se samim time i razbahaili. Mislim toliko su željini tog komadića Jadranske obale da su spremni ući u rat sa nama kako bi prisvojili ono što nikada nije bilo njihovo. Mislim idemo ratovat onda da zadržimo ono što je naše, samo ne znam kako će jadnici proć sa svojom flotom od dvije drvene barke i jednom pedalinom, ali dobro. Već se i ukupna populacija flore i faune Piranskog zaljeva koju čine dva lignjuna, morski jež, jedna srdela i alga štetočina-caulerpa taxifolia zasitila tog prepucavanja oko piranskog zaljeva da su svi redom odlučili nastanit se uz talijansku obalu. Zbog tog bazena zvanog Piranski zaljev stvorila se tolika buka da baš i nemamo neki odnos sa Slovencima, a oni bi još proglasili ekološki ili ribolovni pojas, mislim smješno. Nek proglase pojas na Čateškim toplicama, pa nek im bude. Još kad se sjetim onog tipa usred Hrvatske sa natpisom "Tudi tukaj je Slovenija" i slovenskom zastavom na kući. I onda ti budi u dobrom odnosu sa takvim narodom. Sa Talijanima smo se isto nešto kopkali oko ekološko-ribolovnog pojasa kojeg smo kao htjeli proglasit, ali EU i Italija je rekla nema šanse, i mi smo pognute glave izašli iz te prepirke. O susjedima Mađarima se toliko ne piše sve dok ne zakrče autoceste za vrijeme ljeta, dođu na obalu i izvade svoje frižidere i lunch pakete. Doživljavamo ih ipak kao turiste niže kategorije i kao slabe potrošače, mislim neopravdano, jer turist je turist, i ne bi smjelo bit kategorizacije prema zemlji iz koje dolazi i prema količini novaca koje potroši kod nas. Uglavnom Mađari se spominju za ljetnih mjeseci kada nahrupe na našu obalu, i to uglavnom u negativnom kontekstu prije spomenutom. Bosanci su kod nas kao kod kuće, preskočiš Savu kod Slavonskog Broda i eto te u Bosni, a i obrnuto. S njima su nam odnosi sada kako-tako uredu, sve dok naravno nešto ne zaiskri. Naravno tu ne ubrajam navijanje u košarkaškim dvoranama i nogometnim stadionima koje otrpilike sažeto i cenzurirano glase "Ubi ustaše". No na to smo ionako navikli, a ni mi nismo daleko od sličnih povika. Kad smo već kod navijanja da spomenemo naše susjede Srbe(ili kako hoćete Srbe i Crnogorce). Mogli smo vidjeti kolko nas vole sad na EP u košarci u Beogradu, ali to su samo navijači koji viču i galame da ni sami ne znaju što. Odnose sa njima suvišno je komentirati, jer međusobni odnos je dobrim djelom režirao rat, odnosno tisuće ružnih bradatih spodoba, koje se još slobodno šetaju, i jedan fanatični umni bolesnik i njegova armija. Sve u svemu nemamo baš neke odnose sa susjedima, a hoće li se išta promjeniti kada kročimo u Europsko društvo, vidjet ćemo, naravno ako se to ikada dogodi.. |
Jedan dan u životu naivnog individue
četvrtak, 22.09.2005. u 18:52
 Priznajte da ste se bar jednom u životu kladili! Ne nužno za novac, ali sigurno ste izustili frazu "Kladim se da..." ,možda ponekad i nesvijesno, ali izustili ste. Ipak ovaj post govori o onima koji se uporno klade za novac, ne posustaju nakon mjeseci bez dobitka i nakon velikog minusa na bankovnom računu(ako ga uopće imaju). Oni govore za klađenje: "Ne, to nije igra na sreću, tu ipak znanje igra ključnu ulogu"-misleći pritom na sportsko klađenje koje je toliko razvijeno u Hrvatskoj i u Svijetu da kladionice, čak i one internet inačice istih, rastu poput gljive nakon kiše. Čak se i Blog.Hr-om proširila kladioničarska napast tako da sad postoji na stotine blogova koji se bave prognoziranjem sportskih rezultata-naravno neuspješno. Da bi kladionice na kraju dana mogle zadovoljno trljati ruke nakon ostvarenog miljunskog profita mora s druge strane postojati stotine tisuća naivnih individua koje žive u uvjerenuju kako posjeduju informaciju više od kladionice i kako će baš danas biti njihov dan. Pouzdajući se tako u niz vrijednih informacija i ipak malo sreće naš naivni individua dolazi u kladionicu. Prvo baca oko na kladioničarsku listu, da bi poput jelovnika u nekom restoranu, vidio što se danas uopće nudi. Potom iz znatiželje osluškuje pričice koje kolaju uokolo, kako jedna momčad ima dosta ozljeđenih igrača te da je tečaj još uvijek visok- imajući u podsvijesti misao kako ta informacija sigurno nije došla do bookmakera (kladionica) i da bi uplatom neke svote na taj događaj mogao ostvariti neki dobitak ovog popodneva. Naravno naš naivni individua ne posjeduje dovoljno znanja iz matematike da bi dokučio da za ostvaren ukupni dobitak mora dobiti puno veću svotu s obzirom na njegovu već pozamašnu kladioničarsku prošlost. Iako toga nije svjestan, odlučuje se uz taj događaj odigrati još jedan, jer dobro zna što više događaja odigra veći mu je potencijalni dobitak. Iako je naivni individua već pomalo zadovoljan mogućim dobitkom, zadovoljne su postale i kladionice jer one su svjesne da najviše zarađuju na pohlepnosti svojih mušterija. I tako naš naivac konačno odluči staviti polovicu svoje plaće ili pak penzije na dva događaja koja mu uz malo sreće-misli on, mogu donijeti čak 3 njegove plaće. Kad mu zgodna plavuša za pultom isprinta listić, naravno naplativši mu još i naknadu za printanje, naivac je sav sretan jer unaprijed zna da iako ništa i ne dobije da će se fino napiti sa društvom u bitiji u kvartu, naravno prateću uživo kako se kreću rezultati na koje je on igrao. No on je uvjeren da će baš danas konačno nešto zaraditi, jer već je dugo vremena praznog novčanika. Na kraju dana ipak nije bilo sreće na njegovom licu, kao i cijele prošle godine, jer je ovog puta najboljeg svjetskog tenisača Federera zabolio nokat nožnog prsta i odlučio je predati meč anonimnom protivniku. Kladionice su tog trenutka bile više nego sretne jer su svjesne da im je taj tenisač uštedio miljunske isplate. S druge strane, psovke i razočaranja. I naš anonimni naivni individua je razočaran i ljut, ali bez brige- smislio je novu taktiku. Za njega je sutra novi dan i pokušat će ponovo iskušati sreću. No ni sam ne zna da ga čeka ista priča i sličan završetak. |
Prvi bez razloga!
ponedjeljak, 19.09.2005. u 19:12
 Kada je RTL-televizija službeno počela emitirati program s nestrpljenjem sam očekivao sadržaj kojeg će ponuditi "televizija s imenom" svojim gledaocima, koji su gotovo svi u početku gledali njen program iz puke znatiželje. Hoće li to možda biti neki noviji filmovi, serije, sportski događaji ili što..?? Najgore od svega je što se isto pitanje pitam i danas, dakle siromaštvo u tom vidu medija prisutno je , a ne pokazuje nikakvu tendenciju da bi stvari mogle krenuti na bolje. Mnogi će reći, pa dobro kome nije po volji ne mora gledat, imaš na izbor pa biraj, ako ništa- ne gledaj. No takav odgovor ne može zadovoljiti mnoge koji gotovo svaku večer sjede pret svjetlećom kutijom. Ako ništa posebno ne nudiš barem budi profesionalan u onome što nudiš- kako to samo smješno zvuči spominjući tu rečenicu u okviru naših dragih televizija. Dakle evo nekoliko primjera neprofesionalnosti, upitne(??) duhovitosti, gluposti, amaterizma, te raznih propagandnih trikova. Izgleda da ću morat update-ati ovaj post sa novim sadržajem svaku večer jer iz dana u dan sve je više bisera.Nepotrebno je navoditi imena televizija, ali ja sam gotovo uvjeren da neće biti teško dokučiti o kojoj se radi, štoviše bit će se zabavno prisjetiti se. Bitno je biti PRVI Jedni kažu "Mi smo prvi s razlogom", a razloge naravno ne navode nigdje, vjerojatno u svojoj bahatosti razmišljajući- razloge je nepotrebno navoditi-oni su toliko očiti sami po sebi.. "Ne vjerujte onome što pročitate u novinama, na internetu ili čujete od drugih. Od Dnevnika su gledaniji samo sport i vremenska prognoza." To je legendarna izjava, još ispod peke, malo reklame ne škodi čak ni u informativnom programu, zar ne?? Dok jedni tvrde da su s razlogom prvi, drugi su vodili žestoku kampanju da ih ljudi stave na prvi program svoga daljinskog upravljača, misleći valjda da će tako postati PRVI. A za nagradu najsretniji bi dobio novu svjetleću kutiju. Pomislih, bolje ipak biti prvi na daljinskom nego prvi s razlogom-pogotovo ako razlog ne postoji. Karlovačko korner & Stuff Tko ne zna što je Karlovačko korner bolje da tako i ostane, neće umrijeti u neznanju. Karlovačko se korner uspješno preselilo sa jedne na drugu televiziju, uspjelo je postati lošije nego prije, a došlo je i do smjene voditelja. Sve u svemu, zamišljeno je kao suradnja s hrvatskim navijačima za trajanja EP u nogometu prošle godine u Portugalu, a promjenivši televiziju postalo je čisti raspašoj i pijanka. E sad što je tu toliko šokantno? E ne mogu reć, to morate pogledat i uvjerit se sami. Ja ću reći samo, kakav voditelj takva emisija. Tko se smije taj se voli Vođenje info-emisija postalo je popularno u muško-ženskom voditeljskom paru. Pogotovo je zanimljivo kako sve češće voditelji prasnu u smijeh makar vijest bila i smrtno dosadna. Također postalo je IN da voditelji upadaju jedan drugome u riječ, komentirajući prošlu vijest ili najavu sljedeće. To je u početku interesantno, no nemali broj puta znalo se pretvoriti u višeminutno čavrljanje, pa s time se i izgubila svaka originalnost ideje. Najviše gluposti u sportskim prijenosima Prvo mjesto u blamaži drži televizija koja je kupila pravo na prijenos nogometne utakmice Bugarska-Hrvatska ove godine. U pola utakmice, baš kada je postalo napeto nestalo je slike, a umjesto crnog ekrana ili pak snijega na ekranu, pojavila se najava serija i filmova za tekući tjedan. I tako traju najave dvije, tri minute i evo nas opet u prijenosu kao da se ništa nije dogodilo. Nikakve isprike, ništa. Sportske događaje u pravilu komentiraju dvojica komentatora. Stvar postaje iritantna kada se za jednog od sukomentatora (koji btw u životu nije nikad komentirao utakmice) pozove član uprave nogometnog kluba (primitivac No.1 -za one koji ne znaju) i onda se očekuje nerpristrano komentiranje. Pravi potez!!! A što se tiče samih komentatorskih bisera, pun ih je internet pa potražite. Meni je legendaran ovaj: Boris Mutić-->" Mislim da se dava premalo koševa, u tome je problem. Ekipa koja dava više koševa u pravilu pobjeđuje." Na kraju svega čini se nestvarno da za usluge ovakve kvalitete uz silne reklame neki još uzimaju i novac. Možda je bolje da moj TV završi poput onog sa slike, barem bi uštedio novac i puuuuuuuno vremena. |
Blog- nešto pametno za reći Svijetu
utorak, 13.09.2005. u 14:02
 "Ukoliko osoba piše i čita blogove postoji 99% vjerojatnost da vrijedi najmanje jedna stvar od sljedećeg: - nema ništa pametnog u životu za raditi - nedokazana je, neafirmirana - ima kržljavi (ili ga nema uopće) društveni život - ima potrebu za hvalisanjem: vidio sam ono, bio sam tamo, jeo sam to, itd. - misli da je u virtualnom svijetu bolje shvaćena - živi u uvjerenju da ima nešto pametnoga za reći svijetu." Tako misli jedan anonimni posjetitelj ove stranice koji se u nedostatku mašte predstavlja kao Hrvoje Petrač. Mislim, s takvim anonimcima ja ne želim komunicirati, a pogotovo s individuama koji bezrazložno provociraju moje vjerne posjetitelje. Usprkos svemu, odlučio sam ipak napisati nešto na temu gore navedenog citata. Tko čita, a tko piše blogove? Najjednostavnije i najtočnije, blogove čitaju ljudi koji imaju blio kakav pristup na internet. Na poslu ujutro, nerijetko uz kavicu, sjednu za računalo i uz par standardnih stranica online izdanja dnevnih novina ljudi prije ili poslije dođu na naslovnicu Blog.hr-a. Neki na nju jednostavno zalutaju pa iz znatiželje kliknu na neki od blogova tek toliko da vide o čemu se radi, a oni drugi -dakle koji na nju nisu zalutali, dolaze da vide jeli njihov omiljeni bloger napisao neki novi post. Siguran sam da i ovo sada čitaju i jedni i drugi, zalutali i stalni posjetitelji. Da bi netko mogao i čitati blogove mora egzistirati netko i s druge strane koji će iste i pisati. Skup čitača blogova izuzetno je širok i velik, a skup pisača je vjerovali ili ne svakim danom sve veći. Blogove pišu ljudi različitih profila i svaki sa nekim svojim razlogom; neki iz razloga jer u tom trenutku nemaju što za raditi, neki jednostavno žele podjeliti s drugima svoje avanture ili svoje znanje o bilo čemu, opisati uzbudljive krajolike, napisati pjesmu, pokazati zanimljive fotografije, no ima i onih koji jednostavno ne znaju što hoće, a svjesni su činjenice da netko samo jednim klikom može čitati ili vidjeti što god oni zažele. Zato se ne slažem već sa prvim riječima gore navedenog citata koji poistovjećuje puke čitače sa autorima blogova. Ipak su to dvije slične, ali ipak različite sorte.. Pa dobro, o čemu pišu ti silni blogeri? Sadržaj bloga uvelike utječe na to koliko će čitatelja imati, te tko će oni zapravo biti. Iako blog zapravo i u svom imenu krije da je predodređen biti svojevrstan internetski dnevnik pojedinca, s vremenom je postao mnogo više od toga. Blog je postao ne samo sredstvo izražavanja, nego također i sredstvo inforimiranja, često i u edukativne svrhe ovisno naravno o tome što za pojedninca prestavlja riječ edukacija. Ako na primjer želite saznati nešto više o dizajniranju web stranica ili vašeg bloga gotovo sigurno će vam pomoći ovaj bloger. Slično, ako vam komp poludi, ili vas zanima bilo što o vašem dragom računalu tu je također vrijedni bloger koji će odgovoriti na vaša postavljena pitanja s tom tematikom. A ako ste željni edukacije bez cenzure morate pročitati ovaj uradak. Još mnogo blogera bih ovdje mogao navesti, a sve s ciljem da pokušam demantirati citat koji kaže da su blogeri hvalisavi i da nemaju društveni život. Tu su i blogeri koji vode pravi online dnevnik, napišu post gotovo svaki dan, a posebno ih je zanimljivo čitati ako žive daleko od Hrvatske, na primjer u New Yorku ili Los Angelesu. Da je društveni život blogera daleko od kržljavog te da su blogeri itekako afirmirani čak i izvan granice naše državice svakodnevno nas uvjeravaju mlade blogerice koje studiraju/rade u Clevelandu i New Yorku. Gdje bih došao da sada nabrajam sve blogere koji svakodnevno svojim postovima demantiraju gore naveden komentar. Jedno je sigurno, autor komentara se gadno prevario, ako u ničemu drugome onda sigurno u postotku, a ja sam siguran da se većina vas (ako već nema) sada odlučila napraviti i svoj blog... |
Drž'te lopova, drž'te ubojicu
utorak, 06.09.2005. u 15:12
 Gotovo sam uvjeren da nikada neće uhvatiti ubojice i pljačkaše FINE, koji su se jučer ko na šetalištu ušetali sa dvocjevkama (ili šta bi već bilo dugo oružje??) ubili dvoje ljudi kao da im je to svakodnevni posao, onako usput, i maznuli oko dva miljuna kuna. Zapaljen auto, skriveni dokazi, nemoć policije. Jedino od dokaza što kako-tako može pomoći su kile čahura na podu i nemali broj rupa na prozoru poslovnice. Možda odrede kut pucanja, položaj ubojica, tip oružja, ali ne vjerujem ništa više.Bojim se da preletavanja helikopterom iznad moje kuće neće biti dovoljno učinkovito da se lociraju ubojice, koji vrlo vjerojatno negdje u sobi broje novac ili šeću ulicom. Mislim, svaki čovjek koji šeće Zagrebom sada je sumnjivac, a glavno da su blokirali sve izlaze iz Zagreba, misleći sigurno da će ubojice pošto-poto htjeti pobjeći izvan metropole. Ako se ne varam sličan slučaj se već dogodio pri pljački neke pošte, ali nije bilo mrtvih. Frajeri su maznuli nekoliko miljuna, zapalili auto i nestali. Mislim da za njima tragaju još danas. No sad kad je naš dragi predsjednik Vlade naredio hitno hvatanje počinitelja mislim da se inima tresu gaće, ili se pak možda raduju znajući da Vladi hvatanje bjegunaca baš i ne ide najbolje. Sve u svemu vidjet ćemo dal sam u pravu, ali baš me zanima hoće li, i ako da; kada i gdje naći te tipove, koji su btw zaslužili da im se sudi ne po američkim već u najmanju ruku kineskim zakonima... |
Najkontraverznija i najbolja izložba
subota, 03.09.2005. u 10:22
Njemac Gunther von Hagens nije niti slikar niti kipar, no njegove su izložbe, bar meni, daleko zanimljivije od izložbi njegovih svjetski poznatih sunarodnjaka. Naime, Gunther je idejni kreator izložbi Body Worlds 1 i Body Worlds 2. Kao što pretpostavljate iz naziva, ne radi se o dosadnim slikama, radi se o vrlo zanimljivoj izložbi ljudskih tijela. U Svijetu se piše o kontraverzama te izložbe, jer naravno javili su se mnogi kojima je to bilo fuj, bljak i nemoralno, a cijelu izložbu smatraju unakazivanjem i pogrdnim prikazivanjem mrtvog ljudskog tijela. O čemu se zapravo radi? Na izložbi je izloženo 200-tinjak izložbenih primjeraka (ljudskih tijela), koji su naravno za života potpisali donaciju svoga tijela u znanstvene svrhe, i Gunther ih je svojom posebnom metodom plastificiranja uspio sačuvati od propadanja. Uglavnom, izložbeni primjerci su bez kože tako se na svakom od njih može vidjeti nešto drugo, a cilj je izložbe samo jedan-naučiti nešto više o zdravlju i vidjeti ono što nikada nećete moći vidjeti. Ne bih ni pisao o toj izložbi da nisam proljetos, za mog posjeta Clevelandu, bio baš na Body Worlds 2 izložbi, koja je btw tamo izložena još samo dva tjedna, pa ako ste u prolazu-ne propustite je posjetiti. Prvi izložak na izložbi je ljudski kostur, mislio sam ništa novo, vidio sam to sto puta, no sve što sam dalje imao prilike vidjeti je ono što eventualno mogu vidjeti samo kirurzi u operacijskoj sali.Na svim tijelima je napravljen neki polupresijek tako da možete nagnuti glavu i zaviriti ispod rebara i vidjeti srce, pluća, arterije, vene, i sve to naravno u prirodnoj veličini. Iako je moje medicinsko obrazovanje blizu ništice, dovoljno sam znao da bih aktivno moga pratiti izložbu. Meni je super bilo ,recimo, vidjeti kako se iz mozga spušta leđna moždina, smještena ispod kralježnice, koja ovako laički izgleda poput par spojenih špagica. Gledao sam to i zamišljao si kako to naši životi ovise o toj "špagici". Neki su organi, čak bi se usudio reći gotovo svi:srce, pluća, jetra, bubrezi, mozak... izdvojeni posebno u vitrine. U vitrinama se moglo usporediti kako izgleda na srce čovjeka koji je imao srčani udar za razliku od zdravog srca, ili pak kako izgledaju pluća strastvenog pušaća, pluća nepušaća ili pak pluća koju izjeda rak. No složili smo se svi, najzanimljivije (nekima i najkontraverznije), bilo je gledati u rađanje života. Tako je naime nazvan stol na kojem se nalazi nekih 6 prozirnih, malo većih epruveta, a u svakoj od njih se nalazio fetus. Raspoređene su po starosti fetusa, tako da se u prvoj epruveti, koja je napunjena tekućinom, ništa ne vidi, a u njoj je fetus star tek par tjedana. U posljednoj je, čini mi se star nekih 4 mjeseca. Također se može vidjeti majka sa djetetom u utrobi(naravno trbuh je otvoren), u ležećem i u stajaćem položaju. Iako nisam nigdje vidio natpis čini mi logično pomisliti kako su svi izložbeni primjerci bili ljudi koji su umrli bilo nesrećom, bolesti ili pak priprodnom smrću, ali bilo mi je žao tih malih fetusića. I tako, iako nisam neki kulturnjak koji voli zalaziti na izložbe, odlazak na ovu stvarno je nešto posebno... Slikanje je strogo zabranjeno, a slike koje prilažem ipak sam uspio pronaći... Ako ste u Chicagu ili Clevelandu, požurite jer izložba traje još malo, a ako ste blizu Philadelphije ili Toronta, onda pričekajte jer kod vas tek dolazi... A ako ste u Europi, pričekajte, doći će i do vas.   |