Run

10 godina

petak, 09.09.2011. u 21:38

Svake godine kada se priblizi 11. rujan sjetim se svog bloga koji ovdje pociva u miru.
Sve dok moj browser pamti sifru navracat cu ovdje narednih rujana.

Okruzenje je vidim redizajnirano, postovi se mogu lajkati, naslovnica je puno presarena, dozivio sam bombardiranje informacijama cim se ucitala......no nema veze, moj blog je i dalje tu... Ja sam uvijek za jednostavnost.
"Jednostavnost je vrhunska sofisticiranost" rekao je Da Vinci.

Na mom blogu ima podosta postova o tom utorku 2001., vise se ne sjecam, ali sjecam se sto sam radio i gdje sam bio kada sam cuo vijest. Naprosto svi znaju sto su radili 11.rujna u to vrijeme.

Vozio sam se u svom prvom autu- kockastoj Ladi boje dreka i negdje kod Crnomerca cuo sam da je neoprezni pilot pogodio jedan od tornjeva WTCa i daj eizbio veliki pozar. Mislih prvo da se radi o nekoj Cesni il avionu za zaprasivanje protiv stakora. Nebi bilo prvi put, jedan je vec pogodio Empire state. U trenutku kada sam otvorio ulazna vrata, nakon sto sam se vratio kuci sav ushicen od jedne dvojke vise u indexu, pogodio je i drugi. Boeing, onaj veliki.

Malo poslije je u nekom floridskom vrticu u Bushevo uho sapnuto "Sefe napadnuti smo". Ovaj je napravio svoju prepoznatljivu grimasu zbunjenog primata, a onda je i sam napao. Zato jer moze. George Bush junior najgore je sto se Americi ikad dogodilo.

No bilo kako bilo, vrijeme ne lijeci rane onih koji su tog dana zaista ranjeni, a huk New Yorka je i dalje prisutan i velicanstven je bas kao i prije 10 godina.


Bolje čovjek u pustinji nego pustinja u čovjeku

ponedjeljak, 07.03.2011. u 23:37

Prvi unos u 2011.

Novu sam godinu docekao u Tunisu u jednom hotelu zajedno sa okupljenim mnoštvom turista uz neopisivo iritantne ritmove arapskih popevki.

Jahao sam na devi, valjao se u pjesku Sahare, koračao Kartagom, bio na 100 km od Alžirske granice, cijenkao se u uskim prolazima nebili kupio duhan za nargilu, pio kavu pod slikom sada vec svrgnutog Ben-Alija...
Par tjedana kasnije na tim ulicama su pristaše dotičnoga predsjednika po nalogu ubijali ljudje jer su se uopce usudili izić na ulice i dignut svoj glas.

Bilo je vise nego primjetno da je velika nezaposlenost i siromastvo na svakom koraku, a politika i spominjane predsjednika tabu tema. Kada se stanje smiri, a sve bure jednom utihnu, preporučam otići put pustinje.

"Every man, woman, and child alive should see the desert one time before they die. Nothin' at all for miles around. Nothin' but sand and rocks and cactus and blue sky. Not a soul in sight. No sirens. No car alarms. Nobody honkin' atcha. No madmen cursin' or pissin' in the streets. You find the silence out there, you find the peace. You can find God." - "25th hour"



Nigdje nista samo pjesak i plavo nebo, deva i pokoji turist.




Taxi

utorak, 02.11.2010. u 23:29

Proslih se dana brujilo oko dolaska konkurencije na zagrebacko taxi trziste. I izglasali su dolazak konkurencije, konacno, trebalo je par desetljeca.

Uvijek sam sa gnusanjem prezirao na koji nacin, uz pomoc Bandicevih kumova, funkcionira to malo ,veselo drustvo neradnika zvano zagrebacki taksisti. Vjerujem da svako tko je ikada iskusio voznju ZG taksijem ima svoju pricu.

Ja imam vise prica. Jednom prilikom sam negdje iz centra Zagreba trazio prijevoz do aerodroma Pleso, u prijevodu nekih bezobrazno skupih 200njak kn. I na kraju stane taksist pred ulaz u zracnu luku i veli 200 kn, a ja kazem "racun molim" -cisto da imam sta prilozit uz putni nalog-posto sam isao po sluzbenoj duznosti na put, a on meni: "A onda, ak moram pisat racun onda je 230, trebao si mi rec na pocetku".

Ako tome dodamo neumorne runde bele i saha na suncanim zagrebackim trgovima onda dobimo zapravo lijepi presjek kako funkcionira cijela drzava. Nama fali kultura rada, a sto je najgore to cemo si sami priznati dok se istovremeno busamo u prsa kako je Zagreb prepoznadljiv po svom coffee life-u kako mu tepaju turisticki vodici, dok bi vise volio da su kafići za radnog vremena prazni, a ljudi pridonose opcem boljitku. Ali ja sam isto sve naivniji- mislim si.

Da rezimiram pricu oko taksista sjetite se kada su na nedavnim izborima za predsjednika republike zagrebacki taksisti otvoreno dali svoju podrsku Milanu Bandicu i ljepili njegove naljepnice na šofer-šajbu. Rekli bi-pametnom vise nego dosta da izvuce neke zalkjucke.


New York i ja

petak, 10.09.2010. u 22:34

Deveta je obljetnica napada na New York. Rekao bih vec devet dugih godina.
Ako je nesto sigurno onda je to da cu ja u sjecanje na taj dan objaviti post.

Kao klinac konstantno sam sanjao posjetu tom gradu.Stvarno ne znam zasto, valjda je to bio nusprodukt medijskog idealiziranja zivota u tom gradu koji se provlaci kroz mnoge filmove i serije.

Onda sam kao malo veci klinac u njega i otisao. Turisticki samo.
Dojmova pri povratku nije nedostajalo, vrijedila je ona da nije to to ak ne odes i ne vidis svojim ocima. Dojmova ne nedostaje ni danas, ali moja zagrijanost za taj grad je od 2005. ipak malo splasnula.
Klinac vidi zvecku u izlogu i place da ju hoce imati, a kad ju primi u ruke i protrese par puta vec cilja na novu igracku, a od zvecke okrece glavu.

No dobro, dobro necu ici tako daleko. New York ce uvijek biti moj grad No1 iako bi se u Stockholmu dalo lijepo zivjet.

Kako je objetnica napada na New York ove godine preskacem teorije zavjere i price vezane za 9/11 i dajem naslove na nekoliko filmova koji pricaju o New Yorku i ljudima u njima.

- New York stories
Tri price ciju reziju potpisuju Woody Allen, Francis Ford Coppola i Martin Scorsese. Ukusi su razliciti , al ova imena su meni dovoljna referenca.

-New York, I love You
Zvuci jeftino, ko nega teenager sapunica, ali nije. Neki ce rec cudan film, ali ja bas takve volim.
A i ovdje imena (ko pati na glumce) nisu za bacit: Natalie Protman, Andy Garcia, Orlando Bloom....

"Annie Hall" i "Manhattan" kao i ostatak opusa Woodya Allena su obavezna lektira za svakog njujorkoljupca volili vi ili ne Woodjev stil, a kad se vec vracam u davnu proslost tu su nezaobilazni "Once upon a time in America" kao i mafijaski klasik "Goodfellas" koji je manje o gradu a vise o prljavim poslovima u gradu, ali taj film kao i legendarni serijal "Sopranosi" (koje sam odgledao ohoho puta) idu ruku pod ruku sa New Yorkom.

Je, znam, ima jos hrpa filmova.
Za danas toliko, cujemo se na desetu godisnjicu sjecanja na taj ipak tragicni dan.
Drz se NY, pa se uskoro valda opet i vidimo!


Život na sjeveru

subota, 22.05.2010. u 10:33

Evo angažiralo me opet da aktiviram putopise po kugli zemaljskoj.
Nakon New Yorka, ovog puta poslovno i nešto bliže: Stockholm!



Kad sam se vec dotakao da velim kako Stockholmcani po mnogocemu zele biti ko newyorcani, o tome nešto poslije, a kao jedan ociti dokaz cak su jedan ultra-uber bohemijanksi kvart nazvali SoFo (South of Folkungagatan), naravno kao pandan newyorkškom SoHo-u (South of Houston). I doista se trude da ga drze na visokoj razini bar sto se tice ponuda umjetnickih galerija, restorana, ducana dizajnerske odjece, namjestaja, kafica, mjesta za izlazak i naravno zanimljivih ljudi.



I moram li reći da je Stockholm u ovo doba predivan...
Putopis- coming soon.



"Bodies revealed"

četvrtak, 25.03.2010. u 21:05

Danas sam nakon 100 godina malo pogledao statistike posjeta blogu.
Surova realnost i činjenica mog neredovitog pisanja je da se moji posjetitelji uglavnom svode na google lutalice, kojih taj servis baci na neki od mojih tekstova.

Danas ste recimo tražili ovako:



Dakle nije body niti body review nego "Bodies revealed", izložba koja 9.4 stiže u Zagreb u Klovićeve dvore.

Razlog zašto je Google bacio na moj blog je taj jer sam ja pisao o vrlo sličnoj izložbi "Body worlds" koji sam posjetio svojedobno za mog boravka u Americi. Najbolja izložba do sad.

Idem sigurno i na ovu iako vjerujem da će biti gužva, jer to se ne propušta. Mnogi "umjetnici" pokušavaju tom posebnom tehikom "plastificiranja" sačuvati tijelo i organe od propadanja pa sam tako i za prošlogodišnjeg posjeta Budimpešti načuo da je i tamo jedan autor izložio, ali gužvetina je bilila prevelika.

Naravno vuku se kontraverze oko toga da se ljudsko tijelo koristi za ovakve svrhe, većinom su to ljudi koji su za života potpisali donaciju svoga tijela u znanstvene svrhe. No mislim da je prikazivanje zametka, pa fetusa i ploda u svih 9 mjeseci trudnoće (iako edukativno za vidjeti) nešto gdje se možda otišlo malo predaleko. Negdje ipak treba podvući crtu.

Evo pročitajte kak mi je bilo na toj izložbi u Science centru u Clevelandu.


Neprihvatljiv rizik

petak, 19.02.2010. u 23:42

O ovome sam možda već pisao, ko će ga znat- na blogu sam godnama. I sljedeće ću godine vjerojatno opet.

Kako starim tako sam postao tolerantniji na neka bića, stvari i pojave, tako da me zaista malo stvari u svakodnevnici može ižicvirat toliko koliko je izbjegavanje psećih govana na mom uobičajenom putu.

A njih, kao sam znao reći- nagaznih mina ili manje mirisnih vjesnika proljeća ima na obilje zasutih po gradu netom nakon što snijeg počne kopniti. Dakle sada. Neki sasvim razmazani po pješačkom putu, neki kamuflirani u zaostalim grudicama snijega, neki nimalo bez srama zakeljeni maltene na kućnom pragu i svakome jadniku nakon što ga ugazi ostavlja onaj jadan osjećaj. Osjećaj koji može znati samo onaj koji je stao u govno, a ima nas mnogo. Al to vam nitko neće reći. Kada ste zadnji puta čuli nekoga da vam se jada kako je stao u govno. To je jedna od onoh stvari o kojoj se ne priča iako se svima redovito događa. Tako garantiram, tko ne levitira sigurno je bar jednom stao.

No s godinama moje su reakcije na takva životna sranja evoluirale.
Primjera radi, umjesto proklinjati te bijedne i nesavjesne vlasnike pasa ja krenem tražiti još koju zaostalu hrpicu snijega da operem to govno sa tenisice kako osim laptopa na leđima na posao nebi unio i govno na petama.

Fenomen proljetnih govana tako sugerira kako zimi psi i njihovi vlasnici seru doslovce svuda gdje ima snijega, misleći valjda snijeg će to pojesti i nekako probaviti, dok u nedostatku snijega ipak traže neko žbunje i skriveno mjesto. Imao sam dosta pasa i mogu reći nijedan pas nije kriv što tu sere nego vlasnik koji mu to dopušta.

Onaj osjećaj kad staneš na nagaznu minu. Dobro, ne znam jer nisam stao, ali karikiram: znaš da si stao, čuješ škljoc, znaš kada odvojiš nogu aktivirat ćeš bombu koja će te u najboljem slučaju stajati samo desne noge.
Ne možeš stajati vječno, noga ti utrne od bola, malo se pomakneš i ovaj put umesto škljoc- boom.

Malo pjesničke slobode, ali zaista me može ižicirati manevriranje među nagaznim minama ovih dana kada snijeg kopni. Teško je to jer ja kad hodam nikada ne gledam u pod iz jednostavnog razloga jer se nema što zanimljivo za vidjeti. Gledam u ljude, aute, izloge i katkad semafore sa rizikom da nema otvorenih šahtova i neplaniranih rupa na putu. To je rizik koji mi je prihvatljiv.


LOTO groznica 2009.

nedjelja, 13.12.2009. u 00:35

Na zalasku 2009. evo i druge LOTO grozice u ovoj godini. Usputnom promatraču čini se sasvim slučajno.

Kao kad su nekada čekali za koru "crnog kruha za kunu" pred pekarnama, ovih će se dana pred kućom igara na sreću Hrvatske Lutrije polako, ali sigurno formirati red ljudi. Svakakvih likova iz svakakvih slojeva društva. Od onog sloja sa pekinezerima u stanu u strogom centru grada, na zidu umjetnine, postelja prekrivena baršunom, do onih koji žive u zapuštenoj varoši na rubovima grada, od slame im postelja, a ispod slame revolver za svaku sigurnost.

Ali za razliku od slične euforije ovog nam ljeta, ovog puta za put ka sreći morat će se uložiti onaj nekad odlučujući extra effort u vidu cvokotanja zubiju i podnošenja najavljenje hladnoće, koja će zasigurno ekipi sa netom završenog Kopenhagenškog skupa malo pokvariti najnoviju statistiku najtoplijeg desetljeća u povijesti mjerenja temperature na planetu.

Dok se na jednom kraju Svijeta formira radna skupina za spas planete, mnogi će građani i građanke uz svu euforiju izbora koja slijedi doživljavati i privatnu ekstazu možebitnog dobitka koji će po poznatom algoritmu Hrvatske Lutrije rasti iz tjedna u tjedan, ne budite naivni da bu stalo na ovih par miljuna. Budimo zato iskreni, puno više u životu jednog pojednica može značiti pokoji dobitak na LOTU s vremena na vrijeme, nego možebitno uhljebljenje na Pantovčaku "hrvatskog Georga Clooneya" , jer kako je jedna random građanaka u anketi rekla "Ja bum glasala za Nadana, on je najzgodniji, tak bu predstavljal Hrvatsku u Svijetu" pogodila je bit naših izbora- oni su kao izbor za Miss svijeta. Čista formalnost, taj netko sve što radi jest- pokazuje se Svijetu. Kao kad zgođušna tinejdžerka ponese kući u Venezuelu lentu koju potom objesi na zid i tepa joj "It's OK" do kraja života. Za nas ostale od tog izbora, naravno nikakve koristi.

Zato i nije neki hazard kladiti se da će više ljudi ovih dana igrati LOTO nego za koji tjedan otići na glasanje čak iako to otpočetka uopće nije fer oklada jer glasati mogu i oni davno umrli, a igrati LOTO, kako uvjeravaju iz Lutrije, mogu svi (ne preciziraju se moraju li biti živi), ali podići dobitak mogu samo živi građani Republike Hrvatske. Stoga ne očekujem redove pred glasačkim mjestima.

Uvijek me intrigiralo zašto ti loto redovi rastu kada dobitak raste. Odgovor je: LOTO gronzica-- pojam koji su izmislili u Lutriji, plasirali u medije, a koju među nas sada odašilju ti isti mediji jedan po jedan. Počinje televizija, pa portali, pa novine. Jasno mi je da Lutrija ima novaca na bacanje da svako malo gura svoje reklame za Bingo ovaj, LOTO onaj... ali da je LOTO groznica vijest u Dnevniku, to mora da je jako skup plaćeni oglas. A tko ga plaća? - oni koji se i smrzavaju naravno. Već vidim jednu toplu priču u Dnevniku oko Božića za sretan završetak LOTO groznice; priča o čovjeku iz provincije koji je izgubio sve, a onda dobio na lotu i pronašao smisao života.
Ne, ne mislim na Peveca.

Na prvu loptu zvuči logično, ali često se i sam pitam što bih mogao sa 45 miljuna kuna, a što ne bih mogao recimo sa 15. Ma što 15, što bih ja sa 2 miljuna? Sa velikim novcima je uvijek teže, a sve iznad par desetaka tisuća meni zvuči suviše apstraktno da bih uopće mogao planirati što bih kupio, u što bih uložio, odnosno kako bih upravljao tom gomilom.

Jedno je sigurno, u ovo doba recesije glavni hrvatski lovaš ministar Šuker će trljati ruke i otkopčavati gumbe jedan po jedan kako će Jackpot rasti iz tjedna u tjedan. Novci iz ovoljetnog hvatanja Jackpota izgleda već su se utopili u nekoj farbi nekog tamo mračnog tunela na nekoj tamo autocesti. Vrijeme je da se skupi opet ponešto jer kak se veli nova godina nosi nove izazove.


20 minuta

četvrtak, 29.10.2009. u 21:27

Nešto me nagnalo da osvježim blog. Ma ne- lažem; danas sam, naime, nakon nekoliko mjeseci zalutao na vlastiti blog. Doslovce. I uz par minuta razmišljanja o loginu i passwordu (ko da mi nije dovoljno tucet njih koje pamtim za poslovne aktivnosti) odlučio sam osvježit ga.
Tražio sam nešto sa r i Firefox pametan kakav je mi je ponudio vlastiti blog kao opciju broj 1. Pa reko ajd da vidimo jel se možda u međuvremenu nešto samo od sebe napisalo.

Vidi vraga nije, 11. rujan i svjetlosni freedom twinsi i dalje svjetle na vrhu, a od 11. rujna je napadalo podosta lišća.
Nije da se nije imalo o čemu pisati i ruku na srce nije da se nije imalo vremena..... Jednostavno u tome više ne guštam kao što sam to činio prije. A kada je tomu tako taman posla da bi blog išao pisati samo da se nešto natipka. Dosta ljudi koje sam ja čitao ne piše više odavno svoj blog što me i udaljilo kao čitača, a dosta moje publike je jednostavno odustalo iziritirani mojom stvaralačkom pasivom, a to je i kaskadno dodatno demotiviralo mene kao pisača. No dosta izgovora, prijeđimo na bit....

Zbog vas vjernih 6 evo pišem novi post. Mogli bi se nać na nekoj kavi, bilo bi to ugodno druženje. Za vas fanove, mogao bih isprintati i parafirati neka svoja veleostvarenja objavljenja ovjde. Nekad vas je bilo 600 dnevno i čitali ste i komentirali kojekakve gluposti koje bi mi pale na pamet i to iz dana u dan. Bilo je tu super tekstova, ali u toj gomili većine besciljnog trabunjanja o bespućima svakodnevice su ostali zakopani za vjeke vjekova.

Nekad me uzbuđivala činjenica da više ljudi čita moj blog nego ih dođe na Dinamovu utakmicu, ali eto realna brojka je ipak 100 puta manje i to sada kada se kvaliteta podigla na zavidnu razinu samim time što se kvantiteta znatno smanjila jer još je od pamtivjeka znano da se kvaliteta i kvantiteta međusobno ne podnose. Da jedna uvijek prevlada na uštrb druge i da kad jedne ima u obilju, drugu možeš ko iglu u plastu sjena tražit.

Zato evo ovih 20 minuta koje odvojih za post smatram prvenstveno činom mojeg rituala redovitog idealiziranja godišnjeg doba koje ionako dižem već iznad nebesa- jeseni, a u drugom planu kao nuspojava je i humana akciji podizanja kvalitete hrvatske blogosfere.



11. rujan

petak, 11.09.2009. u 21:06

Danas kada se kaže 11. rujan zna se da se misli na onaj 2001. godine.
Položio sam toga dana ispit koji mi omogućio upis na 2. godinu faksa, no ne samo datum već cijelu godinu 2001. pamtim samo po onome što se zbilo nešto prije 15 sati po našem vremenu.

Toga dana sam vozeći se u autu u izvanrednom prekidu programa čuo prvi puta vijest.

Image Hosted by ImageShack.us<

Za sve one koji su poginuli 11. rujna 2001. u Americi i mom najdražem gradu na Svijetu.




Da sam korumpiran

nedjelja, 06.09.2009. u 22:45

Kako nisam išao na ekonomski i na prometni nisam imao prilike vidjeti kako uopće funkcionira kupovina ispita.
Koja je strategija, kako ide cjenkanje. Jel netko možda dignuo kredit da kupi neki teži ispit, postoji li popust ako se kupi par ispita u komadu kod nekog profesora? Postoji neki black market cjenik ispita? Na primjer jedan ispit u prvom semsetru kupiš i jedan u drugom, a dobiš onaj u trećem gratis. Gledajući Dnevnik i suđenje korumpiranim ekonomistima skužio sam da je očito dovoljan telefonski poziv i staro dobro umjeće cjenkanja.

Sjećam se kako sam ja dolazio na ispit.
Par puta smo ja i profesor bili onako jedan na jedan, dakle za korupciju je bio stvoren idealan početni preduvjet. Nije bilo USKOKovih buba niti skrivenih kamera. Ja pišem po papiru tamo neke formule i izvode, a on čita novine. Prošlo je pol sata, on u sebi nešto mumlja da bi na kraju došo i rekao. Ovo nije dovoljno. Pa logično da nije dovoljno kad sam izašao na blef, bez išta učenja. Pismeni sam sasvim slučajno prošo. Prva godina se ionako pada na ovom faksu po defaultu- pričalo se.

Da sam se našao u sličnoj situaciji na recimo ekonomskom, vjerojatno bi me nakon toga profesor pogledao, namignuo ili dao onaj manevar lijevom obrvom te zaustio: "Nije dovoljno, ali se možemo dogovoriti. Ljudi smo." I da imam love i da je cijena povoljna, (tražio bih naravno od profesora neku akcijsku cijenu), sigurno bih razmislio. Jer na stranu moralnost, ali ja imam para ko blata, na mjestu mozga isprepletene paukove mreže, a s tim kapacitetom nemrem ni ekonomiju završit-budimo realni. (Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna!!)
Zašto ne malo pripomoć profesoru; pa ima malu plaću, a benzin je skup, a faks se ionako mora završiti i biti VSS jer ta tri slova osiguravaju natprosječnu plaću- veli tata.

I tako bi prema onom poučku "Jednom korumpiran -uvijek korumpiran" tako nastavio kroz studij i život. I onda nakon godina takve prakse se ljudi čude da u HEPovima, INAma, železnicama u kožnim foteljama sjede, igraju pasijans i potpisuju kumske ugovore ljudi koji ne znaju složit Excel tablicu ili boldat slova u Wordu.

Da se brojni ekonomisti ne nađu piknutim, uzeo sam ekonomski kao friški primjer iz prakse, ali naravno ne samo na fakultetima, korupcije ima od pekarne do poduzeća koje slovi kao poznata firma. No ruku na srce, kako ne biti korumpiran ako te tome uče na fakutetu i onda te tjeraju da zadni dan držeći diplomu tome prisežeš.

"Poštivat ću fakultet i korisiti u životu ona znanja koja sam na njemu stekao i to isključivo za dobrobit i napredak Republike Hrvatske" u zboru viknuše svi odreda, stisnuvši čvrsto svoje diplome i bacivši plave kapice u zrak.



Made in Croatia

ponedjeljak, 13.07.2009. u 23:32

Sad kad sam otvorio blog editor da upišem novi post, bacih pogled na statistiku bloga.
Rođendan 4. skoro će: 29.07.2005. (14:09),
zadnji post napisan: prije 40 dana.

Ne pada mi napamet opet retrospektiva prijašnjih godina, ali stoji da 40 dana od zadnjeg posta mi se dugo nije dogodilo, pitam se jeli ikad. Ipak ću reć da se u tih 4 godine broj blogova koje pratim (pri čem pratim= otvorim bar dvaput tjedno) se sveo sa nepregledne gomile na maksimalno 5. Ne pratim ni sam sebe više, a kamoli druge.
Nekad sam znao onako ažurno odgovorati na komentare, u nadi da će moj odgovor potaknuti nove kometare, reakcije dragih blogera čije mišljenje cijenim.

No, sada poznat u društvu kao velki pričljivac koji na sve ima odgovor (u onom pozitivnom smislu jel) već neko vrijeme kontorliram usta da katkad ipak jednostavno ne progovore.
I to je uzapravo ona najveća lekcija koju naučih in life so far: Zašutit! Zatvorit usta katkad je pametnije nego bilo što reći. Znam, lijepo to zvuči u poslovici, aforizmu... ali situacija je ta koja vas najbolje nauči.

Zatvaranje usta je dakako još u preliminarnoj fazi, ali primjetih da se događa kada ja svojom šutnjom tražim da za promjenu neki drugi povedu temu razgovora, silencio totalis nastupa- štoviše, pitaju me što mi je, zašto šutim. Kad nemrem više trpit tu tišinu u grupi od petero ljudi onda smislim nešto i razgovor krene.

No, dugoročno, mislim da je to vrlo korisna vježba. Za ekipicu, za posao, za život....
Odgovorati samo na suvisla pitanja, izbaciti sarkazam i govoriti manje, a slušati više. Zvuči prilično osnovno, ali snimite se jedan dan i vidjet ćete da materijala za vježbu ima itekako. I nešto što mrzim iznad svega je pesimizam. Izbacujem ga iz sebe već godinama, zajedno sa nekim pesimističnim scenarijima koji se u 80 % ostvare dijametralno suprotno. No teško je iz sebe izbacit nešto što je davno zasađeno i redovito zaljevano.....


Jedno retoričko: Zašto volim letjeti?

srijeda, 03.06.2009. u 22:39

Krenimo s činjenicom da ja obožavam letjeti u avionu.
Onako pasivno, kao komad prtljage, putnik vulgaris. Jednostavno je tako. Uvijek nastojim dohvatit kartu do prozora i onda kada avion poleti gotovo neprestance buljiti kroz to malo okno tijekom većine leta.

Oni najopasniji djelovi svakog leta su dakako slijetanje i uzlijetanje, a ujedno i moji najomiljeniji djelovi.
Prema konfiguraciji samih prilaznih ruta nekoj sletnoj stazi to gledanje kroz prozorcic tijekom sletanja zna biti malo napeto- meni zanimljivo, pogotovo ako si vec svega par metara iznad tla, ides velikom brzinom, a ispod tebe je recimo plavo more ili zelena oranica kako je slučaj sa Splitskim odnosno ZG aerodromom.

Da se vratim na ovu tragediju sa Air Franceovim avionom. Znam nešto malo o avionima i njihovim instrumentima, čemu koji služi i tako- čak sam potrošio dosta vremena da si instaliram i da igram Microsoftov Flight simulator u kojem uz mnogobrojne dodatke bi se začudili do kojeg nivoa realnosti od avionskog kokpita, vremenskih prilika mape terena, aerodroma, ruta sve to ide. Ali opet znam nedovoljno da bi se s nekim upuštao u dublje razgovore na tu tematiku.

Sva u svemu, za svakog tko je ikada letio avionom i koji je negdje nasred prekooceanskog leta ili pak iznad Alpa od dosade pogledao na onaj monitorčić mogao je vidjet da uz činjenicu da je vani nekih -45 Celzija i onu da avion leti na visini od 35 000 ft ili 11 000 m kao svojoj "krstarećoj" visini. U većini slučajeva na toj visini piloti upale autopilota, zavale se u fotelju i samo svoju poziciju dojavljaju kolegama u kontrolu zračnog prometa, možda malo promjene visinu ili blago skrenu kurs, ako im je recimo neki drugi avion preblizu.

No sve u svemu, činjenica je da je postotak i vjerojatnost mizerna da se avionu na toj visini nešto dogodi, pa čak i nešto više od onih slabih turbulencija. Jer na 11 000 metara avion praktički leti iznad svih oluja i oblaka, iako sam pročitao ovih dana po forumima da su izuzetak tropske oluje koje se mogu vrtložiti tamo negdje na skoro duplo većoj visini od one kojom krstari avion.

Stoga osobno mislim, sve dok crne kutije (koje su inače kričavo narančaste boje baš zato da se što bolje uoče) leže negdje na dubini Titanika ne vjerjujem da ćemo dobiti odgovor zašto je avion iz čista mira sa te visine nestao s radara. Sve će ostati samo na teroiji i činjenici da nikakvog zaključka neće biti sve dok se ne izvadi bar jedna od crnih kutija koje su nešto veće od onih koje dobite kad kupujete nove cipele i nalazi se u repu aviona. Inače imaju dvije: jedna CVR (Cockpit Voice Recorder) koja snima sve razgovore pilota koje su obavljali od početka leta i FDR (Flight Data Recorder) koji snima sva mjerenja instrumenta sve do nesreće. Evo sad smo i nešto naučili.

Ono što je u cijeloj situaciji meni kao ovako laiku najčudnije je što nije zabilježen nikakav poziv u pomoć od strane pilota. Inače, veliki sam također fan Air Crash Investigation serije u kojima je lijepo obrađeno niz avionskih nesreća u povijesti.
Od samog rušenja do otkrivanja razloga zašto, kako i na poslijetku tko je odgovoran. Jer uvijek je netko na kraju odgovoran! Ponekad je stvarno tragično da, sjećam se jedne epozode, par stotina ljudi pogine jer je neki tamo radnik zabušavao na održavanju aviona i nije dobro prišrafio vijak ili nije vidio pukotinu na avionu. I tako je pukotina postajala svakim novim letom sve veća i veća da bi jedan let napolijetku bio koban. Ima jedno 30ak tih epizoda o veliki avionskim nesrećama i negdje u 90 posto slučajeva je kriv čovjek. Čak i u onih 10 posto kada je kriva elektronika ili neki instrument uvijek se nađe tko je odgovoran da sumnja na neispravnost nije primjećena ranije...

Sve u svemu vjerujem da je veliki šok svim obiteljima poginulih bilo čuti ovu vijest. Ne mogu si složiti u glavi sutaciju kako bih ja reagirao da mi netko moj bio u tom avionu. Možda tada više nebi tako volio letjeti niti sjediti do prozora.
No, bilo kako bilo, uz sve te tragedije u zračnom prometu, stoji činjenica da je to još uvijek daleko najsigurniji, najbolji, najudobniji i najbrži način prijevoza.

Za kraj, slažem da nema veće tragedije od ove kada avion nestane i u trenu se izgube stotine života i smatram da takve vijesti trebaju u medijima dobiti određenu minutažu, ali uvijek se sjetim one rečenice koju je neki mudrac izrekao i koja se nadovezuje na ovu: ".... a možda bi katkad mogli napisati o stotinama tisuća letova i miljunima putnika koji dnevno, a da nismo ni svjesni negdje 10 000 metara u velikim krilatim pticama lete iznad nas. "


P.S. Negdje na sredini ovog maratonskog teksta, počeo sam sa nostalgijom za davnim blogerskim danima čitati svoj tekst : Četiri sile za jedinstven doživljaj (+3 fotke) opisujući svoja iskustva na svojim prvim letovima u životu. Čitajući post lijepo sam se nasmijao svom tada neospornom talentu za složit niz od par ultraduhovitih rečenica.

Od tada mojih letova je bilo još, a bit će ih još i više... Bez obzira na ove tragične iznimke.


U bijelome svijetu

subota, 04.04.2009. u 23:07

Danas ću nakon poduže vremena refreshat blog. Osjetih nagon, beg your pardon, da ga osvježim. Već sam neko vrijeme u bijelome svijetu pa su mi riječi bijeloga svijeta ušle u uši te sad izlaze na usta. Čista asimilacija.

U tom bijelome svijetu zrak ima okus. I besplatan je, što nas Hrvate ipak najviše zanima. Ak je nešto besplatno, odmah nahrupimo. Kada hodaš nekom ulicom bijeloga svijeta, jedaš "noodle with duck" iz jednog kineskog restorana, a kako hodaš dalje malo kušaš bljak curry, pa se najedaš govedine do iznemoglosti, preliješ ga malo BBQ sosom, pa probaš jeli čemu mljevana pljeskavica od janjetine.

Zastaneš. Pogledaš plavo nebo. Pomisliš; sada je na Jelačić placu sat vremena više neg na tvom mobitelu. Mora da je subotnja špica u punom jeku. Na Jelačić placu su sigurno "Zeleni" digli akciju protiv NATO-a. Djele "North American Terrorist Organization" crne majice zajedno sa besplatnim grahom. Bandić šetucka po placu i moli kumice da mu oproste grijehe i ipak daju glas na izborima. Mora da je Zagreb sada tomu nalik. Skrenem pogled sa plavog neba ka kolodvoru.

Dolazi mi vlak. Sjedam na njega i vozim se bijelom svijetom. Vlak juri i negdje na pola puta dolazi kondukter i sa smješkom na licu pita za kartu. Cheers, thank you i nastavlja dalje. Sa smješkom naravno. Always with smile. Izađem iz vlaka. Uzmem si Starbucks cafe late- tall i krenem dalje glavnom špicom jednog tamo bijelog svijeta ispijajući vruću kavicu....Sa smješkom naravno. Always with smile.


Google Earth 5.0 priznao Kosovo

utorak, 17.02.2009. u 23:10

Danas Kosovo pali prvu svijećicu na rođendaskoj torti. Doduše jutros nije bilo free of charge u ZG pekarama (i oni se vade na recesiju, svaki slanac im sada čini razliku) kao na dan proglašenja, no ajde.
Svakih par mjeseci neka država prizna Kosovo kao nezavisnu državicu, a posljednja je to učinila Panama 16.1.2009. i tako postala 54. zemlja koja je priznala njegovu neovisnost.
U svojoj novoj verziji Google Earth 5.0 je također priznao Republiku Kosovo. Doduše granica je još malo crvenkasta, ali tako se Google ogradio od mogućih problema sa tim priznanjem.
kosovo

Iako se na ovom screenshotu ne vidi, ako se još malo zumira pojaviti će se natpis Kosova (Kosovo) negdje iznad Prištine. U novoj verziji Google je naravno osvježio satelitske snimke, ali i dodao novi feature. Možete razgledavati podmorje, mene se nije previše dojmilo, ali zgodno je recimo i poboljšanje verzije onoga što je još uveo u prošloj verziji kao npr. odlični Ancient Rome , a prevario se onaj tko je pomislio da ću u ovom postu izostavit New York .

Pogledajte, naime, kako su dobro "skinuli" fotorealističnu 3D sliku New Yorka.
Great work!!!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se