srijeda, 03.01.2018.

Dobro došla, 2018.

Nikad nisam bila jedna od onih osoba koje vjeruju u onu new year, new me filozofiju, donose novogodišnje odluke i misle kako će baš ove godine sve biti drugačije - odnosno bolje. Budimo realni, to što ćemo u datumima koje ćemo odsad pisati godinu završavati s osmicom umjesto sa sedmicom ne mijenja apsolutno ništa. Niti sam ja zbog toga drugačija osoba, niti je svijet oko mene drugačiji. Ipak, katkad nam jednostavno trebaju novi početci. Pa ako nas baš ta Nova godina motivira da nešto u životu promijenimo nabolje, ako je baš taj 1.1. ono što nas pokreće, zašto ne? Želim vam svima (pa i sebi) da u ovoj 2018. više radite ono što volite, da više vremena provodite s onima koje volite, da naučite što više novih stvari, da steknete više pravih prijatelja, da se više veselite i zabavljate, da činite više dobra i da više cijenite svaki novi dan. Želim vam sve što ste i sami poželjeli ostvariti u ovoj godini. (Ovaj post uopće nije trebao biti čestitka, ali eto, na kraju će ispasti. ) Od srca sve najljepše u novoj 2018.!

ponedjeljak, 25.09.2017.

Bezbroj vrsta ljubavi

Svi mi katkad glumimo. Najčešće glumimo da nam je stalo do nekoga kad ustvari nije, ili da nam nije stalo do nekoga kad ustvari jest. A kako da priznam da mi je stalo do tebe? Kako da spomen tvog imena u mojim ustima ne bude razlog za osudu? Kako da te privolim da odbaciš sve što drugi rade, misle i govore i pridružiš mi se? Kako da ja sama odbacim sve što predstavlja ovaj svijet i jednostavno priznam da te volim? Kako da ti kažem da te volim u svijetu u kojem ljudi poznaju samo 2-3 vrste ljubavi. A ne znaju da ih ima bezbroj. Što uopće znači reći volim te u svijetu u kojem se volim te toliko puta kaže, a ne misli i, još gore, toliko se puta misli i osjeća, a ne bude izgovoreno. Što onda uopće znači reći volim te?

utorak, 12.09.2017.

Pobijediti zaborav

Pišem ovo u strahu da sam zaboravljena. Koliko je vremena prošlo, ne bi ni bilo čudno da jesam. Ali svejedno se vraćam. Vraćam se jer mi ovo treba. Treba mi pisanje. I treba mi mjesto gdje će moje misli i riječi netko čitati. Hoće li ih netko čitati? Hoće li ih razumjeti?
I u ovom trenutku u kojem ovo pišem pitam se ima li smisla. Ima li smisla vratiti se nakon toliko vremena? Ima li smisla pokušati pobijediti zaborav? Moram pokušati. Dugujem si to.
Mnogo se toga promijenilo od posljednjeg puta kada sam ovdje nešto napisala i objavila. Diplomirala sam, radila u školi, udala se, preselila se, izgubila prijatelje i stekle nove, promijenila prioritete, naučila toliko novih stvari... Jedino za čim žalim je što to nisam podijelila s vama. Jeste li još uvijek ovdje, moji blogerski prijatelji? Nadam se da jeste. I od sveg se srca nadam da me niste zaboravili.