<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>

O autorici

Studentica kroatistike i pedagogije.
Klarinetistica.
Optimistična.
Uporna.
Iskrena. (Ili se barem trudi biti.)
Osjetljiva na nepravdu.
Pomalo djetinjasta. fino
Sanjar.

Image and video hosting by TinyPic

"Ne idi kamo staza vodi, već kreni gdje nema staze i ostavi trag."
[Ralph Waldo Emerson]

Image and video hosting by TinyPic

Sad ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.
(Prva Korinćanima, 13, 13)

Image and video hosting by TinyPic

"Granice moga jezika su ujedno i granice moga svijeta." [Ludwig Wittgenstein]

Image and video hosting by TinyPic

"Where words fail, music speaks." Hans Christian Andersen

Image and video hosting by TinyPic

Možda, samo možda... moje riječi neće usnuti u tišini.

Image and video hosting by TinyPic

CREDITS

Pinky Girl
Blog Skins

subota, 16.01.2016.

Čarolija hladnoće

Hvata me neka depresivna nostalgija. Prisjećam se nekih slatkogorkih životnih trenutaka. Možda je to zato što je siječanj i dok me ledeni vjetar šiba po obrazima, kao da prodire kroz moju kožu i kost pogađajući upravo onaj dio mozga u kojem stanuju sjećanja. Ima li možda ta hladnoća vjetra neko posebno značenje za mene? Osjećam je duboko u sebi, kao da zapravo cijele godine prodire kroz moje obraze, ali mi ju je samo u ovo doba godine dopušteno osjetiti. Zaogrnut ću šalom i vrat i obraze, ali nijedan šal neće mi moći priuštiti toplinu koja će izbrisati ledeni vjetar s moga lica ni crveni trag hladnoće s mojih obraza.

Osjećam je,
u svakoj kosti,
u svakoj stanici.
Sjećam se,
sjećam se svega,
svega što želim zaboraviti.

Image and video hosting by TinyPic

- 23:15 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.09.2015.

Prestala sam pisati. A onda sam počela tjerati samu sebe na pisanje, govoriti si da moram pisati. Moram pisati? Otkad mi je pisanje postalo obaveza? Nije li pisanje za mene užitak, lijek? Odakle onda to „moram“? Pišem i dalje neke odlomke bez smisla, rečenice bez forme, riječi bez značenja. Počinjem pisati i ostavljam pisanje. Sve to ostaje zapečaćeno u prastarom rokovniku, jadno i nedovršeno.
Zašto sam prestala pisati? Iskreno, bojim se. Bojim se neuspjeha. Bojim se da ono što napišem neće biti dovoljno dobro. I svjesna sam koliko je to jadan razlog. I svjesna sam da putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom. I svjesna sam da nam je potrebno mnogo neuspjeha da bismo došli do uspjeha.
Ali svejedno ne pišem. Zašto? Kako da se pokrenem?

Image and video hosting by TinyPic

- 18:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se