Jučerašnji dan imao je čast označiti kraj dvotjedne torture, koje sam se dobrovoljno prihvatila, u svrhu dovođenja svog budžeta na suficitarno stanje.
Kad uzmem u obzir da sam kroz slične poslove prošla već nekoliko puta i da sam si nakon toga dala svečano obećanje da ću dio Zagreba zvan Žitanjak izbjegavati u širokom luku, nije mi zapravo jasno zašto sam s tolikim entuzijazmom prihvatila ponudu koju su mi tutnuli u SC-u. Pretpostavljam da su novci ipak presudili...

Nerado i pomalo maglovito se prisjećam proteklih 15-ak dana (u medicini to zovu «potiskivanje neugodnih iskustava»), ali neke nuspojave su još uvijek sasvim vidljive.
Ponajprije, to su izrezani prsti i izguljene ruke (kojima više nikakve kreme ne pomažu), poremećeni bioritam od dizanja u 6 ujutro (pa sam se tako danas prvi put od kad pamtim subotom probudila u 8!), bolovi u kralježnici, blaga prehlada (od prokleto hladnog skladišta) i otupljenost.

Osim fizičkih posljedica svog zarađivanja, tu su još i zanemarivanje prijatelja, izostajanje s faxa, propuštanje nekoliko izlazaka te potpuno ignoriranje svih ispita ili kolokvija.
Nadam se da će posjetitelji ovog bloga sada, nakon što su upoznati sa razlozima mog nepisanja, imati više razumijevanja. :)

No, kako uvijek postoji prva strana medalje (ako bi ovo loše bila druga...), ima je i ovdje, a ta je da mi je po prvi put iskreno nedostajao fakultet. Ne mislim pritom na menzu, škicanje slatkih dečkiju ili brbljanje s curama na kavi, nego baš na hvatanje bilješki, profesore, tople predavaonice, učenje novih stvari, pa čak i na tremu pred ispit.
Gledajući sve te žene koje 8 sati dnevno lijepe deklaracije i prenose kutije sa jedne palete na drugu za 2400 kn mjesečno, shvatila sam kakva sam zapravo sretnica i koliko mi je mogućnosti u životu pruženo.
Dobila sam priliku da napredujem, sve potrebne uvjete da radim ono što volim i dovoljno vremena da ga ispunim onako kako to želim.
A, usprkos svemu, neprestano se žalim i nezadovoljna sam više nego one, zatočene u tim prašnjavim skladištima i poslu koji te već nakon par dana potpuno izludi. Ničega motivirajućeg nema u onome što rade, osim obaveze da se zadovolji zadana norma, neprestano kontrolirana od antipatičnih seljačina u odjelima.

Prije nego sam, pred odlazak, predala svoj ugovor i oprostila se sa svima, šef me pitao želim li još neko vrijeme raditi tamo. Pristojno sam odbila ponudu, jedva se suzdržavajući da mu ne priznam kako osjećam «da mi svakom zaljepljenom deklaracijom odumre po jedna moždana stanica, i da bih radeći tu još neko vrijeme riskirala da mi inteligencija padne na razinu njegove».
Došla sam u napast i da mu strpam u džep knjigu o emocijonalnoj inteligenciji ili pristupnicu seminaru o ispravnom postupanju prema radnicima...., ali nisam. Nema razloga izazivati vraga, a svakako ne prije nego se plaća nađe na žiro računu.

Od danas sam opet student. Ukoliko vidite djevojku sa neobično mnogo flastera na prstima, možete me slobodno pozdraviti.
Silno me zanima koliko će mi dugo trajati te pare...Po svoj prilici- kraće od jednog radnog dana.