četvrtak, 15.06.2006.


Od sutra...


31. svibanj bio je iznimno važan dan. Tu je čast stekao činjenicom da prethodi 1. lipnju.
Svi naivci i idealisti, uključujući mene, ustraju u vjerovanju da se sve velike životne promjene provode na prvi dan u mjesecu. Ili na ponedjeljke. Novu godinu nije potrebno niti spominjat...

Na Silvestrovo ljudi vjerojatno masovno sjede u svojim sobama, nervozno stiščući kemijsku u ruci, ispunjavajući već četvrtu stranicu „popisa odluka“ kojih će se pridržavati - od sutra.
Možda i hoće, ali – samo sutra. Svaki sljedeći dan odustajat će jedan po jedan, dok se u konačnici ne zateknu, s protekom od par tjedana, kako s podsmjehom promatraju taj svoj „popis“, pitajući se kakva li ih je to nadobudnost „pucala“ dok su ga sastavljali.
Oni optimističniji, čije se pozitivno stanje duha nije dotada bitno izobličilo, nastavit će s pokušajima, polažući odsada svoje nade na nadolazeće „prve u mjesecu/tjednu“. Katkad i na važne datume: obljetnice, rodjendane, pun mjesec i ostalo, tomu slično, što ih inspirira.

Ja, nažalost, spadam u ovu drugu skupinu. I premda, racionalno analizirajući spomenuti fenomen, mogu jasno zaključiti da srž problema izvire ponajviše iz premisa koje glase:
da bi bile uspješne, promjene se trebaju provodit postepeno, a ne od danas do sutra“ i „treba pronaći balans u svemu, a ne bježati u krajnosti“, uporno se odbijam predati postepenosti.
Pa sam tako, svojom drastičnom metodom, uspjela odjednom prestati pušiti, položila svih 10 ispita i uštedila sve plaće unazad par mjeseci, a da ne govorim da se okusa čokolade više niti ne sjećam.

Molim one koji me poznaju da se prestanu smijat. Ovo je moj blog i tu mogu lagati koliko me volja. :)


No, vratimo se mi na početak i 31. svibanj. Dakle, tog sam si dana priuštila iscpan uvid u kritičnu situaciju u kojoj sam trenutno, a koja obuhvaća gotovo sve „životne kategorije“ (karijera, zdravlje, obitelj, ljubav, financije), osim one „zabava“ koja mi, iz nekog razloga, nikad nije bila problematična.
Dokučih pritom da se upravo ta, kod mene jedina uspješna, kategorija negativno odražava na odvijanje ovih ostalih. Smislilia sam stoga vrlo jednostavno rješenje – u potpunosti zapustiti sve vidove svojih društvenih aktivnosti. Po mom mudrom konceptu, iz toga bi proizašlo slijedeće:

- ne bih svaki drugi dan, neispavana i slomljena bauljala po stanu natankavajući se kofeinom i guaranom (zdravlje +)
- u punoj mentalnoj i fizičkoj spremi lakše bi mi polazilo za umom naučiti pokoji predmet, i (ovo već zvuči bajkovito) položiti ga! (karijera +)
- s obzirom da bih večeri provodila doma, odigrala bih konačno s bratom sve one davno obećane partije remija, a i prisjetila se kako mi roditelji ono izgledaju – uživo (obitelj +)
- pare bi, doduše, bile potrošene kako god okreneš, ali u ovom slučaju na nešto potrebnije od cuge ili ulaznica za razna događanja (financije +)
- i za kraj...no, dobro, ljubav je nepredvidljiva, ali ipak pretpostavljam da podočnjaci i blijedilo poprilično odmažu (ljubav +...možda)

Plan je trebao stupiti na snagu idućeg dana.
Da nisam rođena s uvjerenjem kako je odbijanje ičijeg poziva na tulum, koncert, roštilj ili kulturna događanja te ostajanje navečer kod kuće više od dva puta tjedno - smrtni grijeh, možda doista i bi. No, sitnica koju sam pritom previdjela jest da će okolina uvijek nastojati skrenuti vas s vaše zacrtane putanje. Oni su ti koji promjene najteže podnose.

-„Kako to misliš, ne izlaziš večeras?! Pa s kim ću ja sad, sirota, lumpovati do jutra?!“
-„ Ali, zaboga, radi se o mom rođendanu! Ne moraš bit dugo (laž prva)...ne moraš pit' (laž druga)...ne moraš mi kupovat nikakav poklon (laž treća)...“
-„ Gle, podržavam ja tebe, ali naš bend ima svirku samo dvaput godišnje! Usto, obećala si još davno da ćeš doći...
-„Kaj?! Ne ideš na "ska-reggae-soul-funk-rock s primjesama salse i heavy metala" festival?! Pa, ti si luda!

A u takvim trenucima postajem nemoćna. Jer, naime, moje suzdržavanje od tulumarenja nije podrazumijevalo i izradu ratne sjekire za bitke s ostatkom svijeta...

Da zaključimo temu: zanima li vas kako sam se u konačnici othrvala ovom problemu?
Tako što već treći put ovaj mjesec – čekam ponedjeljak.


- 19:29 - Komentari (15) - Crno na bijelo





nedjelja, 07.05.2006.


Putuj Europo, nemoj više čekati na nas


Jutros sam, preturajući po ormariću s knjigama za fax, iskopala podeblji paketić – s razglednicama iz Belgije.
Proletjelo je već mjesec i pol dana od kako sam se vratila, a kartoni sa slikama Bruxelleskih crkava i trgova, kojima sam namjeravala vaditi mast i izazivati ljubomorno zelenilo svojim prijateljima i rodbini, još uvijek nisu proslijeđene dotičnima.
Pri samom prisjećanju na mukotrpne obilaske souvenir shopova u potrazi za onima koje „najuvjerljivije oslikavaju duh Belgije“ (tj. ne prikazuju samo razmrljanu fotografiju nekakve sporedne građevine, u noći) , hladan znoj pri suočavanju s cijenama istih, te nervoznog preturanja po jedinim preostalim kovanicama eura kojom sam ih priskrbila, dođe mi da si razrežem žile njihovima rubovima.
I opet se ispostavilo da je učenje jedna jako korisna stvar. Da sam ranije išla rovati po knjigama, ne bi toliko vremena trebalo da mi razglednice zapnu za oko.

Oni koji su me dočekali raširenih ruku i klicajem „Pričaj-kako je bilo?! Hoćemo čuti sve: OD tegljenja kofera prema Zagrebačkom kolodvoru DO silaska s vlaka na tom istom“ (očito ih onaj dio sa tegljenjem kofera do kuće nije zanimao), shvatiše ubrzo da je tu rečenicu bilo mudrije prešutiti, jer bi i bez nje bili dovoljno izloženi mojoj žudnji da im sve, u najdužim mogućim crtama i vrlo iscrpno, prepričam. Nekoliko puta, da im se gradivo dobro slegne.

Inspiracija za tu temu iskrsavala je posvuda, a svoje sam dojmove darežljivo dijelila sa svima – poznatima i onima prvi-put-viđenima, zainteresiranima i indiferentnima. Nije čak bilo niti važno radi li se o pozitivnim ili negativnim karakteristikama Belgije.

Frendica bi primjetila kako grad izgleda lijepo osunčan, a ja bih počela:
A da tek vidiš Bre! Uske, šarene zgrade, s velikim prozorima, kamenom popločane ulice...Pa onda predivno uređeni trgovi, i parkovi, i kanali s mostićima. A, sve vrvi od dućana, čokoladerija i restorana gdje poslužuju doručak...Kao iz bajke!“

Sjele bismo potom u kafić (u kojem se voda NE plaća 2,5 EURA :) ), pričekale konobara (koji NE BI u istoj sekundi u kojoj smo zauzeli stol dolepršao do njega) i naručile Karlovačko (a ja bih pritom promrmljala: „...Kad već nemate Leffe ili Jupiter.“).

Prigovarala bih što naši tramvaji kasne („Po belgijskima možete nariktavati svoj sat“), što su spori („Njihovi lebde!“) i što nemaju ugrađene wc-e („U njihovima uvijek ima čak i mirišljavog sapuna i papira.“).
Također, kontrolori u Zagrebu nemaju crvenu kapicu i šareno odijelo, a niti se cere od uha do uha.

Premda bismo cvokotali i tresli se od hladnoće (dok bi se vraćali kući u jutarnje sate), govorila bih kako je „naša zima slaba konkurencija onoj 'sjevernijoj' “.

Opskrbljivala bih se slanim štapićima (o kojima sam totalno ovisna) kao da sutra očekujem nuklearni rat, objašnjavajući prodavačici „Znate, u Belgiji ih gotovo nigdje nema za kupiti...A mi se 'približavamo Europi', pa se bojim da ih i ovdje ne istrijebe.

Za ručkom bih običavala informirati sve prisutne kako „njihov jelovnik obavezno sadrži krumpir na nekoliko načina“, i „povrće im je poput plastike“, a „sva su jela nekako slatkasta“.

Uvjeravala sam svoje gey-frendove da je Belgija mjesto koje svakako trebaju posjetiti, jer „homoseksualce tamo nitko ne naganja palicom“.

S podsmjehom bih čitala članak o „razvitku Hrvatskih luka“, znajući da nikad neće nadići onu u Antwerpenu.

Tijekom potrage za dućanom koji radi u 12 navečer, nikad ne bih propustila napomenuti da „tamo imaju night-shopove otvorene cijelu noć“.



Trebalo je otprilike mjesec dana da ljudi konačno počnu prokretati očima čim bih krenula da izustim neku od usporedbi. Nesumnjivo, Belgija im je izbijala i na uši i na sve ostale organe.
Moji dobronamjerni pokušaji da im približim tu zemlju, o kojoj većina kao jedinu asocijaciju ima Carlu del Ponte, postigli su potpuno suprotni učinak: postala im je antipatičnija čak i od spomenute „asocijacije“.
Zato odlučih, obzirna kakva jesam, ne spomenuti ni riječi o zemlji na B na svom blogu – ne želim s time dodijavati i čitateljima.

Ali, da se još barem jednom vraćam tamo, o tome nema dvojbe.
Pa, neću valjda dozvolit da razglednice propadnu?!




- 18:01 - Komentari (10) - Crno na bijelo





utorak, 07.02.2006.


Prvi nastup se pamti

Birtija u mom kvartu organizirala je večer čitanja poezije. Mjesto je to gdje radnici truse svoju prvu jutarnju žesticu, a navečer se njima slična klijentela natankava pivom i diskutira o sportu.
Na vratima, doduše, nije zalijepljen znak prekrižene štikle, ali to bi ionako bilo suvišno – teško da bi se našla žena dovoljno odvažna da kroči unutra i otrpi okretanje glava svih prisutnih, uz gromoglasan muk koji bi njena pojava izazvala.

Neobična je stoga ideja da se upravo ovdje održi ikakav iole kulturni događaj.
Još je neobičnija činjenica da sam se, kao sudionik, prijavila i ja.
Recitiranje lirskih pjesama (koje niti čitam, niti pišem) pred hrpetinom nacuganih neandretalaca i nije neka zabava. Za recitatora. Za publiku bi možda i mogla biti...

Među masom koja je zauzela pozicije oko neke improvizirane pozornice nakupila se hrpetina mojih poznanika. Neki su doputovali čak iz Dalmacije poradi prisustvovanja mom nastupu.
Ruke su mi se tresle. Želudac grčio. Otresito sam odbijala ikakav razgovor, panično ponavljajući u sebi stihove nekakve, na brzaka sklepane, pjesme.
Osjećaj krivnje zbog trenutne neljubaznosti prema posjetiocima miješao se sa jedva izdrživom tremom.

Barmen je najavio plesnu točku, kao uvod poeziji. Četiri muškarca (prilično zgodna, koliko se sjećam) izdvojila su se iz gomile, i počela plesati. Kao rekvizite nosili su na leđima ogromne planinarske ruksake. Manijaci!
Melodija na koju su se izvijali učinila mi se odnekud poznata. Strahovito poznata.
Ma, gdje li sam ju već čula?
Tupkala sam se prstom po zatiljku potićući taj podatak da izađe iz straženjg dijela mozga.
Nije pomoglo. Tipovi su i dalje plesali, melodija se ponavljala iznova i iznova....I iznova.

U sobu je uletjela mama i dreknula:
-„Jesi li ti gluha?!Ugasi taj alarm!


Uskratila mi je priliku da se proslavim...


- 15:26 - Komentari (19) - Crno na bijelo





ponedjeljak, 30.01.2006.


I isprike, zaboga, imaju granicu


Da ne objašnjavam sad razloge zbog kojih sam, premda živim sa mamom koja svakodnevno kuha, bila prisiljena pridružiti se parkilometarskoj redini ispred studentske menze, iznijeti ću samo činjenicu da sam neki dan bila prisiljena pridružiti se parkilometarskoj redini ispred studentske menze.

I inače sam „obožavatelj“ te sfere studentskog života, ponajprije zbog posjećenosti koja, bez iznimke, obara sve rekorde. Čak i kad su ostali dijelovi našeg faxa pusti, ovo područje vrvi od razdragane mladeži koja s nestrpljenjem iščekuje svoju prilku da zgrabi tanjur.
Umjesto da popisuju studente na predavanjima (s ciljem da ih prisile na redovitost), mudrije bi bilo da ih jednostavno organiziraju tamo.

Mjesto je to gdje se čovjek nkad ne osjeća usamljen, a usto ima priliku, stojeći par vječnosti u nepomičnoj koloni, upoznati mnoštvo novih kolega. Prostorijom odzvanja veseli zveket escajga i žamor, koji dušu para, a animatori ove blažene atmosfere ponajprije su tete kuharice, uvijek raspoložene frknuti vam hranu na tanjur kretnjom po uzoru na one teta iz konc-logora.
Ljubitelji pohanog mesa, i ostalih zamislivih i nezamislivih pohanih namirnica, bit će oduševljeni jelovnikom, a isto vrijedi i za avanturiste željne neobičnih kombinacija (tipa: teletina + žganci; što sam prošli put uzela misleći da je krumpir).

Pri rangiranju komponenata koje mi boravak ovdje čine nezaboravnim iskustvom, prvo mjesto ipak zauzima sljedeći fenomen: gdje god sjednete, i koliko god brzo jeli, nećete izbjeći situaciju da vam netko, ili najčešće više njih, prolazi iza leđa (prisiljavajući vas da se nabijete na rub od stola), prenoseći pritom svoju natrpanu tacnu drito iznad vaše glave.
Taj će vas trenutak ispuniti euforijom, gotovo koliko i onaj kad će vam osoba do uvaliti lakat u tanjur (jer je razmak između stolica premalen).

No, nećemo bit' kritični, jel?

...

Mrcvarila sam, dakle, svoju teletinu, dok mi je lik s desne strane (metalac s glomaznim pierceom na nosu i ustima) diskretno izguravao tacnu sa stola, stvarajući više prostora za vlastitu. Usred pokušaja da mu ukažem na prijeteću silu gravitacije koja bi ju, par centimetara ljevije, priljubila uz pod, odnekud se stvorila cura, zamolivši tog vandala da prenese njenu tacnu do mjesta njemu nasuprot, na koje je vrebala.

Pri proslijeđivanju iste, jedan se rub zabio, nenamjerno, meni u čelo.
Bilo je to, srećom, jedva osjetno.
Lik očito nije tako mislio. Problijedio je.
-„Ajme, oprosti! Jesi li dobro?! Jesam l' te jako?! "– iskrivljavao je facu, gladeći me po tjemenu.
Nasmješila sam se. -„Ma, ne, sve okej.“
Potom se javila cura:
-„Sorry, malo smo nespretni...Jel' te boli?“
Nasmješila sam se opet. –„Ne boli, bez brige. Ja sam tvrdoglava, znaš.“
Lik me promatrao prestravljano, iščekujući valjda da mi se glava svaki čas raspukne.
-„Jesi li sigurna da si dobro? Stvarno te nisam namjerno...“
-„Pa, pretpostavila sam da me nisi namjerno... Ma, zaista, sve je u redu. Nemam rupu, je li tako?"
Prepipavala sam čelo „tražeći rupu“. –„Eto, ne pronalazim nikakvo udubljenje.“-blaženo sam se rascerila, i potom nastavila rezuckati odrezak.

Nije dugo trajalo. Manijak se zapiljio u curu – krivca za „masakr“ moje glave.
-„Jesi l' vidjela?! Pomagao sam tebi prenijeti tacnu, i zato sam ozlijedio nedužnu djevojku!“ Optužena se krenula ponovno mahnito izvinjavati, smušenog izraza lica.
Pri pokušaju zaustavljanja njene bujice riječi, glas mi je postajao blago histeričan. Desetak svjedoka ovog događaja zapiljilo se u mene. Sa susjednog stola okrenulo se nekoliko ljudi.
Osjećala sam kako mi tlak, zajedno sa stupnjem neugode, raste do neslućenih visina.
Poželjela sam tog retardiranog paničara objesiti za pierceing na ventilator. I uključiti ga.

Vjerojatno mi je iz očiju isijavala ideja o tome jer je dotični ubrzo zaključio:
-„Vidiš, ipak se ljutiš...Stvarno mi je žao...Nisam pazio. Jesi li sigurno dobro?“

Evo ga opet. Zajebava li on to mene? Ili se radi o nekim traumama iz djetinjstva? Možda je samo marsijanac uvjeren da su ljudske glave načinjene od plastelina?
Ljudi oko nas su se počeli smijuljiti. Prostrijelila sam ga pogledom.
-„Pa, znaš, zapravo i nisam dobro. Mislim da ću svratiti na pregled jer mi se počinje lagano vrtiti. Fakat si trebao malo pripazit!“ Pretpostavljam da mu se u tom trenutku srušio svijet.
Pokupila sam stvari i digla se od stola. Neka ženska mi je namignula. Čula sam ju iza sebe kako mu govori:
-„Znaš, mogao si joj se barem ispričati...“




- 13:54 - Komentari (8) - Crno na bijelo





subota, 21.01.2006.


Izumrli ulet: "Mogu li zamoliti damu za ples?" Moderni ulet: "Ej, kaj si po horoskopu?"

Sa sigurnošću tvrdim da sam posljednjih 21 godinu svog života provela na Zemlji (doslovno + preneseno :) ), i to preciznije - na ovim prostorima.
Stoga me začuđuje kako tek sada počinjem uočavati sveopću zaluđenost horoskopima i astrologijom, numerologijom i sličnim ljudoklasificirajućim znanostima.

Podobnije razmišljanje o spomenutom fenomenu započelo je proslavom rođendana jednog poznanika. Kao zakleti pripadnik jarca izvukao je odnekud poveći izrezak horoskopa iz časopisa, pokazujući nam ga ponosno, uz naputak: „Sve što ovdje piše, u potpunosti su moje osobine. Od prve do zadnje rečenice.“
Započeli smo tada laganu raspravu pri kojoj sam mu bila prisiljena odati svoj znak; što inače izbjegavam iz jednostavnog razloga: odbijam se poistovjetiti sa nekakvim profilom koji su mi nekakvi neznanci nakalemili.
Razočarano je zakolutao očima, što uostalom čine skoro svi nakon što im priopćim tu informaciju.
„Mi se nikako ne bismo slagali. Imao sam već iskustva s 'vama' i to stvarno ne ispadne dobro.“-obavijestio me u konačnici.
Pa da, sasvim razumljivo. Poznato je što se od ljudi rođenih tada može očekivati, a svi smo „mi“, dakako, apsolutno isti.

Osim što je nekolicina ljudi mog znaka (a koje vrlo dobro poznajem) međusobno slično otprilike kao nebo i zemlja.


Svjesna sam da dnevna i mjesečna proročanstva izlaze već godinama u svim papirnatim i virtualnim medijima, ali uvijek sam to isključivo doživljavala kao dio zabave.
Teško mi je povjerovati da će svih 4,5/12 milijuna (= oko 375 000) Hrvata u nekom razdoblju imati jednake probleme kao i ja. Operna pjevačica će dobiti upalu grla, seoskoj baki će se nakotiti nova tura krumpirovih zlatica, a ja ću pasti ispit jer, naime, svima nam je danas – loš dan za karijeru. Smiješno.

Dovoljan dokaz da „ono na zadnjoj stranici novina ili časopisa“ piše osoba koja se u astrologiju kuži jednako koliko i u emajliranje kada, jest taj da usporedbom tekstova iz više različitih izvora nećemo nikada dobiti isti rezultat. Dapače, predviđanja će biti potpune krajnosti. U tom slučaju valjda izaberete ona koja vam se više sviđaju.

Nadalje, ono na što nas dobročinitelji, zadubljeni u razastrte mape zvijezda, najčešće upozoravaju u pravilu su stvari preopćenite prirode.
„Vodenjaci, pripazite na dišne puteve.“
Uplašeni će se vodenjak momentalno prestraviti razmišljajući: „Imaju oni pravo, mudraci jedni! Stvarno previše pušim, i boravim po kafićima, i živim u zagađenom gradu.“ Ne pitajući se pritom nije li isti slučaj sa gotovo svima, neovisno o tome u kojem su mjesecu rođeni.


U knjizi originalnog naziva "Astrologija" koju mi je frendica dobronamjerno proslijedila, proslijeđenu od neke cure koja ju je posudila od neke druge cure koja je se dočepala od nasljedstva neke prabake, iscrpno su date karakteristike svakog od znakova. Magična knjiga, nadalje, nudi i odgovore na sva dvoumljenja vezana uz odabir prikladnog partnera, zanimanja, stila života, oblačenja, pa sve do omiljene vrste hrane...i boje zavjesa koje biste trebali staviti u dnevni boravak (ukoliko ste riba, plave svakako).
Sasvim praktični savjetnik za sve one koji još nisu "pronašli sebe".

Mora da je uzrok neka gadna zvjezdana zavjera što tu knjigu nisam dobila u ruke ranije - ne bih se toliko premišljala koji fakultet da izaberem. Naime, lijepo piše: za osobu poput mene najpogodnije se baviti humanitarnim djelatnostima.
A ja, tuka, upisala (kako mnogi tvrde) najnehumaniji ogranak sveučilišta! Fino sam si zapaprila budućnost, sad ću patit cijeli život.
Što se "ružnijih polovica" tiče, već se po inerciji vječito zakačim za neke blizance, vage ili strijelce, premda su me upozorili, crno na bijelom, da od takvih likova trebam bježat' koliko me noge nose. I, koga sad da krivim za neuspjele veze osim - samu sebe?


No, dobro...Mnogi tvrde da u cijeloj toj filozofiji "ima nešto", te da se njihov znak gotovo savršeno poklapa sa njihovom ličnošću.
Moguće. Možda sam ja samo mutirana iznimka koja potvrđuje pravilo.

No, pitam se stoga: da li bi bilo logično pretpostaviti da ćemo, nakon što nam oduvijek tupe kako smo npr. „tvrdoglavi“, (ukoliko pripadamo znaku kojeg krasi tvrdoglavost) zaista i povjerovati da jesmo te se početi ponašati u skladu s tim, čime ćemo dokazati da je "horoskop bio u pravu"?

I, koliko je uopće izvedivo da se, ukoliko nismo zadovoljni nekim dodijeljenim osobinama, zainatimo zvijezdama i popravimo taj nedostatak?




- 01:14 - Komentari (5) - Crno na bijelo





srijeda, 18.01.2006.


A što ćemo slaviti danas?


Bilo je to prije otprilike godinu dana.
Spavala sam snom pravednika (tada to još nisam znala cijeniti), u rano jutro, iz kuhinje je mirisao ručak. Da mi je sam Big Ben dostavljen pored uha, vjerojatno me tada ne bi mogao probuditi. Što nije slučaj i sa prisutnošću nepozvanih u mojoj sobi.
Senzori u glavi alarmirali su da se netko nedopušteno mota po „zabranjenom teritoriju“.
Jedva otvorenim okom vidjela sam tatu kako nešto lijepi iznad moga stola.

-„Tata, a što ti to tu radiš?“
-„Montiram ti kalendar“ – pogledao me kao da se to podrazumijeva.
-„Ako nisi primijetio, puni su mi zidovi kalendara.“
-„Jesam, ali ovaj je poseban.“
-„Što, na njemu vrijeme sporije ide?“

Ustala sam da promotrim tu, očigledno njegovu, novotariju.
Šareni su brojevi (predstavljajući „posebne dane“) količinski vidno premašivali one „obične“ crne.
-„Aha, to je kalendar koji će nas uvjeravati da su neradni dani zapravo - radni, a radni – neradni.“- zaključila sam mudro.
-„Ne. Ali, i da jest tako, sumnjam da bi tebi to nešto značilo: ionako su ti svi nalik na neradne.“

Svaki je šareni broj imao objašnjenje u podnožju. Ovisno o boji, označavali su državni praznik, katolički blagdan, prve dane godišnjih doba, pomicanje satova i sl., ali također i:

7.1. - Božić po julianskom kalendaru ( za pravoslavce)
10.1. - Kurbanski Bajram (za muslimane)
23.4. - Uskrs/Vazam (za pravoslavce)
23.9. - Roš hašana / Nova 5766. godina (za židove)
2.10. – Jom Kipur / Dan pomirenja (za židove)
23.10. – Ramazanski bajram (za muslimane) ...


Upitnik je titrao u oblačiću iznad mene.
I potaknuo tatu na izlaganje o tome kako u Hrvatskoj, osim katolika, živi i nemali broj ljudi drugih religija, koji su u potpunosti zapostavljeni, čak do te mjere da se za datume njihovih blagdana niti ne zna; dok, primjerice, naš Božić (uključujući i sporedne radnje vezane uz isti) traje čak mjesec dana. I da on, po zakonu, mora odobriti slobodan dan zaposleniku koji je, recimo, židov, ukoliko je sporni datum - židovski blagdan.
-„A kako bih ja to mogao predvidjeti, kad nigdje ništa ne piše?“


Vrli kalendar zjapio je tamo zaboravljen nekoliko tjedana, nakon kojih je brat jednom zgodom uočio da je sutra - Kurbanski Bajram.
U svrhu parodiziranja tatine ideje, započeli smo s kićenjem stana. Objesili smo balone po plafonu. Hrpetinu postera s natpisima „Sretan vam Kurbanski Bajram!“ zalijepili smo na sva vidna mjesta. Šarene vrpce viorile su se sa zidova i vrata.
Stan je ličio na prostor uređen za proslavu Nove godine i rođendana istovremeno.
Pretpostavljam da muslimani to rade drugačije.

Za židovski Dan pomirenja oprostila sam bratu jedno davno, i navodno nenamjerno, brisanje moje datoteke iz kompjutera. On je meni oprostio što mora živjeti sa mnom.

Uglavnom, ispričala sam anegdotu nekolicini svojih prijatelja. Smatrali su to neobičnim, ali i simpatičnim. Podržavajući ideju, počeli su mi slati čestitke za sve svjetske praznike, iskopavši ih valjda iz nekakve enciklopedije. Znali su da se kod nas "sve to slavi".
U kući su se vodile polemike oko toga „ne ismijavamo li našim glupiranjem upravo te druge ljude, čiju stranu tobože podupiremo?“. Usto, niti spremanje koje bi uslijedilo dan nakon nije nas pretjerano oduševljavalo.
Odlučili smo, na koncu, prestati s tim.


Jutros je iznad mog stola osvanula nova, nadopunjena verzija primjerka "tatinog kalendara", za 2006-tu.




- 00:48 - Komentari (5) - Crno na bijelo





subota, 24.12.2005.


Cugeri, drž'te čvrsto tu čašu dok prolazite pored mene!


Na najgornjoj polici mog ormara smještena je roba s kojom „nešto ne štima“. Lijena kakva jesam, frknem ju tamo samo da je ne gledam, da me ne podsjeća da bih morala obaviti određene radnje na njoj. Fleke koje treba na čudotvorni način odstraniti, šavovi koji su popustili, hlače koje treba skratiti, ili pak proširiti (kvragu s menzom u kojoj je čak i salata masna!) te majica koja je toliko stara i ofucana da ne bi mogla poslužiti ni za brisanje poda, ali je ja i dalje obožavam i namjeravam „renovirati“...Eh, sentimentalka.

Jutros sam se probudila marljiva. Stoga odlučih iskoristiti stanje kojim me današnji dan obdario i, u pauzi između pranja zavjesa i pečenja kolača, bacih se na rašćišćavanje omražene hrpe sa spomenute police.

Ne znam jeste li ikada došli u priliku čistiti mrlje od crvenog vina (pogotovo onog jeftinog, s 80%-tnim udjelom sumpora, očito), ali dotični postupak lagano graniči s nemogućom misijom.

Vođena uputama iskusne mi majke, saznah da je potrebno:
-najprije politi mrlju od vina limunovim sokom (crveno tada postaje rozo)
-zatim natopiti turbo-cool sredstvom koje čisti sve, pa i tvorničku boju materijala, osim mrlju od vina (rozo tada postaje svijetlije rozo)
-slijedi drugo sredstvo koje izgriza sve s čim dođe u doticaj, uključujući i umivaonik i vaše ruke, isključujući mrlju od vina (svjetlije rozo tada postaje zeleno!...ne pitajte me kako...)
-i, za kraj, potrebno je trljati dok vam se prsti ne ukoče, dok velika kazaljka ne napravi nekoliko đireva, dok ne poludite i ne zaključite da vam taj odjevni predmet koji pokušavate očistiti – i nije baš toliko potreban u životu.

No, mislite li da nakon opisane torture tragovi burne noći sasvim nestanu? O, varate se!
Mrlja ostaje i dalje, u konačnici nekakve krem boje. Kao da ste polili bijelu kavu.
Manjim picajzlama to možda neće smetati. Ja ću je, pak, baciti natrag na onu policu u ormaru čekajući da ljudi iz labaratorija izmisle kakvo čudotvornije sredstvo. I do tada proklinjati uloženi trud, i kretena koji me polio, i sudbinu koja je odlučila da mi baš najdraže stvari stradaju i to od najdražeg mi alkoholnog pića. Oh!

Ukoliko neki kemičar pročita ovaj tekst, usrdno ga molim da se primi posla. Hvala.






- 11:23 - Komentari (16) - Crno na bijelo





nedjelja, 04.12.2005.


„Santa, baby, hurry down my chimney tonight“


Eto ga opet! Dočekasmo još jednu prosinačku rundu bombardiranja božićnim pjesmama.
Ili novogodišnjim, svejedno.
Razlika u dotičnim manifestacijama jedva je osjetna.
Definitivno je nećete uočiti po borovima, lampicama i kićeraju, jer sve te oku bolne dekoracije opstaju za vrijeme oba. Također, dodirne točke nalaze se i u opustošavanju novčanika, strateški raspoređenim klonovima Djeda Mraza po svim mjestima u gradu (osim u dimljacima, gdje im je i mjesto), abnormalnim količinama hrane te strmovito rastućoj krivulji na „grafikonu stupnjeva nervoze“.

Pa, što, dakle, diferencira prečestiti nam blagdan od jetrorazarajućeg dočeka?
Ponajprije, na božićnu noć razvalit ćete se alkoholom s članovima obitelji, a na novogodišnju s članovima društva. Što, logično, sugerira da ćete se na ovoj potonjoj razvaliti više.
Nadalje, kod priprema za božićnu noć frustracije će vam izazvati „zimsko čišćenje“, grudice u kremi za kolač koji će vas prisiliti da napravite te namještanje bora na onaj nespretni stalak.
Kod priprema za novogodišnju tu će čast imati kilavi dogovori oko organiziranja dočeka, netom stečenih par kila (sponzoriranih od one iste grudičaste kreme iz prethodne rečenice) te praznovjerjem izazvana panična potraga za crvenim rubljem.

U mom slučaju, nesparene čarape, crvene gaćice i izvrtanje veša još nije upalilo, no možda si ipak, ustrajanjem u tome narednih 20 godina, pribavim nekakvog, kakvog-takvog, princa...u bijelom mercedesu.
Svaka čast konjima, ali nažalost – prokišnjavaju.

Pitam se čitaju li popovi, u pauzama između molivi, blogove? S obzirom na njihov sve veći opseg zabrana (kako rada tako jebanja) pri potvrdnom odgovoru riskiram da mi ovaj post bude cenzuriran. Stoga ću mudro istaknut još jedan značajni čimbenik u svojim usporedbama - polnoćku.

Dakle, svaki će kršćanstva dostojni kršćanin ispuniti očekivanu žrtvu - tresući se (od zime ili straha božjeg?) uvaljen u masu vjernika na fronti pred vratima crkve. Da je poštivao zapovjed „nepretjerivanja u jelu i piću“ možda bi se i uspio ugurati unutra. Ovako ga, ugojenog, osim izazova „ostati budan usprkos dopiranju monotonog glasa iz zvučnika“, očekuje još jedan – "izbjeći infarkt i održati sve dijelove tijela na okupu unatoč eksplozijama petardi pod nogama".

No, vratimo se mi na glazbu.

U prvom su planu crkvene christmas carols, gdje vlada sveopći Mir (u svijetu) i veselje, i Narod se raduje, opća ludnica, a istovremeno je i Noć tiha i svi spavaju, osim slavljenika.
Njih ćete vjerojatno biti prisiljeni urlikati uz crkvene orgulje, nadglasavajući se s bakicama uvjerenima da decibeli koje proizvedu utječu na prokrčenot staze do Raja.

U drugom planu su amerikanizirane inačice tog tipa kojima nas darežljivo obasipaju iz svih medija.
Ove godine led je probila (nikada nećete pogoditi!): Mariah Carey s pjesmom All I wan't for Christimas is You. Nismo se mnogo odmakli u ovih 11 mjeseci...Nimalo ne sumnjam da će nam, kao i svih prethodnih predblaganskih, blagdanskih i postblaganskih perioda, vrli radijski DJi servirati dodijali pjesmuljak u svim verzijama i obradama. Iz čega ćemo nepobitno primijetiti kako su naša uha dva vrlo strpljiva i tolerantna organa. Ubrzo zatim ćemo se kolektivno zasramiti sami sebe pred skromnošću te nesretne pjevačice koja, eto, želi samo i jedino Njega, a mi nezasitni nezahvalnici, osim za ljubavi, vapimo i za još mnogim grješnim stvarima materijalne prirode.
Sram nas bilo... i „oh, Mariah, prosvijetli nas!“

Ipak...Da ne bih ispala puka čangrizava seratorica, istaknut ću i jedan element nadolazećeg perioda koji me iskreno veseli, a taj je – kuhano vino.
Sinoć sam u Melinu konzumirala prvu ovosezonsku čašu (+čašu+čašu+...) crnog. Sada je na redu obilazak štandova na Trgu i okolici. Bit će mutno! I klinčasto...

U svakom slučaju, sretan vam bio predblagdanski delirij!




- 12:56 - Komentari (14) - Crno na bijelo





srijeda, 30.11.2005.


Zašto se za muškarce s najugodnijim glasovima mahom ispostavi da su pedesetogodišnjaci?


Ako vam se kojim slučajem dogodi da vas zvonjava mobitela omete usred najnapetije scene filma, intimnog trenutka ili prvog zalogaja dugo iščekivanog ručka, a uz to vas glas s druge strane bežične žice zamoli za sudjelovanje u „jednoj kratkoj anketi“ (nikad nisu kratke!), nemojte momentalno sugovornika poslati u onu svar iz koje je i došao te mu uz to poželjeti svakojake strahote (recimo, da do kraja života radi ovaj posao) jer – možda idući put dotični anketar budem ja.

Prihvatila sam baviti se time na neko vrijeme. Neko vrijeme traje već par mjeseci, ali što mogu kad me dosad niti jedan „lovac na neotkrivene talente“ nije primijetio na cesti i napravio od mene zvijezdu?
Ako izuzmete samu prirodu spomenutog posla po kojoj vas svi odmah u startu preziru poradi gnjavljenja, anketiranje vam može, osim isključivo u zarađivalačke svrhe, poslužiti i u one odgojno-edukativne.
Edukativne stoga što preobličuje vaše naivno vjerovanje u to da:
-sve osobe starije od 20 godina znaju što je anketa,
-znaju da je T mobile mobilna mreža a ne vrsta mobitela,
-čak i oni stanovnici iz središta Istre ili Međimurja znaju složiti par rečenica na književnom jeziku. Ne znaju.
Također, spoznat ćete da većinski dio ove države čine penzioneri i socijalni slučajevi s 1000kn mjesečnih primanja. Začuđujući broj korisnika mobitela ne zna je li na pretplati ili na bonovima. Pivopije su u Dalmaciji prava rijetkost.

Odgojne utoliko što vas prisiljava da i prema najvećim retardima koji vam se jave budete ljubazni i strpljivi, te ne odajete bojom glasa ili intonacijom svoje svekoliko zgražavanje.

S obzirom da je moj, prehladom i djelomično genetikom, ohrapavljeni glas čak 2 sata nakon buđenja neprepoznatljiv, a kašalj gotovo graniči s gušenjem, ranojutarnja smjena (od pola 11) mi u zadnje vrijeme zadaje probleme.
Rješenje sam pronašla u tipki MUTE. Naime, dok ispitanik drži monologe o svom nezadovoljstvu Službom za korisnike, ja kliknem MUTE i propisno se iskašljem (što on ne može čuti). Kad se stanje u grlu vrati u normalu, ponovnim pritiskom na MUTE i veza se vrati u normalu.

Nedavno tako razgovarah s jednim zagorcem. Neposredno prije toga, primijetih da na slušalicama također postoji spasonosna tipka. I raspričao se lik o signalu koji na njegovim bregima ne funkcionira, a ja klik na MUTE, pa udri kašljati iz sveg glasa. Nakon pola minute probijanja zvučnog zida, ponovni klik na MUTE i hladnokrvno „-Da, da, u pravu ste.“.
Pri kraju ankete, nakon što sam mu zahvalila na sudjelovanju, poželi on meni „brzo ozdravljenje“.
„Pa, kako sad...?“-ostadoh zbunjena. „Nije me mogao čuti...“
Bacam pogled na tipku, a ono stoji uputa:
PRESS AND HOLD TO MUTE.





- 14:07 - Komentari (10) - Crno na bijelo





subota, 19.11.2005.


West - East


I tako su me subotnjim ranim jutrom, još mamurnu i neispavanu, utrpali u stari Opel, tek nedavno vraćen s uspješno položenog tehničkog.
Upornim sam kvocanjem, dan prije, pridobila mamu na dvodnevni Tour de Osijek.
Odabrala sam za tu prigodu upravo nju jer je pristala podnijeti kompletni trošak puta i boravka. A ja sam, razumljivo, kao svaki pošteni student, vječno u besparici.
Ponijele smo i brata da ga upoznamo s ljupkošću njenog rodnog grada.

Koža sa unutrašnje strane krova auta se odlijepila te nam je dodirivala glave, retrovizor s moje strane otkinuo je neki vandalprošle noći, a kočnica je povremeno zakazivala, pa ju je bilo potrebno «napumpavati» svakih pola minute. Pojaseva čvrsto stegnutih, s nadom u bolju budućnost kad ćemo si moći priuštiti Jaguara (ili barem ljepilo za kožu sa krova), pičile smo ravnom autocestom, ništa više ravnom od bilokoje ceste na tom dijelu Hrvatske.

Kao mala, provodila sam u Osijeku veći dio vremena. Moji još neiživljeni roditelji, na vrhuncu svojih ambicija, promišljeno su iskorištavali bakino slobodno vrijeme, šaljući svoju divlju kćer najekspresnim vlakovima k njoj na poduži boravak. Kao posljedica terapije slavonskm kuhinjom, svježim zrakom i bakinim lekcijama iz pristojnog ponašanja, u Zagreb bih se vraćala kompletno renovirana – duplo deblja, crvenih obraza i manira kakve se priliče jednoj priličnoj djevojčici.
Nakon njenog preseljenja u Vječna Lovišta, raskinula sam veze s istokom i orjentirala se na južnije dijelove Lijepe Naše (gdje se manje radi, a više pjeva).

Ali, došlo je vrijeme za refreširanje uspomena...

Dopriješe u zadnje vrijeme do moga uha vijesti da se Grad prepravio i modernizirao. Starosjedioci žrtvovaše dio svojih primanja za njegovo unaprijeđenje
I zbilja. Izrasli na svakom uglu McDonald'sovi, T Com-ovi, Bille i slična Telad, „indikatori suvremenosti i razvitka nekog grada“.
Na glavnom trgu postaviše klupice od afričke trešnje, po cijeni od 6000 eura komad, povodeći se očigledno za principom «jebeš gradski buđet, bitna je estetika“, zatim fontanu u razini tla i podno grijanje (nakon što je prošlih zima 40% prolaznika izlomilo noge za vrijeme poledica).
U zraku se, osim sibirske temperature, osjećao ponos građana kojima je napokon pružena prilika da se kurče pred «napuhanim snobovima iz metropole».

A, mama...Mama se raspametila. Euforično se razmahivala rukama pokazivajući nam istovremeno prozor iza kojeg je nekoć živjela njena simpatija, garaže na koje se penjala, muzičku školu, mjesto gdje je slupala bicikl,...
Sa svoja ukupno 4 komada ušiju nismo uspjeli pohvatati sve dijelove bujice koje su izletavale iz njenog jednog komada usta.

Pred kraj Toura, doklizali smo se na svojim zaleđenim stopalima do Drave i uvalili u jedan od triju splavi u funkciji restorana i kafića.. Ukoliko Osijek posjećujete u ovo doba godine, pripremite se na cjelodnevni dvoboj s otporom vjetra i cvokotanje.
I još nešto: za razliku od Brazila, Sidra i Papillona, ove splavi su ekšli – na vodi.

Naručila sam večeru i progutala je još na putanji od konobarovog dlana do stola.
Pa, kvragu, imam li slavonske krvi ili ne? Još da mi je njihova marljivost, gdje bi mi bio kraj...

- 12:48 - Komentari (4) - Crno na bijelo





ponedjeljak, 24.10.2005.


Obrazloženje mog nepojavljivanja u javnosti

«Trebala bih se ofarbati. Možda se ispod tamnog sloja boje bude manje vidjelo koliko mi je kosa sjebana.» To sam pomislila prije mjesec dana. Prije tjedan dana sam se naposlijetku udostojila ući u narkomaneriju i žrtvovati 70 kn (= 10 piva = 4 L Venusa = Ľ rukava Benetton veste) za «smeđu koja vuče na narančastu» boju.
Od trenutka kad sam prerasla teenagersku želju za iživljavanjem i eksperimentiranjem s ljubičastim, crvenim i crnim nijansama, provela sam ostatak života kao smeđuša.
Duhom i načinom života nisam mnogo odmakla od tih teenagerskih dana.
«Pa, čemu onda ta nezanimljiva, suzdržana boja na mojoj djetinjastoj glavi? Ajde, neka barem malo podsjeća na mrkvu. Mrkve su cool.» (izbijte si perverzije iz glave!... volim ih isključivo jesti)

Pretpostavljam da bi novonabavljena bočica još uvijek stajala u ormaru i čekala isteknuće roka za trajanje da mama nije, očito obeshrabrena ubitačnim nedjeljnim TV programom, iskazala želju da me farba. Slegnula sam ramenima, dohvatila križaljku sa stola i odvažno joj se prepustila na milost i nemilost.
Mučila sam se s imenima azerbejđanskih sportaša i starih kineskih građevina, dok je ona, odokativno mjereći, miješala sadržaje dvaju tuba.
Nastavila sam (sad već blago razočarana svojim neznanjem) rješavati križaljku i tokom cijelog procesa kemijanizacije moje kose.
Da se radilo o iskusnoj, profesionalnoj frizerki, vjerojatno bih sumnjičavo nadzirala svaki potez kistom, ali u ovom slučaju to se činilo potpuno suvišno - «mama je ipak mama», «mame ne griješe», «mame sve znaju.»

Za šokirajući rezultat mogu, dakle, kriviti isključivo nju. Iz ogledala je, naime, preneraženo piljila u mene – narančasta cura. Prefiks «smeđe koje vuče na...» progutala je, očigledno, prevelika količina hidrogena.
Počiniteljicu ovog estetskog zločina sam, zasad, ipak ostavila na životu. Ne znam kuhati, zato.

U pokušaju da odagnam nostalgične misli vezane uz svoj izgubljeni smeđe-sivi pigment, udubila sam se u čitanje zadnjih par poglavlja «Parfem»-a. (ovim putem preporučam je svim ljubitelja nastranih knjiga jer je mene oduševila)
S posljednje rečenice posljednje stranice, pogled mi je ponovno odlutao k ogledalu, primjećujući nepobitnu sličnost između dlaka na mojoj glavi i presvlaka za fotelju. A, bogme i zavjesa. I stolne svjetiljke. Stalka za olovke. Okvira za slike...
Spoznah da se u ovaj ambijent savršeno uklapam. Asimilirala sam se s tonovima svoje sobe.
I tako odlučila ostati ovdje. Do daljnjega...
Vani, u ovom sivom svijetu, previše bih odskakala; upadala ljudima u njihove sive oči.
Tu sam sigurna, u svom narančastom carstvu.
Nije to neka neizdrživa katastrofa – kosa brzo raste. Tu frazu često koriste frizeri kad uvide da su usrali stvar, ali ovoga trenutka utješno je vjerovati u nju.

A, s obzirom na boju bloga, možda češće svratim i ovamo. ;-)
Dotad: think orange!


- 21:36 - Komentari (12) - Crno na bijelo





četvrtak, 20.10.2005.


Isprike bijedne i tomu slično

Nakon poduže pauze, odlučih se ponovno prihvatiti pisanja. Ili bih to preciznije trebala nazvati «dugom pauzom»? Navodno se izraz «poduži» koristi za ono što nije sasvim dugo, nego je negdje između umjerenog i dugog. Moja pauza bila je, dakle, duga. Toliko da sam gotovo zaboravila adresu svog bloga.
Opet tražim tipke po tastaturi, a još donedavno sam se kurčila kako brzo pišem...

Muzejskom izlošku, rashodovanom komadu tehnike, olupini...od mog kompjutera opet je pošlo za rukom (ili čime već...) pokupiti virus. Boležljivi neki tip. Ovoga puta niti stručni tim mojih gik-frendova nije uspio popraviti situaciju. Potkupljivala sam ih palačinkama s čokoladom, moljakala umilnim glasićem (što je krajnje teško izvesti sa svojim pušačkim tenorom) i ucjenjivala ih samo da bi pristali svoje tehničko znanje iskoristiti za popravak objekta moje ovisnosti. Interneta, naime. Ostali su programi, naravno, proradili. Omraženi mi Excel i Access, a bogme i bratove retardirano-brutalne igrice, savršeno šljakaju. To je bilo i za očekivati, kad bolje razmislim.
Mjesečni računi za pretplatu i dalje uredno stižu. Naplaćuju mi to što jednom tjedno nadobudno kliknem plavo E u lijevom donjem kutu i nekoliko minuta sva ožalošćena promatram «Page Not Found», svoju trenutnu home-stranicu. Nadam se da će ih Tele2 poučiti da ne prave više telad od nas.

Uglavnom, za komunikaciju s ostatkom svijeta zasad je potrebno čekati red u SCu ili plaćati pretjerane cifre u net caffeeima (trenutno sam u KICu). U oba slučaja, pojedinci s nedostatkom osjećaja za diskreciju nadvit će vam se nad glavu i zirkati u ekran. Ukoliko u blizini i ne bude takvih, vi ćete se plašiti da ih ima i refleksno ih tražiti pogledom, što na kraju dođe na isto.
Ne mogu se koncentrirati na pisanje ako me netko promatra ili mi stoji iza leđa.
Ne mogu niti s užitkom čitati novine ili knjigu u tramvaju ako osjetim da ih suputnik pored mene također čita - preko mog ramena. Odjebite, znatiželjni ljudi!

Da ne duljim više ovo niškoristi baljezganje, izvedimo konačno zaključak: unatoč zakinutosti za osnovni alat te nepopravljivu lijenost vezanu uz čekanje i prešetavanje do dostupnih kompjutera, vraćam se omiljenoj mi aktivnosti za razbijanje nervoze i dosade – pisanju bloga.

Suosjećam s onima koji su uživali u dosadašnjem stanju apstinencije.
I podsjećam ih da sve ugodne stvari kratko traju. :)




- 12:59 - Komentari (4) - Crno na bijelo





petak, 22.07.2005.


Kol'ko ljudi, tol'ko ovisnosti


Svaka čast Hugima, Dolčeima i Gabanama, štapićima i svijećama, ali nitko dosad još nije smislio parfem koji bi kod mene izazivao toliku ekstazu kao – miris kože i svježe štampanih knjiga.
Dućani s cipelama i torbicama, časopisi u boji plastificiranih stranica, knjižare...Mogla bih tamo boraviti danima, nosom zabijenim u, recimo, Enciklopediju Van Goghovih slika.
Ta mi se baš urezala u nosnice. Ne mirišu sve jednako; laici to ne kuže. Stvar je, navodno, u vrstama ljepila. Ova je bila božanstvena! Onjušila sam je u obližnjoj knjižari dok sam tratila vrijeme sa jednim frendom. Format dotične bio je veličine omanjeg postera, tako da mi je cijela glava taman stala unutra. Da mi ju zbunjeni (i, kako tvrdi, osramoćeni) brutalac s kojim sam došla nije po brzom postupku oduzeo, vjerojatno bih ostala u tom položaju do samog zatvaranja dućana.
Stalno se planiram vratiti na to sveto mjesto i još jednom doživjeti Nirvanu. Pa se nikako ne sjetim.

Mama me znala zateći zagnjurenu u njen novčanik, nepovjerljivo me ispitujući za što mi trebaju novci.
-«Tko je spominjao novce?! Samo ga šnjofam.»
Zabrinuto me promatrala i mumljala si u bradu nešto o «zamjeni u rodilištu» i «nesposobnim sestrama».

Hm, upravo sam pripadnicima suprotnog spola odala taktiku kako da me obore s nogu – dovoljno je namazati se ljepilom koje koriste u tiskarama! Jamčim vam da me nećete moći odvojiti od sebe. Ni doslovno, ni preneseno. :)
A, ukoliko vam je vaša kolonjska vodica ipak draža, opskrbite se barem kožnim novčanicima.
Nema skrivenog smisla: ne smeta mi ni ako su prazni. :)


Osim tih dvaju, rastapa me i tamjan (koji, pobogu ljudi!, svima osim meni smrdi), mljevena kava, zapaljene šibice i svježe okrečene prostorije.

Rado bih, kao zaključak svemu navedenom, napisala «Blaženo bilo osjetilo njuha!», no nažalost, primjetih da su u našem okrutnom svijetu puno češći oni mirisi koji mi izazivaju turbulencije u stomaku. Stoga ću se suzdržati daljnjih komentara tog tipa.


- 14:40 - Komentari (17) - Crno na bijelo





utorak, 19.07.2005.


Dobrodošli na scenu

Prva stvar koju bi odgovorni roditelji trebali naučiti svoje derište jest – glumiti.
Primjerice, tako da im u usta uvale špinat (ne znam zašto je baš to povrće svagda primjer nečega što djeca mrze, ja sam mnogo više ne podnosila paprike) i zatim natjeraju da se pretvaraju da im je to nešto nenadjebivo fino. I tako iznova, žlicu po žlicu (ako se špinat uopće jede žlicom?) sve dok reakcija ne počne izgledati uvjerljivo.
Prije nego me optužite za djecofobiju, dopustite mi da objasnim čemu taj teatar.

Tomu što će društvo, kasnije u životu, od njih to očekivati, u bezbroj situacija. Najbolje prolaze dobri glumci. Oni koji se u određenom trenutku, bez obzira na to kako se osjećaju i što misle, mogu ponašati sasvim suprotno, ako treba.

Možda ćete u sebi kipiti od ljubomore što je kolega dobio promaknuće, ali ćete, nakon što vam se time pohvali, biti «presretni zbog njega» i s divljenjem mu stiskati ruku.
Telefon će vas probuditi u rano jutro, a vi ćete se praviti da ste na nogama već satima i da vam je neizmjerno drago što vas je sugovornik upravo sad nazvao.
Radit ćete u dućanu te, čak i onom mamlazu od kupca koji vam je stanjio živce za par centimetara, na odlasku reći :»Dođite nam opet!», moleći boga da se to ne dogodi.
Za rođendan ćete dobiti groznu majicu roze boje (mrzim rozo!) koju ne biste obukli ni za po doma (ili neku neukusnu vazu), ali ćete se «oduševiti poklonom» i euforično zahvaljivati
darovateljima.
(Moram ovim putem pohvaliti svoju ekipu što su me, ovogodišnjim izborom poklona, oslobodili glume. Hvala, iskreno! :-P )

Ne smatram spomenuto glumatanje nužno zlobnim i lažljivim. Gluma nije sasvim istovjetna laganju. Ovo potonje konzumiramo najčešće da bismo direktno zaštitili sebe, a glumu da ne bismo povrijedili druge. Otprilike.
Koje bi koristi bilo od toga da, s dva prsta, iskrivljenih usta, izvučemo majicu iz omota, istresajući fraze poput:
«A, jebo vas, daltonisti; pa jeste li me ikad vidjeli da nosim ovu odurnu boju?!» Oni su je kupili s dobrim namjerama, njima se očigledno sviđa, izdvojili su dio svog oskudnog džeparca za nju...i sad je red na vama da im pokažete kako «trud nije bio uzaludan».

Katkad tako dobro isceniramo određenu reakciju da čak zbunimo sami sebe, i umalo se uvjerimo kako to doista osjećamo.



Preda mnom je težak zadatak. Moji će se za sat vremena pojaviti na vratima, nakon 2 tjedna ljetovanja. Dva bijedna tjedna! Taman sam se ufurala u samački život!
Veselo ću otvoriti vrata i baciti im se u zagrljaj široko rascerenih usta.
-«O, pa vratiše mi se ukućani!» (…Kvragu, što niste usput posjetili afričke zemlje?!…)
–«Već ste mi počeli faliti!» (…Ovo su mi bila najljepša dva tjedna od kad pamtim…)
-«Stan je bio tako prazan bez vas.» (…Ako pod «prazno» podrazumijevate 30-ak ljudi…)

Mama će gomilati svoje kofere u hodniku, hinjeno sretna što je napokon doma.
-«Gle, kako je moja curica sve pospremila – cijeli stan blista!» Cmok, cmok.
Vjerojatno će joj odmah za oko zapeti mrlja u kutu dnevne sobe, ali pravit će se da je ne vidi. To će spomenuti tek kasnije.

Bit će naporno, ali dat ću sve od sebe. Naposljetku, i ja očekujem da me se tako dočekuje. :)








- 15:59 - Komentari (7) - Crno na bijelo





ponedjeljak, 11.07.2005.


Odoše


...Moji na more, naime. Zapravo, to i nije more, nego neko jezero pored jedne zabiti u Gorskom kotaru, ali sve i da su u samom Zimbabveu, meni je svejedno. Bitno je da nisu doma.
A ja jesam. Sama i prepuštena sebi na kontrolu; u svom stanu, ispunjenom samo samnom, prepuštenom meni na kontrolu. Divota!

Ove su godine dio ljeta odlučili posvetiti povraćenju svog davno zapuštenog avanturističkog duha, pa krenuše na logorovanje. Osobe u klimakteriju često su nepredvidljive. Ipak, učinilo mi se da im je avanturizam prisjeo onog trenutka kad su se počeli pakirati.

«Ima li tamo dućana?», «Koji sprej protiv ogromnih buba koje ti odgrizaju glavu ponijeti?», «A, što ako bude hladno po noći, a oni jadni i nezaštićeni u prozračnom šatoru?»
Kampirala sam tamo prije par godina – po noći nije hladno, ledeno je. Od tada prečesto posjećujem zubara – uništiše mi se zubi od silnog cvokotanja.

Popis «stvari za spakirat'» se produljivao iz sata u sat. Za to vrijeme, ja sam radila svoj popis «stvari za radit' kad oni odu». Njih je svaka nova točka na njihovom frustrirala, mene svaka na mom veselila.
Zaključili su da, s obzirom da idu autom, gomiletina prtljage neće predstavljati poteškoću. Mama se u jednom trenutku požalila što nemamo karavan. Inače ih mrzi iz dna duše... Spomenula sam već ponašanje ljude u klimakteriju.

Vjerujem da se iz količine stvari koju netko nosi na put može izčitati štošta o karakteru dotične osobe, kao i o njenim godinama. Količina proporcionalno raste sa starosnom dobi i stupnjem picajzlosti. Možete li, dakle, zamisliti kako izgleda prtljaga dvoje kompliciranih ljudi na pragu šestdesetih? Planina sačinjena od kofera i vreća, Himalaja joj nije ni do podnožja.
Ja sam na to isto kampiranje išla sa jednim izviđačkim ruksakom.
Nije bitno. Bitno je da su konačno napustili stan. Opustošeni stan, doduše.
Neupućeni promatrač posumljao bi da su odselili. No, taj isti promatrač ne bi znao da se snovi, u mom slučaju, ne ostvaruju tek tako.


Dio popisa "stvari za radi' kad oni odu":

- detaljno počistit' ovaj trenutni tornado-like izgled stana (+ pobacati konačno iz ormara sve one prazne boce od vina i piva)
- pušiti po svim prostorijama, uključujući njihovu spavaću sobu
- piti mlijeko i sokove drito iz tetrapaka
- kuhati isključivo ono što JA volim
- raspaliti muziku tako da zidovi podrhtavaju i urlikati uz nju
- hodati gola po stanu
- svaki dan organizirati par kava kod sebe, a navečer pijanke
- prespavati mirne duše pola prijepodneva
- opskrbiti frižider Dorinama
- ostavljati prazne šalice od kave i ogrizotke od jabuka posvuda (na to pizde!)
- vraćati se kući mrtva pijana bez ikakvog straha,glasno otključavati vrata i plesati po dnevnoj sobi
- tuširati se satima
- nabrijati klimu na sibirsku temperaturu bez da mama-hipohondar kvoca
- isključiti dozlaboga iritirajući telefon
- jednostavno, biti oslobođena svih onih provocirajućih pitanja kojima me svakodnevno bombardiraju
...

Ima toga još, ali nije sve za javnost, jel... ;P
Uglavnom, svi su prijedlozi za moje privremeno guštanje u slobodi dobrodošli!






- 23:24 - Komentari (9) - Crno na bijelo





srijeda, 06.07.2005.


Combray i tomu slično


U predvorju srednje škole nalazio se aparat sa čokoladicama i nekakvim sokovima. Aparata za kavu tada nije bilo. Stavili su ga godinu nakon što je moja generacija završila, kako to obično biva. Ta uobražena klinčadija također je dobila i reflektore za dvoranu, pa «plesnjaci» više ne djeluju tako socijalno.
Koji smo mi luzeri!

Uglavnom, proizvodi su bili posloženi oko velikog koluta, a svaki je bio odvojen zasebnom pregradom. Nakon što bi se ubacila kovanica, kolut bi se okrenuo, i sadržaj jedne pregrade postao bi dostupan.
No, pronicljivom oku dviju čokoladomanki kakve smo bile moja, tkz. «bankerica» (der Zimmer – soba; die Bank – klupa) i ja nije promakao par centimetara širok raspor među pregradama.
Među tatinim alatom pronašla sam spravu sličnu pinceti, samo veličine kineskih štapića i operacija «kupiš jednu – dobi'š dv'je» mogla je započeti.
Tutnuli bismo unutra 4 kn i kada bi se pregrada s našom legalnom čokoladicom otvorila, jedna bi ih pridržavala, dok bi druga «pincetom» izvlačila čokoladicu iz one slijedeće. Cijeli proces, premda nespretan, trajao je u konačnici svega nekoliko sekundi, zahvaljujući svakodnevnoj praksi.
Bile smo izrazito ponosne na svoj dotad neotkriveni talent.

No, vrhunac zabave tek je slijedio: promatranje (sa ugla) ljudi koji, uslijed želje za slatkim, dolaze do aparata i ubacuju kovanice. Kolut se okreće, vratašca se otvaraju, ali – na njihovo zaprepaštenje – pregrada je prazna. Njen sadržaj već je počivao u našim pohlepnim želucima.
Njihove zbunjene face i upitnici u oblačićima iznad glave i naše okrutno kreveljenje malo dalje.
To treba doživjeti!

...


Prijatelji mojih roditelja imali su, i još imaju, kćer mojih godina.
Zakon međuljudskih odnosa nalagao je da svaka od mama što češće (iz pristojnosti, jel) poziva kćer one druge na prespavljavanje kod njih.
Kako sam i tada živjela u Centru, moj pogled s prozora na hrpu prolaznika nju, iz vukojebine, naprosto je oduševljavao.
Iz oduševljenja rađale su se ideje.
Preko dana, spustile bismo žaluzine do pola, i vodom iz šprica prskale zrihtane pičkice i frajere u odjelima, pretežito. Katkad i one ostale.
Preko noći, kad se grad isprazni i utihne, bacale bismo kovanice starih dinara ljudima pod noge, i uživale promatrajući ih kako se osvrću i tragaju za misterioznim predmetom «koji im je ispao».
Naivci!

...

Bilo je to u nekom od razreda osnovne, onim višim. Dakle, početak perioda kada te počnje prati želja da izgledaš starije. Za par godina će te, pretpostavljam, prati želja da izgledaš mlađe. Stalno nas neke želje peru u krivo vrijeme.
Nažalost, moji konzervativni roditelji (koji možda i nisu bili toliko konzervativni, koliko u besparici, pa su to prikrivali hinjenom
«konzervativnošću») odbijali su mi financirati ikakve maskare, sjenila i slične ženske «neophodovštine» ,s kojima su se neke naprednije curice već odavno kurčile. A koje su bile prvi korak prema odraslosti. Smatrali su da za to ima vremena. Meni se nije činilo da «ima vremena». To mi se ovih dana čini.
Takozvani «uvijek-postoji-još-jedan-rok» sindrom.

Enivej, običavale smo gmizati između polica novootvorenog DMa u blizini škole i pomno proučavati svu tu kozmetiku, razvaljujući usta nad cijenama s glomaznim brojevima, koje smo vjerojatno tek netom učile u školi.
Osjećale smo se balavo i besparično.

Ne sjećam se više tko je naletio s dezinformacijom da je funkcija DMovih kamera isključivo zastrašivanje te da dotične u biti ne rade, ali već idući dan odvažile smo se na naš prvi kriminal.
U školskim ruksacima uvijek je bilo dovoljno mjesta za malo šminke, koju smo oprezno uvaljivale unutra. Tresla sam se od glave do pete.
Kupile smo kaugume na blagajni – da prodavačicama ne bi bilo sumnjivo. I nije im bilo. Što nas je ohrabrilo da akciju «čopinga» ponovimo još par puta.

Vele naši stari (sad se malo preseravam...): «Vrč ide na vodu dok se ne razbije».
Te starkelje uvijek nađu neke glupave primjere, ali poanta ove zakukuljene konstrukcije jest: ulovili su nas, naravno. Iliti ga, naš vrč se je razbio. Opet sam se tresla od glave do pete. Morali smo sve vratiti (ili gotovo sve...hi-hi!) i obavijestili su školu. Škola je obavijestila roditelje. Kažnjena sam doživotnom zabranom izlazaka. Baš doživotnom...ne'š ti!
Nikad više nisam ništa ukrala u dućanu. Ali, bilo je zabavno.

...

Čemu ovaj post? Podsjećam samu sebe na one penziće koji udave pričama iz mladosti svakoga tko se nađe u blizini.
Pa, eto, katkad mi se javljaju fleshbackovi (ne, nije od "bombona", zlobnici jedni!).
Fali mi djetinjstvo. Onaj «alibi vragolaste klinke» koji je opravdavao njene ludosti. Kao, «Ah, djeca! Što im sve ne padne na pamet!»
Već neko vrijeme ispala sam iz skupine «ah, djece!» i sad su kazne puno strože.
Ufurali smo se u svijet odraslih i očekuje se da se sukladno s tim i ponašamo. Primjereno.
Vrećica od čaja se ne cijedi stiskanjem prstima, nego se (kulturno) omota oko žličice i zategne. To mi uvijek traljavo uspijeva, pa izbjegavam čaj u bircu.
Svi su ukočeni. I ja sam ukočena zbog sveopće ukočenosti.
I baš mi dođe da s prozora drmnem nekoga kovanicom u glavu.






- 16:25 - Komentari (8) - Crno na bijelo





nedjelja, 03.07.2005.


Here we go again


Napadaju me sa svih strana da čemu tako duga pauza u pisanju. Kao, oni uporno dolaze, iščekujući novi post, a ono – puko razočaranje...

Je li razlog tome saznanje da moj blog sve više prestaje biti anoniman?
Ili mi se, pak, apsolutno ništa u životu ne događa, niti o ičemu razmišljam?
Možda me nečiji stil pisanja toliko oduševio da sam posramljeno odlučila ne napisati više niti jednu riječ? Ikad.
Ili na ovaj način samo želim prisiliti svoje čitatelje da, u nedostatku novog sadržaja, pročitaju (još) jednom onaj stari?

Nažalost, maštovita nacijo, odgovor je puno jednostavniji – nije mi se dalo.
A, pišem isključivo onda kada mi se da.
Eto.

Ali, čini li me dokaz da sam popriličan broj ljudi navukla na redovito čitanje svojih umotvorina - izuzetno ponosnom?
Apsolutno.


- 18:42 - Komentari (4) - Crno na bijelo





ponedjeljak, 25.04.2005.


Dosta vam je obaveza?!...ili Kako postati alkoholičar


Za početak, isplanirajte si nekoliko (minimalno 4) cjelonoćna izlaska zaredom.
Zatim nabavite dostatnu količinu novca za tu avanturu.
Otkažite sve dnevne aktivnosti narednih dana koje iziskuju intelektualnu angažiranost (barem u prijepodnevnim satima) te se opskrbite dostatnim količinama Cedevite i turske kave.
Naposlijetku, potrebno je još samo pronaći društvo dobro raspoloženih i zabavnih ljudi.

E, sad...uzevši u obzir da je piće u apsolutno svim ugostiteljskim objektima preskupo, kako biste donekle očuvali novčanu svotu predodređenu za žrtvovanje tu večer, početnih nekoliko (zagrijavalačkih) deci/litara alkohola nastojte prošvercati od kuće. S obzirom na amaterstvo konobara i njihovu nesposobnost primjećivanja, vjerojatno nećete imati većih problema s pretakanjem cuge iz torbe u bircovsku čašu.
Ukoliko ipak niste prevarantski raspoloženi, uvijek vam preostaje mogućnost da svoje gorivo kupite u Konzumu, po jeftinijoj cijeni, i natankate ga u sebe na klupicama u obližnjem parku. Nakon toga, dobro raspoloženi, lakše ćete nastaviti svoju noćnu turu.

Što se najpogodnijih klubova tiče, oni variraju od vašeg mentaliteta i vrste muzike koju slušate do udaljenosti koju ste spremni preći. Premda, imajte na umu činjenicu da, čim alkohol počne djelovati, kriteriji ( i glazbeni i estetski – za one slobodne) naglo opadaju, što automatski uzrokuje širenje spektra potencijalnih mjesta na kojima biste mogli završiti.

Ako je vaša orijentacija slična mojoj, i uz to preferirate živu muziku, svoj izlazak možete započeti u Melinu, Ksetu, Spunku ili Saxu (pod uvjetom da tih dana nisu negdje drugdje organizirana konkretna događanja ili koncerti), a za nastavak preporučam odabir Purgeraja, Route 66-a ili brodova na Savi.
Prednost posljednjih triju spomenutih klubova jest ta da rade do ranih jutarnjih sati, pa nećete tako brzo dočekati trenutak paljenja ubitačnih fluorescentnih svjetala i gašenja muzike - kojim najavljuju fajrunt.
Osim toga, u dotičnim prostorima naići ćete na veliku raznolikost ljudi, što vam omogućava lakše prilagođavanje, kao i vjerojatnost da sretnete nekog poznatog.
Kako se sva tri nalaze doslovno usred ničega, pješačenje kroz park, blato ili nasip olakšava vam proces triježnjenja pri povratku doma.

Onog trenutka kada zaključite da se piti ne mora isključivo navečer, priuštite svom, sad već istreniranom, organizmu jedan nedjeljni izlet ili piknik, uz što manje fizičke aktivnosti, a što više drinking-igara. Jamčim vam da ćete, ovako dobro potkovani, pobjediti u gotovo svim.

Kako ćete se osjećati idućih tjedan dana još vam ne mogu reći jer trenutno tek prolazim kroz tu fazu. Uglavnom, nastojat ću da o daljnjim nuspojavama budete pravovremeno obavješteni.
Sretno!


- 18:39 - Komentari (11) - Crno na bijelo





srijeda, 20.04.2005.


Pozdravite novog hrvatskog tajkuna


Postoje određeni događaji koji ljude bacaju u euforiju i izazivaju reakcije neobuzdanog skakanja uz ispuštanje neartikuliranih poklika (kakve često možemo, u doduše iskarikiranoj verziji, vidjeti u nekim reality showovima).
U mom slučaju, to bi otprilike bili - položen ispit (pogotovo ako sam se oko istog mrcvarila nekoliko prethodnih mjeseci, i ako je ispitivač iz tog predmeta iskonski sadist lišen svake trunke objektivnosti) te trenutak kada pare od posla sjednu na žiro račun.
Oni koji su ikad imali priliku iskušavati svoje strpljenje junački se dajući na raspolaganje Student servisu, upoznati su sa činjenicom da je njihovo pojavljivanje neizvjesnije od vremenskih prilika u ovo doba godine.

Upravo stoga me doslovce potreslo današnje iznenađenje kad sam, reda-radi, svratila do bankomata da provjerim ima li kakvih novosti. Već iskusno vizualizirajući stanje od ukupno 0,60 kn koje me obično dočeka (a koje su sebično zadržali kako bi se račun održao aktivnim), ostala sam zatečena četveroznamenkastim brojem koji se, iznenada, našao ispred onih 60 lipa.
Zaključila sam, trljajući oči drhtavim prstima, kako je bezobzirno Ministarstvo zdravstva već odavno trebalo postaviti stolicu i aparat s hladnom vodom pored takvih naprava. Primjerice, mojoj mami gotovo uvijek pozlije - nakon što joj ispljune stanje računa. I meni je sada gotovo pozlilo – od šoka.

Uglavnom, otada sam započela zatrpavanje popisima stvari koje bih si voljela priuštiti. Zatim se te stvari dalje klasificiraju po prioritetnosti, po vrsti (garderoba, CDi, događanja,...) i po hitnosti...Možda potraje nekoliko dana.

Muči me jedino saznanje da, nakon što vratim sve dugove bratu i određeni postotak zapijem s ekipom ovaj vikend, cijena svih mojih želja otprilike dvadeset puta prelazi novostečenu cifru.
Hm, ili možda da zasad ne vratim dugove bratu?





- 22:49 - Komentari (11) - Crno na bijelo





srijeda, 06.04.2005.


Molim vas, nosite pločice s imenima


Stojim neki dan na svima «obožavanom» prebivalištu zvanom tramvajska stanica. Već izmučena nogoboljom i nestrpljivošću, proklinjem u sebi večernje linije u sklopu kojih je čekanje prijevoza istovjetno čekanju Godota. Usput mi vjetar puše kroz lanene hlače i time u potpunosti ruši koncepciju novopridošlog «toplog vremena».

Odjednom mi s desnog boka prilazi maglovito poznata faca, razdragano mašući, očigledno u nakani da me pozdravi. Mahnuh i ja njoj, grozničavo pokušavajući na brzinu spojiti osobu i mjesto na kojem sam je upoznala. Ništa....Crna rupa, vakum, tabula rasa.

Još od pamtivjeka imam problema s pamćenjem lica i imena. Ne znam je li posredi loša memorija, preveliki broj ljudi koje poznajem ili jednostavno nedovoljan trud, no, sve u svemu - ta mi je osobina do sada priuštila nebrojeno mnogo neugodnih situacija..
Osjećam se strašno bespomoćno gledajući kako se (nakon što mu povjerim da ga se ne sjećam) lice moga sugovornika mijenja iz prijateljskog u osvetničko, kako uvredljivo stišće usnice i prijeteći me gleda, bez da sam nekim namjernim bezobraznim činom izazvala takvu reakciju.
No, čovjek uči iz iskustva, a mene je moje dovelo do zaključka da je iskrenost u takvim slučajevima nepoželjna. Mnogo je mudrije praviti se kako ti je poznanstvo sa dotičnom osobom do u detalja ostalo umemorirano, te zatim iz razgovora pokušati otkriti zaboravljene pojedinosti.

Dakle, nasmješila sam se Odnekudpoznatoj i samouvjereno uzviknula:
-Ej, pa otkud ti? Ne sjećam se kad sam te zadnji put vidjela!

Osim što sam rekla doslovce istinu, nadala sam se da će mi spomenuta fraza pomoći u rješavanju misterije, ukoliko cura odgovori nešto tipa «Ma, nema me baš na predavanjima....» (aha! s faxa!) ili «Da, otkad ne idem na ples...?» (aha! s plesa!)...

Na moje razočaranje, zaobišla je zamku i bacila se na prepričavanje nekih događaja koji su je zadesili toga dana, a iz kojih nisam mogla ništa konkretno zaključiti o našem odnosu.
Tramvaj oslikan Ožujskim netom se pojavio, pa smo se obje izvalile na stolice i nastavile brbljati. Savršeno sam odglumila koncentraciju na slušanje, dok sam u glavi prevrtala sva mjesta na kojima sam je mogla upoznati, sve ljude preko kojih sam je mogla upoznati i sve aktivnosti kojima sam se ikad bavila. Ono što mi se učinilo mogućim, spretno bih ubacivala u razgovor, nadajući se da će na nešto od toga reagirati i tako mi pomoći da doživim prosvjetljenje. Nije.

Nakon čak pola sata vožnje, neposredno prije mog silaska, nisam više mogla izdržati.
Svjesna da će me njeni obrisi vječno progoniti ako to ne saznam, skupila sam hrabrost, složila skrušeni izraz lica i rekla:
-Oprosti, mislila sam da ću se do sada sjetiti, ali, eto, nije mi baš uspjelo... – otkud se mi ono znamo?

Pogledala me malko začuđeno i počela se ceriti.
-Nemam pojma.




- 17:52 - Komentari (11) - Crno na bijelo





utorak, 15.03.2005.


A tako je divan zvuk imao...


Obavještavam onaj dio blog-čitateljstva koji je posjedovao broj mog mobitela da je dotični aparat, tijekom subotnjeg izlaska, netragom i sasvim misteriozno nestao iz moje torbe, zajedno sa karticom (nakon što mi je ista, prisjetimo se, vjerno služila pune 3 godine).

Kako sam gledala možda i previše filmova gdje se događaju čuda, tako i ja još uvijek gajim iracionalne nade da će me, recimo, jednog jutra nazvati lopov koji mi je sve ovo priuštio, ali u preobraćenom izdanju, umoran od silne borbe sa grižnjom savjesti, nakon čega je potražio pomoć gradske proročice da mu nabavi kućni broj osobe kojoj Nokia priprada jer ju želi vratiti vlasnici.
Pesimisti oko mene me, pak, uvjeravaju da su šanse da ga nađem gotovo nikakve, ali sigurna sam da su i onom liku koji je u Imotskom osvojio 5 milijuna kn na kladionici - govorili to isto.

Da nesreća bude veća, baš sam posljednjih nekoliko tjedana planirala prepisati sve brojeve u adresar papirnatog oblika (za svaki slučaj), ali, nažalost, iz čiste lijenosti - nisam to učinila. Zahvaljujući toj svojoj urođenoj navici, možda neke ljude neću više nikada vidjeti...

Pitam se postoji li negdje u literaturi izraz mobil-klepto-trop onaj koji mrzi kradljivce mobitela»), a ukoliko ne, dajem im dozvolu da ga uvrstite u rječnik stranih riječi, i stave moju sliku pored njega.

Do tada – nemojte mi slati SMSove i onda, nakon što vam ne odgovorim, zaključiti kako sam krajnje bahata i uporno vas ignoriram...Ako to inače i jest slučaj, ovoga puta, začudo, nisam ja kriva. :)





- 23:10 - Komentari (21) - Crno na bijelo





nedjelja, 13.03.2005.


Oporavak u tijeku


Jučerašnji dan imao je čast označiti kraj dvotjedne torture, koje sam se dobrovoljno prihvatila, u svrhu dovođenja svog budžeta na suficitarno stanje.
Kad uzmem u obzir da sam kroz slične poslove prošla već nekoliko puta i da sam si nakon toga dala svečano obećanje da ću dio Zagreba zvan Žitanjak izbjegavati u širokom luku, nije mi zapravo jasno zašto sam s tolikim entuzijazmom prihvatila ponudu koju su mi tutnuli u SC-u. Pretpostavljam da su novci ipak presudili...

Nerado i pomalo maglovito se prisjećam proteklih 15-ak dana (u medicini to zovu «potiskivanje neugodnih iskustava»), ali neke nuspojave su još uvijek sasvim vidljive.
Ponajprije, to su izrezani prsti i izguljene ruke (kojima više nikakve kreme ne pomažu), poremećeni bioritam od dizanja u 6 ujutro (pa sam se tako danas prvi put od kad pamtim subotom probudila u 8!), bolovi u kralježnici, blaga prehlada (od prokleto hladnog skladišta) i otupljenost.

Osim fizičkih posljedica svog zarađivanja, tu su još i zanemarivanje prijatelja, izostajanje s faxa, propuštanje nekoliko izlazaka te potpuno ignoriranje svih ispita ili kolokvija.
Nadam se da će posjetitelji ovog bloga sada, nakon što su upoznati sa razlozima mog nepisanja, imati više razumijevanja. :)

No, kako uvijek postoji prva strana medalje (ako bi ovo loše bila druga...), ima je i ovdje, a ta je da mi je po prvi put iskreno nedostajao fakultet. Ne mislim pritom na menzu, škicanje slatkih dečkiju ili brbljanje s curama na kavi, nego baš na hvatanje bilješki, profesore, tople predavaonice, učenje novih stvari, pa čak i na tremu pred ispit.
Gledajući sve te žene koje 8 sati dnevno lijepe deklaracije i prenose kutije sa jedne palete na drugu za 2400 kn mjesečno, shvatila sam kakva sam zapravo sretnica i koliko mi je mogućnosti u životu pruženo.
Dobila sam priliku da napredujem, sve potrebne uvjete da radim ono što volim i dovoljno vremena da ga ispunim onako kako to želim.
A, usprkos svemu, neprestano se žalim i nezadovoljna sam više nego one, zatočene u tim prašnjavim skladištima i poslu koji te već nakon par dana potpuno izludi. Ničega motivirajućeg nema u onome što rade, osim obaveze da se zadovolji zadana norma, neprestano kontrolirana od antipatičnih seljačina u odjelima.

Prije nego sam, pred odlazak, predala svoj ugovor i oprostila se sa svima, šef me pitao želim li još neko vrijeme raditi tamo. Pristojno sam odbila ponudu, jedva se suzdržavajući da mu ne priznam kako osjećam «da mi svakom zaljepljenom deklaracijom odumre po jedna moždana stanica, i da bih radeći tu još neko vrijeme riskirala da mi inteligencija padne na razinu njegove».
Došla sam u napast i da mu strpam u džep knjigu o emocijonalnoj inteligenciji ili pristupnicu seminaru o ispravnom postupanju prema radnicima...., ali nisam. Nema razloga izazivati vraga, a svakako ne prije nego se plaća nađe na žiro računu.

Od danas sam opet student. Ukoliko vidite djevojku sa neobično mnogo flastera na prstima, možete me slobodno pozdraviti.
Silno me zanima koliko će mi dugo trajati te pare...Po svoj prilici- kraće od jednog radnog dana.



- 23:18 - Komentari (11) - Crno na bijelo





ponedjeljak, 21.02.2005.


Način da si otežate pisanje


Pretpostavljam da ste svi bili u prilici (barem bezbroj puta) plaćati račune ili, iz nekog razloga, davati svoj JMBG...Tada obično primjetite kako nadčovjek sa šaltera te brojeve tako brzo ukuca da (barem ja) redovito imam potrebu zamoliti ga da provjeri nije li negdje promašio barem jednog. Srećom je moja sumljičavost gotovo uvijek bespotrebna: takvi su, očito, za 2. rođendan umjesto plišanog mede - dobili tastaturu.

Tračke zavisti također mi je izazvala i nekolicina filmova, gdje je glavni lik, recimo, nekakav pisac ili kolumnist. Uvijek se pitam je li to samo prividno (kao što npr. sviraju klavire) ili «leteći prsti» zaista pripadaju dotičnom glumcu.

Kako god bilo, došla sam na ideju, djelomično iz praktičnih, a djelomično iz preseratorskih razloga, da se pozabavim daltilografijom. Skinuh nekoliko demo verzija za (pozor, slijedi hrvatski izraz!) strojopis i mogu se pohvaliti da zadnjih par dana nabadam po tipkovnici do iznemoglosti, trudeći se ne spuštati pogled od monitora.

Oči su mi crvene i vrti mi se u glavi, a čim negdje vidim neki natpis, neovisno o tome koliko se daleko nalazim od kompjutera, prsti mi automatski sami lete po zraku. Nažalost, osim određenih mentalnih oštećenja, još uvijek ne zapažam bitnije poboljšanje u svom tipkanju.

Ovaj post je pisan novo-naučenim načinom. I znate što? Traje cijelu vječnost!

PS. Ukoliko ste ipak nadobudni/imate višak vremena/morate učiti za ispite, a ne da vam se:

-> TypingMaster
-> MaxType LITETyping tutor
-> Kiran's Typing Tutor



- 01:09 - Komentari (22) - Crno na bijelo





četvrtak, 10.02.2005.


I gdje je tu zabava?


Odlučila sam da i ja ovaj put budem malo komercijalna i napišem štogod aktualno. Dakle, radi se o onom sportu gdje se jedna skupina muškaraca stisne oko gola i digne ruke uvis, dok druga skupina silom nasrće na njih pokušavajući im skočiti iza leđa i pogoditi golmana. Katkad ga promaše, pa im lopta upadne u mrežu, i onda jadan čovjek psuje (što se, doduše, slabo čuje, ali se vidi po ustima). Postoji tu još jedan veseljak, koji se mota po terenu te ih dekoncentrira i prekida svojim fućkanjem.
U igru su ukomponirani i neki elementi borilačkih vještina, pa je tako potrebno što spretnije podmetnuti nogu onima koji nisu obučeni kao ti, gurati ih i udarati laktovima u njušku. Onaj koji je u tome najuspješniji, nagrađen je žutim ili crvenim karticama i ima pravo na odmor.

Svake godine poslušno odgledam one utakmice za koje mi kažu da su važne. Recimo, ona neki dan, između osvajanja srebra i zlata, bila je jedna od takvih.
Olakotna okolnost ostajanja kod kuće pred TV-om je ta što su ulice u to doba potpuno prazne, a tu ne bi pomoglo niti da njima hodaju razgolićene Brazilke i dijele besplatno pivo.

Pokušala sam poskrivećki čitati novine za vrijeme prvog poluvremena, ali su me ubrzo otkrili i oduzeli mi ih, s molbom da se koncentriram i navijam. Pomnim promatranjem gledatelja, uočila sam da: kad lopta promaši Šolu (onog nekoć crvenog, jel`!) i pogodi mrežu iza njega, treba psovati Španjolce (vrlo licemjerno s obzirom da sam nekoć gledala njihove serije), a kada padne iza onog drugog golmana - treba oduševljeno skakati. Nažalost, par puta sam pobrkala što točno trebam raditi, pa su me malo čudno gledali i pitali za koga ja uopće navijam. Glupog li pitanja. Pa, za rukometaše!

Zaključila sam da mi je pametnije koncentrirati se na igru. To nije bilo tako teško. U drugom redu na tribini je sjedio jedan baš slatki navijač. Čekala sam strpljivo da ga kamerman opet prikaže, ali on je uporno snimao igrače, mada su svi bili oznojeni i nimalo privlačni za prikazivanje na nacionalnoj televiziji.

Osim toga, nije mi se svidjelo što onom čovjeku sa pištalicom, koji stalno trči oko njih, nisu niti jednom dobacili loptu. Strašno je nekoga tako na očigled ignorirati. Brat mi je rekao da je to sudac, ali ptretpostavljam da je to pobrkao sa onim odvjetničkim serijama koje ionako gleda previše.
Osoba koja me ipak najviše oduševila bio je komentator (premda ga nisam uspjela naći na ekranu): čovjek je znao imena svih igrača i koristio puno neobičnih izraza, koje čak niti ja nisam razumjela.

Stvarno mi je žao što smo izgubili, premda je meni srebro puno ljepše boje. Očigledno im, za kaznu, nećemo niti organizirati doček. Prijateljica kaže da je to "Božja osveta" jer zbog gledanja utakmice, većina Hrvata nije otišla na nedjeljnu misu. Može bit`.


- 09:19 - Komentari (22) - Crno na bijelo





subota, 05.02.2005.


Vodič za snalaženje

Okrenuvši program, naletila sam, slučajno, na jednu od tv-emisija sa popisa onih koje sam sama sebi zabranila gledati (primjetivši da su, i sa obrazovnog i sa humorističkog i sa informativnog gledišta, «niškoristi»). Naslov glasi «Mijenjam ženu», a u zadnje vrijeme je pored njega nadopisana natuknica «hrvatsko izdanje». Čini se da naš narod postaje sve odvažniji...I nezasitan reality showova.
Anw, nakon odgledanih par kadrova, zaintrigiralo me - kako bi se netko nepoznat snašao u mojoj obitelji.
Krajnji zaključak glasi: uz početne šokove i tretman partjednog prilagođavanja, te određene fizičke predispozicije, u konačnici, odgulio bi taj izazov bez većih psihičko-fizičkih posljedica.

A, sada, nekoliko specifičnih točaka po kojima ćete nas prepoznati :

1. SISTEMATIZACIJA
Glavni zaduženik za praktičnost i "uradi sam" poslove je tkz. "glava obitelji",tj. moj tatica. Osim što je spretan u baratanju s alatima, neobično je opsjednut sistematizacijom i popisivanjem cjelokupnog kućnog inventara.
Svaki element, aparat, CD, registrator i sve ostalo opipljivog oblika, označeno je svojom šifrom koja se nalazi u kompjuteru, u pripadajućem folderu. S obzirom da se zapisnik vodi još od pamtivjeka (dakle i prije nabavke ikakve verzije računala), tadašnji podaci bili su smješteni u registratorima. Ne sumnjam da bismo, skupivši ih sve na hrpu, mogli sagraditi novi Kineski zid.
Nadalje, u svrhu lakšeg pronalaženja sitnijih stvari, osmišljene su plastične kutije sa natpisima: "baterije", "tehnika", "svijeće", "igrice", "lijekovi", "dokumenti",....pa sve do "razno" (gdje su primjerci stvari kojih nema u dovoljnoj količini da bi dobile svoj poseban natpis). Uz to, na svakoj posudi za začin ili namirnicu označeno je jasno što se u njoj nalazi, a ono što najviše zabavlja moje posjetioce jesu natpisi iznad kukica za ručnike, sa imenima "vlasnika" ili pak funkcije (npr. "ručnik za ruke", itd.).

2. BUKA
Ako se uzme u obzir tramvajsko križanje ispod prozora + činjenica da svatko od nas svira barem 1 instrument + ukupno 4 telefonske linije + stalnu jurnjavu + nebrojene posjete svekolike rodbine&prijetelja, čepiće za uši svakako je potrebno imati u priboru najosnovnijih potrepština.

3. VISINA
Onome tko bi imao namjeru boraviti ovdje, a tko nije prešao centimetražu od najmanje 170, preporučila bih nabavku ljestava kao neophodnog rekvizita. Naime, s obzirom na visinu stropova od preko 3 metra, velik dio namještaja se nalazi iznad dohvata ruke prosječnog čovjeka. Ista je stvar i sa mojim krevetom, kojem su noge visoke 2 metra (pa ispod njega držim fotelje i stolić). Ukratko, ako mislite spavati-upišite se na gimnastiku. :)

4. VILLA MARIJA
Ne znam iz kojeg je razloga upravo ova serija odabrana kao predmet poruge i iskaljivanja sarkazma, ali gledana je svaku večer uz okupljanje cjelokupnog broja ukućana. Niti jedna scena ne prođe nepopraćena barem jednim komentarom, a posebna se pozornost pridodaje patetičnim rečenicama i prenemaganju pojedinih likova, što izaziva nazaustavljive napadaje smjeha. Kritike se, osim na sadržaj i kontradiktornosti u scenariju, odnose i na glumu, te manjkavosti u bontonu (kojih, redatelj, očigledno nije bio svjestan). U svakom slučaju, pola sata pozornog praćenja uz smišljanje dosjetki + jačanja trbušnih mišića koje se nikako ne isplati propustiti.

5. RASPORED SPAVANJA
U principu svi bolje funkcioniramo navečer i, unatoč jutarnjim obavezama koje nas prisiljavaju na ranije buđenje, do 23 sata rijetko da su uopće svi doma. U to doba dana najčešće započinju razne polemike i razgovori do ranih jutarnjih sati, a mama dobiva napadaje spremanja obično neposredno prije spavanja.
Katkad se dogodi da se, vraćajući se doma oko 4 ujutro, ušuljavam u predsoblje i tiho otključavam vrata da ne bih nekog probudila, a onda naiđem na svoje kako gledaju film i pijuckaju kuhano vino. "Ugodnog" li iznenađenja!


Bio je ovo jedan brzinski pregled...Uz malo više koncentracije, ne dvoumim da bih, brojem točaka, prešišala i Zakon o obveznim odnosima.
U svakom slučaju, ako nova varijanta ove emisije bude jednosmjerno-razmjenska, rado primam nadobudne dobrovoljce..., ali svoje ukućane - ne dam nikome!


- 19:33 - Komentari (4) - Crno na bijelo





srijeda, 12.01.2005.


Uvedimo u tramvaje kabine sa jednim sjedalom!


Započet ću kratkom crticom o svojoj ličnosti: nisam nedruželjubiva niti asocijalna i u principu volim brbljati s ljudima. Ali, postoje trenuci (koji nekad, ruku-na-srce, znaju trajati danima) kada mi gotovo svi homo sapiensi dižu tlak i ne predstavljaju mi ugodno društvo. Tada sam dovoljna samoj (kompliciranoj i sveanalizirajućoj) sebi i dijeljenje svojih umotvorina sa ostalima predstavlja mi samo jedan suvišan napor.
Dakle, probleme koji me muče ili nedoumice rješavam najučinkovitije sama, a eventualna djelotvornost razgovora s nekim bliskim može se očitovati jedino u tome da ja, pričajući o spornoj stvari, iz svog vlastitog blebetanja zaključim najbolje rješenje...

No, sada sam već zapala u digresiju bez kraja.

Nego, htjedoh se osvrnuti na sretanje poznanika u tramvaju ili autobusu. Naime, vožnja je taj trenutak kada sam često opuštena i zaokupljena mislima, sa svojim discmanom na ušima. Vožnja se, također, po pravilu odvija u zatvorenom prostoru u stanju mirovanja (osim ako naglo uočiš kontrolora, pa juriš na drugi kraj) sve do odredišne stanice, i u kojem si osuđen na ljude koji se tamo nalaze.
I taman se fino vozikaš, ignorirajući rulju oko sebe, kada ti prilazi osoba koju znaš iz viđenja, ili ste nekad bili prijatelji, ili ste još uvijek (sasvim nebitno) da te pozdravi, a od tebe se očekuje da raspredaš s njom sve do stanice na kojoj silazi jedan od vas (ili, ne-daj-bože, oboje).

Kakvi mogu biti razgovori, slušani od još 100-tinjak nepoznatih suputnika? Plitki, što općenitiji; po mogućnosti o vremenu, planovima za taj dan, komentiranju predjela kroz koja prolazite ili tračevima poznatih vam osoba. Po mogućnosti ne o politici (nikad ne znaš tko sve sluša i što sve skriva ispod kaputa) ili nekim intimnim stvarima. Šutnja također nije dobar izbor jer bi se moglo zaključiti da nemate o čemu pričati, ili da niste zanimljiva osoba.
Lako je kad se sretne nekoga na cesti, pa razmijenite par riječi i svatko na svoju stranu, ali, u slučaju da putuješ, recimo, od Borongaja do Jaruna, period je dovoljno dugačak da sasvim izludiš.

Neki dan sam, nađevši se u sličnoj situaciji, a skroz nerapoložena za koncentriranje na nekakvu priču, izmislila da na slijedećoj stanici silazim..., a potom ušla u drugi vagon. S obzirom na gužvu, vjerujem da me dotična osoba nije vidjela, no unatoč tome sam se osjećala pomalo podlo.

No,kad razmislim, nije li to mudrije, nego da sam joj rekla: "Čuj, želim biti sama, pa odi, molim te, na svoj dio vagona, ili ostani tu, ali se barem pravi da me ne vidiš"?


- 22:14 - Komentari (3) - Crno na bijelo





utorak, 04.01.2005.


2005.


Nakon višesatnog prevrtanja ormara u svrhu kombiniranja odjeće dostojne "večeri o kojoj se trubi već tjednima" + neprestanog živciranja svješnošću da u većinu garderobe više ne stanem + pokušaja da kosu dovedem barem do tog stupnja pristojnosti pri kojem prisutnima neće od užasa ispadati čaše iz ruke, uspjela sam stići na 3. termin autobusa od onog planiranog.
Pritom sam se čak i nekoliko puta posvađala sa voditeljicom jedne od RTL emisija na Ex..?..(srećom da je smišljač naziva tako maštovit), koja nas je obasipala savjetima o kupnji posebnog make-upa namjenjenog samo za tu prigodu i sličnim egzistencijalno važnim stvarima.

Novogodišnji tulum iskusnog organizatora za koji smo se odlučili smjestio se nedaleko Samobora (dakle-u pripizdini), u prizemnom skladištu jedne kuće. Pojam "pripizdine", doduše, možete uzeti s rezervom jer stajalište "jedne od djevojaka iz strogog centra" o tom pitanju katkad zna biti malčice iskrivljeno. Uz to moram priznati da sam se uvjerila (dok smo dezorjentirano lutali ulicom u potrazi za odredišnom kućom) da u okolici ima i drugih objekata, što npr. sa periferijom Divljeg zapada ili pustim otokom ne bi bio slučaj.

Ljudi koje smo zatekli kad smo samozadovoljno stupili u prostor činili su se sasvim simpatični. Osim te činjenice, ugodno nas je iznenadio i izbor muzike, dovoljne količine hrane i pića te (u granicama mogućnosti), uređenje dotičnog skladišta. Jedini, ali ne i zanemarivi, propust bio je manjak radijatora, što je prisililo većinu uzvanika da se do daljnjeg zadrži u kaputima...barem do trenutka kada alkohol ne preuzme tu ulogu. Vjerujem da je muškima ta činjenica još teže pala, s obzirom na zakinutost za razgolićena ženska tijela.

Unatoč sasvim ugodnoj atmosferi, razmažena kakva jesam i k tome svjetski zimogrozna, nisam uspjela preko hladnoće samo tako preći. U strahu da moji zaleđeni nožni prsti neće preživjeti do 5 ujutro, kad je naime vozio prvi jutarnji autobus, nagovorila sam prijateljicu da se sa zadnjim noćnim (23h) vratimo natrag u Centar.

Truckajući se u potpuno praznom busu, molila sam Djeda Mraza, da ne dozvoli da Novu dočekamo same na Črnomercu. Srećom da Djeda naše molbe ispunjava učinkovitije od političara, pa smo na odbrojavanje taman uspjele stići na Trg.
Ako se, osim hrvatskog standarda, u obzir uzme i činjenica da je tamošnji doček bio besplatan, ne bih zaključila da je ljudi bilo previše.
No, ako se na broj osoba po metru kvadratnom pogleda objektivno, zaključila bih da tamo više ne bi stala niti neka anoreksičarka.

Nakon odgledanog vatrometa napustili smo frontu i zaputili se prema jednom tulumu na Gornjem gradu. Tamo nas je ljubazno primilo jedno tiho, uspavano društvance, te nas je, izmučene putnike, napojilo vinom i donijelo nam krpu kojom smo brisali lokvu nastalu odleđivanjem naših nožnih prstiju.

Kada smo, oko 2 ujutro, zaključili da su naši bubnjići oporavljeni, a organi opet vraćeni na tjelesnu temperaturu, zahvalili smo našim dobočiniteljima i sa njih par preselili na jedan drugi tulum kod Kvatrića. Gdje smo, začudo, poznavali gotovo polovicu prisutnih, i gdje je, na naše oduševljenje, atmosfera bila puno življa. Tamo smo se zadržali do ranih jutarnjih sati...kad sam ja (rekorder u zaboravljanju ključeva), mamurna I već napola u snu, provela dobar dio vremena zvoneći svojima da mi otvore.

Moram priznati da mi se težnja za "ludim i nezaboravnim" dočekom ispunila. Ovog su se svakako sjećati.
Još jedino ne znam što da zaključim o nadolazećoj godini (koja bi, po nekim shvaćanjima, trebala biti slična dočeku)? Čeka me puno hodanja i smrzavanja?


- 20:14 - Komentari (8) - Crno na bijelo





nedjelja, 02.01.2005.


Kako zaraditi na zaleđenoj vodi


Došli su mi prijatelji iz Splita. I, kao što je to običaj sa ljudima iz toplijih gradova, navalili da ih vodim na klizanje. Premda mi do Šalate treba jedva 10 minuta (računajući i geganje po onim dozlaboga visokim stepenicama), zimske "radosti" prakticiram pretežito onda kada me neki nadobudni pridošlica na to nagovori. Isto kao što ja odvlačim dalmatinsko pučanstvo ljeti na plažu.

"Bog je dao orahe ljudima bez zubi". To je izreka kojom moja mama objašnjava cijelu tu situaciju.

No, da se vratimo na problem klizanja...
Jedan termin, u trajanju od sat i pol (od čega oduzmite vrijeme u kojem čekate na posudbu, ulaz, oblačenje, garderobu, svađanje sa nadrkanom ženom na garderobi i sl.) plaća se 20 kn. Uz to, ako, poput većine, ne posjedujete vlastite klizaljke (osim, eventualno, one staromodne na vezanje koje vas je sram obući), morat ćete iskeširati još 20 kn. Možda ta cifra na prvi pogled i ne zvuči tako unesvjestpadajuće, ali meni, studentici iz obitelji srednje klase, koja se zasad još nije probila na TV, slikala za Playboy ili snimila album, je to preskupo. Pogotovo stoga što sam, kao pravi domaćin, namjeravala častiti svoje goste. Sada, svjesna cijene od približno 150kn za guranje među krdom klinčadije i nespretnih starčeka koji se kače za tebe svaki put kad izgube ravnotežu, još jednom promišljam o toj ideji. Fascinantno kako je taj led uvijek napunjen ljudima. Možda sam se ipak malo precijenila sa izjavama o "srednjoj klasi"?

Nažalost, svjesna sam kakvi neandretalci rade na ulazu, tako da metodu potkupljivanja ili igranja na sažaljenje mogu odmah otpisati...Isto tako, prošle sam se godine uvjerila u to da su svi sporedni ulazi, rupe u ogradi i podzemni kanali- zatvoreni, te tako još jedan od načina varanja sistema pada u H2O.

Pa ti onda pozivaj ljude na izlet u Zagreb. Lako njima-kupanje u moru se na naplaćuje!
Možda da se ipak slikam za Playboy?

- 17:13 - Komentari (5) - Crno na bijelo





petak, 17.12.2004.


Kako pokvariti dojam


Prije dva dana grupa Yammat održala je svoj prvi zagrebački koncert. Kako sam prethodni tjedan izbivala iz našeg divnog grada, nisam, nažalost, bila u toku sa aktualnim događanjima i stoga propustih nabaviti svoju kartu. :(

Premda ne ulažem previše nade u sve ove novopečene bandove, koji su iznenadno izniknuli na našoj sceni, Yammatova mi muzika u određenim trenucima baš godi. Ako ne pretjerujem s njom, naravno, jer katkad taj, kako-ga-neki zovu, "urbani žanr" zna zvučati prilično depresivno.

Idući sam dan vrbovala prijateljicu, nakon što mi se pohvalila da je prisustvovala spomenutom koncertu, za iscrpan izvještaj. Moram priznati da me njen dojam prilično razočarao...
Navodno su bili primjetno neuštimani, svakih 10 minuta vikali ton-majstoru da pojača/stiša gitaru ili bas, čega je ishod bio to da se sam vokal jedva čuo. Uz to, osim svojih stvari, svirali su i neke strane, bog-te-pita-čije pjesme, a atmosfera je bila trula jer se nisu niti potrudili da je podignu. Svemu tome pridonosila je i nepodnošljiva gužva...
No, vrhunac sveopćeg kaosa bio je pred kraj koncerta, nakon odsviranog cijelog repertoara, kada su najavili da "sada ide sve iz početka". Slušaoci pomisliše da se šale, kad ono-ni više, ni manje, nego-prva pjesma, druga pjesma i dalje one koje već slijede! :)

Ajde, sad mi nije žao ostajanja kod kuće i uštede tih 40 kn. Uostalom, s obzirom da nisam to doživjela, manje će mi pasti u očima...



- 13:39 - Komentari (2) - Crno na bijelo





četvrtak, 16.12.2004.


Kobni 31.12.


Kada bi se radila anketa najčešćih pitanja u zadnjih nekoliko tjedana, ono koje bi nesumljivo osvojilo prvo mjesto, bilo bi: "Kamo ćeš za Novu godinu". Nakon što mi ga je postavila prva trećina ukupnog broja ljudi koje poznajem, postala sam pomalo alergična na dotičnu rečenicu i sve oblike iste, a par puta sam bila i prilično neugodna... No, unatoč svemu, primijetih da se, što se THE datum više približava, i sama sve češće služim njome. Glavni problem leži u tome što većina još nije sigurna gdje namjerava proslaviti "najluđu noć u godini" (ovdje ide smajlić koji se valja po podu od smijeha) i propitivajući ih o tome, samo ih podsjećamo na njihovu neodlučnost i neorganiziranost njihovog društva.

Onaj tko je nekad davno izjavio da se povijest ponavlja, bio je više nego u pravu! Svake godine, naime, isto. Prevelika očekivanja (većinom zbog medija, i sveopćeg razmjenjivanja informacija o mnoštvima lokacija, a i zbog "pa, to je ipak Nova godina, ekipo"-razmišljanja) i silna planiranja, od kojih većina propadne par dana ranije. Ne čudim se, stoga, što je velik broj ljudi barem jedne godine ostao kod kuće, za inat sveopćem ludilu, ili jednostavno zbog manjka snage da po bezbrojti put u tjedan dana kombinira ponude koje je dobio. Pitam se da li je sada na meni red da se zavalim doma u fotelju i pogledam sve te "super-hit-bombastične-nagrađivane" filmove, koje nam obećaše servirati na TV-u? I, ne živcirati se oko toga što ću obući, gdje ću i sa kim ići, a k tome i uštedjeti 300-tinjak (to bi bio neki prosjek, jel?) kuna...

Do sada su neki od planova bili- Portugal (s TZ-om), Dubrovnik, Rijeka, Papaya (taj sam ja osobno momentalno odbila), neki birc kod Doma sportova te par privatnih tuluma...Zanimljivo je iščekivati kakve li će još sve raznolike ideje biti ponuđene... :)

Anyway, ljudi, želim vam da se dobro provedete na dočeku! I, nemojte pretjerivati sa izdvojenim iznosima za tu prigodu, niti ju planirati mjesecima unaprijed. Iz više je iskustava poznato da: ono spontano obično ispadne najbolje!



- 21:47 - Komentari (5) - Crno na bijelo





srijeda, 15.12.2004.


Izvještaj s najboljeg putovanja ikad


Vratih se ja prije neki dan iz Lovrana. Ona moja studentska udruga, koju sam već spominjala tamo negdje, odlučila nas je odvesti na još jedan izlet po Lijepoj našoj. Ovaj put malo sjeverozapadnije...Uz sipanje abnormalne količine maštovitih argumenata i slaganje sažalnih faca, misija žicanja predragih mi roditelja da mi udjele nekoliko stotina kuna za tu avanturu- uspješno je okončana. Bravo za mene! Mogu odmah u odvjetnike!

Dočekali su nas ljudi iz cijele Hrvatske+desetak pridošlica iz inozemstva. Tek se na ovakvim skupovima uvjeriš koliko su mentaliteti, ovisno o regijama i državama, različiti. Kada bi zanemarili naglasak, mogao bi nepogrešivo strpati osobu u dio zemlje iz kojeg dolazi.
Dežurni zajebanti i podizači atmosfere su, očekivano(?), bili splićani i ini dalmoši. Oni, pak, najmarljiviji većinom su došli iz istočnijih dijelova (čitaj: slavonci). Mi purgeri smo valjda nekakva zlatna sredina. :)

Raspored koji su nam dali prvi dan učinio nam se prilično demotivirajuć... Naime, slobodnog vremena nije bilo ni minutu više od onog koliko ti je potrebno da skokneš do WC-a ili, ako si izuzetno iskusan pušač, zapališ jednu na brzinu. Ali, kasnije smo se uvjerili da su predavanja i sessioni, koje su nam servirali, toliko zanimljivi, da nam to niti ne smeta...Pričalo se na engleskom, tako da smo se svi međusobno kužili. Neopisiv je osjećaj pričanja sa ljudima druge rase, sa sasvim druge strane planete, kao da su ti susjedi. I, ako sam ikada osjećala nekakvu nesigurnost pri prilaženju strancima, sad je sasvim iščezao. Katkad te neki šveđanin može bolje razumijeti od prijatelja kojeg poznaješ cijeli život..

Hotel je, pak, posebna priča. Terasa s pogledom na more, ukusno uređene sobe, veliko kupatilo i teta spremačica koja, bez prethodnog kvocanja (moram to napomenuti mami!) posprema za nama. Da ne zaboravim švedski stol za svaki obrok (koji krivim za žuljanje, inače komotnih, traperica)...Za Božić sam zaželjela od djeda Mraza da mi sredi da živim tamo!

Inače, ako ste pomislili da smo cijelo vrijeme samo radili-očigledno nas smatrate prenadobudnima. Navečer smo organizirali party-je (koji su u određenim trenucima više ličili na orgije ili društvo neizlječenih alkoholičara), ali glavno da su trajali sve do jutra. I da su bili predobri. Još uvijek odrađujem sve propuštene sate spavanja, koje je tada bilo zaista posljednja stvar na listi kriterija.

Mogla bih pričati o tome satima, a da i dalje neki zanimljivi događaji ostanu nespomenuti. Zato odustajem...Nakon sunčane i tople obale, evo me natrag u ledenom, turobnom Zagrebu, k svakodnevnoj rutini i nagomilanim ispitima koji nestrpljivo čekaju na mene.
Ne valja putovati, ako si sklon nostalgiji...

- 02:11 - Komentari (8) - Crno na bijelo





srijeda, 01.12.2004.


Zamalo...


Trenutno nešto prčkam po HTML-u i zato blog izgleda ovako...Uspjela sam save-ati svoje postove (srećom, jer sam jutros otvorila prazan blog i skoro doživjela infarkt), ali ne i stari dizajn. Odjednom se počinjem sa velikom ljubavi prisjećati svih frendova koji se bave informatikom... :)

Što se mene tiče, neka slobodno maknu ovu tipku Dizajn, jer bez nečijeg nadzora, više mi ne pada na pamet da ju sama diram!

- 16:03 - Komentari (18) - Crno na bijelo





subota, 27.11.2004.


442 do Beograda


O koncertu Bajage u Zagrebu govorilo se tjednima prije nego je i dotični beograđanin konačno stigao u naše krajeve. Svi su imali neko svoje mišljenje (mnogi, nažalost, negativno) i odvijale su se bezbrojne polemike oko toga nije li bezobzirno, prema onima koji su na vlastitoj koži doživjeli ovaj rat, tako brzo dovoditi "ljude s one strane" da nas zabavljaju. Još je jednom pokrenuto pitanje nacionalizma i ozbiljnosti shvaćanja cijele stvari.

Što se mene osobno tiče, muzičare slušam radi njihovih pjesama, a ne radi zemlje iz koje dolaze. I, nečiji (rekoše mi) "sumljivi politički stavovi" mogu me eventualno odbiti od druženja s tom osobom, ali ne i od priznavanja onoga što smatram da je napravio vrijedno spomena. Kao što će, najvjerojatnije, svi ipak pogledati film sa nekim glumcem koji, u privatnom životu, recimo tuče svoju ženu. Ne treba brkati kruške i jabuke.

Da ne duljim-prisustvovala sam spomenutom koncertu. Doduše, ne zato jer sam Bajagin fanatik (više preferiram Balaševića), nego zato jer sam dobila kartu. Da sam tada malo praktičnije razmišljala, puno bi isplativije bilo da sam je prodala. Naime, lik ne samo da je napunio dvoranu, nego je, ktome, i velik broj obožavatelja izvisio. Preprodavači su zacjelo veselo trljali prste brojeći večernju zaradu, koja je iznosila i do 200 kn po karti, a i unatoč tome, nekolicina nadobudnih je, još i nakon samog početka koncerta, uporno jurila oko Doma sportova u potrazi za nekom "dušom koja je odustala u zadnji čas"!
Očigledan dokaz kako se publika već poželjela nekih izvođača za koje je bila zakinuta sve ove godine, a (sudeći po niti jednom incidentu) i kako je naš narod postao manje neprijateljski raspoložen prema istočnim susjedima.

Uglavnom (kako to već biva): ugodna atmosfera, publika koja većinom zna sve riječi, velika gužva za wc/pivo,..., i moja euforija spoznajom da neke pjesme koje volim, a nisam im znala izvođača-pjeva on.

Zadnji je dio koncerta, svakih 15 minuta, inicirao "zvanje na bis", što je, nakon četvrtog (ako se ne varam) puta, već postalo malko smješno. Premda ne volim ego-tripere, opravdat ću mu to kao moguću "nesigurnost kako će biti prihvaćen od publike" i "neodlučnost koliko bi koncert trebao trajati". Možda ona teorija: "dokle god ga zovu natrag-dobro je." :)

A, onda je slijedilo čekanje tramvaja...



- 00:09 - Komentari (5) - Crno na bijelo





četvrtak, 11.11.2004.


Odoh


Učlanila sam se nedavno (zajedno sa nekolicinom kolegica) u jednu studentsku organizaciju koja djeluje na našem faxu. S obzirom na činjenicu da tome ima jedva tjedan dana, nisam se još niti stigla u potpunosti zagrijati za aktivno sudjelovanje, kao niti detaljno primiti na znanje njihov način rada.

Jučer, u rupi između predavanja (kojih je toliko da sposobnost onoga koji je rasporede slagao postaje vrlo upitna), odlučili smo svratiti na sastanak, da se malo informiramo o novostima u njihovim daljnjim planovima...Kad smo ušli, predsjednica je upravo bila izlagala detalje o trodnevnom boravku u Osijeku, koji su organizirali za ovaj vikend, s ciljem da se novi članovi bolje upoznaju sa radom udruge, te na temelju toga odrede svoje buduće dužnosti, a izmeđuostalog i provedu određeno vrijeme zajedno. Osim zagrepčana, uključeni su i studenti drugih gradova. A, I splićani… :)

Kako sam tamo živjela kao mala, (i još uvijek me hvata nostalgija za njim), i kako sam ja upravo "novi član", i kako je cijena sveukupnog boravka snižena do gotovo smiješne cifre-nisam se uopće dvoumila. Što je najbolje od svega, moja je silna euforija uspjela ponukati i ostatak društva da se prijavi.

I tako sam današnji dobar dio večeri provela u pakiranju, brisanju prašine sa vreće za spavanje (a vi pomislili da ćemo biti u hotelu, ha?) i ostalim pripremama. Vjerujem da će raspored biti prilično gust (natuknuli su broj seminara i sessiona koji možemo očekivati) I da na spavanje mogu zaboraviti, ali mi sve to uopće ne smeta. Bitno da se putuje! I to vlakom... :)

Sretan nam put. Čitamo se idući tjedan!


- 23:42 - Komentari (9) - Crno na bijelo





srijeda, 10.11.2004.


Ja treniram prste-bitno da se nešto vježba...


U ponedjeljak predvečer, vrativši se s faxa, zavalila sam se zadovoljno pred svoj kompjuter, s planom da malo prošvrljam internetom i obiđem svoje blog-kolege. Jedva da sam stigla ukucati www, kad začuh bučne korake kako se odlučno približavaju vratima moje sobe. Otvorila su se silovito, a na pragu, koji se još uvijek tresao, stajala je mama. Vani je sijevnulo. Mrkog izraza lica i prijetećim glasom je izjavila: "Skidaj se s neta". Vani je zagrmilo.

Još uvijek ne shvaćajući njenu zapovijed ozbiljno (koja sam ja hrabra ženska, ha?), veselo se okrenuh i pogledah je upitno, misleći kako se radi o još jednom od njenih bezbroj ispada prouzročenih menopauzom, šeficom, nedostatkom para, lošim vremenom, razmaženim bratom, politikom ili...dodajte bilo koji drugi pojam kojeg se sjetite. Naime, pronašla sam, dugogodišnjim iskustvom, pravi način kako izbjeći nepotrebne sukobe. Jednostavno prestanete bezrazložne ispade i kritike na vaš račun uzimati preozbiljno. Nakon nekog vremena vas to možda počne i zabavljati.

No, ovaj put je bilo drugačije. Održala mi je predavanje o tome kako je krajnje vrijeme da se počnem baviti nekim sportom, smatrajući, očigledno, kako trčanje na fax (i trčanje općenito, kao posljedica neprestanog kašnjenja), penjanje bezbroj puta po stepenicama, jurnjava po gradu, klizanje subotom i tulumarenje do ranih jutarnjih sati, nisu dovoljna količina fizičkog rada.

Predložila mi je teretanu, na što sam samo nezainteresirano zakolutala očima. Vožnja bicikla koji stoji na mjestu i dizanje teških stvari bez da ih pokušavaš premjestiti negdje, čine mi se vrlo besmislenima.
Poveli smo raspravu o tome što bih ja (kada bi se zanemarile okolnosti), zaista voljela trenirati. S obzirom da sam sklonija konkretnim sportovima, spomenula sam odbojku i gimnastiku (svoju neprežaljenu ljubav). Kako smo se za odbojku već raspitivali na 100 strana i došli do informacija kako se istom ne možeš baviti samo rekreativno, nego jedino ako si "mlađi od 15 i spreman trenirati svaki dan par sati", tu smo mogućnost isključile. Za gimnastiku, osim što vrijedi isto, sam bila previsoka još prije 10 godina.
Plivanje je također ispalo iz igre radi moje "lijenosti" (ili praktičnosti?) da svaki dan sušim i perem kosu, a ritmički plesovi (kojima sam se svojedobno i bavila) su, s obzirom na 11. mjesec, zasigurno već odavno počeli sa svojim koreografijama.

Dakle, ne-baš-previše-originalna odluka je pala na "aerobic". Naravno da se to više ne zove samo tako, nego ju napredni sportaši podijeliše u bezbroj kategorija ( primjerice, ovisno o tome koristiš li crvene ili ljubičaste bučice-to vam je ono što izgleda kao mali uteg i što često poželite baciti u glavu vašem nezasitnom treneru, ali vas ruka previše boli da bi se razmahivali njome). Tutnula mi je pare u džep i ja sam se nevoljko uputila prema najbližem fitness-centru (ajde, barem je najbliži).

A, sada slijedi šokatna vijest: bilo mi je super!
Doduše, ne mogu zanemariti činjenicu da se ovih dana krećem uz velike napore te da me bole mišići i u onim dijelovima tijela gdje nisam niti pomislila da ih imam...No, rekli su mi iskusniji da će s vremenom proći. A, na poleđinu majice ću zašiti natpis "Ne živčani, nego zaobiđi", kao poruku onima koji se po stepenicama penju iza mene.

Znojenje djeluje poput čokolade-zaista vas može oraspoložiti. I premda ćete možda pomisliti (ako ste poput mene) kako je odlazak u dvoranu posljednje što vam treba nakon napornog dana, na povratku ćete se osjećati nekako ispunjeno i zadovoljno samim sobom. I krepano, također.

Danas sam čak uspjela izvesti sve vježbe bez zabušavanja, na što sam neopisivo ponosna.
Hvala, mama, što si me odvukla od interneta...Evo me opet na njemu. ;0)



- 23:18 - Komentari (7) - Crno na bijelo





petak, 05.11.2004.


Oprezno dok tipkaš!


Neki će možda pomisliti da pripadam čudnoj, mutiranoj vrsti, no, usprkos tome što sam žensko, ne volim pričati na mobitel. A, i telefone općenito pokušavam izbjeći kada god je moguće. Vjerojatno tome doprinose i cijene tarifa zbog kojih mi se, za vrijeme razgovora, neprekidno vrte utrošene minute u glavi. Još ako u pozadini (iz razloga koje mi još nitko nije uspio objasniti) čujem jeku svog glasa, koncentracija mi potpuno iščezava. Uostalom, razgovori uvijek traju duže nego što smo planirali. I, u principu, gotovo uvijek se odvijaju onda kada nam najmanje odgovara.

E, ali zato su mi SMS-ovi vrlo privlačan način komunikacije. Dovoljno su praktični da dogovoriš sastanke, preneseš obavijesti ili se jednostavno javiš nekome, a da pritom dopušteno preskočiš sve one "uvodne rečenice". Poruke možeš lijepo uobličiti i unaprijed, na miru, smisliti što želiš reći. Mogu se čuvati, ukoliko ti nešto znače. Čak je i mana "nemogućnosti da se čuje intonacija pošiljatelja i vidi njegov izraz lica" (što katkad izaziva nesporazume) djelomično riješena trpanjem smile-ića ili korištenjem uskličnika, velikih slova i sl.

Poruke su poput kratkog pisma. One, također, mogu utjecati na dojam koji imamo o nekoj osobi. Pisanje se bitno razlikuje od pričanja. I, jednako kao što kroz razgovor ocjenjujemo nekoga, istu stvar radimo u ovom slučaju. Njegovu pismenost, kreativnost, izražavanje i, naposljetku, način na koji će iskoristiti tih 160 slova.

Možda osobno mrvicu pretjerujem dajući im toliko značenje, ali vjerujem da svatko od nas ima neke (za sebe specifične) kriterije. Volim duhovito/dirljivo/zagonetno/... sročene poruke, u kojima se, premda uz ograničen broj slova, uspjeva reći sve što se želi.
A, najteže od svega toleriram izostavljanje interpunkcijskih znakova, gramatičke greške, krivo napisane riječi na engleskom (ako se već želiš kurčiti, barem prokopaj po rječniku), nerastavljanje riječi i ona dosadna, otrcana pitanja.
Naravno, izuzevši situacije u kojima je to svjesna namjera pošiljatelja ili kada se, u brzini, treba nešto potvrditi.
Znam da nije svima to važno kao meni, ali, nije mi jasno- kako vam ne bode oči?!

PS. Počinjem sumljati da ovim riskiram da mi itko od poznatih, nakon što ovo pročita, više ikad pošalje poruku...? :0)


- 20:59 - Komentari (12) - Crno na bijelo





četvrtak, 04.11.2004.


Smoke (2)


Kao što u prvom dijelu obećah, potrudila sam se smisliti razloge koji pušače, premda svjesne štetnosti svojih navika, i dalje zadržava vjernim konzumentima i navodi ih da smatraju cigaretu privlačnom.
Dakle:

1.Okus (i miris) ... Vjerojatno ono najvažnije. I, premda ga ostali smatraju nepodnošljivim i gorkim, nakon jela ili uz kavu/pivo/... njen okus dođe kao desert. Ova točka, doduše, najviše odgovara kategoriji fizičke(tjelesne) ovisnosti.

2. Ubija dosadu...Dok čekate tramvaj ili prijateljicu koja kasni, vrijeme puno brže prolazi ako se bavite nečim, pa makar to bilo i uvlačenje i ispuhivanje dima. Također, može doboro doći da vam ispuni pauzu između predavanja, koja je obično taman toliko dugačka da jedino to i stignete.

3.Pravi vam društvo ...Drugačije je vidjeti nekoga tko sjedi sam i zamišljen na klupi u parku ne radeći ništa ("ovaj je deprimiran...osamljen..."), i nekoga tko sjedi sam na klupi u parku i puši ("okej, čovjek si je sjeo zapaliti").

4. Užitak ceremonije...Skidanje najelona i papira pri kupnji nove kutije, vađenje cigarete, paljenje...Sve je to dio procesa koji, iz koraka u korak, predstavlja svojevrsnu zabavu i daje zadatak vašim nemirnimi rukama (s kojima mnogi, kako kažu, "ne znaju gdje bi"...).

5. Utažuje glad...Dokazano. Uz to i manje jedete jer ne možete raditi oboje istovremeno. :) Navodno i ubrzava metabolizam?

6. Služi kao nagrada ili poticajno sredstvo
..."Ajde, još ću naučiti ovih par strana, pa idem na "čik pauzu", yeah!"

7. Katkad je vrlo sexy...Gledali ste Sirove strasti i Sharon Stone-pušačicu, pretpostavljam. Ako naučite obnašati se s cigaretom na pravi način, može poslužiti kao jedan od alata za zavođenje.

8. Spaja ljude...Poznata je stvar da su zadimljeni srednjoškolski wc-i ili "pušionice" u nekim firmama oduvijek bile najaktualnija mjesta i središta svih zbivanja, na kojima su često prisustvovali čak i oni koji dim ne mogu podnijeti. Također, ljudi postaju vrlo obzirni i darežljivi kada im se požališ da si ostao "prazne kutije", a često upravo "žicanje" bude prvi korak pri upoznavanju onih kojima nismo znali kako prići.
Zajedničko skupljanje novaca za kupnju šteke po jeftinijoj cijeni ili razmjenjivanje različitih marki "radi probe" samo su neki od primjera međusobnog zbližavanja pojedinaca.

9. Može biti svojevrstan alibi...Ovaj je razlog povezan sa pričom koju sam čula od jednog prijatelja, inače radnika na gradilištu. Naime, kada njihov poslodavac vidi radnika kako sjedi i puši, smatra kako je "čovjek, eto, ovisnik, imao potrebu za cigaretom, i to neće trajati duže od par minuta". Kada vidi nekoga da samo sjedi i odmara se, smatra da ovaj "ljenčari". (Savjet: ako se bavite sličnim poslom, pravite se da ste pušač.)

10. Mjeri vrijeme...Koliko puta ste čuli, sjedeći na kavi, rečenicu: "Ajmo još jednu, pa idemo."? Premda svi znamo da "još jedna", zapravo predstavlja period od "5 minuta", ovaj prvi način mjerenja vremena je (barem u mojim krugovima), mnogo češći.

11. Opušta...Samo promatranje žara ili dima kako se izobličava, slično je gledanju vatre u kaminu. Uz cigaretu, lakše se razmišlja i koncentracija je bolja. Potiče razgovor samim time što ste opušteniji.

12. Govori vam o čovjeku...Netko je jednom rekao: "The way we smoke is characteristic of our whole personality." I, ima nešto u tome. Uostalom, radnje vezane uz pušenje i paljenje cigareta, koje se smatraju pristojnima, sadržane su čak i u samom bontonu. Tako, recimo, ako imate namjeru zapaliti cigaretu sebi i svom sugovorniku upaljačem, pravilno je ponuditi vatru prvo njemu. No, ako to radite šibicama, stvar je obrnuta (dakle, prvo sebi).

...

Ideja da ovo pišem potaknuta je nedavnom raspravom u kojoj jedna strastvena pušačica pokušava objasniti jednoj (strastvenoj) nepušačici zašto i dalje puši, premda i sama osjeća da joj škodi. U tome, naravno, ne uspjeva, dok ova druga ustraje u tvrdnji da se radi isključiivo o tjelesnoj ovisnosti i, evenutalno, želji da se (oprez: sad slijedi otrcana fraza) "ispadne frajerica".
Nipošto ne želim poticati daljnji rast broja pušača, ali također niti ne želim da se oni koji to, nažalost, već jesu smatraju "ludima i neshvatljivima".



- 00:37 - Komentari (5) - Crno na bijelo





ponedjeljak, 01.11.2004.


Iz RTL izloga


Jučer sam u poštanskom sandučiću pronašla crveno-žuti, tri-puta-presavijeni papir. Najprije se svojski obradovah što me nije dočekao još jedan račun ili katalog nekog trgovačkog centra. Zatim se ponadahda se radi o nekoj pozivnici (recimo: pozivnici da dođem na aerodrom podići svoje karte za egzotično putovanje koje sam, nasumično odabrana iz telefonskog imenika, osvojila povodom neke od kampanja T-com-a). Opet sam požalila svoju nadobudnost.

Unutra je, pisano rukopisom i plavom tintom, stajao tekst:

Ljubavi!
Prošla dva dana toliko sam sretan, kao da sanjam. Čini mi se da te volim otkad sam te upoznao. Čak i prije,otkad znam za sebe. Znam da zvuči ludo, ali kao da si uvijek bila uz mene. I sad kad sam te pronašao, ne mogu te prestati voljeti. Želim biti stalno s tobom. Neizdrživo je, ne mogu se zadovoljiti s ono malo sati što se potajno nađemo. Ali više nisam samo ja u opasnosti, sada bi i ti mogla nastradati kada bi nas uhvatili. Zato se neko vrijeme nećemo vidjeti. Ne mogu ti napisati zašto, ne znam tko sve može ovo pismo pročitati. I ne boj se, čak i da me prestaneš voljeti, ne bih te mogao zaboraviti...


U donjem kutu "pisma" dodana je reklama za "Zabranjenu ljubav" i vrijeme njenog emitiranja.

Baš sam se dobro nasmijala. Nakon cjelomjesečnog prijevremenog reklamiranja iste (to je ono kada plava balavica izjavljuje da su "svi muški svinje"...), očigledno su zaključili da (valjda svjesni "kvalitete" dotične sapunice?) to još nije dovoljno.
Lukava ekipa...Tekst je dovoljno univerzalan i intrigantan da te navuče da ga pročitaš do kraja, a neki malo naivniji bi mogli, u prvi tren (o obzirom na rukopis), čak i pomisliti da je namjenjen njima.

U svakom slučaju, moram priznati da su djelomično uspjeli u svojim nakanama. Odlučila sam se odvažiti pogledati cijelu jednu epizodu. Kao moralnu podršku posjela sam brata pored sebe i oboružala se sokovima i keksima kako bi me zadržali na fotelji.

Ono što smo uspjeli zaključiti pomnim gledanjem je:

-> glumci su mahom klinčadija koja ima ulogu izigravati nekakve ozbiljne ljude sa vrlo "značajnim" životnim problemima,
-> glume lošije od američkih pjevačica "glumice-wannabe" (čast nekolicini iznimaka),
-> iz scene u scenu samo se priča...rijetke su one u kojima se nešto konkretno događa (osim kratkotrajnih prikaza Zagreba)
-> likovi su većinom crno-bijeli
-> nisam primjetila da ima muzike (znate one bubnjeve i gudače u brazilskim sapunicama koji te stresu svaki put kada lik, npr. izjavi nešto šokantno?)
-> bez pretjerivanja, stalno nešto jedu ili piju (valjda ne smiju pušiti, pa ne znaju kamo će s rukama?)
...

Na ovome ću stati. Već sam dovoljno puta optuživana da sam prekritična i zato ću samu radnju serije poštedjeti komentara.
A, čitaocima preporučam da radne dane od 19:45 provedu u šetnji ili, kako Joe. kaže, u igri s djecom. :0)



- 18:09 - Komentari (6) - Crno na bijelo





nedjelja, 31.10.2004.


Smoke


Okej, najprije da se razumijemo: upoznata sam sa svim štetnostima nikotina i ostalih spojeva sadržanih u cigaretama , izračunala sam već bezbroj puta «što se sve može kupiti za novce ušteđene od ignoriranja proizvoda tvornica duhana» i svjesna sam toga da sivi dim iz bijelog smotuljka škodi, osim samom vlasniku istoga, i svima koji se nalaze u blizini. Stoga, ne želim da ovaj tekst shvatite kao poticanje pušenja. Eto, taj dio smo raspravili... :)

Dakle, imamo:
1. Pušače (P)
2. Nekadašnje pušače (NP)
3. Nepušače (N)

Skupina P je, naravno, glavni krivac.
Skupina N je, naravno, glavna žrtva.
Skupina NP je, naravno, glavni uzor, ili kako se još voli nazivati- «karakter».

NP katkad znaju biti gori od N, što je vrlo neobična pojava, s obzirom da su u istoj situaciji nekada bili i sami. Vole isticati (ili se hvaliti) drugima kako su oni prestali i pokušavaju na isto nagovoriti i sve ostale P na svijetu. Katkad imaju tendenciju mahati rukama ispred nosa i na silu kašljati jer im dim «odjednom jako smeta», mada su se godinama gušili u njemu.

P su (mada iscrpno upoznati sa svim manama pušenja) njega sami izabrali i ne podnose kada im drugi sole pamet i pokušavaju u njihovo ime donijeti odluku o prestanku. Od strane NP često su proglašeni nekarakterima, a od strane P su apsolutno neshvaćeni. Katkad se pitaju kako to da njima nikada ne dođe da zapale uz kavu ili cugu, nego im je dovoljno samo sjediti i pijuckati.

N nikako ne mogu razumijeti ljude koji bezobzirno truju cijeli svijet i samovoljno svakodnevno izdvajaju dvoznamenkaste svote novca da bi si upropaštavali organizam i skraćivali život. «Neki se penju na planine da udahnu svježi zrak, a oni i ono malo svježeg zraka zagade dimom»-jedan su od njihovih citata. Vrlo teško se mogu uživjeti u apstinencijsku krizu pušača kada ostane bez cigareta i teško prihvaćaju njen miris (smrad, whatever)... «koji se uvlači u kosu i odjeću».


S obzirom da je zakon uvijek na strani onih «air-friendly», u idućem postu planiram objasniti neupućenima «što je ono privlačno u cigareti».


Do tada, vezano uz ovu temu, nekoliko riječi od Denisa Leary-a:

I love to smoke. I smoke seven thousand packs a day, ok. And I am never fucking quitting! I don't care how many laws they make. What's the law now? You can only smoke in your apartment, under a blanket, with all the lights out? Is that the rule now, huh?! The cops are outside, "We know you have the cigarettes. Come out of the house with the cigarettes above your head." "You'll never get me copper! I'm never coming out, you hear? I got a cigarette machine right here in my bedroom. Yeah!"

We tried to be nice to you non-smokers. We tried. But you just fucking badger us, you know? You won't leave us alone! You got all your little speeches you're always giving to us. All these little facts that you dig out of a newspaper or pamphlet and you store that little net in your little fucking head, and we light up and you spew 'em out at us, don't ya? I love these little facts. "Well you know. Smoking takes ten years off your life." Well it's the ten worst years, isn't it folks? It's the ones at the end! It's the wheelchair kidney dialysis fucking years. You can have those years!
You're always telling us, "You know, ever cigarette takes six minutes off your life. If you quit now you can live an extra ten years. If you quit now, you can live an extra twenty years." Hey, I got two words for you, ok? Jim Fix. Remember Jim Fix? The big famous jogging guy? Jogged fifteen miles a day. Did a jogging book. Did a jogging video. Dropped out of a heart attack when? When he was fucking jogging, that's when! What do you wanna bet it was two smokers who found the body the next morning and went, "Hey! That's Jim Fix, isn't it?" "Wow, what a fucking tragedy. Come on, lets go buy some buds."



- 13:47 - Komentari (9) - Crno na bijelo





petak, 29.10.2004.


"I, što ima novo kod tebe?"


U svakoj aktivnosti kojom se bavimo, računajući školovanje i posao, okruženi smo ljudima. Svakodnevno ih upoznajemo, zbližavamo se s njima, izmjenjujemo mišljenja i stvaramo prijateljstva. Kontakti sa okolinom izravno utječu i na subjektivno doživljaj onoga u čemu zajedno sa nama sudjeluju. Ne priča se uzalud o važnosti ugodne atmosfere na nekom mjestu. Isto tako, sasvim je logično da, nakon što određenu količinu vremena provedemo sa određenim ljudima i doživimo sa njima određena iskustva-za te se osobe i vežemo.

Kada pogledate svoj današnji krug prijatelja, mislite li da su upravo oni ti koje biste izabrali da ste, na neki način, mogli objektivno sagledati sve njihove osobine i navike i na temelju toga zaključiti da su vam najsličniji i da vam najviše odgovaraju? Vjerojatno ne. Ali, rijetko kada se pruži prilika da birate. Okolnosti su te koje nas najčeće spajaju.
Primjetila sam da mi većina ljudi, s kojima sam danas jako dobra, u početku nisu bili simpatični. Ili su mi se jednostavno činili previše drugačiji od mene. No, s obzirom na dijeljenje isto prostora, bili smo «prisiljeni» provoditi vrijeme zajedno (ista škola, fax, mjesta izlazaka), pa smo tako puno situacija prošli, navikli se jedni na druge i prihvatili tuđe mane koje su nam možda u početku «bole oko».

No, kako se protekom vremena naše ambicije i aktivnosti mijenjaju, kontakti se gube i te osobe, koje su nam možda nekada puno značile, izlaze iz našeg života. Više nismo "u toku" s događanjima kod onih drugih. Najčešće se i ljudi mijenjaju, tako da ih nakon par mjeseci (godina) neviđanja jedva možemo prepoznati. Čini nam se da to više nisu isti oni koje smo poznavali. Ostaju samo uspomene na ono što smo s njima prošli.

...

Uvijek sam se trudila biti dobra sa svima. I, poznavati puno ljudi. I, željela sam veliki krug prijatelja. I, imati dovoljno vremena posvetiti se svakome od njih.
Uspjela sam gotovo u svemu, osim u posvećivanju vremena. Što je vjerojatno i najvažnije. Zbog toga smo se i udaljili.

Gotovo svakodnevno srećem one koji su mi nekada toliko značili, a danas se jedva snađemo da smislimo par rečenica koje ćemo izmjeniti "reda-radi". Obično se u takvim situacijama vrte pitanja strukturirana kao po "horokopskim kategorijama" : ljubav, zdravlje, novac, fax. Mada, možda (najčešće?), niti jednu stranu to zapravo ne zanima. Katkad se pokrenu podsjećanja na prošle dane i neke uspomene. Jer to je još jedino što nas veže.
Tužno.

I, tada uvidim da nije pogriješio onaj koji je rekao da je "čovjek sa tri prava prijatelja bogat čovjek".



- 13:12 - Komentari (3) - Crno na bijelo





ponedjeljak, 18.10.2004.


Sve o svakome

U svijetu, izmeđuostalog, postoje 3 gadna problema:

1. Ljudi zaista ima previše i stoga ih je potrebno na neki način razvrstati.
2. Nitko (ili barem-većina) ne poznaje samog sebe. Gotovo uopće. Smatra se...I, zato im je potrebno pomoći.
3. Psiholozi u principu teško nalaze posao u svojoj struci i radi toga se često bave pomalo luckastim stvarima, očito kako bi si prikratili vrijeme...

Neki dan su moje prijateljice primjetile kako je vrh moga Labella ravan. Pomislio bi netko naivan kako je takva pojedinost sasvim nevažna. Ali, ne! Uskoro sam imala priliku čuti cijeli svoj psihološki karakter temeljen na toj činjenici. Naime, u nekim časopisima upravo je iscrpno objašnjena bitna razlika između žena kojima je vrh ruža ravan, špičast, zaobljen ili kakav već sve može biti. Kao, otprilike: ako vam je vrh nakošen s obje strane, osoba ste kojoj nedostaje samopouzdanja...Ha?!?!

Slične primjere viđala sam posvuda, a obično se odnose na tome slične stvari. Neobično je važno u kojem položaju spavate, kakav ručnik za plažu nosite, da li češljate prvo lijevu ili desnu stranu ili tjeme, kakav vam je nožni palac..., pa tako do sutra. I, na svakoj toj maloj pojedinosti moguće je o vama napisati cijelu studiju. Nije vas uopće potrebno poznavati. Dapače, te će klasifikacije pomoći upravo vama da sami upoznate sebe.

Tik nakon rođenja, već su nam nakalemili određene oobine koje se pretpostavlja da posjedujemo. Ovisno, jel, o tome koji su nam horoskopski znak dodijelili. Tu su nas, svekoliko čovječanstvo, potrpali u 144 košare (ako računamo podznake)-za početak. Da ne spominjem značenja imena i razne numerologije. Za daljnje klasifikacije već će se pobrinut s vremenom...
Recimo (ako na trenutak zapostavimo oblik nožnog palca), onda kada krenete na fax.

Ekonomija-materijalist ste, slušate narodnjake ili dance hitove, samodopadni ste, nosite špičoke i Fendi torbicu, dečko vam je Hercegovac, praznoglavi ste i izlazite na fancy mjesta,…
Filozofski-sušta ste suprotnost ekonomistima, težite alternativi i “onom duhovnom”, vrlo ste druželjubivi, ne znate što želite od života, pomalo lijeni I neorganizirani,…
FER-vjerojatno nosite naočale, štrkljasti ste, imate masnu kosu, većinu vremena “visite” na kompjuteru, prilično ste zbunjeni…I, da, vjerojatno nosite traperice u mrkvu I majice sa par cm prekratkim rukavima…
Itd…

Uglavnom, nema vam spasa, ma koliko vi trubili uokolo da zaista niste takvi i da mora da su negdje pogriješili. Ljudi danas nemaju vremena za detaljna upoznavanja. Dovoljno je da im kažete par sitnica i već znaju sve o vama.

Zato, prije idućeg spoja nipošto nemojte propustiti načiniti listu važnih pitanja namijenjenih svome pratiocu. Na njemu neka se obavezno nađe i informacija o tome koju vrstu žitarica koje jede za doručak. To vam, u najmanju ruku, može otkriti ima li neke traume iz djetinjstva.



- 23:58 - Komentari (7) - Crno na bijelo





subota, 02.10.2004.


Što radite na T-dan?


Rijetko idem u kino. Iako, priznajem, gledanje filma na velikom platnu sa dobrim ozvučenjem daleko je efektnije nego gledanje istog doma. I atmosfera je pogodnija za koncentraciju (s iznimkom slučaja da je dvorana pretrpana klinčadijom uvjerenom da je glasno komentiranje svake druge scene izuzetno cool). Čak su i kokice nekako finije. :)
No, također, priznati se mora i da je redovito posjećivanje kina prilično skup sport. I za vrijeme i za novac. Kao što već negdje spomenuh, imam popriličan broj filmova (prošlih godina i provjereno vrijednih gledanja) koje želim posuditi, a nikako da nađem vremena. Možda mi se zbog toga čini bespotrebno isprobavati nove kino-hitove, koji me vrlo često, ruku na srce, ostave ravnodušnom.

E, ali, zato, jučer se pružila prilika svim filmoljupcima da do mile volje uživaju u odabranim predstavama, filmovima i izložbama. Navali narode! T Mobile časti! Vjerujem da će im buduća zarada od poslovanja vrlo brzo pokriti troškove tog poklona građanstvu. :)

Odlučih zato iskoristiti priliku i provesti barem 2 sata prikovana za udobne fotelje CineStara. Ako zbog ničeg drugog, onda barem da, kada me neki pitaju "koji sam film u kinu posljednji gledala", ne moram mukotrpno razmišljati vraćajući se nekoliko godina unatrag...
Nije me obeshrabrila niti redina ispred blagajne već u 9 ujutro, čekajući u kojoj sam uspjela pročitati skoro polovinu romana.

Kako su mi dali čak 4 karte, odlučila sam do popodne naći još 2 osobe da ih pozovem sa sobom (valjda neće odbiti besplatnu ponudu?) i da se usput malo družimo. Plan se izjalovio jer su, očito razmišljajući isto kao i ja, do popodne već svi imali "svoje" karte+višak. Telefoni su zvonili cijeli dan, a s druge strane žice su mi, već pomalo nestrpljivi glasovi, nudili ulaz za sve moguće ponuđene naslove filmova. Pozivala sam i ja njih. Pozivali smo se međusobno. Nitko od nas nije htio da karte propadnu, ali, također, i nitko nije mogao biti na više mjesta odjednom. Šteta. Palo mi je čak na pamet da uzmem ruksak, ponesem rezervnu garderobu (u slučaju promjene vremena) i napravim sendviče, pa dan provedem obilazeći kina. :))

Za razliku od jutarnje gužve oko blagajni, prilično me iznenadila polupopunjenost dvorane. Zaključila sam da je to upravo zbog fenomena uzimanja viška karata i konačnog propadanja istih. Čak sam uočila i nekoliko ljudi koji su, vrlo organizirano i marljivo, tik prije kraja prve projekcije, napustili svoja mjesta i šmugnuli prema izlazu, kako bi stigli na početak druge, u nekoj drugoj dvorani....

Ja sam u tom trenutku, zavidno gledajući prema vratima, dobila neodoljivu želju da pobjegnem zajedno s njima, ali iz sasvim drugog razloga. Naime, izmorio me već viđeni "humor" i strašna naivnost "Terminala", a i još jedna uloga Toma Hanksa u kojoj je zbunjen...i izgubljen... i nemoćan... i tomhenksovski. Dobro da me prijateljica upozorila da se "to ne radi" i da se svakako treba dočekati kraj. Bila sam, dakle, vrlo poslušna. Ipak ona zna te stvari bolje od mene, slučajnog prolaznika.

Eto, sad smo se, valjda, dovoljno na-kino-izirali i očekujem da će idućih mjesec dana (barem) zarada CineStaru i Brodwayu strmovito pasti. Do iduće telefonske mreže koja će izniknuti na našem tržištu. Držimo im fige!




- 18:30 - Komentari (4) - Crno na bijelo





nedjelja, 26.09.2004.


Gutanje, izmeđuostalog, i reklama...



Već tjedan dana gledam silne plakate po gradu sa "cuckom sumljive face", koji najavljuju još jednu večer AdEater-a, ali (što zbog pretrpanosti naše televizije dosadnim reklamama, što zbog naslućivanja da je sve to skupa više namijenjeno " The eliti" nego običnim smrtnicima), nisam niti razmišljala o tome da prisustvujem dotičnom događaju. Sve dok me jedan poznanik, koji inače radi u tim krugovima, nije nazvao par dana prije, nudeći mi besplatnu kartu. Rekoh: "Može."

U cjelokupnu organizaciju, čini mi se da je uloženo dosta truda. Primjerice, osim velikog ekrana u samoj dvorani, reklame se moglo gledati i na još par "kućnih kina" raspoređenih po predvorjima i na katu, a velike firme dobile su još jednu priliku da reklamiraju svoje proizvode. Dijelile su se lepeze, keksi, zviždaljke, bomboni, pa čak i paste za zube. Štedljiviji i proračunatiji građani, mogli su ovdje profitirati barem što se punjenja špajze tiče. Nadalje, neki latino-plesač-wannabe imao je svoju točku, nagovarajući posjetitelje da se popnu na stage kako bi ih učio plesati, a pića je, začudo, bilo dovoljno tokom cijele večeri. S obzirom na to, velik broj ljudi je, već nakon prvog seta reklama, zauvijek napustilo dvoranu i nasadilo se bliže štandovima sa promotivnim bocama Stelle.

Tarik i Rene prvo su održali uvodni govor (koji mi je od svega možda bio i najsimpatičniji), a onda je krenuo niz reklama. Jedna za drugom, bez razmaka, satima. Sa jednom pauzom, doduše. Nadobudni gledatelji koji su (držeći se zadatka da svaku dobru poprate glasnim zviždukom) neumorno radili buku, ubrzo su odustajali shvativši da razmak između kraja jedne i početka druge nije dovoljan niti da staviš zviždaljku u usta. Srećom...

Naravno (očekivano, podrazumijevano), mjesto je vrvilo poznatim facama (estradnim, televizijskim i biznismenskim) i fotografima, te se još jednom potvrdilo da nitko od njih nije tamo zbog samih reklama, nego zbog reklamiranja samog sebe. Silna prešetavanja (tkz: "cirkuliranja") hodnicima i teatralna pozdravljanja jedni drugih bila su puno važnija od samog događaja radi kojeg su, samo prividno, prisutni.

"Party" (koji je tako nazvan ili nevjerojatnom maštovitošću oraganizatora, ili njegovim neznanjem pravog značenja te riječi), u biti je bio samo preseljenje šetajuće "baš-smo-si-super" gomile na drugi kraj grada. Točnije, u Kineski paviljon. Nisam još ustanovila je li dotični paviljon namjerno odabran upravo radi svog naziva, koji se metaforički može povezati sa nekolikoznamenkstim brojem ljudi koju su isplanirali utrpati u taj mali prostor. :)

A, same reklame? Mogla bih izvojiti 15-ak na koje sam se od srca nasmijala. Istina, prikazano ih je čak tristotinjak, no, kako je moj kriterij i inače strog, nemojte ovo mišljenje uzeti za preobjektivno.
Uostalom, kome su one uopće bitne? Ionako je glavnina cijelog ovog cirkusa nešto sasvim drugo...



- 18:27 - Komentari (9) - Crno na bijelo





petak, 24.09.2004.


E, da mi je...


Mora da su iscrpljujući i dozlabogadosadni predmeti koje učim (je, je, još traju ispiti) znatno utjecali na moju psihu. Osim što sam neispavana i nervozna, čak i vrijeme predviđeno za pauzu od ovog mrcvarenja nad knjigom, po glavi mi se motaju pomalo nastrane i neobične ideje. Zato je možda pametnije da te "pauze" do daljnjega više ne radim...

-> Sve u svemu, razmišljah, izmeđuostalog, o tome kako bi praktično bilo kada bi mi neki ludi, napredni znanstvanik učinio nešto sa sivim stanicama i organizmom općenito, pa da mi sat vremena spavanja bude dovoljno. To bi zaista bilo nešto vrlo korisno. Po noći, dok svi spavaju, mogla bih učiti, pa da mi za dnevne aktivnosti i lumpovanje ostane dovoljno vremena. Mogla bih i, recimo, raditi noćnu smjenu (koja je, kažu, bolje plaćena). Da ne pričam o tome koliko bih više mogla čitati, pogledati sve one filmove sa parmetarskog popisa "filmova koje planiram pogledati", možda naučiti svirati još koji instrument, još koji jezik, a mogla bih i pljačkati banke, i kladionice. Mislim da bi ti noćni sati bili najproduktivniji jer me nitko, od spavajućih smrtnika, ne bi ometao u aktivnostima. U svakom slučaju bih bila u prednosti. Kada samo razmislim o tome da TREĆINU života provedem spavajući-jako se razočaram..


-> Nadalje, još jedna hipotetska ideja, uz prisustvo "viših sila" (odnosno, deus ex machina), je da mi daju mogućnost da 1 dan, sve što pročitam, odmah pohranim u dugotrajnu memoriju. Kao kada Mila Jovovich, u "5. elementu", uči engleski preko kompjuterskog rječnika. Što bih dakle, odlučila čitati? Mogla bih fakat proći cijeli riječnik stranih riječi i praviti se pametna...Ili nabubati sve riječi iz njemačkog? Možda pročitati medicinusku enciklopediju? Ili zemljopisni atlas sa svim gradovima? Povijest svijeta? Baš sve od toga ne bih stigla, jer ipak ne čitam tako brzo...Što bi mi bilo najisplativije?

-> I za kraj, dobro bi mi došla sprava koja sugovorniku, kada ju uperiš u njega, briše zadnjih...po mom izboru...sekundi/minuta sjećanja. Da naglasim, nema štetne posljedice za njegov mozak, osim što mu radi rupe...:)
Pa, dođeš fino na ispit:

MR.DR.SC.PROF. : Da li trošak amortizacije knjižimo na potražnu ili dugovnu stranu?
JA: Na dugovnu.
MR.DR.SC.PROF : Nije točno, kolegice.

(biiiiiiiiiiiip)

JA: Na potražnu stranu.
MR.DR.SC.PROF: Bravo, kolegice.

...ili...

JA : Mama, možeš mi dati nešto novaca za van?
MAMA ...daje.
(biiiiiiiip)
JA: Mama, možeš mi dati nešto novaca za van?
MAMA ...daje.
(biiiiiiiip)
JA : Mama, možeš mi dati nešto novaca za van?
MAMA ....daje.

I tako...
Već kada sam si sve isplanirala, naglo sam se sjetila da mi uzalud to, kada nijedno neću tako skoro doživjeti. Pa, jel ti znanstvanici rade išta po cijele dane?


- 20:07 - Komentari (3) - Crno na bijelo





nedjelja, 19.09.2004.


Rasturam!

Neophodne tipke


Taram-taraaam:

Dragi čitatelji, iznimno mi je zadovoljstvo obavijestiti Vas daje ova blogerica, inače potpuni loser za gotovo sve aparate izmišljene nakon 18-og stoljeća i osoba koja se svim silama trudi izbjeći detaljnije upoznavanje sa istima, večeras, na ovu posebnu nedjelju, uspjela staviti svoju prvu sliku na blog.
Cijela operacija, dakako, podrazumijevala je instaliranje programa za editiranje slika + njeno smanjivanje + u konačnici, umetanje slike u post.

Molim Vas da ne omalovažavatre ovaj uspjeh, a ukoliko ga doista smatrate trivijalnim, pokušajte barem zadržati to za sebe...Da mi ne kvarite gušt!

Zahvaljujem. :)

PS. Sada još samo 100 drugih stvari. Ali, polako...

PSPS: Slabo se vidi, ali na slici su 3 meni najneophodnije i najdraže tipke: CTRL-ALT-DELETE



- 23:40 - Komentari (8) - Crno na bijelo





subota, 18.09.2004.


Muškarci u tajicama


Kako to izgleda kada je muško na dijeti? Iskreno, ne mogu zamisliti niti jednog meni bliskog muškarca kako kuha povrće, preskače večeru, svako jutro se važe natašte i proučava savjete iz modnih časopisa o "postizanju vitke linije"...Uvijek su oni ti koji se izruguju ženskom opterećenosti kilažom i smatraju kako bespotrebno kompliciramo život (sebi i drugima). Oni, naprotiv, zbog građe i više bavljenja sportom, mogu jesti troduplo veće količine hrane, a da im to bitno ne naruši liniju. Mi njima smrtno zavidimo na njihovom metabolizmu, a oni nama na našoj ljepoti, inteligenciji, šarmantnosti, ljupkosti... :) (no, da ne skrećem s teme...)

Najčešće se ceremonije gubljenja kilograma odvijaju pod paskom ljepše polovice koja je, nakon što je sredila "sebe", odlučila da sredi "i njega". U onim ekstremnijim slučajevima tu ulogu može preuzeti i doktor. Ali, bitno je i nužno da još netko, osim samog objekta, ima nadzor nad tom teškom misijom. Jer oni su gurmani i hedonisti, i nisu navikli na uskraćivanje fizioloških potreba. I teško se mogu tako dobro disciplinirati, s obzirom da su mnogih mučenja, kroz koja svakodnevno žene prolaze, bili pošteđeni.
Ovako imaju od koga poskrivećki jesti i imaju izliku pred svojom ekipom kada ovi zaključe da im se prijatelj pretvara u pičkicu: "A, znate, moja draga..."
Iz cijelog teksta, naravno, izuzimam tkz., novopečenu skupinu ljudi pod nazivom "metroseksualci. I, tu ne podrazumijevam vočka i njegove prijatelje.

Već u glavi imam sliku frenda kako mi se, likujući nad uspješno obavljenom prevarom, hvali da je, usprkos strogom režimu, uspio prošvercati u želudac "jedno pecivo sa komadićem mesa i malo umaka"...koje se inače zove hamburger. "Ali, ako to olakšava situaciju, imalo je sezama na vrhu, a žitarice smijem jesti"

Sve u svemu, dobro je znati da ni oni nisu baš sa Marsa (ako smo već mi sa Venere) i da katkad dođu do perioda kada, barem u jednom segmentu, mogu iskusiti naše muke.

Onda dijalozi izgledaju otprilike ovako:
-"Dragi, jesi za kavu?"
-"Može, ali samo pola žličice šećera i, molim te, s mlijekom od 0,1% m.m."


Zakon!

- 12:24 - Komentari (9) - Crno na bijelo





srijeda, 15.09.2004.


K vragu i elektra!


Danas su nam iskopčali struju. To je otprilike bilo i za očekivati, s obzirom da ju tata nije platio. Valjda mu se pošta učinila predaleko ili je, više vjerojatno, birajući između kupnje još jednog komada tehnike (o toj njegovoj ovisnosti drugi put) i plaćanja računa, zaključio da je ovo prvo bolja investicija...Mada, ne znam je li razmišljao o tome na kojem principu rade te "bolje investicije".

Uglavnom, dolazim ja doma sa jutarnje kave...Vrata zaključana, a na moju luđačku zvonjavu nitko ne otvara. Naravno, buraz zaboravio da nema struje! Kako to možeš zaboraviti?!
Tako je sve počelo. Nastavilo se mojim bauljanjem po jedva osvjetljenom stanu, u grobnoj tišini, bez mogućnosti da skuham ručak i planirano operem već premasnu kosu (fen...), tresući se od internetsko-televizijsko-radijske ovisnosti. Strašno.

Tada mi na pamet pada ideja:

-> odlazim do susjeda "vrata-do-vrata" sa produžnim kabelom u rukama i molećivim pogledom, tražeći ga da mi ustupi jedan svoj šteker jer bih trebala "uključiti frižider"
-> jurim do najbližeg Ferimporta i kupujem još nekoliko komada produžnih kablova
-> ...produžni kabel za produžni kabel za produžni kabel...

Uskoro su svi "egzistencijalno važni" aparati imali svoj izvor struje. Svjetla su gorila k`o u Betlehemu, a muzika je treštala sa svih strana. Čak sam uključila i fax-nek se nađe pri ruci... ;)
Grižnju savjest zbog preveslavanja darežljivog susjeda, koji mi je, pristajući preuzeti odgovornost samo za frižider, opskrbljivao i sve ostalo, umirila sam odlukom da mu sutra kupim neku cugu i bombonijeru.

Shvatih tada da sam, osim o pet milijardi stvari, definitivno ovisna i o struji. A oni koji kažu da se "bez ljubavi ne može živjeti"-neka još jednom razmisle jesu li naveli pravu stvar. Ma, šalim se, naravno. Brkam kruške i jabuke...

Sutra ujutro s nestrpljenjem očekujem "čiku ukopčivača". Da mi radi pečnica, spekla bih mu kolač za dobrodošlicu. Stajati ću na vratima i viriti kroz ključanicu da mi slučano ne promakne. Kao one babe kada čekaju poštara sa penzijom.
Do tada, ljudovi, ako netko treba šteker-imam jedan viška...

Budite mi osvjetljeni!

- 21:29 - Komentari (2) - Crno na bijelo





utorak, 14.09.2004.


Sitnice koje život znače



Posudila mama u knjižnici neki, kao, priručnik (ona kaže da je «knjiga», ali kako sve vrvi savjetima, uzela sam to sa rezervom), pod nazivom «Ne mari za male stvari i one će ostati male». S obzirom da sam taj naslov već čula više puta, pretpostavljam da je relativno poznata...Anyway, zasada sam, čisto po naslovu, pretpostavila da lik brije, u globalu, o tome kako se previše zamaramo sitnicama i onda propuštamo one puno bitnije stvari...Nisam još dovoljno prostudirala uradak da bih mogla iznositi objektivno mišljenje o njemu, ali sam razmišljala o toj rečenici. Cijela stvar možda zvuči mudro. U teoriji (?).

U praksi, mo`š si mislit`. So-called «male stvari» su upravo ono što nas u životu najviše pogađa, ono što utječe na naše raspoloženje i ponašanje. «Nebitne» sitnice te mogu potpuno izbaciti iz takta. Zbog «nebitnih» sitnica se ljudi znaju opako zakačiti. A, s druge strane, zbog neke sitne geste ti netko može nenadano postati simpatičan.

Nadam se da to ne znači da sam nestabilna osoba, ali- u stanju mijenjati raspoloženja gotovo jednako brzo kao moj brat TV programe.
I tu sitnice mogu imati velik učinak.

Jutarnja neispavanost je, recimo, po svojoj prirodi, meni vrlo sklona, i također, meni vrlo mrska. E, ali zato- postoje olakotne okolnosti, kao što su: dobra pjesma na radiju pri njegovu paljenju (umjesto iritantne reklame), sunce (umjesto sivila), slobodno kupatilo, dovoljna količina kave i, po mogućnosti, odsutnost ostalih ukućana. Odmah je i jutro manje strašno.


Izmeđuostalog, ne podnosim:

-kada moram hitno zapisati neki broj, a niti jedna kemijska iz one posude kraj telefona ne radi

-kada mi pri plaćanju fali neka sića u lipama i onda mi cicija od prodavačice razmijeni okruglu novčanicu

-kada, taman nakon što sam se najela, dolazi mama iz grada i nosi vrući burek (da me razveseli)

-kada ujutro ne mogu procijeniti koliko bih se «toplo» trebala obući i onda promatram kroz prozor ljude, a ono: neki u jakni, a neki samo što se ne skinu u donje rublje (i, što sada da zaključim?!)

-kada, usred meni drage pjesme, prokleti spiker na radiju počne nešto baljezgati

-kada čekam cijelu vječnost da kompjuter dođe k sebi nakon što ga upalim

-kada mi mobitel uporno zvoni u tramvaju,a ne mogu ga iskopati sa dna torbe

-kada na TV-u vidim facu od: Sanje Doležal ili Borisa Mirkovića

-kada mi žena u dućanu uporno nudi svoju pomoć, a ja samo želim malo prozujati.

-kada mi uz kavu u bircu ne donesu vodu

-kada me tata pita "imam li kakvih udvarača" (točno tim izrazom!!)

...

-kada na blogu nema niti jednog komentara ;)


- 00:46 - Komentari (4) - Crno na bijelo





subota, 11.09.2004.


In vino glavobolja



Jesu li izlasci koji traju kraće nego oporavak od njih uopće isplativi?

Jučerašnja večer je još u srijedu bila obilježena kao dan kada ćemo se dobrovoljno baciti u alkoholnu komu, a sve sa svrhom da se propisno proslavi prolazak mog ispita, s kojim sam se navlačila već neko vrijeme.
Zadnjih par tjedana uporno sam odbijala svaku ponuđenu cugu, uvjeravajući se da si tako «štedim moždane stanice» koje su mi tada bile jako potrebne. Prilično čudna teorija, slažem se. Čovjek iz nje može steći dojam da mi mozak u perodu kada nisu ispiti-ne treba. Uostalom, već je dokazano da puno znanstvanika, sveučilišnih profesora i slične kompanije ima sklonosti drmnuti "tu i tamo i svuda i često». Tako da mi razlog odricanja ne drži baš vodu...Ali, to sada nije niti bitno.
Period apstinencije je prošao i to sada moramo nadoknaditi! U jednu večer? U jednu večer, ako treba.

Što se pića tiče, unatoč raznovrsnim ponudama, ja sam se opet vjerno odlučila za ne baš preglamuroznu vrstu: vino. Sa tom iznimkom da se ovoga puta radilo o nekom, rekoše mi, kvalitetnijem, što me neobično razveselilo. Navodno, od takvog vina te ujutro, navodno,ne boli glava. I, navodno ti nije zlo. Navodno. Koje zavaravanje naivnih alkosa i siromašnih studenata!

Uglavnom, već sam nakon 5. čaše znala da bi mi tu otprilike bio limit i da bih mogla lagano spustiti zalihe na pod i staviti ih negdje van dohvata. Ali, nisam, naravno. Jer sam još uvijek vjerovala u svoju toleranciju i izdržljivost svog želuca...Amater.
Mogu vam samo reći da sam zapamtila svaku pločicu, svaki potpis na zidu i uočila svaku napuklinu na podu javnog wc-a. Gdje sam, uostalom, i provela ostatak večeri. Preveliko udaljavanje od svoje utočišne kabine bilo je krajnje riskantno. Dijelom i zbog toga što je proguravanje kroz gužvu i dim da bih našla ostatak ekipe samo dodatno pogoršavalo stvar.

Akcija riganja se nastavila ujutro, samo u drugom ambijentu. I uz dodatak stravične glavobolje, koja je periodično bila pojačana, kako bi mi koja sinoćnja, «selfbrukajuća», scena iskrsnula pred očima. Ili, pokoji razgovor, nakon kojeg će me neki ljudi neko vrijeme izbjegavati u nekoliko širokih lukova.
Čak sam uspjela zabrinuti i mamu, čije su faze ponašanja, kako je dan odmicao, prelazile iz prezirnog pogleda i rečenica tipa «tako ti treba-sad uživaj! » pa do njenog konačnog bdijenja nad mojim krevetom i kuhanja čaja. Koji bih ja opet ispovraćala. Gadno. A, sa svojim podmuklim želucem, koji mi je upropastio cijelu večer, ne razgovaram više!

Sada sam sasvim dobro, hvala na pitanju. Osim što sam izgubila cijeli današnji dan. I što mi se čini da neću biti u stanju piti barem idućih par mjeseci...A, možda i doživotno?!

Uglavnom, ako će svaka proslava položenih ispita izgledati kao ova, ne pada mi na pamet da ih više polažem!




- 22:18 - Komentari (7) - Crno na bijelo





srijeda, 08.09.2004.


Drži se poznatoga


-Ej, čula sam da je u jednom klubu u centru odlična svirka. Mogli bi svratiti...
-Hm...(nepovjerljivo)...Bila si već tamo?
-Nisam. Ali,možemo pogledati...Možda nije loše.
-Šta, onda nećemo večeras na naše staro mjesto
(tj. «tamo-gdje-visimo-svaki-drugi-dan-i-već-nam-pomalo-sve-te-poznate-face-idu-na-živce) ?
-Pa, ne. Ono, malo za promjenu.
-(snuždeno) Aaa, ne znam...

Sve više primjećujem kako je jako puno ljudi, u većoj ili manjoj mjeri, nefleksibilno i nesklono upoznavanju novog. Naviknuti su na određena mjesta i određene osobe s kojima su u kontaktu i svaka ih promjena odbija i na neki način plaši. Ne osjećaju se ugodno u novim okruženjima. Od čisto banalnih stvari kao što su mjesta izlazaka, taj se fenomen često proteže i do onih puno značajnijih.
Vezani su neraskidivo za svoje stare navike, prijatelje, svoj posao (kakav god on bio), svoj stan i za milijardu drugih sitnica. Te ih stvari katkada koče da upoznaju i neke druge aspekte života, da budu otvoreniji prema ostalim ljudima i da dožive neka nova iskustva i avanture. Zatvoreni su u okvire koje su u prošlosti postavili i nemaju hrabrosti niti volje tako skoro ih mijenjati.

Koliko često su nam se jadali kako ih posao koji rade ne ispunjava, kako ga mrze, kako ih ponižavaju i sl? Koliko njih je takav posao zaista promjenilo? Nakolicina...onih hrabrih. Jer ipak, za takav korak potrebno je žrtvovati kolektiv sa kojim radiš, ured na koji si navikao, a i debelo riskirati jer-nitko ti ne jamči da će drugi posao biti bolji. Niti da ćeš se u njemu uspjeti snaći.
Kada o tome razmisle, uvide da njihovo trenutno radno mjesto «i nije tako loše»..., pa ostanu. Nezadovoljni, ali sigurni.

Ista stvar se događa i sa ljubavi (vidi prošli post) i sa društvom. Nepoznati ulijevaju nepovjerenje, nesigurnost; predstvaljaju uljeze koji nam se pokušavaju ubaciti u život...Višak. U njihovoj prisutnosti treba «biti oprezan sa onim što govoriš», «biti suzdržan», «paziti kakav ćeš dojam ostaviti» i «nikako se ne možeš osjećati ugodno». Lakše je družiti se uvijek sa istima, koje već dobro poznaješ.

Ako nisi nikada klizao-nikada ni nemoj. Ako nemaš običaj jesti ribu-nemoj je nikada niti probati. Ako nisi navikao izlaziti na mjesta gdje se pušta alternativnija glazba-nemoj niti slučajno navraćati tamo.

...

Hoće li neka osoba mijenjati način svog života ili ne, mene se apsolutno ne tiče. Svatko živi kako mu najbolje odgovara.
Niti samu sebe smatram oličenjem spontanosti. Daleko od toga.
Ali, privlače me promjene, upoznavanje novih stvari, ljudi, isprobavanje raznih sportova i vještina, posjećivanje novih mjesta. Ne podnosim rutinu. Ne podnosim monotonost.

I, ponekad se osjećam kao «alien». I znaju reći da sam «nestalna». I da sam «svuda i nigdje». I da očito još «nisam pronašla sebe».
Zar pronalaženje sebe znači zapravo trpanje svog života u okvire?


- 16:53 - Komentari (3) - Crno na bijelo





nedjelja, 05.09.2004.


Ček`, mi se ono znamo odnekud?



Sinoć sam razgovarala sa jednim frendom. I kaže mi on, bio je sa curom 10 godina, do nedavno. U početku im je veza bila stvarno uspješna, zaljubljeni oboje do ušiju, imaju iste ambicije, zajedničke prijatelje i sve što s tim obično dolazi. No, kasnije, jednostavno su se počeli mijenjati, razilaziti u mišljenjima i dolazilo je do sve više konflikata. Nestala je strast. Počeli su ih zanimati drugi ljudi. I cijela stvar je postala samo obaveza i ograničenje, a ne više užitak. Sada bi racionalan zaključak bio da je takvo nešto najbolje u tom trenutku prekinuti, no opće je poznata stvar da to nije baš tako jednostavno...Ljudi su skloni prekide oduglovlačiti. Pitaš se nije li to samo prolazan period. Osim toga, stekao si naviku provoditi vrijeme s tom osobom i život bez nje odjednom ti se učini nepotpun i pomalo isprazan. Ne želiš da ona pati. Ne želiš da ti patiš. Plašiš se toga kako ćeš se snaći bez nje. Mada, oboje ustvari patite i idete na živce jedno drugome...većinu vremena.
I, dobro, gurate dalje, još koju godinu, zavaravate se da će biti bolje, da se će zaljubljenost vratiti. U trnutku kada ti već pukne film, tvoja "bolja polovica" napravi nešto baš slatko, pa opet odustaneš od odvajanja od nje...Na koncu, jasno vam je da tako više ne može, pozdravite se jedno s drugim obećate si da ćete "ostati prijatelji", nećete gubiti kontakt i slični klišeji.

Od tada je prošlo već par mjeseci. Pitam ga ja: "Dobro,i što je sada s njom?"
"Nemam pojma"
Uglavnom, nakon prekida,našli su se još par puta, ali su primjetili da im to teško pada, pa su odlučili napraviti malu pauzu. Koja, očigledno, traje još i sada. Mada ona već ima drugoga. A, ni on nije baš uvijek usamljen. Kada se sretnu, razgovori su površni i naporni. Izbjegavaju se čuti preko telefona, osim, reda-radi, za rođendan. Tkz. "zajedničko" društvo se polako raspolovilo i priklonilo jednome od njih. Od onog "ostati ćemo prijatelji", još jednom je ispala samo lažna rečenica koju su ljudi skloni izjavljivati pri prekidu, da bi se utješili kako prekid ipak nije konačan.

Što mene, u biti, muči?

1. Čemu toliko odugovlačenje sa prekidom, ako oboje osjećate da "to više ni to" i da niste sretni u vezi? Čemu gubljenje vremena, ako vas ona sputava? Ako znate da ćete kad-tad to morati okončati...
Sada mi kaže "Trebao sam to već odavno učiniti. Onaj ´period patnje´ ne traje vječno, a nakon toga ideš dalje. Godine tako brzo prolaze. I, imam osjećaj da sam već toliko toga propustio."
Jebiga.

2. Zašto se ljudi nakon toliko mnogo vremena provedenog zajedno, na kraju totalno udalje i čak se počnu izbjegavati? Mogu shvatiti dotičan problem, ako se radi o tome da je netko gadno sjebao stvar, pa se druga strana još uvijek ljuti. Ali, ako ste sporazumno okončali vezu-nitko nije kriv. Zar,nakon toliko prođenog iskustva, upoznavanja jedno drugoga, zajedničkih prijatelja, zajedničkih ljetovanja, bezbroj razgovora, divnih trenutaka i beskrajne ljubavi, nemate potrebu vidjeti se barem katkad? Čemu onda sav taj trud, ako tu osobu na kraju potpuno izbrišeš iz svog života? 10 godina potrošenih na otkrivanje i onih najskrivenijih dijelova nečije osobnosti, reakcija, navike, dijeljenje tajni...Koliko je beskonačno mnogo vremena potrebno da istinski nekoga zavolimo i prihvatimo ga takvog kakav jest. A, onda, odjednom-paf(!)-kao da ga nikad nije ni bilo. Potpuni stranci.

-"Iskreno, nedostaje li ti bar katkad?"
-"Pa, baš i ne."
-"Ma, KAKO?"



- 17:30 - Komentari (6) - Crno na bijelo





utorak, 31.08.2004.


Ako je vrijeme novac...

...onda sam ja stvarno prerastrošna!


Učiti doma nije nimalo učinkovito,kao što su očigledno već mnogi zaključili. Zato, valjda, NSB i jest pretrpan. Ili, možda, u Hrvatskoj ima previše studenata? Ili oboje?
Ulazim u kobnu zgradu oko 10 (sasvim rano doba za osobu koja je još uvijek "na ljetovanju") i obeshrabljeno dolazim do spoznaje da bih mjesto za sjesti lakše našla u nekom "ekstra" kafiću gdje tu večer ekstra dijele besplatnu ekstra cugu, nego ovdje...Obilazim, bezuspješno, sve katove, usput pozdravljajući neke poznanike, ali odbijam svaki poziv na kavu kavu jer-nema se vremena za gubljenje!
Provlačeći se između polica, prelistavam par knjiga o crtanju stripova, čituckam neke pjesme španjolskih pjesnika, grčke mitove i časopise o "marketingu i kreativnosti" (ha-ha)...Svratim do interneta, ali samo na kratko jer-nema se vremena za gubljenje! Razmišljam o situiranju na zidiće ispred knjižnice, ali sunce mi izbija (ili ispržava?) tu ideju iz glave.

Prisjećam se jednog članka o tome kako se u prirodi lakše uči...Krećem euforično prema Botaničkom. Divim se drveću i biljkama, i ljutim se na sebe što nikada tamo ne svraćam. Izvaljujem se na klupicu u hlad i drijemam, ali me grižnja savjest ubrzo natjera da izvadim knjige iz torbe. Nema se vremena za gubljenje! Nakon jedne pročitane strane, dolaze ljudi.. Šetaju ispred mene, njihovi glasovi se probijaju kroz žbunje, komentiraju nekakvo lišće, jedu sendviče na klupici tik do moje...Otkud su se stvorili tako odjednom? Gunđam kako pad nataliteta možda i nije tako loša stvar. Radnici bagerom prenose nekakvu zemlju jer su očito zasadili novu biljku, nedaleko od mene,naravno. Rekoh u sebi-“Ajde, ruljo, dosadna, pobjedili ste ovaj put. Ostavljam vas da se u miru derinjate I uživate I sunčanom danu!”

Samosažalno odlazim do Importanea kupiti sendvič, a istovremeno mi frend šalje poruku da je u Purgeraju na kavi, pa neka svratim. “Dobro”-mislim si-“popit ću na brzinu (jer nema se vremena za gubljenje) kavu sa njima, a onda zauzimam neku klupicu u Ribnjaku I nastavljam. Ili, bolje rečeno, počinjem…”
Sa discmanom na ušima vučem se do Trga. Putem ulazim u par dućana I razgledavam nekakve bezvezne “kolekcije jesen/zima”.

Pijuckamo kavu dok svira blues, a vjetrić parka…Govorim frendu kako nemam baš puno vremena, a on meni govori kako se nismo vidjeli cijelo ljeto I da učiti mogu I kasnije. Primorana sam složiti se s njim da je prijateljstvo ipak važnije.

Počinje puhati vjetar I polako se smračava. Zaključujem da je dosta izvođenja gluposti I da je vrijeme da odem doma I-direkt za stol. Umjesto za stol, bacam se na kauč. Uviđam da od učenja za danas očito neće biti ništa...Odlazim sa ekipom na cugu u Melin.

Obavijest:
Ukoliko netko treba vodiča po Zagrebu, neka mi se slobodno javi! Dovoljno mi je samo staviti skriptu ispod ruke I u stanju sam propješačiti cijeli grad I obići sva mjesta koja vas eventualno zanimaju.
Ovaj put smo posjetili: Botanički vrt, Sveučilišnu biblioteku, Park Ribnjak te Centar grada, a idući put-tko zna...Možda Zoološki vrt ili Medvedgrad?


- 17:25 - Komentari (0) - Crno na bijelo





ponedjeljak, 30.08.2004.


Šta, već?!



Rokovi se opasno približavaju...Odgađanje i "razgovaranje-o-tome-kako-bi-se-trebalo-učiti" doseglo je svoj vrhunac. Mnogobrojni planovi i strategije za "što uspješnije svladavanje i upijanje gradiva" su već odavno usavršeni, svi "ponedjeljci" i "prvi u mjesecu" su prošli. Živci predragih roditelja na rubu su pucanja...Dakle, prionuti na posao bi trebalo!


- 16:16 - Komentari (1) - Crno na bijelo





četvrtak, 26.08.2004.


Kako nastaje štrudla od jabuka...zapravo

PRVI NAČIN

1.KORAK: Kupite «kore za savijaču od jaja» odnosno «kore za savijaču bez jaja», ovisno o tome jeste li/niste na dijeti (ali, ako jeste, koji kurac uopće jedete kolače?!) i o tome jeste li/niste vegan («osoba koja iz dnevne prehrane izbacuje meso, mliječne proizvode i jaja; u tom slučaju vas usrdno molim da se okanite ovog teksta jer je namijenjen mantalno zdravim osobama! hvala.)
Kore možete nabaviti na svakoj tržnici, ili ih možete naći doma u frižideru, ako živite sa roditeljima.

2. KORAK: Odgađajte pravljenje štrudle koliko god je moguće (otprilike, tjedan dana), tako da se kore poprilično strvrdnu i dostignu gotovo neupotrebljivu fazu. Vaši će Vam ukućani sa guštom svakodnevno to napominjati i šiziti jer ste lijeni, ne znajući da Vi zapravo samo želite istrenirati njihovu strpljivost.

3. KORAK: Prekopajte sve ormare u kuhinji u potrazi za ribačem, jer ga je netko stavio na krivo mjesto. Izribajte jabuke i potrudite se pritom da si zarežete barem jedan prst. Stavite hanzaplast i nastavite sa ribanjem, dok ne dobijete masu veličine nogometne lopte...

4. KORAK: U izribane jabuke dodajte mineralnu (ukoliko je netko nije u međuvremenu popio) i šećer. Neka Vam ga se, slučajno, istrese previše (od viška glava ne boli), jer su preslatki kolači više zasitni, pa će štrudla duže trajati. Zabunom dodajte mljeveni kakao umjesto cimeta (jer kutije u kojima stoje nisu označene!!)-s obzirom da su iste boje, neće se primijetiti. Sve dobro promiješajte.

5. KORAK: Odvajajte koru po koru, koje će se tome odlučno opirati i raspadati se među prstima. Prvih par komada smijete baciti ili pojesti-ukoliko volite sirovo tijesto. Svaku dobro nauljite, pritom nauljujući i vlastite hlače i kuhinjski pod.

6.KORAK: Jabuko-šećero-kakao/cimet smjesu stavljajte u kore i zatim ih zamatajte kao da zamatate palačinke, ne trudeći se da proporcionalno razdijelite količinu smjese sa količinom kora. Ako u tome budete uspješni, vjerojatno će vam prva dva-tri zamotuljka biti pretpana, a ostalih pet-šest oskudna. No, naknadno ćemo već naći način da riješimo i taj problem (jerbo-pekarska umjetnost zahtjeva kreativnost i zavidan kvocijent inteligencije), Zamotuljke slažite u tepsiju, koju obavezno zaboravite nauljiti, po principu sardini u konzervi. Dobro ih nabijte jedne na druge: nema ljepšeg osjećaja od gledanja kako se ukućani muče da ih izrežu i odvoje, kada dođe vrijeme jedenja istih.

7. KORAK: Kako prethodni korak nije nimalo jednostavan, ovdje si možete dati malo oduška. Razbijte par čaša, zapalite cugaretu, proderite se nekoliko puta iz sveg glasa i iskalite svoj bijes na kuhinjskim elementima. Osjetit ćete vidno olakšanje. Sada možete nastaviti.

8. KORAK: Dakle, tepsija je tek napola puna, kora je ostalo na pretek, ali smjese više nema. Preokrenite frižider naopačke i povadite sve namirnice koje možete zamisliti u štrudli. Budite maštoviti! Neki će pozorni čitatelj možda primjetiti da u tom slučaju, «štrudla od jabuka» prelazi u novi oblik koji više nema veze sa jabukama. Točno. Ali, ovi savjeti su za amatere, a od njih ne očekujem da kompliciraju oko takvih banalnosti. Ako ste po prirodi cjepidlaka i naslov recepta vam bode oči, jednostavno ga izbrišite i nastavite sa radom. Pomirite se s tim da ništa nije savršeno.

9. KORAK: Kada ste sve kore napunili po volji odabranim smjesama, sjetite se, iznenada, da ste potpuno zaboravili prethodno upaliti pečnicu da se zagrije. Izaberite par psovki koje vam odgovaraju i upalite konačno tu pećnicu. Za vrijeme dok čekate da glupa sprava poprimi temperaturu od 150 stupnjeva (što će, vjerujte, uz sav tehnološki napredak, ipak potrajati!), nemojte se začuditi ako vam se ono u tepsiji splasne i razmoči. Ionako se u želucu sve pomiješa i raskaši.

10. KORAK: Stavite štrudlu da se peče i zabavite se gledanjem televizije ili surfanjem po netu. Te će Vam aktivnosti dovoljno odvući pažnju da posve zaboravite na kolače koji se peku. Podsjetit će Vas miris zagorenog tijesta koji će doprijeti do Vas skroz iz kuhinje. Izvadite tepsiju, računajući s tim da ćete opeći barem dva prsta (ako ste sretnik). Stavite još hanzaplasta, ovisno o potrebi. Neka se vidi da ste marljivi i da radite nekog vraga doma!

11. KORAK: Kuhinju, koja, nakon svega ovoga, vjerojatno izgleda kao da je krdo divljih svinja protutnjalo kroz nju, ostavite upravo takvu kakva jest. Vi ste svoj dio posla obavili-red je na ostalima. Uz to, valjda želite da ostane svima vidljivo kakav je, nadasve kompliciran i prljav, posao iza Vas...

12. KORAK: Ako ne volite štrudle ili ako su vam se zamjerile u postupku pravljenja, sjednite podalje i promatrajte kako ukućani gutaju rezultat vašeg napornog rada. Na kritike vezane uz zagorenost, spomenite svoju informiranost o «najnovijim istraživanjima američkih znanstvenika koja dokazuju kako je to zdravo za jačanje organizma».
Pobrinite se, prethodno, da Vam je broj dežurne ambulante pri ruci.


DRUGI NAČIN


1.(I JEDINI) KORAK: Kupite prokletu štrudlu u najbližoj pekarnici.


Sretno!



- 23:36 - Komentari (2) - Crno na bijelo





subota, 21.08.2004.


ZZZzzzzz....



Udobna posteljina, provjetren krevet, koliko-je-to-moguće rashlađena soba, navučene zavjese,..., i ja umorna ko pas. Konačno legnem i...ništa. Ne mogu zaspati, nikako. Drijemam i vrpoljim se, otkrivam-pokrivam, dižem se, pa opet liježem, pa opet pokušavam dohvatiti barem polusan...čisto mučenje. Oko 5 ujutro se budim već iznemogla od silnog truda, i preznojena, i zaključujem da ovo dalje više nema smisla. I tako, evo, već nekoliko dana.

Ne znam zašto mi se to događa! Krećem se dovoljno, ne jedem prije spavanja i nemam nikakvih posebno kompliciranih problema.
U biti, ubuduće ću ih možda imati, s obzirom da hodam po svijetu poput zombija (ili nekog ludog partijanera...) i izgledom i ponašanjem. Podočnjaci su mi pojeli facu, osjećam se otupljeno i nervozno, jedva pričam, a da ne govorimo o intelektualnim ne-sposobnostima i ostalim fizičkim aktivnostima.

Počela sam šetati gradom u 6 ujutro promatrajući trgovce kako grintavo otvaraju dućane, blijedo-sumorne face u jutarnjim tramvajima i pijanu mladež koja se tek sada vraća kući i mahnito traži dežurnu pekaru. Pratim jutarnje reprize večernjih filmova. Visim na netu i čekam da se blogovska nacija konačno probudi. Osjećam se u najboljem slučaju: čudno. Ali, sada mi je već dosta. Hoću spavati!

Večeras se planiram obliti pivom (navodno hmelj potiče san?) i molim Boga da prespavam sutrašnji dan...Držite mi fige!
I, ako netko ima neki prijedlog/savjet/lijek...bila bih zahvalna... ;)


- 09:38 - Komentari (4) - Crno na bijelo





nedjelja, 01.08.2004.


Uguraj što više mo`š ;)



Dobro, oprali ste sve stvari koje namjeravate nositi, kupili kreme za sunčanje, kreme nakon sunčanja, kreme ako zagorite, depilacijeske kreme, kreme za lice i sve ine kreme, dezodoranse...bla-bla. Pripremili ste kofer, popušili par cigareta i trusnuli neku žesticu da vas smiri. Pakiranje može započeti. I, sad zastanete, tup pogled: Što, dovraga, sve ponijeti?

Sa svih strana nas savjetuju da ne nosimo previše stvari jer je to samo opterećenje. Također, nije preporučljivo zaboraviti ono što bi vam moglo zatrebati, jerbo vas takve sitnice mogu izluditi. Ali, što je umjerenost i kako odvagnuti koliko je «previše»?
E, to je pravo umijeće.

Prošle sam godine pokušala reducirati do minimuma prtljagu koju nosim...Nije mi se dalo tegliti pola stana, veći dio ormara, cijelu zbirku iz opelješenog Dm-a, i gomiletinu CD-a (koje ne bih stigla preslušati niti da mi je discman cijelo vrijeme na ušima)..
Osjećala sam da sam mudro postupila. Ali sam tog mišljenja bila samo početnih par dana.

Prva stvar, koju inače mrzim, ali bih tada dušu za nju dala, bila je-pegla. Pitate se tko još lud nosi peglu na more? Onaj koji ne može pojesti sladoled ili popiti kavu bez da mu kapne, koji ima običaj prati stvari čim se malo oznoji i kojem se redovito dogodi da uvijek sjedne na nešto prljavo.
Rezultat toga bio je da sam, nakon što bih stvari oprala, hodala sva zgužvana po gradu i pokušavala pronaći novi način kojim se stvari bez pegle opeglaju. Istraživanja još u tijeku...

Druga stvar, koja mi je zeznula koncepciju, bijaše ljeto, koje se te godine odlučilo furati na jesen. Svako večer je strahovito puhalo, a temperature su padale (pustinja efekt). Jedini izbor mi je bio oblačiti iznova jednu te istu vestu, u svim prigodama i kombinacijama (jedinu ponjetu, jer-zaboga, ljeto je!), koja je na kraju ljetovanja izgledala prastaro i istrošeno. A, i moji živci su bili istrošeni.

Osim tih stvarčica, nedostajali su mi i neki određeni CD-i, koji su mi se u određenom trenutku BAŠ slušali, selotejp (duga priča...), Pictionary (za koji sam mislila da nećemo imati vremena) i još neke sitnice. Čemu? Naravno da se bez svega toga može preživjeti i da ne treba biti kompliciran, ali činjenica je da bi se mnogo bolje osjećala da sam ih tada imala pri ruci.

Zato ove godine ne izostavljam ništa. Preda mnom je dugo i mukotrpno sastavljan popis...podužeg formata. Od viška ne boli glava, kofer je dovoljno glomazan, bus me vozi do tamo, a ekipa će me pokupiti autom do kuće-dakle, neću dobiti bruh.
Jedini «problem» je, možda, da neću pola tih stvari upotijebiti. U čemu je, zapravo, «problem»?
Barem ću se osjećati kao doma...Možda ponesem i onaj slatki svijećnjak sa kredence? ;)

PS. Želim vam svima ugodno ljeto, pa makar ono i ne bilo na moru!


- 16:47 - Komentari (4) - Crno na bijelo





utorak, 27.07.2004.


Renoviranje života


Često čujem kako drugi pričaju o tome da žele promijeniti nešto vezano uz sebe. Nisu zadovoljni, najčešće, svojom organizacijom vremena, rastrošnošću, nekim svojim ponašanjem, mnogobrojnim navikama koje ih smetaju, a ne mogu ih se otarasiti...Nitko nije savršen,ali svi barem donekle teže tome. Želimo prevazići svoje sadašnje stanje, želimo moći utjecati na same sebe i držati se donesenih odluka. Ipak, bitka sa samim sobom je jedna od najtežih-to je poznata stvar. Zašto je tako? Jesmo li doista većinom toliko slabi da ne možemo kontrolirati ono što je isključivo pod utjecajem nas samih i eventualno našeg organizma?

Ja sam malo ekstremniji slučaj; promjene kojima težim obuhvaćaju šire razmjere. I ta me razmišljanja već dugo muče. Svaki dan donosim nove odluke jer vjerujem i nadam se da ću «sutra» ( to prokleto sutra) biti jača i ustrajnija,...i uvijek se one iznova izjalove. Odustajem skoro odmah nakon što sam počela...I to me čini nesretnom.
Vjerujem u onu teoriju da čovjek može sve što poželi, ako uloži dovoljno truda, upornosti i vjere. Smatram se dovoljno inteligentnom i snalažljivom osobom da to načelo primjenim na sebe, bez imalo dvoumljenja...ali, nedostaje mi ustrajnosti. Samokontrole.
Želim previše toga, pa na kraju ne napravim ništa.
Možda sam preambiciozna i želim previše toga promjeniti odjednom, pa na kraju ne učinim ništa.

Htjela bih od sebe napraviti jednu posve novu osobu (kakva sam,možda, nekada i bila?), a to se čini nemoguće. Nažalost, ne mogu drugačije. Mora biti «sve ili ništa».
Evo, večeras sam, po ne znam koji put, odlučila da ću od sutra biti drugačija. Da ću ujutro učiti (jer mi ostade još 3 ispita), da ću vježbati, zapaliti samo 3 cigarete, na poslu biti uljudna prema klijentima, okupati se i dovesti tijelo i kosu malo u red, jesti samo povrće i voće i sl. (neću pojesti niti jednu čokoladu!), izgladiti odnose sa bratom tako što ću ga navečer (umjesto da odem, npr. na pivo u Melin) odvesti u glupo kino...E, da, i pospremit ću sobu...I neću potrošiti niti 1kn na sebe...I počet ću konačno opet vježbati gitaru...

Sada, kada razmišljam o tome, osjećam se ushićeno i samo-zadovoljno... ;) Ali, po dosada stečenom iskustvu sa samom sobom, ujutro će ta odlučnost naglo splasnuti...Zasada se još nadam jer "sutra je novi dan". Nije ponedjeljak, i nije početak mjeseca, niti je Nova godina, niti mi je rođendan, niti se dogodilo išta značajno što bi mi moglo biti okosnica...Jebiga.
Evo, poslala sam post na blog. Možda to shvatim kao razlog za Novi Početak.





- 23:51 - Komentari (2) - Crno na bijelo





nedjelja, 25.07.2004.


Mazohisti na djelu



Jednom godišnje, a to, k`o za vraga, uvijek padne na neki sparni, ljetni dan, mojoj mami padne na pamet da dugo nismo radili zimnicu. Mada je to «dugo» u biti «od prošle godine», njoj se to razdoblje čini kao cijela vječnost...Ostali normalni ukućani, uključujući mene, počinjemo se već pomalo pribojavati da sa njom nije baš sve u redu, jer katkad se čini (ne bez razloga), da zapravo u tome izopačeno uživa. Iako to vjerojatno NIKADA ne bi priznala...

Kako smo svi redom ovisnici o slatkom, naša «zimnica» se obično svodi isključivo na pekmez.
«Ostali kupovni proizvodi su prihvatljivi, ali industrijski pekmezi su umjetni i natrpani šećerima da bi dulje trajali; domaću su puno zdraviji.»-zaključila je mama prije par godina i, neovisno o tome što je u međuvremenu izmišljeno još bezbroj drugih, «prirodnijih» vrsta, njeno mišljenje nitko se ne usuđuje osporiti jer-nitko joj ne želi pokvariti užitak mučenja.

Premda svoju obitelj smatram prilično modernom i ne previše tradicionalnom, ovaj se običaj i dalje drži na životu... Starci ujutro odlaze na «zelenu tržnicu» i vraćaju se sa gomiletinom voća, onda ga režu, brat ga melje (ja se pravim da učim u sobi), a nakon toga slijedi: kuuuhaaanjee.

I inače izbjegavam tu radnju koliko god je moguće, ali ovo je posebni slučaj. Ne znam postoji li gori posao od stajanja i mješanja, ogromnom kuhačom, ogromne količine guste mase, koja šprica na sve strane iz ogromnog lonca, u zaparenoj kuhinji? Nema mrdanja od štednjaka, jer «sve će zagoriti» (što bi bilo neoprostivo), ruke ti otpadaju, znojiš se kao u sauni, noge ti jedva izdržavaju,a iritantno zujanje nape te pila u mozak...Preloše!
Ne znam koju bi mi plaću trebali ponuditi da radim tako nešto...

Kako nas je četvero u kući, radimo na smjene, jer jedna osoba bez psiho-fizioloških posljedica to sama ne bi mogla izdržati.
Priča se u narodu da život počneš cijeniti kada ga umalo izgubiš. E, pa ja dodajem: «I kada prođe tvoj red za miješanje. »

Najveća ironija je ta što to majstorsko djelo od pekmeza na kraju nitko niti ne jede! Pa, tko bi lud išao gutati rezultat tolikog truda, a Konzum je tu u blizini? To bi bilo isto kao da marke iz svoje dugo sakupljane kolekcije zakeljiš na razglednice sa mora. Kriminal!

...i tako se sada, dok ja ovo pišem, netko u susjednoj prostoriji preznojava. Zato dragi moji, uživajte gdje ste-da ste, jer niste niti svjesni kako vam je lijepo. ;)






- 21:43 - Komentari (2) - Crno na bijelo





subota, 24.07.2004.


Pojedinac vs. Student servisa



Bilo je par minuta do podneva. Neki nadobudni ljudi bi to doba dana okarakterizirali kao «skoro popodne», a oni normalniji kao «rano jutro». Sve je stvar pogleda na svijet. Ja, koja sam se «prvim cikom zore» vukla bezvoljno prema zgradi SC-a, spadam, naravno, u onu drugu skupinu. Nakon što me bezobzirna rulja izgužvala u tramvaju, a kapi znoja su mi se jedva primjetno cijedile niz vrat, traženje ljetnog posla došlo mi je kao šlag na, primjerice, pečeno meso...Dakle, «nije mi došlo»...
Ali, raditi se mora nešto...

Tumarajući beskrajnim hodnicima i stepenicama, pronađoh tablu sa oglasima.
Pa, da vidimo...

«Studenticu za rad u cafe baru tražimo...( ili u prijevodu: pipničarku) u...ala Pušćoj bistri...plaća mizerna...na duuuže vrijemeHm...
«Apsolventicu za rad u mrežnom marketingu...tražimo..» Hm(?)
«Studenticu sa znanjem engleskog, njemačkog, talijanskog,...( a, japanskog ne treba?),...tražimo.» Hm(!)
«Traže se atraktivne, komunikativne, privlačne studentice...» He-he!
"Traže se studenti za pranje prozora na skelama..."
..............................

Zaletavam se prema «uredu za izdavanje ugovora». Teta službenica, iliti "baba promjenjivog raspoloženja", i ovoga je puta bila u elementu.

BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA: «Daaa?! Trebaš?» Definitivno gornji sopran.
JA (najljubaznije što možem): «Pa, zanima me jesu li baš sve ponude za poslove izvješene na tabli dolje ili možda ima još nekih koje niste stigli objaviti?» To se, naime, konstantno događa, jer su, valjda, prelijeni dolje okačiti oglas?
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA: «Sve su izvješene. Odi dolje i čekaj sa ostalima. Kada dođe novi oglas, ja obično siđem dolje i objavim.»
JA (što joj znači to «obično»?): «Ma, nemojte se ljutiti. Samo sam vam htjela olakšati posao da ne morate silaziti...» Osmjeh od uha do uha. Nije shvatila šalu...Očekivano. Službenici su cijepljeni protiv humora.
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA (spušta glavu i potpuno me ignorira): «Mrmlj...»
JA (ne odustajem): «E, da,još jedno pitanje...»
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA (zijeva): «Daaaa??»
JA (bojažljivo): «U vezi onog pranja prozora na skelama...Da li ...»
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA (bezobrazno prekida): «To je za studenTE...Ne za sudenTICE...Dakle, muške studentTE...Lijepo piše...»
JA (ok, shvatila sam, jebo te živčanu): «Zašto?»
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA(vidno iznervirana): «Znaš li čitati?! Kažem ti da piše...»
JA (počinje se zabavljati): «Znam što piše...Ali, ZAŠTO to piše? Misle li oni da su ženske trapave, pa će pasti, ili šta?»
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA: Samo blijedo gleda...
JA (nastavljam ubrzano): «Da li bi me poslali doma kada bih se pojavila tamo jer sam žensko? Ili bi mi ipak dozvolili da radim usprkos tome?»
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA: «A, otkud da ja to znam?»
JA (naravno da ne znaš kada si samo mutava službenica): «Možete li mi izdati ugovor da barem probam? Jamčim da ću oprati te prozore puno bolje i brže od bilokojeg tipa!»
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA: «Čuj, odustani, ja ti to ne mogu dati jer izričito piše da...» Evo je opet...
JA: Pokušavam se rasplakati, ali mi ne ide...Nikada to nuisam mogla, a u mnogim situacijama bi pomoglo...Preznojila sam se vodeći ovaj mukotrpan razgovor, pa sam, osim toga, već potpuno dehidrirana.
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA: «Zašto tako silno želiš prati prozore na zgradi?»
JA (još ima nade!): «Zato jer je to zabavno i zato jer sam dobra u tome (kenj...kenj...). Uostalom, plaća je veća nego uobičajno...»
BABA PROMJENJIVOG RASPOLOŽENJA: Muk.
JA (drhtim od uzbuđenja; daj, priiistaaaniii)
NAJBOLJA TETA SLUŽBENICA NA SVIJETU (promatra me sa zanimanjem i počinje se smješkati): I dalje muk.
JA (nakešeno): «Pa?»
UŽASNA BABA SLUŽBENICA: «Zanimljiva si ti djevojka. Žao mi je. Doviđenja.»
JA (splašnjavanje euforije....; da li to «doviđenja» znači «gubi se dolje»?): «Doviđenja.»

Silazim niz stube, mrmljajući si nešto u bradu...
U vidno polje mi se nasere odnekud poznata faca nekog lika. Hm, kako se ono zvaše? Imena zaboravljam uvijek, a face samo često-što zan ispasti vrlo neugodno...
LIK KOJEM SE NE ZNA IME: «Ej! Tko bi rekao da ću te tu sresti?! (zašto? ličim li na nekog neradnika?) I ti tražiš posao? (ne, razgledavam ovu predivnu građevinu!) Imali šta? (kako za koga...)
JA (kako se, dovraga, zove?): «Ima. Diskriminacije!»
LIK KOJEM SE NE ZNA IME (ništa mu nije jasno...smiješi se iz pristojnosti) «Ma, ja, evo, došao po neki poslić...» (no shit!)
JA (namrgođeno): «Možeš prati prozore na zgadama.»
LIK KOJEM SE NE ZNA IME: «Ha, pa da još roknem dolje! Budem ja našao nešto bliže zemlji» Jel to on pokušava biti duhovit?
JA (kiseli smješak i prodiranje bijesa...Jel se meni čini ili on to pljuje po poslu koji bih ja htjela raditi, a ne mogu, a on može, a neće?!!): Strjeljam ga pogledom.. .»Ma, daj se goni! » Udaljavam se od nespretnog bića sa xy kromosomima.
LIK KOJEM SE NE ZNA IME (upitnik nad glavom): «Kriste, ova je skroz šiznula....Hm, ma, kako se ono zove?»



- 15:40 - Komentari (1) - Crno na bijelo





srijeda, 21.07.2004.


Radoholičari...



Mrzim početak ljeta u Zg-u. Užareni asfalt, ljudi koji mahnito jure po dućanima u potrazi za bade-kostimima i «garderobom-za-na-more», sniženja cijena i postepeno pražnjenje (ili zatvaranje) svih onih klubova koje volim. Svake se godine tješim da nije sve tako bezizlazno: uvijek postoji solucija «Jarun», bazeni, izleti i noćno bdijenje, ali jednostavno: nije to to. Odlazak na more čini se beskrajno daleko...
Zato posežem za raznim poslovima. U bilokojoj drugoj situaciji, ne bi mi palo na pamet da rad u nekom marketu, uredu ili na cesti, smatram «užitkom», osim sada. Želim se osjećati korisno, želim znati da imam neku obavezu zbog koje ću se dići ujutro iz kreveta, kada se već trenutno ne zabavljam osobito ludo. Uostalom, treba mi para. Uvijek mi treba.

Provela sam par dana u SC-u (s obzirom da spadam u onaj 1% jadnika koji nemaju veze), gužvala se sa ostalim nadobudnim studentima, izludila «tetu gospođu» iz ureda na 2. katu i konačno- našla posao.
Bila sam sretna kao malo dijete (mada se još uvijek smatram malim djetetom) i sasvim sporedna stvar bila je što ću to raditi. Daj šta daš... Nećemo komplicirati i biti razmaženi, jel?
Sada, kada sam se vratila 3. dan sa posla, totalno iziritirana i premorena, popustila je i euforija.

Digresija:

1.Opće je poznata stvar da nisam osobit ljubitelj pričanja u slušalicu. Volim gledati čovjeka sa kojim razgovaram, volim to raditi onda kada mi odgovara, a ne onda kada me netko nazove, i mrzim mljeti neprestano da ne bi slučajno došlo do kobne «tišine».
2. Izrazito ne podnosim kukce! Bili oni ružni, lijepi, korisni, otrovni...svejedno! Ne može me zavarati vanjski izgled, stoga-i bubamare dalje od mene...

Dakle, moj posao: sjedim u uredu na krajnje neudobnoj stolici i zovem telefonom razne firme i obitelji u vezi zaprašivanja svih mogućih kukaca. Na polici malo podalje smješten je terarij sa raznim vrstama žohara (e, ljudovi, da znate kakvih ih sve ima!) koji mi prave društvo. Život je zaista jedna velika ironija!

Ima prilično kulturnih ljudi u Lijepoj našoj (ne bi čovjek rek`o), ali unatoč tome: par njih je bilo vidno iznervirano što ih ja, bezobraznice, uznemiravam, nekolicina baba očito nije ni sa kim pričalo već podosta mjeseci, pa su željne dijeljenja svojih intimnih stvari sa mnom, neki su me dobro nasmijali svojim pitanjima, a jedan me čak pozvao van «jer mu se po glasu činim lijepa i mlada». Iznenađenja nikad dosta!

Etoga! Upjelo mi je! Postala sam društveno korisna osoba, koja zarađuje za «svoj kruh» (odnosno-za svoju majicu) i u manjoj mjeri sluša kvocanja nadležnih organa s kojima živi. Ne izlazim već danima (očekujte pljusak ovih dana!), živčana sam, posao mi iscrpljuje svu snagu i ne stignem puno stvari koje sam također planirala. Još kada se sjetim koliku plaću imam, dođe mi slabo.

I feel good! :(



- 22:23 - Komentari (0) - Crno na bijelo





<< Arhiva >>

< lipanj, 2006  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Mailovi dobrodošli na:
::runaways@net.hr::

Meni najdraži...

::bLuE
::pTiCa TrKaČiCa
::jOe PeLLeNa
::zRiNe
::uNeMpLoYeD
::mEgI
::tRaPuLa
::LeB
::PrOkLeTi
::CyBeRgIrL
::sUpErMiKI
::hElPbLoG
::nOiSyD
::LiFeThInGS
::tRiNaEsTi

Linkovi

::Blog.hr
::Forum.hr
::Monitor.hr

Odvojeno

Savršena žena

Po čitave dane i noći trudim se da dobro izgledam,
da budem zdrava i pametna.
I da me obožavaju.
I da budem zadovoljna.
I hrabra.
I načitana.
I savršena domaćica.
I fantastična u krevetu.
I da govorim strane jezike.
I da se bavim sportom.
I da poznajem umjetnost...

Hoće li me, molim vas, netko zaustaviti?

. . .

My attitude is, if something is beyond your control, there`s no point worrying about it. And if you can do something about it, then there`s still nothing to worry about.

. . .

Koliko nam je poznato, dosad je na našoj planeti živjelo približno deset i pol milijardi ljudi. Samo nekoliko je živjelo tako, da se njihovih života sjećamo. Nekoliko muškaraca i žena su bili toliko učinkoviti, da su vlastitom snagom pogurali čovječanstvo korak dalje. Ako je stvarno svatko od tih deset i pol milijardi imao potencijal da učini isto, tada je povijest tragična.

. . .

Zamislite trkaćeg konja koji stigne prvi u utrci i zaradi 50 tisuća nečega...Drugi, u toj istoj utrci, dobije, recimo, 25 tisuća. To je upola manji izos. Iako on nije trčao upola sporije. Pobjednik ga je prestigao za pola njuške.
Tako je to i u životu izvan hipodroma. Ne moramo ulagati dvostruko više napora da bismo značajno popravili svoj dnevni plasman. Moramo biti samo za njušku ispred mjesta na kojem smo danas.

. . .

Ponekad dobiješ što želiš.
Ponekad dobiješ što trebaš.
Ponekad dobiješ što dobiješ.

. . .

Bog je stvorio svijet za šest dana. Odmarao se sedmi dan.
Osmog dana počeo je odgovarati na prigovore.

. . .


Neke žene kažu da su svi muškarci isti.
Nije li to malo previše iskustva?

. . .

Kad držim predavanje, podnosim da ljudi povremeno gledaju u svoje satove, ali ne podnosim kad ih dižu do ušiju da provjere da li su pokvareni.

. . .

The first half of our life is ruined by our parents, and the second half by our children.
(C.Darrow)

. . .

Zapišem sve što želim zapamtiti. Tako, umjesto da gubim vrijeme pokušavajući se sjetiti što sam zapisala, trošim vrijeme tražeći papir na koji sam to zapisala. ;)

. . .

Život je gomila stvari koje si namjeravao napraviti jučer.

. . .

Ključ životnog napretka leži u formuli: osam sati rada i osam sati spavanja.
Valja pritom nastojati da to ne bude istih osam sati.