|
|
Biseri i o biserima
četvrtak, 26.01.2006.
Ah te žene
Još prije neki dan sam htio napisati kako nije moguće da su ove godine došle do izražaja neke do sada neviđene kvalitete. Izvadim neku od njih van. Riječ o ovoj prvoj ekipi. A one opet bodre jedne druge. Naizgled sve u redu. Nije svojstveno ženskim ali u redu. Nešto novo u tom životu. Kod muških ekipa ako se zacrta određeni cilj. A to je recimo prvo mjesto, teško da će ih nešto izbaciti iz toga okruženja. Tu i tamo doći će do ispada ali to ekipa rješi u startu. Kod ženskih ekipa normalno je da sve ide najboljim redom, ali i da se baš tada počne stvarati i pored dobrog rezultata zavist, ljubomora i tko zna što sve ne. I te ženske problematike mogu uništiti sav dosadašnji rad. I do sada sam sretao da cure koje se ne vole to ne kažu jedna drugoj, već je moguće da ih se zatekne u idiličnom zajedničkom ispijanju kave, zajedničkom zagrijavanju, obostranom uvažavanju, a da u stvari jedna drugu ne vole i potkopavaju si. I baš kada sam pomislio da mi je ekipa manje ženska od uobičajeno ženske osjetio sam da je ipak prava ženska. Skužio sam da mi se one uopće baš i ne vole. Ma nisam skužio. Rekla mi je jedna protiv druge puno, pa je onda jedna druga opet o onoj drugoj rekla kako je ova ono ili ono, pa mi je koji dan prije treća ispričala da joj jedna radi ono i ono te da joj govori to.
- Joj Ruki budalašu ostavi se tih ženskica i uhvati se pametnijeg posla, pomislio sam sto puta. Ali očito da i moja taština da vodim ove cure u tih nekoliko ekipa je toliko jaka da nema izlaza iz ove lude situacije. I što je još zanimljivije. Od svake od njih koje su mi se povjerile saznao sam da baš njezinu suparnicu volim više od drugih i da mi je ljubimica. Opa braco. Moglo bi mi se još dogoditi da ako nastavimo ovako da budem optužen i za nešto gore. A iskreno, volim ih sve. Svaku na svoj način. Istina. Slab sam na njih sve. I na Sanju, a tek na seke. Bože, Hale i Pčelica su mi više u glavi od ikoga. Veliku Maju ako ne vidim na treningu za mene je propast svijeta. Bez Ljilje na treningu kao da sam na sprovodu. Kolega mi je rekao da baš izgleda kao da Đuri dajem više nego drugima. S Lakmusom bi valjda i na kraj svijeta da mogu. Njoj sam dvije godine izmišljao utakmica kad ih i nije bilo samo da jednog dana vidim kako ubija s druge strane. Sven me drži od prvih dana kada sam ju vidio na treningu. Pa da s nekim počneš u 3. razredu srednje doista moraš biti ošinut. I još čekam pravu utakmicu njezinu. Brico! Pa nju bi svaki trener već odšuto davno. Njoj moram priznati da dozvolim i da prespava trening u 13. sati. I vidi sada. Koga više volim. A s druge strane o onima u Retfali 2 da ne govorim. Pa one u Retfali 3. Za one u trećoj ekipi sam napravio klub, pa njihovu ekipu, angažirao vrhunskog trenera. Za one u Retfali 2 oformio još jednu ekipu u 2.ligi, rangu natjecanja kojeg trenutno ja jedino i mogu osigurati. Pa maloj crvenoj bi izmislio i prvoligašku ekipu ako treba samo da bude negje libero. Imam sada mjesto i di mi Kely može igrati do besvjesti i kada je nervozna. Imam i za Janabo upravo ono što trebam. Poziciju za lijevaka u 2. ligi. Basti i Peruanki, što hoće napravim. barabri sam našo mjesto u 1. psotavi. Doduše u 3. ligi za sada. Čosa i Dokica mogu se zajebavati do mile volje pa su u drugoligašu. S Marijanom hoću nešto dokazati kao i sa Đasmin ali to će se još vidjeti ako ne bude ozljeda. Imam ekipu i gde Bucka može učiti do mile volje a da opet ima utakmicu za vikend. A i Musa mi je tu da joj još nađem mjesto i konačno izinad svega. Pa dobio sam nazad Marinu. I znaj ti mene blesava. Sada ne mogu spavati jer još nisam za nju našao mjesto, a da nije srednjak jer ja bi ju tako rado vidio na pucaču. I zamislite da se one sada još na kraju pitaju nevolim li neku više od drugih. Bezveze je što ih uopće i trpim. Lijepo uzmeš školu odbojke. Od njihovih roditelja najlakše naplatiš članarinu. Nemaš problema s prijevozom. Roditelji će nabaviti dresove, trenerke, sokove, platiti treneru cugu poslije utakmice. Možeš kupiti lopte a da one same plate. I tako puno toga. A ovima, pošto su ti ljubimice moraš titrati kao da je svaka od njih još jedna žena. Kao onih žena koje su ti kod kuće. Jednima pišeš ispričnice, drugima ideš i u školu ako treba opravdati brljotine, gluposti i budalaštine. Pa voziš kući s treninga. Sinoć sam razvozio do 23.45. Ima jedna koja mi je ljetos otišla u Pivovaru. Rekla mi je da ide tamo zbog kvalitetnijeg rada. Pa da se čovjek ubije. Još mi to u lice strese. Meni je pisala SMS svaki dan. Radio s njom. Pa ju vozio kući i kada nije usput samo da mi bude na treningu. A ona pak u ova dva mjeseca od kada je otišla ni jednu poruku pozdrava. Vidi me na treningu poslije njih. Pa ni jednom da priđe i da pita "treneru kako ste. Jel Inga dobro, a kamoli da donese recimo kolu light. Onako, svom treneru koji ju je trpio. Igramo međusobno utakmicu. Čekam pogled te svoje nekadašnje ljubimice. No, ni mig. Dobro. Nije sada ona jedina. Tješim se da je zbunjeno dijete. Ali ona što mi ode u 1.ligu. Pa ja ju tamo izgurao. Prije manje od godinu dana izvadio ju iz anonimnosti. Prestala je i trenirati. Ajd ona barem po legicama pošalje poruku da je živa. Neću više kukati. Ima i drugih. Sjetimo se Nine Martinić. Pa ja sam valjda od svih trenera u Osijeku jedini imao strpljenja za nju. Onda je nestala bez pozdrava. Neki dan šećem sa svojom ženom i najmlađom tehničarkom i guram ju u kolicima. Kad ispred mene Nina. Gledam iduće prema njoj i čini mi se da će se napraviti grbava. Ma mislim si idem ravno na nju. Kada ona malo izmakne od kolica i bježi pogledom od mene ko od đavla. Imao sam osjećaj da je još i pljunula za mnom. A osjecao sam se ko posrana kokoš. Vidio sam i na ženi zadovoljstvo koja si je mislila " e tako ti i treba".
Ima i dobrih primjera. Nema trenutka kada mi Anja ne dođe i ne da peticu bez obzira tko ju trenirao u toj Pivovari. jer ima i da se boje priči zbog sadašnjeg trenera da ga ne bi naljutili. Pa Sena koju nikada nisam trenirao ili pak Nikšićka. Nema da me preskoče barem kimanjem glave. No, ne prođe ni mjesec dana da me Šarlija e-mailom ne pita za zdravlje iz Amerike gdje je otišla igrati još prije osam godina, ili Stipanovićka da ne pošalje pozdrav po nekome iz Grčke gdje jede odbojkaški kruh. Kao da su te generacije bile drugačije. Ma nisu. I one su sigurno bile takve ali sam zaboravio.
A ove moje još traže koja igra jer ju volim više od drugih. Pa zar ne vide da je Retfala jedini klub koji ima tri ekipe za isti raspon godišta. Od nekih recimo 86. do 89. Čorave. Pa za njih je jedna ekipa i tko tu ne uhvati vlak kući šalješ plačući. A u Retfali svakog vikenda igra 18 cura u 1. postavi, tri libera, i još 9 cura puno ulazi tako da ne mogu reći da im fali utakmica. Ma dosta ruki kukanja kažem ja sebi često ali ta luda šokačko-švapsko-mađarska glava na mojim ramenima očito je luđa nego li bi po knjigama uopće i trebala biti.
DODATAK
Saznao sam kako cure iz 3.lige smatraju da ih ne volim i ne marim za njih. Pa da se ubijem sad ili odmah.
|
|
|