Poput lišća koje si ostavila na ulicama parka...
Njene oči su tužne.
Kao da će zaplakati svakog trena.
Nitko ne sluti koliko li je ona samo
Sretna djevojka.
Sretna kad popriča s onime za kime
Joj srce čezne svake minute.
Pa samo jedan pogled dulji od trenutka
Tableta je za njeno stanje.
Hej, djevojko, zašto su ti oči takve?
Pa ti si sretna, ne zaboravi to!
Uzmi olovku i nacrtaj crte očiju!
Pažljivo slijedi pokrete ruku,
Našminkaj se onako kako želiš da
Te drugi vide...
Izađi na ulicu...
Upri pogled u dno, podiži prašinu očima!
Diži je visoko, a zatim je pusti,
Neka odleprša.
Neka odleprša ta prljavština prosta.
Zatim, upri pogled u drveće.
Očima skidaj lišće.
Zatim, pogled vrati u horizontalu.
Razmiči klupe očima dok hodaš parkom,
I najteže od svega:
„Razmakni one koji su ti na putu“.
Makar to godine bile.
One su nedostižne.
Ali ne i toliko tvrde.
Ti možeš preko njih!
Razmiči ih,
Sve dok ga ne pronađeš...
Zatim?
Očima privuci njegov pogled,
Nasmiješi se
Spusti pogled
I provjeri gdje prašina leži!
Koraci neka su ti lagani
Poput lišća koje si ostavila na
Ulicama parka.
26.05.2007. | 13:43 | 6 K | P | # | ^
E 36
Sjedim uz more.
Gledam u kamen.
Smije mi se zagonetnim smijehom.
Nad njime valovi koji bježe na obalu,
Zapljuskuju je te pričaju jezikom koji
Ja ne razumijem.
U meni mutna sjećanja prošle noći,
Slika nježnih ruku u toplom dodiru,
Zvuk nečijeg smijeha,
Jeka nečijih riječi,
I ponovno,
Snažna ruka oko moga struka.
Snažno me drži te diže sa zemlje,
Nosi me ritmom i glasnoćom pjesme...
U meni tek snažna želja zakuhava,
Snažna je i jednako tako nedovoljno jaka
Poput ovih valova što mi sjećanja diraju.
Približi se, primi ga oko struka,
Izvuci pokrete tijela i pokaži što znaš!
Približi se, oponašaj njegove korake,
Tjeraj ga da ti priča, pogledaj ga u oči...
U meni tek snažna želja da ga opet vidim.
Nemoć teški je poraz.
Nada podmuklo pika u srcu. Jače i jače.
U meni tek snažna želja da se u jednom
Trenutku ponovno sretnu iste oči....
...Zvuk nečijeg smijeha,
Jeka nečih riječi...
23.05.2007. | 21:27 | 10 K | P | # | ^
Odvedi me
Duboka beskonačnost nedefinirane boje,
Topline i oblika.
Ti si negdje usred mnoštva
Nerazjašnjenih pojava i stvari.
Kako da dođem do tebe?
Ne dišem ovih dana.
Mislim na tebe.
Kroz mene prolazi jato nemirnih
Ptica.
Čekam te.
Čekam tvoj pogled.
Čekam način na koji ćeš mi izmamiti osmijeh.
Izvuci iz mene tu sramotu, uništi je!
Oslobodi me i pokaži dubinu svoga srca!
Natjeraj me da radim ono što želim!
Reci da me nitko ne spriječava!
Drži me za ruku, nedaj da me otmu!
Drži me čvrsto...
Čvrsto...
Slušaj me dok šutim.
Ne razumij me dok sam tužna!
Iščupaj me iz tog prokletog zagrljaja,
I odvedi me k sebi...
Čvrsto me drži za ruku,
Nemoj je ispustiti.
Vodi me laganim koracima,
Sigurno preko svih prepreka,
Pažljivo preko svake grane,
Nježno preko svakog cvijeta!
Ne puštaj me!
Samo to te molim.
I još nešto...
Dodirni mi ruku, obriši suze,
Odvedi me sa sobom,
Odvedi me u beskonačnost
Čiji kraj nitko ne poznaje!
11.05.2007. | 13:30 | 5 K | P | # | ^
Bol u suzi
Gledam u jednu točku
I tražim...
Tražim u daljini prošlost...
Prisjećam se svih onih trenutaka
Zbog kojih me sada boli.
Oko se samo zaklopi na djelić
Sekunde i potjera suzu iz
Sebe, a ono tada
Zapeče na tren.
I to gorko.
I suza klizi niz moje
Lice i odlazi negdje.
Tamo negdje odlazi.
Odlazi i gubi se...
A bol koju je ponijela sa
Sobom velika je.
Neobjašnjivo velika.
Kida me.
A kako nekome dokazati...
Zar mi je to sve trebalo?
Zar mi treba i sada?
U što sam to ulazila...
Kad nisam znala...
Nisam vidjela...
Bila sam slijepa...
03.05.2007. | 20:20 | 4 K | P | # | ^
. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (
), i ostale, jerbo, tko ih voli? A možda sam i ja ponekad jedna od njih. 
