To bi bilo to...


Dragi moji, prestajem objavljivati svoja zlodjela jer jednostavno, ionako nema svrhe. Nastavit ću pisati sebi za dušu. Od sada nastojim disati u nadi. Što god to značilo. Nada je samo vjerovanje da će se jednog dana dogoditi ono nešto što je vrlo vjerojatno nemoguće. Teško je _nadati_ se i razmišljati o nekim stvarima koje nisu imale niti početka i također razmišljati o tome kako bi se one svršile. Ne znaš kakva je čokolada dok ne probaš. Mi smo, kažemo, razumni, stoga bismo vrlo vjerojatno lako nastavili živjeti kada bi nada, u koju bismo ušli, doživjela grdi kraj. Eli eto, to pak sve ovisi o pojmovima kojih se trenutno ne mogu sjetiti...

Vrtim po glavi misao da će nam on jednoga dana pružiti šansu, jednostavno da će doći i reći: „Hej, pronašao sam upaljač!“.





Svijeća

Bijaše to one većeri kada si
Me ostavio pred kućom.
Rekao si riječ pozdrava,
Okrenuo se i pobjegao.
Baš onda kad se najmanje
Nadah.
Ostah začuđena.
Pretvorih se u neživo i stajah
Tako nekoliko trenutaka gledajući
U minute koje tada provedosmo
Zajedno,
Toga dana.
Nesvjesno, otključah vrata,
Navika, kažu...
Sjedoh na kauč,
Pomilovah se po rukama.
Bijaše hladno, doista.
Na stolu gorješe jedna svijeća.
Oh, kako li je toplo zračila.
Kako sam samo bila sretna.
Osmijeh mi je stajao na licu neprestano.
Topla svijetlost svijeće milovaše me
Po obrazima,
Žariše mi oči,
Grijaše mi ruke...
Oko mene mrak...
Samo se svijeća izdvajaše svojim
Sjajem.
Moje oči gorješe tako snažno.
Gorješe od sreće.
Suze zamalo krenuše.
Tada se osvjestih,
Progutah knedlu koja mi stajaše
U grlu i opet se nasmijah.
Tako bijaše dan za danom.
Sve do jučer.
Uz svijeću postajaše mi sve hladnije.
Ona više ne zračiše toplinom.
Osmijeh nestadoše s mojih hladnih obraza.
Digoh se, puhnuh u svijeću.
Ugasiše se.
Oko nje samo vijoriše dim isprepleten
Mojim mislima i slikama uspomena
Bez okvira.
Tako to vijoriše neko vrijeme.
Krenuh prema prozoru,
Otvorih ga.
I rekoh mraku: „Na, uzmi. Nosi!“.
Uzeh svijeću, stavih je u kut sobe,
Navukoh zastore,
I izađoh iz sobe.




03.06.2007. | 10:03 | 11 K | P | # | ^



Drhtim


Polažem ruku na sjedalo auta,
Samo zato da zamjetiš koliko je lijepa.
Zar ne primjećuješ?
Vidiš li kako drhti?
Tako drhtim i ja, unutra.
Grizem usnice kako bih prekrila
Strah i uzbuđenje koje
Pliva mojim dubinama dok
Gledam u tvoje oči...
Kakve li su boje, ne znam.
Posebne.
Kriju se ispod debelih obrva.
Tako su nježne.
Voljela bi ih dodirnuti.
No moje ruke drhte.
Ne želim da to vidiš...
Ne...
Glavu okrenem u drugu stranu.
Nakon par trenutaka, vraćam je polagano
Natrag i promatram te kroz
Pramen kose.
Ti zamjećuješ moj pramen kako lagano
Klizi niz lice
Samo se nasmiješ
I šutiš.
Pitam se, vidiš li barem
Na trenutak ono što pliva u meni?


nut


01.06.2007. | 16:56 | 2 K | P | # | ^






Poput lišća koje si ostavila na ulicama parka...







Njene oči su tužne.
Kao da će zaplakati svakog trena.
Nitko ne sluti koliko li je ona samo
Sretna djevojka.
Sretna kad popriča s onime za kime
Joj srce čezne svake minute.
Pa samo jedan pogled dulji od trenutka
Tableta je za njeno stanje.
Hej, djevojko, zašto su ti oči takve?
Pa ti si sretna, ne zaboravi to!
Uzmi olovku i nacrtaj crte očiju!
Pažljivo slijedi pokrete ruku,
Našminkaj se onako kako želiš da
Te drugi vide...
Izađi na ulicu...
Upri pogled u dno, podiži prašinu očima!
Diži je visoko, a zatim je pusti,
Neka odleprša.
Neka odleprša ta prljavština prosta.
Zatim, upri pogled u drveće.
Očima skidaj lišće.
Zatim, pogled vrati u horizontalu.
Razmiči klupe očima dok hodaš parkom,
I najteže od svega:
„Razmakni one koji su ti na putu“.
Makar to godine bile.
One su nedostižne.
Ali ne i toliko tvrde.
Ti možeš preko njih!
Razmiči ih,
Sve dok ga ne pronađeš...
Zatim?
Očima privuci njegov pogled,
Nasmiješi se
Spusti pogled
I provjeri gdje prašina leži!
Koraci neka su ti lagani
Poput lišća koje si ostavila na
Ulicama parka.

kiss


26.05.2007. | 13:43 | 6 K | P | # | ^






E 36



Sjedim uz more.
Gledam u kamen.
Smije mi se zagonetnim smijehom.
Nad njime valovi koji bježe na obalu,
Zapljuskuju je te pričaju jezikom koji
Ja ne razumijem.
U meni mutna sjećanja prošle noći,
Slika nježnih ruku u toplom dodiru,
Zvuk nečijeg smijeha,
Jeka nečijih riječi,
I ponovno,
Snažna ruka oko moga struka.
Snažno me drži te diže sa zemlje,
Nosi me ritmom i glasnoćom pjesme...
U meni tek snažna želja zakuhava,
Snažna je i jednako tako nedovoljno jaka
Poput ovih valova što mi sjećanja diraju.
Približi se, primi ga oko struka,
Izvuci pokrete tijela i pokaži što znaš!
Približi se, oponašaj njegove korake,
Tjeraj ga da ti priča, pogledaj ga u oči...
U meni tek snažna želja da ga opet vidim.
Nemoć teški je poraz.
Nada podmuklo pika u srcu. Jače i jače.
U meni tek snažna želja da se u jednom
Trenutku ponovno sretnu iste oči....
...Zvuk nečijeg smijeha,
Jeka nečih riječi...


no kiss


23.05.2007. | 21:27 | 10 K | P | # | ^





Odvedi me




Duboka beskonačnost nedefinirane boje,
Topline i oblika.
Ti si negdje usred mnoštva
Nerazjašnjenih pojava i stvari.
Kako da dođem do tebe?
Ne dišem ovih dana.
Mislim na tebe.
Kroz mene prolazi jato nemirnih
Ptica.
Čekam te.
Čekam tvoj pogled.
Čekam način na koji ćeš mi izmamiti osmijeh.
Izvuci iz mene tu sramotu, uništi je!
Oslobodi me i pokaži dubinu svoga srca!
Natjeraj me da radim ono što želim!
Reci da me nitko ne spriječava!
Drži me za ruku, nedaj da me otmu!
Drži me čvrsto...
Čvrsto...
Slušaj me dok šutim.
Ne razumij me dok sam tužna!
Iščupaj me iz tog prokletog zagrljaja,
I odvedi me k sebi...
Čvrsto me drži za ruku,
Nemoj je ispustiti.
Vodi me laganim koracima,
Sigurno preko svih prepreka,
Pažljivo preko svake grane,
Nježno preko svakog cvijeta!
Ne puštaj me!
Samo to te molim.
I još nešto...
Dodirni mi ruku, obriši suze,
Odvedi me sa sobom,
Odvedi me u beskonačnost
Čiji kraj nitko ne poznaje!


11.05.2007. | 13:30 | 5 K | P | # | ^

Bol u suzi



Gledam u jednu točku
I tražim...
Tražim u daljini prošlost...
Prisjećam se svih onih trenutaka
Zbog kojih me sada boli.
Oko se samo zaklopi na djelić
Sekunde i potjera suzu iz
Sebe, a ono tada
Zapeče na tren.
I to gorko.
I suza klizi niz moje
Lice i odlazi negdje.
Tamo negdje odlazi.
Odlazi i gubi se...
A bol koju je ponijela sa
Sobom velika je.
Neobjašnjivo velika.
Kida me.
A kako nekome dokazati...
Zar mi je to sve trebalo?
Zar mi treba i sada?
U što sam to ulazila...
Kad nisam znala...
Nisam vidjela...
Bila sam slijepa...


kiss


03.05.2007. | 20:20 | 4 K | P | # | ^

Tišina bez traga...




... :o) ...




Ja.
Oko mene prazna daljina
I kamenje obojano u prašinu.
Vjetar glasno te pažljivo svira note,
Kao pauk što plete niti svoje
Pod nebom kiše.
Pjesma nije jasna.
Vjetar kosu mi stavlja na lice.
Srami se.
Kaže da ne svira dobro.
Kosa mi se proždrljivo hvata za
Usne umaskirane crvenim ružem.
Haljina mi se uvija uz tijelo poput
Mačke koja hoda na mekim
Šapama tražeći lagane dodire.
Škaklja me.
Što li je, Vjetre? Zašto tako tiho sviraš?
Gledam dolje u prste svoje.
Jednaki su poput kamena.
Obukli su prašinu.
Ne vidim ih dobro.
Haljina vijori notama vjetrovim
I diže se.
Kosu odmaknem rukom.
Ona se vraća.
Sviđa joj se ruž i osmijeh uz ples
Haljine.
Haljina se smirila.
Ne čujem ništa.
Vjetre?
Samo pokoja las na crvenim usnama
Mojim, i
Tišina.


20.04.2007. | 23:26 | 8 K | P | # | ^






..Vrata..


Preda mnom su bila jedna...
Jedna nova vrata.
Pokucala sam, napregla uši
Ne bih li čula neki ton, šum...
Bar nešto.
Bilo što.
Nikakav zvuk nije dopirao iza
Tih vrata.
Nepristojno je tek tako ući
Na nepoznata vrata.
Iz pristojnosti sam čekala.
Palo je nešto, nešto između mene
I vrata.
Jedna poruka.
Pomalo uplašena, drhtajući,
Saginjala sam se prema njoj.
Koljena su mi klecala, imala
Sam osjećaj kao da ću najednom
Samo leći negdje duboko,
Gdje nema zraka niti svijetla.
U tamu.
Ruke su mi drhtale.
Osjećala sam srce kako snažno lupa.
Usta su mi bila potpuno suha.
Jedino su se suze obukle u opseg
Mojih očiju.
Pipala sam tu poruku, jednostavno
Ne mogu opisati taj dodir.
Uzela sam je, i pisalo je...
„Mala, zar misliš da će ti netko
Otvoriti? Ne budi naivna, i uđi sama!
Ali, razmisli...“
Naravno, nisam shvatila...
Shvatila sam sada, kada sam već
Unutra...
To što sam ja jedan korak dalje, ne
Znači, Budalice Moja, da si ti
Ostao u sjećanjima iza tih vrata.
Ne...
Ti si sa mnom jer sjećanja su sa mnom
A i u srcu.
I kad sam tamo gdje moram biti,
Ti si u meni, na onom mjestu gdje
Najviše boli kad voli.
Ne dopuštaš mi da razmišljam o
Drugima...
A mene si iskoristio, i ...
Zaboravio...
No sjetiš me se ponekada.
Usprkos tome, osjećam se kao
Zadnje smeće...
Ti ne znaš kako je...


lud


16.04.2007. | 23:49 | 7 K | P | # | ^

Jedna kratka, brzinska... :o)




Pomisao na život



Pomisao na život kao gusto trnje,
Tjera je na njene duge noge.
Ona polako ustaje i kida pogled
Koji žalosno bulji u jastuk i
Topli otisak njene glave.
Dan preživljava na bezbroj načina
Kao i svako normalno biće...
Trenutak u kojem zna da ide leći
Donosi joj radost.
Ona umorni liježe...
Razmišlja...
Ispusti suzu – dvje,
Izdahne,
Zatvori smeđe oči teških kapaka
Te prepusti nerazumljivi razum
I bolima i radostima isprepletenu
Dušu
Dubokim čarima snova.


dead


09.04.2007. | 23:47 | 8 K | P | # | ^

Jedna moja nova za prošlost...


Nostalgija





Prokletnica...
Riječ koja sklapa
Sva savršenstva svijeta.
Kada mi ispire oči,
A suze odnose
Njene dijelove...
Bol teška među rebrima...
Udara.
Udara...
Grebe... Guši me.
Kada oči zatvorim,
A suze poput valova
Zapljuskuju toplim
Sjećanjima prošlosti,
Vidim te.
Čujem te.
Ali ne osjetim te.
Nema te.
Zbog nje, nemam te.
Ljubomora.
Bolna.
Tupa jednako kao i
Okrutna. Proždrljiva.
Bahata.
Nadasve – nepotrebna.
Ali tu je.
Ona je tu.
Da me podsjeti na
Stvari, bića,
Koje ne mogu imati.
Jer nisam neko nadnaravno
Biće, nadprirodno, nadmoćno,
Koje ima sve što poželi.
Ja sam djevojka
Razmaženog srca
I uma.
Ljubomora me boli,
Ali koga briga?
Tu je da me spriječava
I budi iz sna.
Nostalgija je uvijek tu,
Jednako draga,
Jednako stvarna,
I vodi me kroz
Tanke korake prošlosti.
Otisci koraka tek
Su tanko utisnuti
Na trenutke prošlosti,
Koji su počeli sanjati.
Vjetar ih teško odmiče.
Nikad niti neće.
Ne dopuštam mu.
Takvi su otisci i na
Mome srcu.
Jesu!
Nostalgija je tu
Da me podsjeti
Na korake koje
Je odmela prašina
Kazaljki na satu,
Da oživi otiske
Sa srca moga,
Iako oni nikada neće
Dublji postati.
Jer nitko dublje nije
Koračio u njega.
I nikad neće.


03.04.2007. | 11:06 | 10 K | P | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2007  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (7)
Veljača 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



oui ou non?


Tek jednostavne stvari, pročitane već milijardu puta
kod svakog normalnog bića... To i jesam.

Ja se zaista rijetko osjećam ovako loše kako moj blog izgleda... Pjesme i sastavci jesu moja djela i moja razmišljanja, ali vjerujte, ne zadržavam se dugo u naručju te crnine, koja je ovdje prikazana.




O meni...


Odabrala sam ime Aline listajući po knjizi francuskoga jezika. Stvarno volim taj jezik. Jedna od onih stvari koja me veseli. Blog je samo posljedica dosade. Negdje moram piskarati u trenutku kada me ta ubitačna pojava prekriva. Živim u jednom malom gradiću, dosadnom, zaista. Njega je još više obuhvatila dosada nego mene. Iako je dosadan, volim ga. Volim ljude koje viđam svaki dan, a s kojima baš i nemam nekakvog kontakta.
Ne volim ljude koji mi idu na živce wink. Mislim da nema smisla pisati da ne volim preseratore, umišljence (rolleyes), i ostale, jerbo, tko ih voli? A možda sam i ja ponekad jedna od njih.




..Dio nečega...




...Počevši od glave, hladoviti i pikavi trnci širili
Su se polako jedan za drugim nekom neshvatljivom brzinom.

Moje tijelo postalo je hladno poput suhe zemlje.
Raspadalo se poput hladnog, teškog, tamnog blata.

Raspadalo se ali se nije imalo gdje raspasti.
Van kože ta strahovita bol i gnjev ne mogu.

Iznutra sam ništa više nego ruševina, usmrdjela od stajanja
I boli koje je nanosila okolina...



Demon...

Kad ti samo jedan poziv, jedan pogled uliju nadu u nešto što sjedi u dubini tebe... Znaj da je varka... Ne veseli se... Jer ona informacija koju ćeš primiti poslije, bit će prenagla za tvoje razmišljanje i doživljavanje i za ono već doživljeno i razmišljeno... Sve to pada u nepovrat, negdje duboko, duboko, gdje ti se glava sagnuti ne može. I šta radim onda? Stvari ne mogu biti gore... Kao da demon zna kada će me spustiti. Popnem se na krevet, odmaknem zavjesu, rukom obrišem suze prozora i zastanem.
Tama. Mrak. Jeziva tišina. I hladnoća. Desnu stranu lica naslonim na staklo prozora. To je sto – postotna razlika od onoga kada prislonite lice na lice osobe koju volite, koja vam je draga. Smijem se jer meni se to nikada nije dogodilo. Ali znam kako je. Pretpostavljam. Nema nikoga da dokaže da to nije točno. Magla je... Vidim tek zamućene svjetiljke kvarta koje bez predaje sjaje svojom toplinom. Pitam se, nije li im dosadno? Kako izdrže... Vidim samo neke obrise auta... Pokoji dođe, sparkira se, ugasi svjetla, i više ga ne vidim. Nestane... Nestane uistinu ili ga mrak sakrije? A što se sa dimnjacima na krovovima? Iz njih pak izlazi toplina domova... Sreću ne propušta van. Krajičkom oka gledam u ono malo Mjeseca što mi još dopušta da ga gledam. On nekako pak, tužno izgleda. Ruku prislonim na staklo prozora, uz svoje lice. Osjećam hladnoću od koje me dijeli samo tanak sloj stakla. Suza pobjegla iz oka i klizi niz staklo. A što je sa mnom? Možda demon zna... Neću ga kriviti, jer sigurnost je nesigurna.


Image Hosted by ImageShack.us


prestajem disati...oči zatvaram..strahove tjeram od sebe..ostajem jaka.. lud





...I eno je! Opet ljubomora, ona s velikim crvenim ušima, krvavim ustima okrenutim prema dolje, eno je, prokletnice, smije se i ruga mi se. Možda mi ona okreće svijet i želi reći da on ne pripada meni, odnosno, da ja ne pripadam njemu...




....Netko je jednom definirao ljubav kao "osjećaj koji osjećate da ćete osjećati kad osjećate osjećaj koji nikad prije niste osjećali."..










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se