Stoji Rudarka u pošti i čeka onaj neki čudni red tipa H013 ili C029 (ovaj potonji je bio moj broj) na Š02 (ovo Š je valjda od šalter ), a tete poštarice se muvaju, prenose papire, papiriće, tipkaju na kompjutor - još uvijek u nekom prastarom programu sa zeleno/crnom/bijelim monitorima iz prošlog stoljeća.... i mislim si na našu dragu predsjednicu i njene jučerašnje izjave.

Veli žena - u kontekstu korupcije u državnim službama - kako treba uvesti svekoliku kompjuterizaciju sustava, pa će se sve vidjeti. Oće, oće... samo kad draga gospođo predsjednice?

Da se vratimo na poštu - osim silne papirologije u koju se mora upisati maltene krvna grupa i broj cipela, paralelno se upisuje bogtepitaj što i u navedeni program. Koji je uspostavljen prije više od desetak godina. No, ove naše lokalne tete po njemu kuckaju, pa se međusobno konzultiraju, dogovaraju, raspravljaju, kao da je sustav stigao jučer.

Sjećam se svojedobno da je na prijemu u bolnicu (KBC Zagreb) bila slična komplicirana procedura - upis u komp i paralelno upis u nekoliko bilježnica (možete misliti kako je izgledala ta kupusara), no već slijedeće godine (godišnji pregledi) su izbacili ovaj papirnati dio i sve se obavljalo kroz e-sustav. U sadašnje vrijeme rezervacija termina on-line - stvari su još jednostavnije.

No, ponavljam - Hrvatska nije grad Zagreb i ovo nešto većih gradova već i manje sredine, uključujući i neka županijska središta koja su miljama daleko od poštene kompjutorizacije, pa čak i same mrežne infrastrukture.

Kako se kompanija u kojoj radim nalazi na površini većeg dijela Lijepe naše, uključujući opskurdna mjesta bez civilizacije, ali smo poslovno kompjutorski povezani kroz razne sustave baza podataka, tako znam da postoji dosta problema na nekim područjima, no ugovorno se inzistira od isporučitelja mobilnih mreža da stvari poboljšava. Što oni i čine. Doduše, na nekim mjestima manje uspješno, nooo... nitko nije savršen.

Imamo mi i ugovore o najmu/održavanju IT opreme. Hoću reći - sve se može. Ne treba živjeti u prošlosti starih "kanti" i software-skih rješenja iz sredine prošlog stoljeća.

Da se vratimo na gorenavedenu poštu. Osim zastarjelog načina rada, poboljšanog famoznim biranjem brojeva za red tako organiziranim da i meni kao visokoobrazovanoj osobi treba minuta da otkrijem što je pjesnik htio i koji da stisnem odabir usluge, ali i dalje čekajući među svekolikom penzionerskom moćnom gomilicom uvećanom za desetak predstavnika romske manjine loših higijenskih navika, imam osjećaj da nam je državna perjanica poštanskih usluga zaostala do bola.

I ne, gospođe koje rade na dotičnoj lokaciji nije da ne rade. O ne. Trude se one koliko im to sustav, a možda i obrazovanje dopušta. No da mi padne mrak na oči kad otkrijem žuti listić u kasliću - o da.

I par fotografija svaštare što se prodaje u istima. Samo da se zna - najpovoljniji lampioni (o da, bila Rudarka i prije par tjedana u pošti) mogli su se kupiti na lokacijama HP.